30.11.2011.

Reforma upravnog spora i potrebne usrojstvene prilagodbe

Novi Zakon o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 20/10) koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2012., donosi velike promjene u području vođenja upravnog spora. U Informatoru i našim knjigama objavili smo više članaka o pripremama za primjenu Zakona o upravnim sporovima, a osobito u Informatoru, u broju 5849, 5929-5931,5998-5999, 6014 i 6015-6016. U ovom broju autor piše o reformi upravnog spora i potrebi ustrojstvene prilagodbe u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave za osiguranje zakonitog i uspješnog sudjelovanja u upravnim sporovima, prema odredbama novog Zakona o upravnim sporovima. Ta ustrojstvena prilagodba odnosi se na pitanja uređenja zastupanja tuženika, tužitelja i zainteresirane osobe. Autor istovremeno predlaže i određena rješenja u tom području.
Uvodne napomene
U nizu članaka objavljenih u Informatoru tijekom 2011., analizirane su promjene do kojih će doći 1. siječnja 2012., stupanjem na snagu novog Zakona o upravnim sporovima1 (u nastavku teksta: ZUS).
Naime, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave (u nastavku teksta: lokalne jedinice) u upravnom sporu moći će sudjelovati u sva tri stranačka statusa, tj. kao:

a) tužitelj, primjerice:

- osporavajući drugostupanjsko rješenje kojim je poništeno prvostupanj-sko rješenje tijela odnosne lokalne jedinice,
- osporavajući rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba (drugostupanjsko, iznimno prvostupanjsko rješenje) u upravnom postupku u kojem je od-nosna lokalna jedinica bila stranka (primjerice, kad je lokalna jedinica kao stranka inicirala postupak izdavanja akta gradnje i dr.),
- tražeći utvrđenje ništetnosti uprav-nog ugovora;

b) tuženik, primjerice: 

- županijska tijela koja donose drugostupanjsko rješenje,
- tijela lokalnih jedinica - u pravilu izvršna i predstavnička - kad donose prvostupanjsko rješenje protiv kojeg žalba nije dopuštena;

c) zainteresirana strana.

Nadalje, ovisno o vrsti upravnog spora, položaj stranke u sporu moći će imati:

- lokalna jedinica, kao pravna osoba, primjerice u spomenutom primjeru podnošenja zahtjeva za izdavanje akta građenja, kao naručitelj u postupku javne nabave, kao stranka upravnog ugovora i sl., ali i
- pojedino tijelo lokalne jedinice2, najčešće upravno tijelo (primjerice drugostupanjsko upravno tijelo u županiji, odnosno prvostupanjsko tijelo lokalne jedinice čije je rješenje poništeno u povodu žalbe), ali i izvršno tijelo (primjerice, kao drugostupanjsko tijelo u službeničkim stvarima) te predstavničko tijelo (kad rješava u upravnom postupku).

Stoga predstojeća reforma upravnog spora podrazumijeva i potrebu da lokalne jedinice pravodobno obave ustrojstvene i kadrovske pripreme, kojima će osigurati svoje zakonito i uspješno sudjelovanje u upravnim sporovima.
Napominjemo da se, unutar javnog sektora lokalne jedinice, kao stranka u upravnom sporu može javiti i druga pravna osoba, koja je ovlaštena rješavati u upravnim stvarima ili, pak, ima status pravne osobe koja obavlja javnu službu (tj. pružatelja javnih usluga3).

Zastupanje tuženika
Važnost prilagodbi osobito dolazi do izražaja glede zastupanja4 lokalnih jedinica i njihovih tijela kao tuženika. Naime, u tim upravnim sporovima lokalne jedinice i njihova tijela ne će moći angažirati odvjetnika, ni drugi oblik »vanjskog zastupanja«.
Vezano uz to, ukazujemo na odredbe članka 20. ZUS-a, koje glase:

(1) Tužitelj i zainteresirana osoba mogu poduzimati radnje u sporu ako su potpuno poslovno sposobni, odnosno u granicama svoje poslovne sposobnosti.
(2) Za tužitelja ili zainteresiranu osobu radnje u sporu može poduzimati osoba ovlaštena za zastupanje, zajednički predstavnik i zajednički opunomoćenik skupine osoba.
(3) Za tuženika radnje u sporu može poduzimati službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti te druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela. Za poduzimanje radnji u sporu čelnik tuženika može ovlastiti drugu službenu osobu javnopravnog tijela. Tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo.
(4) Radnja u sporu koju poduzima osoba ovlaštena za zastupanje ima isti pravni učinak kao da je poduzima i sama stranka.
(5) Sud može, kada to smatra korisnim za razrješenje spora, pozvati tužitelja ili zainteresiranu osobu koje zastupa osoba ovlaštena za zastupanje da se osobno odazovu i izjasne o određenim činjenicama.
(6) Na poslovnu sposobnost fizičke osobe na odgovarajući se način primjenjuju odredbe kojima je uređena poslovna sposobnost fizičke osobe u parničnom postupku.

Tuženika, dakle, može zastupati:
- ex lege - službena osoba u čijem je opisu poslova donošenje odluke, odnosno postupanje, koje je predmet upravnog spora, neovisno o tome je li toj službenoj osobi u opisu poslova radnog mjesta izrijekom navedeno i zastupanje u upravnom sporu, te neovisno o tome je li dobila punomoć čelnika tuženika;
- službena osoba kojoj je zastupanje u upravnom sporu posebno navedeno u opisu poslova radnog mjesta5;
- službena osoba po generalnoj ili specijalnoj punomoći čelnika tuženika6;
- izvršni čelnik - kad je tuženik izvršno tijelo ili lokalna jedinica kao pravna osoba7.

Zastupanje tužitelja i zainteresirane osobe
Kad lokalna jedinica, odnosno tijelo lokalne jedinice, u upravnom sporu ima status tužitelja ili tuženika, dopušteno je »vanjsko zastupanje«.
Osim toga, u navedenim slučajevima lokalnu jedinicu, odnosno tijelo lokalne jedinice, može zastupati i službena osoba kojoj je to navedeno u opisu poslova radnog mjesta, kao i izvršni čelnik, kad je stranka u sporu izvršno tijelo ili lokalna jedinica kao pravna osoba. Također, prema našem mišljenju, nema zapreke da čelnik tužitelja, odnosno zainteresirane osobe8, za poduzimanje radnji u upravnom sporu izda opću ili posebnu punomoć nekoj od službenih osoba.
Kad je službenoj osobi zastupanje povjereno putem opisa poslova njezinoga radnog mjesta, u spomenutom opisu korisno je navesti i davanje uputa te suradnju s, primjerice, odvjetnicima koji lokalnu jedinicu, odnosno njezino tijelo, zastupaju kao tužitelja, odnosno zainteresiranu osobu.

Glavne ustrojstvene jedinice
Zastupanje lokalne jedinice, odnosno tijela lokalne jedinice, u upravnom sporu potrebno je navesti u djelokrugu jednog ili više upravnih tijela, u okviru općeg akta kojim predstavničko tijelo uređuje ustrojstvo i djelokrug upravnih tijela lokalne jedinice. Na zastupanje u upravnim sporovima moguće je primijeniti i širu formulaciju poput »zastupanja u sudskim sporovima« i sl., kad se takva formulacija na nedvojben način odnosi i na upravne sporove.
Možebitno osnivanje unutarnje ustrojstvene jedinice, specijalizirane za zastupanje u upravnim sporovima, u okviru nekog od upravnih tijela, regulira se pravilnikom o unutarnjem redu, koji donosi izvršni čelnik, na prijedlog pročelnika upravnih tijela.
U okviru navedenog pravilnika sistematiziraju se i radna mjesta u čijem je opisu (i) poduzimanje radnji u upravnom sporu. S obzirom na opciju povjeravanja zastupanja službenoj osobi putem punomoći, sistematiziranje radnih mjesta u opisu čijih poslova je poduzimanje radnji u upravnom sporu nije obvezatno, ali ga držimo svrhovitim. Ako u pravilniku o unutarnjem redu izrijekom nije drukčije određeno, smatramo da se ovlast poduzimanja radnji u upravnom sporu dodjeljuje neovisno o tome koji procesni položaj u pojedinom sporu ima lokalna jedinica ili njezino tijelo.
Lokalna jedinica može poslove zastupanja koncentrirati u okviru jednoga upravnog tijela (u opisu poslova jednog ili više radnih mjesta, s jednim ili više izvršitelja) ili, pak, za to predvidjeti radna mjesta u više upravnih tijela.
Može se očekivati da će u znatnom broju slučajeva presudni kriterij odabira ustrojstvene-kadrovske inačice biti veličina i kadrovski kapacitet određene lokalne jedinice, kao i procijenjeni broj upravnih sporova u kojima će jedinica sudjelovati.
Posebno o županijama
Među lokalnim jedinicama, županije će u praksi najčešće imati položaj tuženika9. To naglašava potrebu osiguravanja odgovarajućih ustrojstveno-kadrovskih kapaciteta za poduzimanje radnji u upravnom sporu upravo u županijama.
Županije imaju brojniji službenički sastav negoli gradovi i općine, pa u većoj mjeri mogu uspostaviti specijalizirano obavljanje poslova zastupanja u upravnim sporovima.
Smatramo svrhovitim da županije ustrojstveno objedine poslove rješavanja upravnih stvari u drugom stupnju upravnog postupka te zastupanja u upravnim sporovima, jer je riječ o poslovima koji se logički nadopunjuju, te se, u pravilu, odnose na iste predmete.
Na razini ustrojstva i djelokruga rada upravnih tijela, te sistematiziranja radnih mjesta, bit će potrebno odlučiti se između sljedećih glavnih solucija:

a) upravno tijelo specijalizirano za donošenje drugostupanjskih rješenja u svim upravnim poslovima iz djelokruga županije, te za zastupanje županije i njezinih tijela u upravnom sporu;
b) unutarnja ustrojstvena jedinica specijalizirana za donošenje drugostupanjskih rješenja u svim upravnim poslovima iz djelokruga županije, te za zastupanje županije i njezinih tijela u upravnom sporu, ustrojena u nekom od upravnih tijela;
c) upravno tijelo ili ustrojstvena jedinica specijalizirana za zastupanje u upravnom sporu, uz zadržavanje poslova drugostupanjskog odlučivanja u upravnom postupku u okviru različitih upravnih tijela, prema području u koje pripada pojedina upravna stvar;
d) potpuna ustrojstvena decentralizacija drugostupanjskog odlučivanja i zastupanja u upravnom sporu (unutar svakoga upravnog tijela, nadležnog za određene upravne stvari, sistematiziraju se radna mjesta za donošenje drugostupanjskih rješenja te za poduzimanje radnji u upravnom sporu).

U prilog veće centralizacije obavljanja spomenutih poslova ide mogućnost veće postupovnopravne specijalizacije u drugostupanjskome upravnom postupku te u upravnom sporu, kao i šira upućenost u upravnu i upravnosudsku praksu. S druge strane, u korist ustrojstvene decentralizacije govori argument materijalnopravne specijaliziranosti.

Umjesto zaključka
Pred službenim osobama lokalnih jedinica, ovlaštenima za poduzimanje radnji u upravnom sporu, velika je odgovornost za kvalitetu sudjelovanja lokalne i područne (regionalne) samouprave u budućim upravnim sporovima. To osobito dobiva na važnosti uzevši u obzir da su među glavnim novostima koje donosi ZUS i vođenje usmene rasprave, te podmirivanje troškova spora prema kriteriju uspjeha u sporu.
Podjednaka je odgovornost službenih osoba, raspoređenih u javnopravnim tijelima - tuženicima, koje donose drugostupanjska rješenja: što je veća kvaliteta i ažurnost njihovog rada, manja je potreba za pokretanje upravnih sporova, kao i manja vjerojatnost terećenja tuženika za troškove izgubljenoga upravnog spora.
Stoga je odgovarajuće usavršavanje spomenutih službenih osoba jedan od prioriteta u okviru edukacijskih aktivnosti, potrebnih za uspješnu provedbu reforme upravnog spora.


1   Nar. nov., br. 20/10. Odredbe ZUS-a nadovezuju se na novi Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 47/09 - u nastavku teksta: ZUP), koji je na snazi od 1. siječnja 2010.
2   Prema čl. 2. st. 2. ZUP-a, javnopravnim tijelom, u smislu ZUS-a, smatra se – između ostalog - tijelo lokalne jedinice.
3   Usp. nazivlje u čl. 2. st. 2. ZUS-a s odredbom čl. 3. st. 3. ZUP-a
4   Položen pravosudni ispit nije obvezatna zakonska pretpostavka za zastupanje stranaka u upravnom sporu. Međutim, lokalne jedinice mogu svojim ustrojstvenim aktima, među uvjetima stručnog znanja za raspored na radno mjesto vezano uz zastupanje u upravnom sporu utvrditi i položen pravosudni ispit.
U svakom slučaju, kod povjeravanja poslova poduzimanja radnji u upravnom sporu, bilo putem opisa poslova, bilo putem punomoći, potrebno je uzeti u obzir stručno znanje potrebno za kvalitetno obavljanje tih poslova.
5   O poslovima pravnog zastupanja vidjeti čl. 16. podst. 2. Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 74/10).
6   Pritom je potrebno voditi računa koje tijelo lokalne jedinice, u odnosnom slučaju, ima položaj tuženika, odnosno ima li taj status lokalna jedinica kao pravna osoba, jer o tome ovisi tko ima položaj čelnika tuženika. Dakle, čelnik tuženika, u smislu odredaba čl. 20. ZUS-a, nije u svim slučajevima izvršni čelnik lokalne jedinice.
7   Izvršni čelnik ex lege zastupa lokalnu jedinicu kao pravnu osobu (čl. 42. st. 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi - Nar. nov., br. 33/01, 60/01 - vjerodostojno tumačenje, 129/05, 109/07, 125/08 i 36/09 - u nastavku teksta: ZOLAPS).
8   O čelniku tužitelja, odnosno zainteresirane osobe, na odgovarajući način vrijedi navedeno o čelniku tuženika, u bilješci 6.
9   Vidjeti čl. 76. st. 3. ZOLAPS-a.