1. dr. sc. Jadranko Crnić (1928.-2008.), sudac i prvi predsjednik Ustavnog suda
Uobičajeno je i vrlo vrijedno, u povodu prigodnih datuma, prisjetiti se ljudi koji su svojim radom i ponašanjem obilježili određeno vrijeme, jer su odigrali svoju ulogu na najbolji mogući način. Svakako, jedan od tih velikana je i dr. sc. Jadranko Crnić, sudac i prvi predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske (1991.-1999.). Djelovanje pojedinca uvijek se vrednuje s obzirom na vrijeme i prostor, znači ambijent, jer to je pravi okvir za valorizaciju.

Nema svaka generacija ustavnih stručnjaka, kao što je bio dr. sc. Jadranko Crnić, privilegij dizajniranja (pisanja) novog Ustava, kao najvažnijeg političkog i najvišeg pravnog dokumenta svoje države. Osobito nakon simboličkog pada Berlinskog zida (1989.) naša generacija (ponajprije u zemljama istočne i srednje Europe) imala je tu blagodat da »ustavno promišljanje i izbor« iskoristi u ustavnom trenutku. Upravo u nekoliko posljednjih desetljeća odvijale su se krucijalne mijene u svijetu, koje svodimo na: (i) proces globalizacije; (ii) proces diferenciranja i integriranja; (iii) proces tranzicije. Globalizacija nosi u sebi, između ostaloga, ideju univerzalizacije pravila igre. Svjedoci smo stalnih najava i mijene oko teritorijalno-administrativnog preustroja oko razdruživanja i udruživanja (krojenje granica), uz pitanje gdje im je kraj i početak. Postkomunističke zemlje moraju ustavom definirati i paralelno provoditi procese tranzicije k ustavnoj demokraciji i k tržišnoj privredi (J. Elster).

Opet je svijet na prijelomnici, s obzirom na aktualnu svjetsku ekonomsku, financijsku, ali i moralnu krizu oko definiranja novog svjetskog poretka. Na određeni način uvijek je to pitanje odnosa gospodarske efikasnosti i političke demokracije. U tijeku krize, kao »stanja nužde« prevladavaju recepti, da je izlaz u smanjivanju, pa i suspenziji demokracije. Nisu demokracija i pravda te koje su prouzročile krizu, nego je to »gospodarska efikasnost« s profitom pod svaku cijenu, kao kapitalizam poremećene ekonomije i financija, koji manipulira s potrebama ljudi i omamljuje ih blještavilom potrošačke košarice. Upravo suprotno, došlo je do krize što su demokracija i pravda bili marginalizirani i isključeni kao jedini pravi korektivni čimbenik. Zato konstitucionalisti (i mnogi drugi) moraju ponovno vrisnuti do neba. Izlaz je u razigravanju diobe vlasti (i horizontalne i vertikalne), u demokratskoj kontroli i ravnoteži, u ustavnom sudovanju, u promicanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, u vladavini prava, u građanskom društvu, u moralnoj, legitimnoj i legalnoj vlasti.

2. Otvaranje novih konstitucionalnih pitanja
Pojednostavnjeno, može se ustvrditi da su sve, ili najveći dio teškoća današnjeg svijeta, rezultat ignoriranja »konstitucionalne umotvorine« oko nužnosti kvalitetne ravnoteže i kontrole svih koji imaju vlast/moć.

Navedene krucijalne mijene, opravdano, imale su refleksiju i na pravo, pa se može reći da ni jedan od postulata klasičnog ustavnog prava više ne vrijedi bez iznimke (Smerdel). Tako se otvaraju nova konstitucionalna pitanja, koja zahtijevaju i odgovarajuće odgovore. Smisao i svrha prava (law), a onda i Ustava jest da na temelju teorijskih i praktičnih spoznaja o pozitivnostima i negativnostima u društvenom razvoju, trebaju pozitivnosti sankcionirati (potvrditi, sačuvati i učvrstiti), a negativnosti eliminirati odnosno svesti na najmanju moguću mjeru. Međutim, misija prava je istodobno otvaranje novih perspektiva razvoja prema odabranim ciljevima. 

Riječju, ne akcentirati samo legalitet, nego bitno jačati (svakodnevno) legitimitet, naslonjen na moralitet. To zato što je moral (poštenje) najvažnija kategorija za ekonomski i politički prosperitet! Odnos morala, legitimiteta i prava treba biti takav da moral ne bude iznad prava, nego da ulazi u pravo, s tim da se u njemu ne rastvara.

Uvijek valja imati na umu da svaka regulacija, od bilo koga, može zadirati u privatnost i slobode individue, tako da su one sve podjednako opasne. Stoga plediramo za tzv. konstitucionalnu pravdu, a to znači usvajanje novih vrsta ustavnih normi, institucija i procesa u namjeri ograničenja i kontroliranja političke moći.

Drugim riječima, u zgusnutom vremenu od četvrt stoljeća, u bitno izmijenjenim povijesnim okolnostima, bilo je mnogo izazova za mnoge sudionike, da se pokažu i dokažu svojim osjećajima, mislima, govorom/pismom i djelima. 

Na određen način navedene mijene su eksponencijalno bile naglašene u Republici Hrvatskoj. To zato što je trebalo ab ovo realizirati »jedinstvenu, nedjeljivu, demokratsku i socijalnu državu«, krucijalno mijenjati ustavni poredak u gospodarskom, političkom, socijalnom i pravnom aspektu, i to »za vrijeme trajanja ratnog stanja« (Domovinski rat). Znači, trebalo je izgraditi i jačati demokratske i ustavnopravne institucije koje će djelovati na načelu diobe vlasti (»provjere i ravnoteže«), ograničavanja (ustavljanja) vlasti, promicanja i zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda te ostvarenje najviših vrednota ustavnog poretka, osobito vladavine prava.

Upravo smo griješili najviše u proceduri, jer smo često u regulatornim pothvatima izravno ugrožavali najviše vrednote ustavnog poretka i temeljna načela ustroja države i društva. Drugim riječima, kreiranje pravila igre išlo je »odozgo« (od države, stranke, vođe), na temelju predstavničke demokracije pobjednika, u formalističkom shvaćanju i tumačenju diobe vlasti, bez istraživanja potreba i interesa građana, ne uvažavajući važnost jačanja civilnog društva, uz naglašenu podaničku europeizaciju, bez usvajanja duha i standarda europskog pravnog rasuđivanja, snažno okrenuti prošlosti i ukazivanju na to da je za sve kriva bivša vlast, ignorirajući moralni, intelektualni i socijalni kapital, a precjenjivali financijski, gdje podobnost, dakako politička, ali i »kumovska«, istjeruje merit sustav u relevantnim institucijama (sudstvo, školstvo i dr.), rezultiralo potpunim poremećajem sustava vrijednosti, s iluzijom da je sâm čin ostvarenja hrvatskog sna »lijepe naše« dostatan. Upravo samo rađanje hrvatske slobode, u ambijentu domoljublja i entuzijazma, nije bio Feniksov uzlet iz pepela, nego zbog navedenih pojavnosti, rezultat je bio apatija i razočarenje. 

3. Republika Hrvatska kao punopravna članica EU
Danas je Republika Hrvatska punopravna članica Europske unije. Na putu polaganja ispita oko ispunjavanja uvjeta za punopravno članstvo u EU, odvijao se proces scrreninga, pregovaranja i harmoniziranja nacionalnog prava s europskom stečevinom prava. Rezultat toga je stampedo u pravnom sustavu (Barbić), što tek danas dolazi na vidjelo, od kada moramo izravno primjenjivati i europsko pravo. Svakodnevno smo svjedoci neadekvatne regulacije sa značajnim, gotovo nesagledivim posljedicama. Krajnje je vrijeme da prepoznajemo da imamo lošu zakonodavnu regulaciju, što značajno ometa primjenu propisa. Kulminacija je bila pri posljednjem pokušaju ustavnih promjena (sva sreća, izbjegli smo »ustavni konflikt«, u kojem su Mađarska i Rumunjska). Dakako da se analiza pravnog sustava ne odnosi samo na donošenje (pisanje) propisa, nego i na njihovu interpretaciju i primjenu. Optimalna regulacija traži odgovarajući regulatorni menadžment, te razrađeni način racionalizacije i deregulacije. Suštinsko pitanje je što sačuvati, čega se odreći, a što doreći.

Drugim riječima, cijelom tom procesu pristupili smo i odradili ga više »politizirano« (amaterski), nego stručno i profesionalno. Na taj način formalno smo zadovoljili na ispitu, ali nismo stvarno, jer nismo usvojili bît i duh »europske procedure«. Navedeno se odnosi osobito na to da je constituens građanin Europe, što podrazumijeva da individue dijele zajedničke vrijednosti, njeguju i razvijaju osjećaje pripadnosti zajedničkom društvenom i kulturnom miljeu. 

Europa traga za oblicima prevladavanja tzv. demokratskog deficita, te se donedavno koristila komunitarnom metodom donošenja propisa, no iznalazi nove tehnologije, koje su primjerenije za efikasnu i demokratsku regulativu, prepoznatljivu kao otvorena metoda koordinacije. Istina, uvijek će postojati manjak demokracije, a onda i potreba eliminiranja deficita demokracije. Bitno je pritom jačati mnoštvo institucija i njih umrežiti u procese donošenja odluka, osobito uključiti od početka »zainteresiranu i stručnu javnost«. Konačno znanstveni i tehnološki razvitak (e-tehnologija) omogućava nam veliku slobodu stvaranja, bolju kvalitetu života i viši duhovni i materijalni standard kroz e-regulaciju. Sada u Europi imamo šansu »sjediti za istim stolom« i donekle utjecati na ponuđena rješenja. Nema više ekskulpacije, uvijek je kriv netko drugi za stanje u kojem jesmo. Moramo preuzeti odgovornost, moramo se samoorganizirati i profesionalizirati. Sami moramo skrbiti o svom ustavnom, nacionalnom, kulturnom identitetu.

4. Vladavina prava i Ustavni sud J. Crnića kao četvrta vlast
Poštovanje Ustava i zaštita ustavnih jamstava ljudskih prava i temeljnih sloboda, zahtijeva odabir institucionalnog oblika, kome i kako povjeriti (dodijeliti) ovlast nadgledanja. Republika Hrvatska opredijelila se za »Kelsenov model«, a to znači za Ustavni sud, koji je J. Crnić svrstao, opravdano, u tzv. četvrtu vlast.

Svaka demokratska zemlja danas prepoznaje i ističe važnost vladavine prava i neovisnosti sudstva. Najvažnije u tome je pitanje kako se suci novače? Drugim riječima, tko suce predlaže, a tko bira? Jesu li predlagači i birači meritorni, jesu li kompetentni, imaju li legitimitet politički i demokratski? Koriste li odgovarajuće metode prilikom odlučivanja (npr. saslušanje, javni razgovor i sl.)? Jesu li objektivni? Pristupaju li odgovorno poslu? Jesu li nezavisni od različitih skupina za pritisak, lobiranje, zagovaranje i sl.? Jesu li senzibilizirani za »stanje nacije«? Konačno, jesu li pobornici merit sustava ili spoil sustava? (Venecijanska komisija)

U odnosu na kvalifikacije tražene za ustavnog suca, u pravilu, osim državljanstva, primarno se traži visoka pravna naobrazba radi osiguravanja kompetentnog sastava suda, te visoka razina senzibiliziranosti za političke efekte njihovih odluka, a neki zahtijevaju i etičko ponašanje.

Status sudaca Ustavnog suda krucijalno je pitanje za ostvarivanje načela vladavine prava, diobe vlasti, zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda - odnosno najviših vrednota ustavnog poretka koji se ostvaruje sukladno teoriji i praksi konstitucionalizma.

Sâm čin suđenja, a to znači izricanje pravorijeka temlji se na interpretaciji koja bi trebala biti visoko stručna (lege artis) i etična (ex aequo et bono). To znači sve više uključivanja u pravno(sudačko) rezoniranje teleološkog tumačenja u primjeni tzv. »Tocqueville’s method«, kojim se istražuje kako pravo koristiti za rješavanje društvene složenosti, osobito po pitanju ustrojstva vlasti i perspektive ljudskih prava. U svom radu bio je usmjeren na odnose, a ne na stvari - odnose među religijama, između slobode i nejednakosti, između središnje i lokalne vlasti, između pojedinca i skupina. Ali, čak i to nije bilo dovoljno. Tocqueville je počeo shvaćati da »mora postojati neki drugi razlog, osim zemljopisa i zakona«, a to su »ponašanja i običaji srca i uma«.

Zadatak tumačenja ustava razlikuje se od zadatka tumačenja zakona. Zakon definira aktualna prava i obveze. Zakone je relativno lako donijeti ili zamijeniti novima. Za razliku od zakona, Ustav se stvara i donosi s pogledom uprtim u budućnost (A. Bačić). Zato su suci sve više u položaju da idu i praeter legem, međutim kad se nađu u tom položaju, oni to nastoje prikazati kao secundum lege.

5. Ustavni tumači
Najvažnija uloga pravnika u zakonodavstvu, sudstvu, upravi, jest iznalaziti ratio legis, tj. proniknuti u cause i teleologiju propisa odnosno u vizije, misije, svrhe, ciljeve, s jedne strane, te prirodne, ljudske i tehničke resurse, s druge strane, kao i upravne, političke i uopće kulturne mogućnosti konkretne sredine. Navedeno je preduvjet za kvalitetnu umnu interpretaciju, kojom se posreduje između norme i njezina ozbiljenja. Dobro je podsjetiti se da je »Interpretacija više umjetnost nego znanje« (Du Pasquie). Ustavni tumači su specijalna vrsta legislatora, koji imaju širi krug diskrecioznosti od ostalih sudsko/izvršnih/upravnih tijela. Ustavni suci ne moraju uvijek imati imperativ što bržeg odlučivanja, jer ponekad je bolje ne odlučivati odmah odnosno dobro oslušnuti i odabrati pravo vrijeme kad su uvjeti sazreli. Dakako da tako treba postupati kao izuzetak. Sudbeni kōd legalnog i ilegalnog je transformacija moralnog i pravnog u »da«i nemoralnog i nezakonitog u »ne«.

Svakako, propise treba tumačiti dinamički te eliminirati interpretaciju koja je utilitarna, diskrecijska, arbitrarna, koja je rezultat uskih sagledavanja i dnevnopolitičkih interesa. Stoga interpretator i primjenjivač norme mora biti visoko-stručni profesionalac, koji zna cjelinu, detalje i sitnice, ali i kojega resi visoka etičnost. Znači, traže se kvalitetni ljudi, koji su slobodni, nezavisni, moralni, hrabri, pošteni, znalci, koji se znaju samoograničavati, s dovoljno sluha za Istinu i Pravdu). »Katalog vrlina« za ustavne suce može se podvesti pod »visoka stručnost, dobra moralnost i velika uljuđenost«.

Drugim riječima, onaj tko tumači propise, treba to činiti hladne glave, topla srca i čistih ruku.

Baš ustavni sudac mora tako suditi da njegovo pojedino rješenje odgovara duhu čitavog ustavnog prava. On će često pritom morati politički rezonirati, ali ne smije pri tome robovati osobnoj političkoj ideologiji, već onoj živog ustava. Za ustavnog suca pogotovo je važno da pojedine odredbe ustava ne tumači izolirano, već kompleksno, s čitavim ustavom i njegovim duhom. Tako ustavni suci, ruku pod ruku s (ustavno)pravnim znanstvenicima, moraju primjenjivati i dalje bistriti ustavno sudovanje, da ga naprave istinskim javnim »forumom« koji pomaže građanima, nacijama i državama. Takav sofisticirani način suđenja zahtijeva bitno korigiranje samog studiranja prava, osposobljenost za ažurno praćenje teorije, propisa i prakse. 

6. Odnos sudstva i političke vlasti
Otvara se pitanje odnosa sudstva i političke vlasti osobito u sustavu sudbenog nadzora, gdje jedni govore o juridizaciji (judicialization) politike (A. Stone), a drugi govore o politizaciji sudovanja. Tako jedni zagovaraju politički konstitucionalizam (R. Bellamy), drugi zagovaraju legalni kontitucionalizam (S. Freeman). Konstitucionalna Pravda je usvajanje novih vrsta ustavnih normi, institucija i procedura u namjeri da iz toga ograniče i kontroliraju političku moć. Tako je razvoj ustavnog nadzora unaprijedio ulogu sudstva, što se naziva i »konstitucionalizacija pravnog poretka«. Pod pojmom konstitucionalizacije S. Sweet podrazumijeva: (i) ustavne norme postaju izvor prava za suce redovnih sudova; (ii) u konkretnom sporu ustavni sud postaje neka vrsta prizivnog nad-suda za sudstvo (utvrđuje činjenice i primjenjuje propise); (iii) tehnike ustavnog donošenja odluka postaju važan način argumentiranja i donošenja odluka na redovnim sudovima. Sve to mijenja ustaljeno razlikovanje ustavnog suca i suca redovnog suda. Zajedničko im je da je glavna preokupacija visokoumna i etična interpretacija, odnosno iznalaženje conclusio sučeljavajući činjenice s pravom. 

Europa danas u svom ustavnom inženjeringu traga za složenom sve više centraliziranom federalnom zajednicom u osmišljavanju svojih institucija i djelovanja, uz istodobno očuvanje i poštovanje nacionalnog identiteta država članica.

7. Ustav kao najvažniji politički dokument i najviši pravni akt države
Zato važnost prepoznavanja i prihvaćanja ustava kao najvažnijeg političkog dokumenta i najvišeg pravnog akta države, osobito dolazi do izražaja danas, kad procesi globalizacije mnogo toga razaraju i stavljaju u ropotarnicu, ponajprije se tu misli na identitet, na nacionalni integritet, na tradiciju, na samodefiniranje i samopoštovanje. To zato što je ustav, in ultima linea, krajnji čuvar, krajnja ustava tih kontaminacija i oluja. Važno je ustav znati visokostručno i etično, a onda i kreativno tumačiti i što više izravno primjenjivati.

Ustav i ustavno pravo u funkciji su osvajanja slobode. Samo istinska sloboda jest ona koja se zasniva na moralu. Bez etike nema realne slobode, nego to je samo iluzija slobode. Bez etike nema kreativnosti, nego samo na sceni je imitacija kreativnosti. Sloboda je tako preduvjet inovativnih, uključujućih i održivih zajednica. Žudnja za slobodom je nasušno dobro usađeno u ljudsko biće. Sloboda se ne dobiva, ona se osvaja. Ustav je projekt ili okvir vladavine slobode (G. Sartori). U tom kontekstu ustav je himna slobode, pa i svjetovna Biblija. 

Nadalje, Republika Hrvatska je jedina tranzicijska zemlja koja je postala punopravna članica EU, koja je okupirana i razarana u Domovinskom ratu, gdje je vladao embargo uvoza oružja, a gdje je na drugoj strani bila treća armija po snazi u Europi. Istina, to je vrijeme bilo nabijeno jakim domoljubljem, velikim entuzijazmom, a onda i samoorganiziranjem i samosnalaženjem, gdje su se ljudi zdušno mobilizirali da bi Republika Hrvatska bila slobodna i nezavisna država. Međutim, u tijeku takvih okolnosti »odrađivana« je privatizacija i pretvorba gospodarskih subjekata, otvoren je proces tajkunizacije. Tek je 1998. okončana mirna reintegracija hrvatskih područja (jedina uspješna reintegracija OUN-a na svijetu), te je Republika Hrvatska postala cjelovita, gdje je stanovništvo raseljeno i gdje je bilo mnoštvo izbjeglica itd. To napominjemo isključivo zato što se moraju ukalkulirati navedene okolnosti, jer one su, i još uvijek (deminiranje nije okončano) bitno utjecale na stanovništvo. Umrli (poginuli), ranjeni, s posljedicama PTSP bolestima, kada ljudi počinju »pucati po šavovima«, tamo gdje su najosjetljiviji. Borci se vraćaju s fronte, a nema više njihovih radnih mjesta, kao mladi odlaze u mirovinu. Nastupa razočarenje, nezadovoljstvo. Upravo, ne samo materijalna šteta, koja se relativno lako utvrdi i ipak sanira, mora biti bitno korigirana tzv. nematerijalnom štetom. To su strah i bol, koji imaju svoju cijenu. Na žalost, Republika Hrvatska plaća preveliku ukupnu cijenu. Valja opraštati, ali ne i zaboravljati, te olako se odricati samobitnosti, svojih nacionalnih interesa i dr.

Uvijek valja imati na umu da su institucije konkretni ljudi. Stoga su njihova motiviranost, moralnost i etičnost, osposobljenost (znanje i vještine), timska umreženost, socijalna osjetljivost bitni za ispunjavanje sadržaja i procedure odlučivanja i djelovanja. To je preduvjet za realizaciju ekonomske efikasnosti, političke slobode i socijalne sigurnosti. 

Holističkim pristupom na autopoietski način otvara se mogućnost osiguravanja omekšavanja profitabilnosti uz pomoć moralnosti i duhovnosti. Tako se ostvaruje i dalje razvija samosvojnost i identitet osobnog i nacionalnog corpusa. Autopoiesis prava znači da svaki entitet istodobno mora biti jedinstven, kognitivno otvoren i normativno zatvoren. Valja spoznavati okruženje (društveno, političko, kulturološko), utvrđivati pravila ponašanja za organe koji služe zajednici i pučanstvu, te učiniti dostupnim svim građanima znanstvene spoznaje i upravljačke vještine

Sve te mijene svojstvene su svim meridijanima i paralelama našeg planeta gdje je konstitucionalna demokracija organizirana u ambijentu multikulturalnog i globaliziranog svijeta. Mijene koegzistiraju, međusobno su umrežene i međuzavisne. Ipak, svaka zemlja ima i svojih specifičnosti. Svijet je sastavljen od koegzistirajućih suprotnih vrednota i načela i institucija i procesa (Cappeleti). Pritom svaka interpretacija obuhvaća element izbora i kreativnosti u kontekstu liberalne ideje, gdje socijalni uzroci svoj raison d’etre imaju u normi, procesu i institucijama, koji moraju biti sagledani u njihovim društvenim i političkim aspektima. Posebno se ukazuje da glavni »regulatori« postaju suci. Sve to otvara nove pristupe legitimitetu i regulaciji.

8. Životno djelo dr. sc. Jadranka Crnića credo za sve
Postoje ustavni zahtjevi; sudski zahtjevi; funkcionalni ili izvedivi zahtjevi; i demokratski zahtjevi. Ustavni zahtjevi ističu slaganje s pisanim normama (to obuhvaća pravo i tzv. »soft law«, ali i ne-zakone, općenito pisane norme) i slaganje s pravnim vrednotama o proceduralnom suđenju i ostale široko temeljene ustavne vrijednosti, uključujući koncepciju pravde (republikanske, Rawlsove, utilitarne, npr. ili različite ostale koncepcije o »istini« i »pravu«), ali također i više prozaične ciljeve, kao održivi razvoj ili sloboda tržišta.

Svaka interpretacija obuhvaća element izbora i kreativnosti.

Mora se osiguravati moralna obranjivost (Dobro-Zlo), zakonska učinkovitost (»ulaz-izlaz«; cost-benefit) i politička izvedivost svakog propisa. Upravo između vokacije propisa i njegove primjene nužna je kvalitetna i n t e r p r e t a c i j a. Pravo je spojeno sa svojom okolinom putem mehanizma interpretacije (Luhmann). Interpretacija bi trebala biti umna - lege artis, ali i etička - ex aequo et bono. Takvo tumačenje, cjelovito i sofisticirano i jest proizvodnja presedana! Navedeno bi trebalo biti moto studiranja i osposobljavanja pravnika svih profesionalnih profila.

Ulaskom Republike Hrvatske u EU opravdano je očekivati veći dignitet pravne struke i općeg utjecaja pravnog rasuđivanja na društvene tijekove. Upravo cijelo životno djelo dr. sc. Jadranka Crnića, s jasnim opredjeljenjem za ideale »Istina, Dobro, Lijepo«, pokazuje put kako na tome ustrajati. Preduvjet za to je razumijevanje ljudskog razvoja. To znači da slobodan i kreativan čovjek misli kako osjeća, komunicira kako misli, te djeluje kako kaže/piše. Upravo ta transformacija osjećaja u mišljenje, mišljenja u komunikaciju, komunikacije u djelovanje, resila je dr. sc. Jadranka Crnića te može i treba biti credo za sve i svakoga od nas.