1. UVOD¹
Nedavna odluka Ustavnog suda² kojom su odbijene i odbačene ustavne tužbe banaka kao podnositeljica³ rezultirala je potvrdom utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u. Osim što je na taj način iscrpljen pravni put u Republici Hrvatskoj, ali ne i na europskoj razini, ključno je pitanje kakve će pravne implikacije ta odluka imati za korisnike kredita s valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, prema nekim napisima iz medija, ovakav bi ustavnosudski rezultat omogućavao da 70.000 potrošača podnese tužbe u kojima mogu zatražiti iznose preplaćenih kredita sa zakonskim zateznim kamatama, pri čemu se spekulira s iznosom od čak 10 milijardi kuna.⁴ Zbog toga bi se građani, koji tek površno prate tu tematiku, mogli zapitati kako je moguće da se odjednom pojavi 70.000 potrošača, koje do sada nitko nije spominjao, odnosno o kojim je tu potrošačima uopće riječ.

Ukupan broj kredita u CHF-u u Republici Hrvatskoj iznosio je 125.000, a nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju⁵ od 58.034 ugovora o kreditu, čak 94 % potrošača prihvatilo je konverziju (54.534). Konverzija nije prihvaćena u 4 % ugovora o kreditu (2.379), dok u 1,9 % ugovora pošiljku uopće nije bilo moguće uručiti (1.121).⁶ Preostalih 70.000, dakle, čini skupina onih koji su do stupanja na snagu ZID ZPK/15 kredite isplatili i oni koji konverziju nisu prihvatili.

Hoće li do pokretanja novih sporova u svezi s kreditima u CHF-u uistinu doći ili postoje okolnosti koje tu mogućnost u potpunosti isključuju, ključna je tema ovoga članka. Ipak, tek načelna i opća analiza samo nekih argumenata prezentiranih u ovom članku, svakako zaslužuje detaljnije promišljanje. Međutim, ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.

2. IZRIJEKOM PROPISANO ISKLJUČENJE PREMA ZID ZPK/15
Pokušamo li rekapitulirati ciljeve koji su se nastojali ostvariti ZID ZPK/15, razvidno je da su zakonske izmjene i dopune trebale otkloniti nedostatke koji su u primjeni kredita u CHF-u nastali kao i omogućiti trajnu predvidljivost i pravnu sigurnost u odnosima potrošača i trgovca, dakle uređenjem njihovih odnosa spriječiti vođenje brojnih sporova i rasteretiti hrvatsko pravosuđe. Promatrano iz današnje perspektive, uočavamo da potonji cilj ZID ZPK/15 nije ostvaren, unatoč tome što su u trenutku stupanja na snagu toga akta gotovo svi potrošači pristali na konverziju. Rasterećenje pravosuđa i osiguranje unificiranog pristupa u rješavanju sporova proizašlih iz CHF kredita nije provedeno ni odlukom donesenom u oglednom postupku.⁷ Naime, nakon te odluke praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova još više se razjedinila.⁸ Ipak, ZID ZPK/15 uspio je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj, s retroaktivnim učinkom. Dakle, ZID ZPK/15 bio je usmjeren na dva važna cilja – otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača, korisnika CHF kredita i banaka kao vjerovnika i rasterećenje hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje je trebalo prevenirati sudske sporove.

U obrazloženju prijedloga za odnošenje Zakona po hitnom postupku navedeno je da se za 53.000 korisnika kredita u CHF-u i u kunama s valutnom klauzulom u CHF-u koji su znatno izravno pogođeni porastom anuiteta, odnosno obroka, a što također predstavlja izravnu ugrozu za 200.000 do 300.000 građana Republike Hrvatske, predlaže trajno rješenje tako da se trajno eliminira neravnopravan položaj dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF.⁹

Osim toga, ZID ZPK/15 u čl. 19. st. 3. izrijekom je isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Tako je propisano da se odredbe te glave ne primjenjuju na kredite iz stavka 2. ovoga članka za koje je do dana stupanja na snagu ovoga Zakona provedena konverzija kredita iz CHF u drugu valutu ili kune ili valutne klauzule u CHF u drugu valutnu klauzulu ili kune i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena.

Iako sam zakonodavac u obrazloženju Nacrta Konačnog prijedloga ZID ZPK/15 ne govori ništa o razlozima za isključenje potrošača koji su svoje kredite otplatili, jasno je da se u tome vodio ciljevima koji su utvrđeni zakonom, u ovom konkretnom slučaju potrebom za otklanjanjem neravnoteže koja je između ugovornih stranaka postojala na štetu potrošača. Očigledno je da je zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. U prilog tome stajalištu je i brojka na koju se predlagatelj ZID ZPK/15 u obrazloženju poziva – riječ je o 53.000 građana koji su neposredno bili pogođeni rastom anuiteta, dakle ne i o 70.000 o kojima se danas u medijima spekulira.

To posebno naglašavamo iz razloga što je postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima jedna od pretpostavaka koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora.¹⁰ U skladu s tim, ako nije postojala znatna neravnoteža između trgovca i potrošača, na strani potrošača, ugovorna odredba ne ispunjava jedan od uvjeta nepoštenosti i zbog toga nije nepoštena. Naime, prema čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima¹¹ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, ne štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

Smatramo da je vrijeme u kojem je zaključen pretežit broj ugovora u CHF kreditu također bitan kriterij za prosudbu nepoštenosti ugovornih odredbi, u kontekstu dobre vjere koja je na strani trgovca postojala. Treba upozoriti da je gotovo 90 % kreditnih partija odobreno tijekom 2005., 2006. i 2007. godine,¹² što upućuje na zaključak da u vremenu kada je zaključena većina tih ugovora banke nisu znale niti su mogle znati kako će se kretati tečaj CHF-a. Ne bi li se trebalo smatrati nagađanjem, u današnje vrijeme iznenadnih okolnosti koje izrazito pogađaju ekonomske i financijske tijekove, tvrditi da deset ili više godina možete s velikom sigurnošću znati kako će se kretati tečaj neke strane valute? Istovremeno, prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011. nisu se smatrale „problematičnima“ jer su potrošači u tom razdoblju bili u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu u EUR i kunske kredite.

Želimo naglasiti da je većina ugovora o CHF kreditu koji su otplaćeni do stupanja na snagu ZID ZPK/15 bila kratkoročna (3 ili 5 godina), kao da je u pravilu riječ bila o nenamjenskim kreditima i kreditima za automobile, što upućuje na zaključak da do rasta kamatne stope nije niti došlo prije nego što su oni realizirani. Sukladno tome, nije jasno kako bi se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u tim ugovorima trebale smatrati ništetnima, ako nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ako nije došlo do promjene u tečaju.

Korekciju stajališta o tome da je u slučaju CHF kredita riječ o nekom tajnom komplotu banaka usmjerenom prema stjecaju posebne zarade na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja trebalo bi potražiti i u praksi Suda EU-a koji u predmetu Andriciuc¹³ zauzeo stajalište da prilikom provođenja testa nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi potrošačkog ugovora čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ „treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenim sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe“.¹⁴

S obzirom na to da je od zaključenja većine ugovora o CHF kreditu do problema koji su nastali u isplati mjesečnih anuiteta u nekim slučajevima prošlo više od pet godina, čini se da je vrlo teško procijeniti jesu li banke u trenutku zaključenja tih ugovora mogle pouzdano znati što će se s tim kreditima uistinu zbivati nakon njihove višegodišnje otplate, što ukazuje na problem izvjesnog utvrđenja njihove nesavjesnosti i nepoštenja sudova i dokaza koji bi se u tom smislu mogli prihvatiti.

U konkretnom predmetu Andriciuc stajalište Suda EU-a bilo je da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje s obzirom na okolnosti u vrijeme sklapanja ugovora, uzimajući u obzir okolnosti koje je trgovac mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora. Smatra se da je takav pristup potreban zbog toga što se neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana može očitovati tek nakon što je ugovor sklopljen, tj. tijekom izvršenja ugovora. Na nacionalnom je sudu da procijeni nepoštenost ugovorne odredbe uzimajući u obzir sve okolnosti glavnog postupka.¹⁵

Međutim, prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi Andriciuc, osim što je potrošač ne temelju dobivenih informacija morao biti u „mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je na primjer niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Zbog toga je nezavisni odvjetnik smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost.

Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, koja određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Smatramo da je pritom nezavisni odvjetnik precizno razlučio između slučaja u kojem je ugovorena nepoštena ugovorna odredba, od slučaja u kojem je, unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba, za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora. Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Ukratko, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Nažalost, Sud EU-a nije se posebno osvrnuo na argumente koje je iznio nezavisni odvjetnik, već je samo utvrdio da se nesavjesno postupanje trgovca, tj. banke procjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti koje je vrijeme pružatelj usluga u to vrijeme mogao znati i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora.¹⁶

3. NEPRIMJENJIVOST DIREKTIVE 93/13/EEZ
Zakonom izrijekom određeno isključenje iz konverzije potrošača koji su svoje obveze iz ugovora o CHF kreditu ispunili, osim što upućuje na zaključak da je predlagatelj ZID ZPK/15 smatrao da njihovo uključenje nije svrhovito, jer rizik od rasta tečaja u tim kreditima nije ostvaren, rezultira i jednom daljnjom posljedicom koja se svodi na isključenje primjene Direktive 93/13/EEZ.

S obzirom na to da Direktiva 93/13/EEZ u čl. 2. st. 1. propisuje da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ne podliježu odredbama Direktive, treba se zapitati bi li zaštitu prema odredbama Direktive 93/13/EEZ trebalo pružiti onima koje je ZID ZPK/15 izrijekom isključio, jer je očigledno smatrao da im posebna zaštita (ni konverzijom ugovora o kreditu) nije potrebna.

Iako u ovom trenutku ne možemo raspravljati o tome jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu u CHF-u koji su bili ispunjeni prije stupanja na snagu ZID ZPK/15 ništetne, jer tužbe s takvim činjeničnim supstratom nisu podnesene, u slučaju da bi se takva tužba podnijela, nacionalni sud bi najprije ex officio trebao utvrditi odgovara li sadržaj sporne ugovorne odredbe zakonskoj odredbi mjerodavnog prava, odnosno je li preuzeta zakonska odredba uopće mjerodavna za konkretan potrošački ugovor.

U pojedinim će slučajevima biti dovoljno utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora.

U drugima će biti potrebno provesti iscrpnu analizu, jer će o tome ovisiti hoće li sud uopće provoditi test nepoštenosti ugovorne odredbe ili će odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.¹⁷

Polazeći od toga da je ZID ZPK/15 izrijekom isključio mogućnost provedbe konverzije za potrošače koje su ugovor o kreditu u CHF-u ispatili, očigledno je smatrao da toj grupi potrošača nije potrebno pružiti posebnu zaštitu radi otklanjanja neravnoteže u njihovim odnosima, jer ona nije ni nastala.

Slijedom navedenog, nacionalni bi sud primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora te odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

4. DISKRIMINACIJA POTROŠAČA S KREDITIMA U DRUGIM VALUTAMA
Konačno, uspoređujući položaj potrošača koji su zaključili ugovor o CHF kreditu s položajem potrošača koji su zaključili ugovore o kreditima u drugim valutama, postavlja se pitanje nisu li korisnici kredita u drugim valutama ipak bili diskriminirani. Ova je tema već bila predmet ustavnosudskog razmatranja u povodu ocjene suglasnosti ZID ZPK/15 i ZID ZOKI 15^18 19 s Ustavom, kojom prilikom Ustavni sud nije prihvatio da ZID ZPK/15 ima diskriminatoran učinak među potrošačima s CHF kreditima pozivajući se na to da „Prigovore pojedinih predlagatelja da ZIDZoPK-om nisu obuhvaćeni potrošači CHF kredita kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena, Ustavni sud nije prihvatio kao ustavnopravno relevantne, budući da je, u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravilnim i urednim ispunjenjem dužne činidbe prestaje obveznopravni odnos uključujući i subjektivno pravo vjerovnika da zahtijeva ispunjenje te činidbe. Isto tako nisu prihvaćeni ni prigovori drugih predlagatelja da diskriminacija postoji u odnosu na potrošače s kreditima u drugim valutama, s objašnjenjem da ekonomski položaj potrošača CHF kredita i potrošača ostalih vrsta kredita nije usporediv.

Međutim, u novonastalim okolnostima, pitanje diskriminacije korisnika kredita u drugim valutama i nadalje ostaje otvoreno. Tim više, što se prema pojedinim scenarijima iz medija najavljuju ekstremne zarade²⁰ koje potrošačima s drugim vrstama kredita ne stoje na raspolaganju.

5. ZAKLJUČNO
Kratka analiza argumenata iznesenih u povodu ideje prema kojoj bi 70.000 potrošača, korisnika CHF kredita koji su prije stupanja na snagu ZID ZPK/15 svoje obveze ispunili trebala pokrenuti nove sudske postupke, ovaj put nakon deset i više godina nakon što su ih otplatili, ukazuje da moguće slučajni odabir CHF kredita ne može biti osnova za neopravdano bogaćenje, stjecanje neočekivane zarade koja bi se trebala temeljiti samo na proteku duljeg razdoblja, primjenjujući devizu „vrijeme je na našoj strani“. Osim općenite nemoralnosti i nepravednosti u postupanju, za koju danas mnogi ne mare, za to postoji nekoliko, nadamo se, važnih razloga, koje smo pokušali iznijeti u ovome članku:

1. ZID ZPK/15 je u čl. 19.a st. 3. iz konverzije izrijekom isključio sve ugovore o CHF kreditu u kojima su dužnikove obveze bile ispunjene, smatrajući da u vremenu u kojem su zaključeni i isplaćeni nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka u potrošačkom ugovoru, koja inače predstavlja condicio sine qua non nepoštenosti ugovorne odredbe.

2. S obzirom na navedeno, nacionalni sud bi primjenom čl. 2. sr. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio promjenu određenih zakonskih odredbi (o konverziji) na određenu vrstu ugovora (o CHF kreditu) te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

3. Ustavni sud RH je procjenjujući diskriminatorne učinke koje je prouzročio ZID ZPK/15 utvrdio da oni nisu prisutni ni unutar skupine korisnika CHF kredita ni u odnosu korisnika CHF kredita s korisnicima kredita u drugim valutama. Ipak, u novim okolnostima čini se doista neopravdano ne utvrditi postojanje diskriminatornih učinaka prema korisnicima kredita u drugim valutama.