1. CILJ OVRŠNOG POSTUPKA
Cilj ovršnog postupka zakonski je određen apstraktno. Središnji pojam koji utvrđuje bit ovršnog postupka jest tražbina¹, odnosno ovršni postupak predstavlja prisilno ostvarenje neke vjerovnikove tražbine, novčane ili nenovčane.^2,3 Ako je riječ o novčanoj tražbini koja će biti zanimljiva u okviru ovog članka, dr. sc. Mihajlo Dika specificira definiciju takve ovrhe izričajem: „Ovrha radi naplate novčane tražbine na novčanim tražbinama ovršenika“⁴, što implicira naplatu (namirenje) kao ultimativni cilj ovršnog postupka radi ostvarenja novčane tražbine, bila ona propisana kao ovršna radnja ili ne.

2. TERMINOLOŠKI ASPEKA
Zakon o izvršnom postupku⁵ poznavao je drukčiju terminologiju od one koja je uvedena Ovršnim zakonom iz 1996.⁶ i koja opstoji u ovršnom pravu do današnjeg dana u novom tekstu Ovršnog zakona⁷. Naime, taj zakon poznavao je obustavu izvršenja i obustavu postupka, iako ta razlika nije podrobnije objašnjena u zakonskom tekstu. Već je i prijašnja teorija ovršni postupak okarakterizirala dvojako, odnosno podijeljeno na dva stadija – onaj gdje se odlučuje o izvršenju i onaj u kojem se izvršenje provodi⁸.

Novije verzije Ovršnog zakona, nakon 1996., uvode pojam obustave i dovršetka ovrhe, ali nisu terminološki dosljedni, pa se u zakonskom tekstu nalaze i pojmovi „završetak ovrhe“, „okončanje postupka“ i slično. Primarni fokus je na razlici između tih dvaju pojmova i odmah valja primijetiti da zakonodavac ne bi (kao što nije niti prije – ovršni postupak nije se supstancijalno mijenjao kroz stotinu godina) činio razliku između tih dvaju pojmova, stoga niti pravne posljedice korištenja jednog ili drugog instituta nisu jednake, niti su to na bilo koji način istoznačnice. Upravo suprotno, postoje bitne razlike između tih pojmova i postoje bitne razlike pravnih posljedica korištenja tih instituta.

Isto tako bitno je primijetiti da dovršetak ovrhe ne znači završetak (okončanje) postupka, niti je to igdje propisano, o čemu više infra.

3. DEFINICIJA DOVRŠETKA OVRHE
Ako konzultiramo trenutačno važeći tekst Ovršnog zakona, imamo zakonsku definiciju dovršetka ovrhe u članku 73.: „Postupak ovrhe smatra se dovršenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnoga prijedloga, provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe. Dovršenje ovrhe provedbom posljednje ovršne radnje sud će utvrditi rješenjem.“

Odmah se postavlja pitanje karaktera toga rješenja, a iz izričaja „utvrditi“ nedvojbeno deduciramo da je riječ o deklaratornom rješenju. Dakle, rješenje o dovršetku ovrhe nema nikakav utjecaj na tijek postupka, niti konstituira drukčije pravno stanje od onoga koje je postojalo do tada.

Pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske⁹ da se ovrha na novčanoj tražbini ne može smatrati dovršenom samo dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku, na koje se shvaćanje, iako ni po čemu nije obvezatno, pozivaju stranke i viši sudovi, prema mišljenju autora čini logičku pogrešku (pa tako i Vrhovni sud u novijoj odluci – npr. Rev 949/2023-2 od 9. travnja 2024., doduše u predmetu koji se tiče izvansudske ovrhe u povodu troškova postupka, navodi: “Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje odgovor na postavljeno pitanje glasi: „Postupak izvansudske ovrhe je dovršen kada Financijska agencija postupi po podnesenom zahtjevu za izravnu naplatu i prenese zaplijenjenu tražbinu na račun ovrhovoditelja, te od tog dana teče rok propisan odredbom čl. 14. st. 6. OZ za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova postupka.“).¹⁰ Nedoumice može polučiti pitanje može li se novčana tražbina prenijeti na račun ovrhovoditelja (tekući ili žiro-račun otvoren kod poslovne banke) ili se novčana tražbina može prenijeti na ovrhovoditelja (kao pravnu ili fizičku osobu), a novčana sredstva temeljem prenesene tražbine na račun ovrhovoditelja, pa nije potpuno razumljivo je li ovrha dovršena prijenosom novčane tražbine ili prijenosom novca na račun prema tom pravnom shvaćanju. Moment prijenosa tražbine nije uvijek moment prijenosa sredstava na račun, što znači da će u slučaju nedovoljnog namirenja zbog nedostatka novčanih sredstava ili ograničenja ovrhe na novčanim sredstvima (članak 173. OZ-a) trenutak namirenja i trenutak prijenosa novčane tražbine biti različiti. Ključno jest da je ovrha dovršena prijenosom novčane tražbine (potraživanja), a ne prijenosom novčanih sredstava u iznosu potraživanja. Kada se jednom postigne namirenje prijenosom novčanih sredstava na račun ovrhovoditelja posredstvom prijenosa i ostvarenja novčane tražbine na ovrhovoditelja, tada će se ovrha obustaviti, a ne dovršiti. Dakle, namirenje ovrhovoditelja i dovršetak ovrhe kao pojmovi (sintagme) imaju bitno različit sadržaj. Dovršetak se odnosi na prijenos potraživanja (tražbine) ovršenika prema svom dužniku (poslodavcu, banci ili Financijskoj agenciji) na ovrhovoditelja, a namirenje se odnosi na isplatu novčanih sredstava (bolje rečeno novca) time što je potraživanje (tražbina) prema poslodavcu, banci ili Financijskoj agenciji ostvareno, naplaćeno. Stoga, prijenosom tražbine ovrha je dovršena, a namirenjem je tražbina ostvarena. Ovršenikovom tražbinom prema ovršenikovu dužniku raspolaže ovrhovoditelj ovršnom radnjom prijenosa te tražbine s ovršenika na ovrhovoditelja radi ili umjesto ispunjenja. Kako i kada će ovrhovoditelj uspjeti ostvariti tu tražbinu koja je na njega prenesena (ovršnom radnjom prijenosa) izlazi iz dosega ovršnih radnji kod ovrhe na novčanoj tražbini propisanih Ovršnim zakonom i ulaze u sferu obustave ovrhe ispunjenjem/namirenjem/ostvarenjem te tražbine (članak 40. st. 4. u vezi s člankom 40. st. 2. Ovršnog zakona (više o tome infra)).

Zanimljivo je napomenuti da je prijašnja praksa o istim pitanjima imala suprotno stajalište pa je pitanje zašto je stav promijenjen.¹¹

U nekim slučajevima nove prakse pogrešno se miješaju i poistovjećuju pojmovi dovršetka i obustave ovrhe.¹² (vidi infra).

U ovom slučaju imamo zakon koji daje specifičnu uputu. Izričito je propisano već dugi niz godina da je trenutak dovršetka ovrhe provedba posljednje ovršne radnje, koja god ona bila. Takav tekst ovršnog zakona ugleda se i većinom je prepisan iz austrijskog prava¹³, stoga nije slučajno, niti zabunom određen takav trenutak dovršetka ovrhe, a niti pravni karakter toga rješenja. Dakle, nema potrebe da praksa daje posebno obrazloženje ovog instituta, jer je, za razliku od većine stvari u pravu, trenutak dovršetka ovrhe određen egzaktno.

3.1. OVRŠNE RADNJE RADI OSTVARENJA NOVČANE TRAŽBINE
Ovršne radnje razlikuju se s obzirom na predmet ovrhe (kod nekretnine jesu zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi, procjena vrijednosti nekretnine, prodaja i namirenje¹⁴; kod pokretnina ovršne radnje su zapljena, procjena, oduzimanje, otpremanje, povjeravanje na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj osobi, njihovom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom¹⁵; kod novčane tražbine pljenidba i prijenos novčane tražbine¹⁶, itd…), a bitna razlika između ostvarenja novčane tražbine ovrhom na nekretninama/pokretninama i na novčanoj tražbini ovršenika je da namirenje jest propisana ovršna radnja kod ovrhe na nekretnini/pokretnini, ali nije posebno propisana ovršna radnja kod ovrhe na novčanoj tražbini, gdje ćemo pronaći samo pljenidbu i prijenos novčane tražbine na vjerovnika/ovrhovoditelja. Na ovom mjestu treba se zaustaviti te uočiti da je, dakle, ovršna radnja pljenidba i prijenos tražbine, a ostvarenjem te tražbine vjerovnik/ovrhovoditelj postiže naplatu/namirenje.

Tu je, dakle, riječ o specifičnoj cesiji, trostranom pravnom odnosu za koji se vežu veritet i bonitet tražbine¹⁷. Zanimljiv je detalj da tražbina iako je prenesena ne mora imati svojstvo boniteta – dakle, provođenje ovršne radnje pljenidbe i prijenosa tražbine ne implicira nužno naplatu, odnosno namirenje. Dakle, namirenje (odnosno ostvarenje tražbine) ne veže se uz ovrhu na novčanoj tražbini, ali pogledamo li opet prvi članak bilo koje inačice Ovršnog zakona, vidjet ćemo da je ostvarenje tražbine ionako krajnji cilj ovrhe. Novčana tražbina nije istoznačnica s novčanim sredstvima, što je česta pogreška u sudskim odlukama. Štoviše, čitav Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima¹⁸ funkcionira na pogrešnoj pretpostavci da se ovrha provodi na novčanim sredstvima. Ovrha se provodi prisilnim ostvarenjem novčane tražbine vjerovnika na novčanoj tražbini ovršenika koju ovaj ima prema svojim dužnicima (ovršenikovi dužnici), a Financijska agencija predstavlja univerzalnog ovršenikova dužnika u sustavu ovrhe nakon 2012. Rezultat te ovrhe jesu novčana sredstva, odnosno novac, ali se ovrha ne provodi na novcu kao pokretnini. Novac je rezultat te ovrhe. Stoga je zakonodavac donijevši ZPONS napravio pogrešku kao da je riječ o ovrsi na pokretninama ovršenika, prilikom čega se od ovršenika može oduzimati gotov novac. Tada novac jest predmet ovrhe koji se ostvaruje sredstvom – ovršnom radnjom – njegovim oduzimanjem.

Da rezimiramo – plijeni se i prenosi novčana tražbina. Koji je rezultat toga? Rezultat je da sada prema ovršenikovu dužniku, banci, posredstvom Financijske agencije, vjerovnik više nije ovršenik, već vjerovnik postaje ovrhovoditelj. Isto je i s novčanom tražbinom na plaći ovršenika kod poslodavca, dakle poslodavac kao ovršenikov dužnik više nije dužan, niti ovlašten tražbinu ovršenika ispuniti njemu (ovršeniku), već ovrhovoditelju jer je novčana tražbina prešla na ovrhovoditelja. Tu se treba osvrnuti i na pogrešno shvaćanje ukidanja ovršnih radnji kod ovrhe na novčanoj tražbini. Pogrešno se shvaćanje očituje u tome da ovrhovoditelji, a tako i neki sudovi, smatraju da bi se ukidanjem ovršnih radnji osujetila naplata ovrhovoditelja. S obzirom na to da su ovršne radnje usmjerene na tražbinu, dakle na zahtjev, a ne na rezultat toga zahtjeva u slučaju likvidnosti ovršenika, dakle novac, novac se ukidanjem ovršnih radnji neće vraćati ovršeniku.¹⁹

3.1.1. PLJENIDBA I PRIJENOS NOVČANE TRAŽBINE RADI NAPLATE I UMJESTO ISPLATE
Već se uvriježilo da ovrhovoditelji većinom ovršnim zahtjevom traže da se prijenos novčane tražbine izvrši radi naplate. Što znači da će i efekt rješenja o ovrsi u tome smislu trajati prema članku 1. OZ-a i prijašnjih verzija ovršnih zakona koje su u ovom identične sve do naplate. Tek kada se ovrhovoditelj naplati, rješenje o ovrsi će kvantitativno izgubiti učinak. Trenutak dovršetka ovrhe je mnogo raniji od trenutka naplate, osobito kod ovrha s velikim iznosima potraživanja. Dakle, deklarira se da su provedene ovršne radnje pljenidbe i prijenosa, obično, radi naplate već u početnoj fazi postupka. Odredba koja nije doživjela promjene dugi niz godina i koja se nalazi u svim u ovom članku citiranim verzijama Ovršnog zakona jest ona da je prijenos novčane tražbine proveden dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku, a to predstavlja posljednju ovršnu radnju.

Druga vrsta ovršne radnje jest prijenos umjesto isplate. Jedino kod ove vrste ovršne radnje dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku konzumira se cijeli ovršni postupak, jer cilj ovršnog postupka u tom slučaju nije naplata, nego samo imanje tražbine prema ovršenikovu dužniku za dugovani iznos. U tome slučaju dovršetak ovrhe koincidira s obustavom ovrhe. Ovrhovoditelj koji sada umjesto ovršenika raspolaže nekom tražbinom prema ovršenikovu dužniku (npr. poslodavcu ovršenika) ima diskreciju birati trenutak ostvarenja svoje tražbine izvan ovršnog postupka te se naplatiti kada njemu konvenira, u čemu je ograničen zastarom potraživanja, što u slučaju pokretanja i vođenja ovršnog postupka pred sudom ne dolazi u obzir, jer je zastara samom činjenicom postojanja ovršnog postupka prekinuta.²⁰

3.2. TRENUTAK DOVRŠETKA OVRHE
Ovrha je nedvojbenom, jasnom i preciznom normom dovršena provođenjem posljednje ovršne radnje – bilo da je to namirenjem kao kod pokretnina ili nekretnina, bilo da je to prijenos tražbine, bilo da je to izricanje novčanih kazni kao u slučaju vraćanja zaposlenika na rad.

Još se jednom vraćamo na početnu postavku ovršnog postupka. Dakle, bit je ostvarenje nekog subjektivnog prava koje je kod sudske ovrhe utjelovljeno u ovršnu ispravu, što implicira da ovrhovoditelj već ima ispravu kojom dokazuje svoje subjektivno pravo, pravo na ostvarenje njegove tražbine, ali unatoč tome što raspolaže takvom ispravom svoje subjektivno pravo nije uspio ostvariti.

3.2.1. DOVRŠETAK OVRHE NIJE ISTOZNAČNICA ZAVRŠETKU POSTUPKA NITI OBUSTAVI OVRHE
Kada bi dovršetak ovrhe značio ujedno i završetak ovršnog postupka (kao pri obustavi koja se često miješa s dovršetkom, a koja definitvno jest završetak jednog ovršnog postupka), ispalo bi najbitnije, suštinsko obilježje ovršnog postupka – ostvarenje tražbine. Ako je riječ o novčanoj tražbini, onda je to naplata. Postupak se može obustaviti jedino kada je apsolutno bespredmetno voditi postupak, a to je naplatom potraživanja (ili ispunjenjem pretpostavki za obustavu). To je riješeno redakcijom iz 2014.²¹, ali to bi trebalo uzeti u obzir kao logičku pretpostavku i kod ovrha koje su se vodile i vode se od prije. Za više vidi infra pod točkom 5.

U smislu troškova postupka, praksa često veže mogućnost traženja troškova postupka prema članku 14. st. 6. OZ-a - u roku od trideset dana od dana završetka postupka – za trenutak dovršetka ovrhe, što je pogrešno ne samo zbog prethodno navedenog, nego i sljedećeg razloga:

Ako uzmemo već iznesene argumente i rješenja koja su predstavljala praksu prije spornog shvaćanja iz 2018., u trenutku kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršenikovu dužniku, sud je ovlašten donijeti rješenje o dovršetku ovrhe. Financijska agencija, ovisno o tome koliko ovršnih prijedloga ima, nekada kasni s izvještavanjem o likvidnosti i postojanju računa te ponekad prođe i više od 30 dana od dostave rješenja. Ovrhovoditelj ne zna je li po rješenju moguće postupati te bi onda bio prisiljen tražiti naknadu troškova u povodu ovršnog prijedloga odmah po donošenju rješenja o ovrsi. U tome trenutku takvi troškovi još, u pravilu, ne nastaju, stoga bi ovrhovoditelj bio vezanih ruku, odnosno riskirao bi gubitak troškova jer su pogrešno vezani uz rješenje o dovršetku ovrhe. Na isti način razmišlja i teorija.²²

4. DEFINICIJA OBUSTAVE OVRHE
Blanketna norma iz članka 72. OZ-a²³ propisuje kada će se ovrha obustaviti, kao i mnogo odredaba koje se tiču određenog predmeta ili sredstva ovrhe. Obustava je definitivni završetak ovršnog postupka.²⁴ Također, opet treba napomenuti da zbog toga i postoje dva termina – obustava i dovršetak.

Drugi dio norme jest zanimljiviji, a to je onaj koji se odnosi na nemogućnost provedbe ovrhe.

Donošenjem Ovršnog zakona 2012. odnosno izmjenama i dopunama iz 2014. u tekst Ovršnog zakona uvedena je novost koja ima posredne reperkusije na obustavu ovrhe, a to je redakcija članka 40., u kojem se regulira povlačenje prijedloga u povodu kojeg se donosi rješenje o obustavi. Dodan je stavak 4. – ako ovrhovoditelj izjavi da je tražbina u cijelosti ili djelomično namirena, smatrat će se da je prijedlog za ovrhu u cijelosti, odnosno za dio tražbine za koju je određeno izjavio da je namirena povučen pa će se u povodu toga donositi rješenje o obustavi. Dakle, i prije 2014. trebalo je to promatrati kroz logiku ove „nove“ odredbe i donositi rješenje o obustavi ovrhe, a ne rješenje o dovršetku ovrhe jednom kada se postigne namirenje.

Danas to eksplicitno postoji u zakonu, stoga je potpuno nejasno zašto bi u povodu namirenja itko donosio rješenje o dovršetku ovrhe, a ne rješenje o obustavi ovrhe – kada postoji obveza suda da donosi rješenje o obustavi ovrhe čim je postignuto namirenje.

Obustava ovrhe eksplicitno zakonski konzumira i dovršetak ovrhe, stoga je obustavom ovrhe ovrha ujedno i dovršena.

5. ZAKLJUČAK
Sustav ovršnog prava u Republici Hrvatskoj sadržajno je nepromijenjen stotinu godina (i puno više) i osnovni principi funkcioniranja ne da se nisu bitno mijenjali, nego se nisu uopće mijenjali kroz to razdoblje. Prepisan je od stranih zakonodavaca i iz strane literature, prije nego što je uveden u naš pravni sustav. Zato je ponekad potrebno pogledati u prošlost suzdržavajući se od donošenja zaključaka koji su obilježeni trenutačnom sociopolitičkom situacijom te se prihvatiti obrazloženih provjerenih rješenja.

* Viši sudski savjetnik.
1 „Tražbina, pravno uređen i zaštićen zahtjev jednoga sudionika građanskopravnog odnosa prema drugomu sudioniku koji se odnosi na izvršenje određene činidbe. Tražbina je relativno subjektivno imovinsko pravo. Prema sadržaju, tražbina je uglavnom zahtjev za određenim davanjem ili činjenjem, no često i zahtjev za određenim trpljenjem ili propuštanjem. Ovisno o tome je li joj sadržaj isplata određene svote novca ili ispunjenje neke druge činidbe, tražbina je novčana ili nenovčana. … S obzirom na to je li nastupio trenutak u kojem vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, tražbina je dospjela ili nedospjela. U praksi se tražbina često naziva činidba (npr. isplata novca) ispunjenje koje vjerovnik ima pravo zahtijevati.“ Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. https://www.enciklopedija.hr/clanak/trazbina.
2 „Sudsko izvršno pravo, Opći dio“, dr. Siniša Triva, Velimir Belajec, mr. Mihajlo Dika, „Informator“ izdavačka kuća, Zagreb, Masarykova 1, 1980., str. 6 - 7.
3 „Novo ovršno pravo 2005., zbornik radova“, Dubravka Burcar, Mihajlo Dika, Andrija Eraković, Slavica Garac, Branko Hrvatin, Olga Jelčić, Đuro Sessa, Organizator, Zagreb, 2005., str. 11.
4 „Novo radno i ovršno pravo“, Ivica Crnić, Mihajlo Dika, Viktor Gotovac, Darko Milković, Đuro Sessa, Organizator d.o.o, 2014., str. 265.
5 Službeni list SFRJ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91; Nar. nov., br. 26/91, 53/91, 91/92, 57/96 – u nastavku teksta ZIP.
6 Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 139/10, 154/11, 70/12 – u nastavku teksta: OZ/96.
7 Nar. nov., br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - OZ.
8 „Sudsko izvršno pravo, Opći dio“, dr. Siniša Triva, Velimir Belajec, mr. Mihajlo Dika, „Informator“ izdavačka kuća, Zagreb, Masarykova 1, 1980., str. 213.
9 SU IV-148/2018, Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 21. studenog 2018.
10 Npr. Gž Ovr 579/2021-2, Županijski sud u Varaždinu, 21. rujna 2021., Gž Ovr 204/2024-3, Županijski sud u Zadru, 9. listopada 2024. itd.
11 Npr. Rev-x 110/12-2 od 3. srpnja 2013.
12 Npr. Rev 927/2023-2, 22. studenog 2023.
13 Dr. sc. Hrvoje Markovinović u članku „Ovrha na novčanoj tražbini“, Zbornik PFZ, 56, Posebni broj, 685-716 (2006.), str. 706, bilješka 71.
14 Članak 80. OZ/12 (identičan kao i u prethodim verzijama).
15 Članak 136. OZ-a (identičan kao i u prethodim verzijama).
16 Članak 174. OZ-a (identičan kao i u prethodnim verzijama).
17 Klarić, P., Vedriš, M.: Građansko pravo, Zagreb, 2014.
18 Nar. nov., br. 68/18, 02/20, 46/20, 47/20 – u nastavku teksta: ZPONS.
19 Tako i dr. sc. Hrvoje Markovinović u članku „Ovrha na novčanoj tražbini“, Zbornik PFZ, 56, Posebni broj, 685 - 716 (2006.), str. 685, 686.
20 Ibid. i str. 687, 711.
21 Članak 40. st. 4. OZ/12 (izmjena iz 2014.)
22 „Sudsko izvršno pravo, Opći dio“, dr. Siniša Triva, Velimir Belajec, mr. Mihajlo Dika, „Informator“ izdavačka kuća, Zagreb, Masarykova 1, 1980., str. 215.
23 „… ovrha će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez učinka, odnosno ako potvrda o ovršnosti bude ukinuta. Ovrha će se obustaviti ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti.“
24 Slično i Andrija Eraković, dipl. iur.: Ovrha na novčanoj tražbini, Novo ovršno pravo 2005. Dubravka Burcar, Mihajlo Dika, Andrija Eraković, Slavica Garac, Branko Hrvatin, Olga Jelčić, Đuro Sessa, Organizator, Zagreb, 2005., str. 274.