Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 57/11) nastavak je polaganog, ali dosljednog puta prema izgradnji normativnog okvira za brz i učinkovit parnični postupak. Nesumnjivo je to bila zakonodavčeva misao vodilja i prilikom uvođenja »slobodne ocjene« iz članka 223.a Zakona o parničnom postupku. Međutim, čini se da je ovo, na prvi pogled logično zakonsko rješenje kojim se dodatno afirmira i konkretizira načelo ekonomičnosti u sporovima vrlo male vrijednosti predmeta spora, prilično kontroverzno. Autor u članku o tome iznosi svoja zapažanja.