1. Uvodno o velikim europskim sucima
Svaka država na svijetu ima svoje najpoznatije »velike« suce. U uzbudljivoj političkopravnoj povijesti SAD-a to su bile ličnosti poput Johna Marshala (1755.-1835.), Olivera Wendel Holmesa (1809.-1894.), Learneda Handa (1872.-1961.); u Ujedinjenom Kraljevstvu to su bili Lord Dening (1899.-1999.), Lord Bingham (1933.-2010.); u Francuskoj Louis Favoreau (1936.-2004.); u Njemačkoj Dieter Grimm (1937.); u Španjolskoj Baltasar Garzon (1955.); u Izraelu Aharon Barak (1936),  a u Australiji je to još uvijek Michael Kirby (1939.), itd. I Republika Hrvatska je imala i ima svoje »naj« suce. 

U relativno kratkom, ali uzbudljivom životu demokratske Republike Hrvatske od 1990. do danas djelovali su i djeluju suci neosporivog integriteta. Takvi su bili, primjerice, Vjekoslav Vidović (1919.-2006. godine), Vladimir Primorac (1936.-2011. godine) i drugi.

Ipak, pravnik koji se u formativnim godinama hrvatske demokratske države i njezina pravosuđa potvrdio kao njezin najistaknutiji sudac bez sumnje je bio dr. sc. Jadranko Crnić (1928.-2008.). Svaki je od netom navedenih jurista na poseban način demantirao klasičnu postavku o sucima kao pasivnim čimbenicima u procesu vlasti i vladanja. 

Nasuprot Montesquieuu (1689.-1755.) čiju su tezu o sucima - kao pukim »razjapljenim ustima koja tek izgovaraju riječ zakona, neduševnim stvorenjima koja ne mogu upravljati njegovom silom nit’ njegovom strogošću« - mnogi političari, profesionalci i profesori zagovarali više od dvije stotine godina, navedeni pravnici bili su, ipak, daleko od karakterističnih mehaničara ili »strojara silogizama« kako se najčešće »častilo« ponajviše europske suce. Jedan od takvih sudaca bio je i dr. sc. Jadranko Crnić, koji je umro na današnji dan prije pet godina i kojemu smo u znak počasti posvetili ovaj kratki hommage. 

2.Ustav Republike Hrvatske i ostvarenje vladavine prava temelji su postupanja dr. sc. Jadranka Crnića
U kratkoj službenoj biografiji, na stranicama Zaklade koja nosi njegovo ime,sažeto su navedeni razlozi zbog kojih je dr. sc. J. Crnić važan kao pravnik i sudac: 

3.Dr. sc. Jadranko Crnić kao aktivni sudionik ustavne demokracije
No, po čemu bismo još dr. sc. Jadranka Crnića mogli suditi kao »dobrog« suca koji je zadužio Republiku Hrvatsku? Po čemu je to, primjerice, dr. sc. Jadranko Crnić bio pozitivan i aktivan sudionik ustavne demokracije kao relativno nove kreacije političkog uma »u Hrvata«? Pitanje je legitimno i na mjestu. Isto se pitanje redovito postavlja i problematizira i za druge velikane sudačke profesije. Tako je William Jefferson Clinton, četrdeset i drugi po redu američki predsjednik (1993.-2001.), prilikom odlaska suca Harolda Andrewa Blackmuna (1908.-1999.) podsjetio da je Nixonova nominacija i kandidatura Blackmuna za mjesto u Vrhovnom sudu SAD-a prirodno otvorila pitanje o njegovim kvalitetama kao »javnog djelatnika«. Javnost je postavljala mnoga pitanja u svim trenucima njegova mandata. 

To se nastavilo i post mortem. Kandidata su mnogi zvali »konstrukcionistom«, »konzervativcem«, »liberalom«... No, često su oznake varljive. »Kazat ću Vam što sve to znači kad nešto od toga vidim« - odgovarao je sudac poznat po jednom od najpotresnijih manjinskih mišljenja kojim je osudio bešćutnost države i suda kojemu je pripadao, a koji je bio bez odgovora na potrese i patnje u životu »nesretnog Joshue« i njegove majke. U sustavu organizacije vlasti u kojemu je sudstvo bilo zamišljeno i ponajviše ostvarivano kao »kotač ravnoteže sustava« kojim se je omogućavalo »delikatno poravnavanje između individualnih prava i državnih vlasti što i čini političku slobodu« (W. Wilson). Dakle, prepoznavao se doprinos sudaca koji nikada nisu gubili strast i entuzijazam za ostvarivanjem prava i pravde. 

Kad je Lord Denning (1899.-1999.), neosporni najveći autoritet među engleskim kreativnim sucima, 1982., pred kraj neusporedive karijere objavio knjigu u kojoj se iščitavala britanska rasna nadmenost u odnosu na prisutnost obojenih u porotama, pokrenuti razgovori o njegovim kontroverznim stajalištima nisu umanjili veličinu legende. Temeljna je poruka toga »kontroverznog narodnog suca« - da se pravo mora mijenjati kako bi služilo potrebama društva koje živi sve brže - predstavljala okidač osuvremenjivanja engleskog prava u drugoj polovici 20. stoljeća i pravu snagu njegova autoriteta u okvirima jednog od najrespektabilnjih pravosudnih sustava na svijetu:

Danas je, kad se obitelj, prijatelji i poštovatelji prisjećaju odlaska dr. sc. Jadranka Crnića, prilika za kratku i općenitu reminiscenciju o poziciji i ulozi suca u demokraciji, a posebno o »sudačkoj filozofiji«, tj. valorizaciji doprinosa ovoga pravnika i suca koji u osmišljavanju i ostvarivanju prava u Republici Hrvatskoj nikada nije nastupao s položaja »prosvijećenog despota«, iako je desetljećima bio perjanica vrhovnog i ustavnog sudovanja u ovoj državi.

Za najpoznatijeg je izraelskog suca Aharona Baraka, koji je nakon pravne profesure, kao sudac, proveo više godina u Vrhovnom sudu Izraela te je bio njegovim čelnikom (1995.-2006.), jednostavno pitanje o tome je li neki sudac »dobar sudac«, zapravo, pitanje o sudačkoj filozofiji koja je u osnovi rada svakog suca u demokraciji. U autobiografskoj knjizi A. Baraka piše da je »dobar sudac onaj sudac koji, u granicama legitimnih mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju, omogućuje pravo koje - više nego drugo pravo koje mu stoji na raspolaganju - na najbolji način premošćuje jaz koji postoji između prava i društva i na najbolji mogući način štiti ustav i njegove vrijednosti.«

Pitanje o pravoj ulozi suca nije novo. Ono je uvijek vrijedno preispitivanja posebno u svjetlu razumijevanja sudovanja koje su u drugoj polovici 20. stoljeća i početkom novog 21. stoljeća na komparativnom planu pratile rasprave obilježene pozitivizmom, pravnim realizmom, prirodnim pravom, teorijom legalnog procesa i kritičkom pravnom teorijom. Ipak, najčešće je »dobra filozofija« zapravo vrlo praktično pitanje. Sudac se nalazi u položaju da razvije vlastitu sudačku filozofiju koja postaje njegovo najpraktičnije oruđe. Ipak, primjena takve filozofije najčešće se ograničava na teške slučajeve (hard cases) koji se mogu definirati kao slučajevi u kojima sudac ima mogućnost biranja između dvije alternative, od kojih je svaka zakonita. U tom smislu - sudačka je filozofija sustav shvaćanja koju sudac mora uzimati u obzir kad prakticira diskreciju. 

Ta je filozofija glavni kompas koji usmjerava suca u otkrivanje rješenja za teške slučajeve. No, sužavanje prostora primjene sudačke filozofije na situacije gdje su sudačke alternative zakonite, otvara i pitanje bi li »dobar sudac« s platforme tako određene sudačke filozofije mogao ukidati zakon koji je loš, ali je usvojen na demokratski način. Upravo činjenica da demokracija proizvodi i loše zakone daje ključni razlog za ispitivanje uloge suca u demokraciji. Unatoč činjenici da je u 20. stoljeću demokracija svladala nacizam, komunizam i fašizam kao sustave koji su negirali temeljna prava pojedinaca, ljudska prava moraju se itekako štititi i u demokraciji. Naime, zaštita prava ne može se prepustiti legislaturi i egzekutivi koje reflektiraju stajališta većine. Zaštita ljudskih prava mora se prepustiti sudovima. 

4. Dr. sc. Jadranko Crnić kao prvi predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske
Najaktivnije i najzahtjevnije razdoblje sudačkog života i rada dr. sc. Jadranka Crnića odvija se u razdoblju od 1990. do 2000. Republika Hrvatska početkom 1990. započinje borbu za neovisnost, ali nastupajuća agresija i faktično ratno (izvanredno) stanje nimalo ne pogoduje afirmaciji sudbene vlasti i zaštiti ljudskih prava. Demokratsku i samostalnu Republiku Hrvatsku prate porođajne muke stvaranja modernije europske države, nju opterećuje niz pitanja povezanih s postustavnim posljedicama definiranja Republike Hrvatske kao nacionalne države, politikom prema Hrvatima koji žive izvan njezina teritorija, odnosima crkve i države, ratnim stanjem. 

Političku kulturu i društveni život nove hrvatske države, osim svečarskog »ustavnog patriotizma«, zapravo, opterećuju prošli i novi ratovi, emigracija, odnosi sa susjedima, politički cinizam nove političke elite, otvoreno veličanje novog jednoumlja i novog kulta ličnosti, te krajnje formalizirano višestranačje koje perpetuira klijentelizam, korupciju i sistem grabeža sebičnog partitokratizma (spoil system). To su in brevis pojednostavljeni objektivni okviri u kojima dr. sc. Jadranko Crnić entuzijastički obnaša dvostruki mandata predsjednika Ustavnog suda Republike Hrvatske. Usprkos takvim okvirima njegova iskrenost i angažman na afirmaciji ustavnih vrednota vrijedni su divljenja. 

U tom smislu svaki budući pokušaj sveobuhvatne valorizacije Crnićeve jurisprudencijske ostavštine koja ide od ustavnog, preko građanskog do obiteljskog prava treba biti vođen njegovim dubokim uvjerenjem da sudac u pokušaju primjene ustavnih vrednota mora polaziti od ideje da demokracija nije samo vladavina propisa i vladavina zakonodavne većine, nego i organizacija društvenog života koja počiva koliko na supremaciji ustavnih vrednota, načela i ljudskih prava toliko i na ustavnoj mjeri, odnosno ograničavanju vladavine većine. 

5. Vodeća figura sudske Hrvatske
Bez imalo pretjerivanja ističemo da je dr. sc. Jadranko Crnić bio vodeća figura sudske Republike Hrvatske i jedan od najvažnijih sudionika u dugoj liniji njezinih sudačkih les notables. U jedinstvenoj sukcesivnoj liniji na kojoj je imao vodeće položaje u vrhovnom i ustavnom sudištu od socijalističke do demokratske Republike Hrvatske, dr. sc. J. Crnić je polako, ali sigurno izgradio uvjerenje o prevažnoj ulozi sudaca i sudova u ostvarivanju vladavine prava. Kao i drugim osviještenim pripadnicima profesije koji su usvajali ustavnodemokratski pogled na svijet, bilo mu je jasno koliko je važno permanentno obrazovanje sudaca u kulturi ustavnih prava i sloboda. I on je bio svjestan da su u ranijim epohama suci bili gotovo »idioti jer ih je ekspertiza tehnokrata i birokrata pretvarala u liliputance« (M. Shapiro). Tražio je, više od drugih, odgovore na pitanja na koji način i suci kod nas mogu postati istinski heroji tranzicije i postindustrijskog razvoja, odnosno kako da Ustavni sud i druge institucije na planu zaštite ljudskih prava pomognu zaustavljanju evidentnog procesa »civilizacijske inkompetencije« koja još uvijek prati postkomunistička društva. 

Pravda i pravednost ljudski su produkt. Oni čine sustav, dakle cjelinu čija vitalnost u potpunosti ovisi o ljudima koji u njoj djeluju. Odgovoru na pitanje što bi to bilo najvažnije u takvom sustavu može se govoriti o djelotvornosti, nepristranosti, poštenju i proceduralnoj regularnosti. No, najvažnija stvar u sustavu ostvarivanja ljudskih prava i sloboda, pravde i pravednosti je povjerenje. Ljudi moraju vjerovati da je taj sustav razuman. On ne mora biti savršen, ne treba uvijek davati odgovore s kojima će se ljudi slagati, ali sustavu se mora vjerovati. Sazrijevajući u ulozi ustavnog suca, dr. sc. Jadranko Crnić postajao je duboko svjestan nesavršenosti ustavne pravednosti i pravosuđa u cjelini te odgovornosti ustavnog sudstva za stanje u državi i društvu. Svi koji su dolazili u kontakt s pravom znali su se katkad izgubiti u njegovoj apstraktnosti. Običaji, procedure i jezik prava znaju odvojiti suce i pravnike od ljudi koji od njih očekuju pomoć. Zahvaljujući svojoj moralnoj ambiciji, dr. sc. Jadranko Crnić sebe je čvrsto i odlučno identificirao sa željama i brigama svoje profesije i države. Njegov integritet, strast i patriotizam i dalje su čvrsti oslonci njegova položaja velikog i dobrog suca. Na današnji dan prisjećamo se suca dr. sc. Jadranka Crnića s poštovanjem i radošću što je živio s nama.