Godine 1920. Osmansko Carstvo potpisalo je sa savezničkim silama iz I. svjetskog rata vrlo nepovoljan Sporazum iz Sèvresa kojim su veliki dijelovi carskog teritorija raspačani između Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Grčke i Italije uz formiranje okupacijskih zona. Sporazumom su se Turci najvećim dijelom odricali teritorija koje nisu naseljavali Turci, a tjesnacima su zavladali stranci, što je znatno potpirilo otpor prema zapadnim silama. Napetosti koje su izbile 1922. zbog neutralne zone tjesnaca navele su saveznike na pokretanje novih pregovora s Turcima. Pregovori su započeli 1922., na Konferenciji u Lausanneu (Švicarska), koja je trajala mjesecima. Predmet pregovora bila je revizija Sporazuma iz Sèvresa i rezultirala je Mirovnim sporazumom iz Lausannea, potpisanim 24. srpnja 1923. godine. Položaj Turske u pregovorima nije bio nimalo jednostavan: vidno oslabljena u ratu za neovisnost, Turska je svakako željela kraj sukoba i normalizaciju odnosa s Europom u cilju izgradnje novog poretka. Unatoč tome, u pregovorima nisu odstupali po pitanjima koja su eventualno ugrožavala tursku neovisnost.

Sporazumom je na kraju uređeno pitanje prolaza tjesnacima, Dardanelima i Bosporom, neovisnost Republike Turske, zaštita grčke manjine u Turskoj odnosno turske manjine u Grčkoj (obje manjine bile su najvećim dijelom deportirane sukladno Konvenciji o razmjeni grčke i turske populacije), izričito tursko odricanje svih zahtjeva za Dodekaneške otoke (skupine grčkih otoka u jugoistočnom dijelu Egejskog mora, među kojima su Rodos, Karpatos, Kos i dr.) Cipar, Egipat, Sudan, Siriju, i Irak, s tim da su sa Sirijom i Irakom istovremeno određene i granice. Sporazumom su određene granice između Grčke, Bugarske i Turske. Svi otoci, otočići i drugi teritoriji u Egejskom moru (misli se na istočni Mediteran) koji su više od tri milje udaljeni od turske obale predani su Grčkoj, s izuzecima otoka Imbros, Tenedos i Zečjih otoka. Grčko stanovništvo na tim otocima nije bilo uključeno u razmjenu stanovništva te je potpalo pod odredbe o zaštiti manjina u Turskoj. Pitanje ratne štete koju je Turska potraživala od Grčke riješeno je tako što je Grčka pristala predati Karaagac Turskoj. Rumunjskoj je ustupljen otok Adakale na Dunavu te se Turska odrekla privilegija u Libiji i dr.

Ugovor započinje na sljedeći način:

„Britansko Carstvo, Francuska, Japan, Grčka, Rumunjska i Država Srba, Hrvata i Slovenaca, na jednoj strani i Turska, na drugoj strani, ujedinjene u želji da okončaju stanje rata koje je postojalo na Istoku od 1914., spremni da ponovno uspostave odnose prijateljstva i trgovine koji su bitni za međusobnu dobrobit njihovih naroda i smatrajući da ovi odnosi moraju biti zasnovani na poštovanju neovisnosti i suverenosti država, odlučile su sklopiti Sporazum u ovu svrhu i imenovale su svoje opunomoćenike…“

U nastavku, Sporazum se dijeli na XVII dijelova, među kojima se u Prvom dijelu, koji nosi naslov Političke odredbe, u članku 1., uređuje pitanje ponovne uspostave stanja mira između Britanskog Carstva, Francuske, Italije, Japana, Grčke, Rumunjske i Države Srba, Hrvata i Slovenaca na jednoj strani i Turske na drugoj strani, a u nastavku, u 2. članku (u okviru I. odjeljka s podnaslovom, Teritorijalne odredbe) određuje se granica od Crnog mora do Egejskog mora s Bugarskom i s Grčkom. U članku 3. određuje se granica od Mediterana do Perzije sa Sirijom i s Irakom i dr.

Sporazum sadržava i odredbu koja se odnosi na uvjete rezidentnosti i poslovanja te nadležnosti, odredbe o trgovini, zatim odredbe o razmjeni grčke i turske populacije i dr.

Lausanneski sporazum doveo je do međunarodnog priznanja suvereniteta Republike Turske kao nasljednice Osmanskog Carstva, a zahvaljujući Sporazumu, javni dug Carstva bio je podijeljen između Turske i zemalja koje su nastale na prostorima Carstva. Sporazum se danas među povjesničarima smatra prvim međunarodnim dokumentom koji je poslužio za primjer uređenja preseljavanja stanovništva bez vlastite volje tijekom XX. stoljeća.