U članku autor pravno problematizira materijalnopravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, koje je prevladavajuće odnosno većinsko i u pravnoj znanosti, prema kojem se pretrpljena i buduća neimovinska šteta smatraju jednom štetom i repariraju jednokratnom isplatom pravične novčane naknade oštećeniku, čak i u slučajevima u kojima, u trenutku odmjeravanja naknade, parnični sudac ne može znati opseg i visinu neimovinske štete koja će pro futuro sukcesivno nastajati u vremenskom intervalu čije trajanje, također, nije moguće predvidjeti.