U fokusu rasprave povodom Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku^[1](u nastavku teksta: Nacrt) jest novo uređenje revizije.

Revizija je izvanredni pravni lijek protiv pravomoćnih drugostupanjskih odluka u parničnom postupku povodom koje odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Rasprava o novom uređenju revizije u parničnom postupku jest i rasprava o ulozi Vrhovnog suda u zaštiti konkretnih prava stranaka i osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U pristupu zakonodavca ulozi Vrhovnog suda ogleda se i stajalište države prema kvaliteti zaštite individualnih prava. U pozadini odgovora na to pitanje je koliko je država spremna osigurati sredstava u proračunu za financiranje pravosuđa.

U raspravi povodom Nacrta iskristalizirala su se dva stajališta:

- zadržati supostojanje redovne i izvanredne revizije i

- kreirati samo reviziju po dopuštenju Vrhovnog suda^[2].

Za reviziju po dopuštenju zalažu se sudci Vrhovnog suda, uz obrazloženje da Vrhovni sud, prema sadašnjem uređenju dvostrukog kolosijeka, ne može ostvariti ustavnu ulogu revizijskog suda zbog velikih zaostataka neriješenih revizijskih predmeta^[3].

Za supostojanje redovne i izvanredne revizije osobito se zalaže Hrvatska odvjetnička komora.

U trendu smanjenja procesnih prava stranaka, dosadašnjim novelama Zakona o parničnom postupku^[4]preuređen je prvostupanjski postupak podjelom na stadij prethodnog postupka i glavne rasprave i uvođenjem novih procesnih prekluzija. U drugostupanjskom postupku sud je dobio bitno proširene reformacijske ovlasti koje nisu popraćene adekvatnim razmjernim procesnim pravima stranaka u drugostupanjskom postupku u slučaju preinačenja prvostupanjskih odluka.

Posljednji Nacrt (prosinac 2018.) predlaže da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ovim ili posebnim zakonom propisano da je revizija dopuštena ili ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije (čl. 382. st. 1. Nacrta).

Prema Nacrtu, revizija ima primarno javnu funkciju osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali na inicijativu stranaka. Privatni interes stranaka u pobijanju odluka sudova nižeg stupnja jest tek usputan ako se prijedlog uklopi u diskrecijsku ocjenu Vrhovnog suda o potrebi ujednačenja sudske prakse. Parnične stranke nisu u žarištu revizijskog postupka, nego tek sredstvo za ostvarenje njegova javnog interesa. Njihov procesni aktivizam završit će u predsoblju, u kojem će se pretežno negativno odlučiti o prijedlogu za dopuštenje revizije. Unutarnja logika revizije po dopuštenju Vrhovnog suda jest da će samo neka prava stranaka biti zaštićena i da nema revizijske zaštite u svim slučajevima povrijeđenih prava.

Zakon o parničnom postupku^[5]utemeljen je na načelima koja su djelomično u koliziji s noveliranim procesnim normama, pa nemamo konzistentan, harmoničan, jasan, precizan i logičan zakon. Kriza pravnog sustava i narušena pravna sigurnost ne trpi sinkretizam starih i novih procesnih normi.

Sve dok se procesnim normama ne osigura optimalna kvaliteta suđenja do pravomoćnosti sudskih odluka, Vrhovni sud mora kombinirati ostvarivanje javne i privatne funkcije revizije.

Revizija (redovna) izvanredni je pravni lijek i može se podnijeti protiv pravomoćnih drugostupanjskih odluka zbog pogrešne primjene materijalnog prava i određenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka:

a) ako vrijednost predmeta spora prelazi 200.000,00 kuna (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a), a u postupku pred trgovačkim sudovima 500.000,00 kn

b) ako je u pitanju spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a)

c) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi članaka 373.a i 373.b (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a).

Tzv. izvanredna revizija dopuštena je uz ispunjenje posebnih pretpostavki prema članku 382. st. 2. ZPP-a, radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema članku 66. Nacrta, izmjenom članka 382. ZPP-a stranke bi mogle podnijeti reviziju protiv presude u drugom stupnju ako je ovim ili posebnim zakonom dopušteno da je revizija dopuštena ili ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

Prvotni Nacrt kreirao je samo reviziju po dopuštenju Vrhovnog suda. Aktualni Nacrt, ipak, određuje i reviziju ako je dopuštena prema ZPP-u ili prema posebnom zakonu.

Prošireni su razlozi za podnošenje prijedloga da se dopusti revizija.

Vrhovni sud dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:

- ako je riječ o gruboj povredi zakona, ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda temelji se na tom shvaćanju, ali bi, osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije, trebalo preispitati sudsku praksu. 

To su osobito važna pravna pitanja, a što znači da mogu biti određena i druga važna pravna pitanja.

Gruba povreda zakona posljedica je nepravilnog i nezakonitog postupanja sudova nižeg stupnja, a zbog čega postoji potreba konkretne zaštite prava. To otvara kombinaciju kriterija važnosti pitanja s kriterijem konkretne dopuštenosti povodom pobijanja odluka sudova nižeg stupnja.

Vrhovni sud RH odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije (čl. 67. st. 1. Nacrta), u Vijeću od pet sudaca (čl. 67. st. 4. Nacrta).

Nacrt razlikuje sadržaj prijedloga za dopuštene revizije (čl. 67. st. 3.) od sadržaja dopuštene revizije (čl. 68.).

Sudci Vrhovnog suda navode da su zatrpani revizijama i ne mogu ispuniti svoju ustavnu ulogu najvišeg suda^[6].

Zastupa se i radikalno brani stajalište da Vrhovni sud ne može istodobno ostvarivati uspješno svoju privatnu i javnu funkciju u postupku povodom odlučivanja o reviziji.

U pitanju je promjena paradigme revizije prema kojoj je javna funkcija jedino prihvatljiva, jer bez nje nema rješenja preopterećenosti Vrhovnog suda. U biti, to je prijedlog da Vrhovni sud postane precedentni sud.

Iznose se podatci da se na odluku povodom podnesene revizije čeka od pet do šest godina. Predlaže se propisivanje odgovarajućeg procesnog »filtra« prema kojem će samo dio predmeta po svojoj važnosti, radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, možebitno biti predmet revizije.

Vrhovni sud imao bi javnopravnu ulogu od općeg interesa, ali samo na inicijativu stranaka, pa bi se tek usput po pojedinim predmetima rješavali konkretni privatni interesi. Predlagatelji »reforme« ne analiziraju kvalitetu prvostupanjskog i drugostupanjskog suđenja.

Dio doktrine prihvaća argumentaciju Vrhovnog suda jer je rasterećenje Vrhovnog suda od prevelikog broja predmeta nužna pretpostavka ostvarenja cilja, a ne cilj sam po sebi^[7].

Vrhovni sud trebao bi donositi važne odluke s precedentnim učinkom, koji u činjenično i pravno poistovjetivim predmetima nižim sudovima služe kao vodilje^[8].

Opsjednutost komparativnim uzorima, osobito novog uređenja revizije u Sloveniji^[9], zasjenjuje zbiljsku ocjenu poboljšanja stanja na Vrhovnom sudu sa zaostatcima u rješavanju predmeta, a s obzirom na odlučivanja o reviziji prema Nacrtu u dvije faze postupka.

Dio stručne javnosti, osobito Hrvatska odvjetnička komora, i dio doktrine iznose respektabilne argumente protiv napuštanja redovne revizije^[10]. Predlaže se očuvati obje funkcije Vrhovnog suda; kontrolu pravilnosti i zakonitosti suđenja u drugostupanjskom i posredno prvostupanjskom parničnom postupku i osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Hrvatska odvjetnička komora (u nastavku teksta: HOK) izražava zabrinutost zato što se u predloženom nacrtu izmjena i dopuna ZPP-a u odnosu na reviziju u pravni sustav Republike Hrvatske unose: 

- pravna nesigurnost i neizvjesnost (što je suprotno čl. 3., 5. i 29. Ustava Republike Hrvatske)

- mogućnost, kako kaže Ustavni sud Republike Hrvatske, sudske arbitrarnosti, samovolje i nedopuštene diskrecije, to jest ni od koga kontrolirane diskrecijske ovlasti sudova, što dovodi u pitanje jednakost i vladavinu prava, kao najviše ustavne vrednote (čl. 3. Ustava), kao i ustavna načela jednakosti svih pred zakonom i sudovima (čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava)

- nejasni i arbitrarni kriteriji prema kojima se o(ne)mogućava pristup Vrhovnom sudu^[11].

I dio doktrine očitovao se protiv koncepta revizije predložen Nacrtom.

Iz stajališta Dike[12] izdvajamo načelnu teorijsku zamjerku kojom navodi da država, koja pretendira biti pravna, socijalna i demokratska (arg. ex 1., 3., 5., 14., 16., 18., 29., 119. URH-a), mora osigurati proceduralne instrumente za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u javnom, općem interesu, ali i u privatnom, partikularnom interesu.

Garašić[13] se zalaže da se uz novu reviziju po dopuštenju zadrži, barem privremeno, i dosadašnju tzv. redovnu reviziju, i to osobito iz sljedećih razloga: 

1. zato što tzv. redovna revizija iz članka 382. st. 1. ZPP-a nije primarni razlog preopterećenosti Vrhovnog suda

2. zato što u ovom trenutku u hrvatskom pravosudnom sustavu nije osigurana dostupnost i preglednost svih drugostupanjskih odluka

3. zato što nije osigurano mnogo kvalitetnije suđenje u prvom i drugom stupnju

4. zato što bi uz reviziju po dopuštenju trebalo regulirati i podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti

5. zbog vremena koje je potrebno da se pripreme stranke za primjenu novog instituta revizije

6. zbog sporne ustavnosti odredbe Nacrta prema kojoj se prijedlog za dopuštenje revizije može odbiti tako da se revizijski sud pozove samo na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije

7. zbog očekivanog restriktivnog pristupa glede dopuštenja revizije zbog velikih zaostataka na sudu

8. zato što bi ukidanje redovne revizije dovelo do povećanja broja ustavnih tužbi.

Kvaliteta suđenja do pravomoćnosti odluka najsigurniji je i najbolji filtar za eliminiranje velikog broja revizija. Stranka koja nije uspjela u postupku prihvaća i neuspjeh u postupku ako je presuda valjano obrazložena s aspekta utvrđenja relevantnog činjeničnog stanja i primjene prava. No, ako to izostane, stranka ne prihvaća presudu i upravo je niska kvaliteta drugostupanjskih presuda glavni okidač za velik broj revizijskih predmeta.

Kritike na prvotni Nacrt prijedloga koji je bio ograničen samo na reviziju po dopuštenju, rezultirale su kompromisnim prijedlogom o dopuštenju podnošenja revizije prema ZPP-u ili posebnom zakonu, a ne samo po dopuštenju Vrhovnog suda.

Predlagatelji i pobornici ostvarivanja isključivo javne funkcije revizije smetnuli su s uma normativne deficite važećeg ZPP-a i problematičnost pravilnosti i zakonitosti suđenja nižestupanjskih sudova. Njihovi prijedlozi bili bi prihvatljivi kada bi ZPP jamčio zadovoljavajuću kvalitetu suđenja u zaštiti subjektivnih građanskih prava do pravomoćnosti presude. Pravna sigurnost ozbiljno je narušena prilikom odlučivanja povodom žalbe u drugostupanjskom postupku.

Drugostupanjski sud funkcionalno odlučuje kao prvostupanjski sud na osnovi proširenih reformacijskih ovlasti prilikom odlučivanja o žalbi protiv prvostupanjske odluke, jer ne samo da kontrolira pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja, nego ima i ovlast utvrđivati činjenično stanje. Zadaća suda u parničnom postupku jest da pravilno, na siguran način, utvrdi relevantno činjenično stanje koje je pretpostavka za primjenu mjerodavne pravne norme.

Svrha procesnih normi je pružiti strankama pravnu sigurnost u odnosu na kvalitetu postupanja i pravne zaštite.

Dakle, opravdanost ukidanja redovne revizije ne može se pravilno sagledati izvan proširenih reformacijskih ovlasti drugostupanjskog suda kada odlučuje primjenom članaka 366.a, 373.a, 373.b i 373.c ZPP-a i postupa u funkciji prvostupanjskog suda, a posebno iz perspektive poštovanja prava stranaka na pravično suđenje. U stadiju pravnih lijekova reducirane su procesne aktivnosti stranaka i njihova procesna prava na kontradiktorno raspravljanje i pravo na djelotvoran pravni lijek protiv drugostupanjske odluke.

Ako drugostupanjski sud nalazi da bi prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i nakon što je ona već bila jedanput ukinuta povodom žalbe i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, drugostupanjski sud će i sam provesti postupak, uz odgovarajuću primjenu odredaba o postupku pred prvostupanjskim sudom, radi otklanjanja nedostataka zbog kojih bi prvostupanjsku presudu trebalo ponovno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 366.a st. 2. ZPP-a).

S obzirom na zabranu dvostrukog ukidanja, reformacijske ovlasti su logično još više proširene, jer je drugostupanjski sud ovlašten sam provesti postupak, uz odgovarajuću primjenu odredaba u postupku pred prvostupanjskim sudom u odnosu na otklanjanje svih nedostataka, zbog kojih bi prvostupanjsku odluku trebalo ponovno ukinuti i u tom slučaju drugostupanjski sud ima ovlasti suda pune jurisdikcije u funkciji prvostupanjskog suda, u okviru meritornog odlučivanja o žalbi.

Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća (čl. 362. st. 1. ZPP-a) ili po odluci vijeća na drugostupanjskoj raspravi (arg. ex 373.b ZPP-a).

Sjednica vijeća drugostupanjskog suda može biti određena: 1.) bez prisutnosti stranaka; 2.) u prisutnosti stranaka. Pozivanje stranaka doista je izuzetak.

Vijeće je obvezno pozvati stranke na sjednicu vijeća kada odlučuje da se određeni dokazi izvedu pred sudcem izvjestiteljem ili pred sudcem prvostupanjskog suda, pred sudcem pojedincem ili predsjednikom vijeća (čl. 373.b st. 3. i 5. ZPP-a).

Drugostupanjski sud može drukčije činjenično stanje utvrditi sukladno odredbama članaka 373.a-373.c ZPP-a i bez drugostupanjske rasprave.

Dakle, načelo neposrednosti u tim se slučajevima ne primjenjuje, a samim time i ona načela koja iz njega izviru, a što slabi procesna prava stranaka i pravnu sigurnost.

Zabrana dvostrukog ukidanja logično bi trebala dovesti do povećane potrebe za izvođenjem određenih dokaza po odluci drugostupanjskog vijeća. Međutim, to se u sudskoj praksi ne prakticira, jer drugostupanjski sud odlučuje o preinačenju prvostupanjske odluke primjenom reformacijskih ovlasti na temelju stanja spisa, bez sudjelovanja stranaka, pa je upitno je li drukčije utvrđenje činjeničnog stanja pravilno.

Izvođenje dokaza po odluci vijeća (čl. 373.b st. 2. i 3. ZPP-a) iznimno je, a drugostupanjska rasprava nije zaživjela. To ima za posljedicu da je povećan broj potvrđenih prvostupanjskih odluka, ali i reformacijskih odluka drugostupanjskog suda prema stanju spisa i bez pozivanja na članak 373.a ZPP-a.

Mogućnost pogrešne presude drugostupanjskog suda nesumnjivo postoji. Pravo na izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude, ako je donesena prema odredbama članaka 373.a i 373.b ZPP-a (čl. 382. st. 1. toč. 3 ZPP-a), ne nadomješta potpunu žalbu glede kontrole pravilnosti drukčijeg utvrđenja činjeničnog stanja i nove primjene materijalnog prava protivno odluci prvostupanjskog suda. Međutim, bez prava na podnošenje redovne revizije protiv navedenih drugostupanjskih odluka, te odluke bile bi izvan kontrole zakonitosti suđenja, a stranke bez prava na pravni lijek. Revizija po dopuštenju Vrhovnog suda, polazeći od ostvarenja njezine javne funkcije, ne bi bila odgovarajuća pravna zaštita individualnog prava u navedenim slučajevima kada je drugostupanjski sud u funkciji prvostupanjskog suda. 

Još uvijek u hrvatskom pravosuđu nije osigurana dostupnost i preglednost svih drugostupanjskih odluka. Bez toga nema uvjeta za funkcioniranje instituta revizije po dopuštenju.

Pojedini drugostupanjski sudovi sustavno ne objavljuju svoje odluke.

Osim toga, potreban je kvalitetan informacijski sustav koji će omogućiti lako i pregledno pretraživanje drugostupanjskih odluka i odluka Vrhovnog suda. Trebalo bi imati sustav funkcionalno organiziranih pretraživača sudske prakse.

Ne treba podcijeniti ni da je za novi koncept revizije u javnom interesu s precedentnom ulogom Vrhovnog suda potrebno i razumno vrijeme u kojem bi se svi subjekti postupka za to stručno osposobili i pripremili.

Uloga Vrhovnog suda mogla bi se ograničiti samo na ostvarivanje javnog interesa revizije, prema članku 119. st. 1. Ustava, samo na osiguranje jedinstvene primjene prava, a tek usput i na zaštitu individualnih prava stranke, ali uz uvjet bitno više kvalitete suđenja u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, kada bi potreba za podnošenjem revizije, doista, bila izuzetak, a što se ne može postići »krpanjem« starog ZPP-a^[14].

Prema važećem ZPP-u, drugostupanjski sudovi imaju široke reformacijske ovlasti pa njihove odluke kojima preinačuju odluke prvostupanjskih sudova, ne mogu biti bez revizijske kontrole njihove pravilnosti i zakonitosti. U navedenim slučajevima postoji ozbiljan rizik za pravnu sigurnost u slučaju napuštanja redovne revizije u sadašnjem normativnom procesnom uređenju ZPP-a, u odnosu na ostvarivanje djelotvorne zaštite individualnih subjektivnih građanskih prava u parničnom postupku.

Do donošenja novog, modernog ZPP-a trebalo bi, radi osiguranja pravilne i zakonite odluke u konkretnom predmetu, pravne sigurnosti i učinkovitog pristupa sudu, zadržati kombinaciju redovne i izvanredne revizije. Vrhovni sud u ostvarivanju svoje ustavne uloge, prema članku 116. st. 1. Ustava RH, dužan je osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i u javnom i u privatnom interesu.

Bez zadržavanja redovne revizije prema sadašnjem uređenju ZPP-a, samo s revizijom po dopuštenju prema Nacrtu prijedloga imali bismo samo privid i fasadu zaštite individualnih i socijalnih prava u parničnom postupku, sa stajališta svrhe parničnog postupka i narušenog povjerenja u pravosuđe. Ako Vrhovni sud odluči da revizija nije dopuštena, ne znači da je pobijana odluka in concreto zakonita. Samo podizanje kvalitete suđenja u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku smanjit će potrebu podnošenje revizija.

Nije logična pozicija vrijednosne procesne i socijalne neutralnosti prema zbiljskoj ravnopravnoj zaštiti privatnih subjektivnih građanskih prava, a koja imaju univerzalnu vrijednost, samo zbog velikog broja neriješenih predmeta na Vrhovnom sudu i favoriziranja njegove precedentne uloge i nekritičke opsjednutosti određenim komparativnim uzorima ostvarivanja javne funkcije revizije.

Do donošenja modernog Zakona o parničnom postupku potrebna nam je i dalje procesna ravnoteža u procesnom aktivizmu Vrhovnog suda, u cilju jedinstvene primjene prava i ujednačavanja sudske prakse, ali i prema određenim kriterijima kontrola zakonitosti pobijanih odluka nižih sudova radi zaštite važnih procesnih i ustavnih vrijednosti. Kombinacija ostvarivanja javne i privatne funkcije revizije i dalje je nužna radi jačanja vladavine zakona, pravne sigurnosti i pravne kulture.

Novi državni pragmatizam manifestira se u smanjenoj brizi za ostvarivanje subjektivnih građanskih prava. Stoga se sudci, odvjetnici i ostali zainteresirani subjekti parničnog postupka moraju pripremiti za buduću dominantnu javnu funkciju Vrhovnog suda. Međutim, tek tada kada za to budu ostvarene sve pretpostavke u normativnom uređenju parnične procedure, Vrhovni će sud doista biti u prilici odlučivati prema vlastitoj diskreciji o malom broju predmeta. Stranke će tek iznimno imati pravni interes za podnošenje revizije. Međutim, uvijek se treba zalagati za djelotvornu primjenu temeljnih konstitucionalnih ljudskih prava i, načelno, da opće ne stoji iznad individualnog, a kolektivni interes iznad interesa pojedinca.

[1]https://esavjetovanja.gov.hr, posjećeno 5. veljače 2019.
[2]https://esavjetovanja.gov.hr
[3] Katić, D., O revizijama i noveliranju Zakona o parničnom postupku, Odvjetnik, br. 3-4/18, str. 61-64.
[4] Nar. nov., br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u nastavku teksta: ZPP.
[5] Izvorno objavljeno u Sl. l. SFRJ, br. 4/77.
[6] Katić, D., op. cit., str. 61-64.
[7] Bratković, M.; Reforma revizije u parničnom postupku, Hrvatska pravna revija, br. 2/2017, str. 86.
[8] Bratković, M.; Što je važno pravno pitanje u reviziji?, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 5-6/2018, str. 8, 5. i 7.
[9] Zobec, J.; Ustavnopravni aspekti revizije po dopuštenju u Republici Sloveniji, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 5-6/2018, str. 660-684. i Betetto, N.; Uloga slovenskoga Vrhovnog suda u ujednačavanju sudske prakse, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 5-6/2018, str. 685-705.
[10] https://esavjetovanja.gov.hr/
[11]https://esavjetovanja.gov.hr/
[12] Dika, M.; Marginalije uz prijedlog novog uređenja revizije u parničnom postupku (2018.), Odvjetnik, br. 3-4/2018, str. 25.
[13] Garašić, J.; Osvrt na novopredložene odredbe o reviziji u parničnom postupku u 18. nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Odvjetnik, br. 3-4/2018, str. 56-58.
[14] Više o ostalim argumentima za zadržavanje tzv. redovne revizije vidi: Garašić, J., op. cit., str. 57.