U rimskoj pravnoj tradiciji, izreka koja sadržava pravilo koje određuje da tužitelj u reivindikacijskoj parnici treba – osim svog prava vlasništva na spornoj stvari te tuženikova posjed te stvari - dokazati i identitet stvari odnosno da je stvar za koju tvrdi da na njoj ima pravo vlasništva, ista ona stvar koju tuženik posjeduje u trenutku početka parnice.