U Hrvatskom saboru upravo je u prvom čitanju provedena rasprava Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona.

Budući da je riječ o vrlo važnom zakonu 0 kojem bitno ovisi funkcioniranje pravnog sustava, smatramo da javnost valja upozoriti da predložene izmjene i dopune tog Zakona ne osiguravaju bitno učinkovitija sredstva za provođenje ovrhe, a time i jačanje građanskog reda i morala. Razloge iznosimo u nastavku teksta.

Nije uspostavljena ravnoteža između prava vjerovnika i obveza dužnika

U primjeni važećeg Ovršnog zakona primijećeno je da ovršni postupci pred sudovima traju dugo i da se često ne postiže željeni cilj, dakle, učinkovito ostvarenje prava vjerovnika. Iz toga se može razumjeti da sadašnji propisi pogoduju dužniku. Zbog toga se, vjerojatno, dužnici i odlučuju na nepoštivanje sudske odluke na način da ih dobrovoljno ispunjavaju, već radije pristaju da se protiv njih pokrene ovršni postupak. Nataj način dužnici odgađaju ispunjenje svojih obveza.

Zato je nesumnjivo da važeći postupak ovrhe valja mijenjati.

Ovršni zakon jedan je od najvažnijih zakona u svakoj državi. Upravo se kroz taj Zakon omogućuje praktično djelovanje pravnog sustava, kad pojedinac odbija dobrovoljno ispuniti obveze koje su mu naložene autoritetom državne vlasti. Kroz funkcioniranje ovrhe građani najbolje vide koliko povjerenja mogu imati u pravne institucije svoje države. Ovršni zakon je i pravni instrument kojim se potiče stvaranje građanskog i poslovnog reda i morala. Valja težiti k tome da sama činjenica postojanja tog Zakona bude poticaj građanima i pravnim osoba (poslovnim subjektima) da dobrovoljno ispunjavaju obveze koje im nalože sudovi ili druga za to, od strane države, ovlaštena tijela. Taj zakon mora, dakle, imati i preventivno djelovanje.

Dosadašnja primjena Ovršnog zakona pokazuje da je riječ, o propisima koji sudovima ne daju pravna sredstva kojima bi se osiguralo učinkovito provođenje njihovih pravomoćnih odluka. Kad takva sredstva ne postoje ili su takve prirode da ovršni postupak čine složenim i dugotrajnim, onda to nesumnjivo negativno utječe i na percepciju građana u odnosu na pravni, a osobito sudbeni sustav.

Radi predodžbe o kojem je obujmu poslova pred sudovima riječ napominjemo da je u 2002. bilo ukupno 575.747 ovršnih postupaka, od kojih je 319.280 onih koji su pokrenuti u toj godini.

Svi koji Republiku Hrvatsku prihvaćaju kao državu vladavine prava moraju zato biti zainteresirani da sudovi dobiju, kroz dopune i izmjene Ovršnog zakona, učinkovito pravno sredstvo za provođenje svojih pravomoćnih odluka. Ništa ne vrijedi ni najbolja pravomoćna sudska odluka, ako ju se u ovrsi ne može učinkovito provesti.

Predloženim Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ti bitni ciljevi se ne postižu ili se postižu u vrlo maloj mjeri, u odnosu na stvarne potrebe. Nije, naime, uspostavljena ravnoteža između prava vjerovnika i obveza dužnika, a ponekim prijedlozima čak se i ojačava položaj dužnika.

Potrebne su radikalnije promjene

Kao predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske već sam i prije upozoravao na potrebu izmjena i dopuna Ovršnog zakona. Zato podržavam nastojanja Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske da se taj proces pokrene. Međutim, isticao sam i sada ističem da taj Zakon ne treba samo promijeniti, već ga valja radikalno promijeniti.

Naime, Zakon o izmjenama i dopunama tog Zakona treba omogućiti vjerovniku ostvarenje prava koje mu je dano pravomoćnom i ovršenom sudskom odlukom, na što jednostavniji i brži način. Taj zakon ujedno mora biti i poticaj dužniku da se sam što više angažira na tome da ispuni svoje obveze prema vjerovniku. Dakako, valja štiti dostojanstvo dužnika, ali ne na način da se time bitno otežava ili čak onemogućuje pravo vjerovnika na ostvarenje njegovih, sudskom odlukom, utvrđenih prava.

Rečeni Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama u vrlo maloj mjeri postiže cilj bolje zaštite prava vjerovnika. Naprotiv, negdje bitno pojačava položaj dužnika. Primjerice, kod prodaje nekretnine zbog namirenja novčane tražbine izostavljena je dosad postojeća mogućnost da se nekretnina (zemljište, zgrada, stan i slično) proda i ispod jedne polovine procijenjene vrijednosti. Takav će prijedlog dovest do toga da se vjerovnici praktički neće uopće moći namiriti iz imovine dužnika, ako je riječ o nekretninama. Dužnicima će, dakle, i dalje ostati na raspolaganju njihova imovina, a vjerovnicima - nikad naplaćeni dug. Takvi prijedlozi izmjena i dopuna zakona zapravo su poziv dužnicima da ne ispunjavaju svoje obveze.

Rijetki će građani prepoznati da odgovornost za takvo stanje leži na izvršnoj vlasti kao predlagatelju zakona i zakonodavnoj vlasti ako takav Prijedlog zakona prihvati. Većina će vjerovnika reći da su sudovi neefikasni. Sudovi će, kao što sam rekao, biti efikasni, ako im mudar zakonodavac dade u ruke odgovarajuće pravne instrumente.

Prodaja nekretnina na jednoj dražbi

Razmatrajući Koncept Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (u nastavku teksta: Koncept) Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenio je, na sjednici održanoj 29. studenoga 2002., da je cilj tog Koncepta ubrzanje ovršnog postupka, ali da to nije učinjeno u dvije bitne stvari, ovrsi na nekretninama i ovrsi na pokretninama. Tada je ocijenjeno da se, ako zakonodavac doista želi ubrzati ovršni postupak, moraju temeljito promijeniti odredbe koji se odnose na način provođenja ovrhe na nekretninama.

Naime, prema Zakonu na snazi taj je postupak iznimno kompliciran. Zahtijeva se najprije zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi, a zatim se provodi postupak utvrđenja vrijednosti nekretnine koji je vrlo složen. Poslije toga slijede i do tri javne dražbe. Sav taj postupak traje dugo i uglavnom je nepotreban.

Zato je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske predložio Ministarstvu pravosuđa da se Ovršni zakon u tom dijelu izmijeni tako, da se nakon za-bilježbe ovrhe u zemljišnoj knjizi zaključkom suda odmah odredi usmena i javna dražba i da se pozovu sve zainteresirane osobe da pristupe dražbi. Na toj bi se prvoj i jedinoj dražbi nekretnina prodala najpovoljnijem ponuđaču. Izbjegava se, dakle, skupa i složena procedura utvrđivanja vrijednosti nekretnine u vlasništvu dužnika, koja bez ikakvog razumnog razloga bitno produžuje ovršni postupak, ali i prodaja iste imovine dužnika na tri javne dražbe.

Prema rečenom stajalištu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske to bi potaknulo i ovršenike (dužnike) da više vode računa o vlastitim interesima, te da i sami pokušaju pronaći najboljeg kupca kako bi podmirili dug vjerovniku, ali da preostali dio eventualne kupov-nine ostane njima za vlastitu uporabu.

Test i za zakonodavca

Umjesto da se rečenim izmjenama ojača položaj vjerovnika, predlagatelj je, kao što smo već prije rekli, ponovno ojačao položaj dužnika. Time se zapravo upućuje poruka dužnicima - nemojte ispunjavati svoje obveze, država vas štiti.

Prema tome ovaj Zakon je zapravo i svojevrstan test postoji li politička volja da se u pravni sustav uvedu takve mjere koje će stvarno štititi vjerovnika, odnosno koje će poticati stvaranje građanskog i poslovnog reda i morala.

Valjalo bi težiti da odredbe Ovršnog zakona omoguće jednostavniju i kraću proceduru, što predložene izmjene i dopune ne jamče.

Posebne sudske službe za ovrhu na pokretninama

Ovrha na pokretninama je najčešći način naplate duga. Tako je pred općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj u 2002. izdano čak 187.735 rješenja o ovrsi na pokretninama ili 73,1% od ukupnog broja rješenja o ovrsi koja su donijeli sudovi.

Kad je riječ o ovrsi na pokretninama radi naplate novčane tražbine treba ukinuti ovršnu radnju procjene, a inzistirati na tome da se pokretnine u vlasništvu dužnika odmah zaplijene i (fizički) prenesu posebnom trgovačkom društvu koje bi bilo ovlašteno prodati ih, bilo na javnoj dražbi, ili u komisijskoj prodaji. U tom su smislu djelomično prihvaćene sugestije Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojeg je on dao na Koncept zakona, jer je prihvaćeno da prodaju obavlja ili FINA ili komisione prodavaonice.

Međutim, u zakonu je i dalje ostao vrlo složen postupak prodaje pokretnina u vlasništvu dužnika radi namirenja vjerov-nikove tražbine. Naime, predlagatelj je, zapravo, ostao kod sadašnjeg, očito neučinkovitog načina provedbe ovrhe, tako da se zaplijenjene pokretnine zapravo ostavljaju u posjedu dužnika. Jedino je predvidio da bi se one oduzimale dužniku i prodavale na poseban zahtjev vjerovnika. Time se, zapravo, dalje samo komplicira postupak prodaje, iako je jasno da vjerovnik koji zahtijeva namirenje svoje tražbine zahtijeva da se pokretna imovina dužnika efikasno zaplijeni i proda.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatrao je da bi trebalo osposobiti posebne ovršne službe, ponajprije kod općinskih sudova u sjedištima županijskih sudova. One bi imale za to specijalno obučene sudske službenike koji bi izlazili na teren posebnim vozilima (primjerice kamionetima) i koji bi nastupali u službenim odorama i uz legitimaciju ovlaštene osobe suda. Takve specijalizirane službe pri najvećim općinskim sudovima (21 sud) trebale bi odmah plijeniti pokretnine i predavati ih posebnim trgovačkim društvima radi prodaje. Kad bi se dužniku imovina odmah zaplijenila, tj. oduzela iz posjeda to bi nesumnjivo bilo poticaj dužnicima da barem naknadno podmire svoje dugove, kako bi im bila vraćena njihova imovina.

Sada su dužnici zapravo potaknuti da ne plaćaju dugove, jer im je poznato da njihova imovina ostaje u njihovom posjedu i da je doista rijedak slučaj da vjerovnik ili neka druga osoba dolazi u dužnikovu kuću kupiti pokretnine (auto, televizor i slično) koje su mu od strane suda zaplijenjene.

Dakle, i ovdje se Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zalaže za jednostavniji i kraći ovršni postupak, koji bi jamčio i veći stupanj naplate vjerovničkih tražbina.

Jačanje autoriteta sudbene vlasti

Činjenica da bi sudovi imali pravno sredstvo za učinkovitije djelovanje nesumnjivo bi pridonijela i tome da se građani i pravne osobe rjeđe odlučuju za opstruiranje pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka. Naprotiv, za očekivati je da bi primjena takvog zakona trebala donijeti to da će građani dobrovoljno ispunjavati obveze, što će nesumnjivo pridonijeti i jačanju autoriteta sudbene vlasti kao jedne od tri Ustavom utvrđene državne vlasti. Međutim, bez odgovarajuće materijalne podloge i organiziranja specijaliziranih službi za provedbu ovrhe, takvi će propisi ostati tek slovo na papiru.

Središta za provedbu ovrhe na pokretninama trebalo bi koncentrirati kod dvadeset jednog općinskog suda u sjedištima županijskih sudova. Ovrhu ne bi, dakle, provodili svi općinski sudovi kao što je to dosad bilo. Troškovi ovrhe namirivali bi se na teret dužnika, pa u konač-nici Državni proračun ne bi tim izmjenama zakona bio opterećen.

Međutim, inicijalno bi valjalo iz sredstava Državnog proračuna osigurati sredstva za nabavu automobila za potrebe ovršne službe, obuku ovršnih službenika i za osiguravanje službene odore. Ta početna ulaganja postupno bi se isplaćivala i vraćala u Državni proračun kroz naplatu od dužnika.

Te bi službe obavljale i druge poslove u ovrsi, primjerice prisilna iseljenja i slično.

Ne bi trebalo isključiti ni raspravu o tome da se provedba ovrhe prenese na posebne ovršitelje (fizičke ili pravne osobe) koji bi za to dobivali koncesiju. Takva se rješenja primjenjuju, primjerice, u Francuskoj, Sloveniji i Slovačkoj. Međutim, s obzirom na tradiciju da u Hrvatskoj ovrhe provode sudovi, bilo bi korisno nastaviti tu tradiciju, time da se sudovima osiguraju odgovarajući pravni instrumenti za učinkovito djelovanje.

Uloga javnih bilježnika

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je, razmatrajući Koncept izmjena i dopuna Ovršnog zakona, stavio načelnu primjedbu da je potrebna određena opreznost u davanju ovlaštenja javnim bilježnicima.

Prijedlogom Vlade Republike Hrvatske, koji je bio u prvom čitanju pred Hrvatskim saborom, provođenje ovrhe praktično je predano javnim bilježnicima, osim kad je riječ o provedbi ovrhe na pokretninama.

Smatram da time nastaje jedan mješovito sudsko - javnobilježnički sustav ovrhe, a da pritom nisu razmotrene konzek-vence takvih odredaba. To može dovesti i do toga da u dijelu odluka javnih bilježnika, u povodu pravnih lijekova stranaka, odlučuju sudovi koji postupak nisu provodili u prvom stupnju.

Smatram da nije dobro miješati nadležnosti sudbene vlasti i javnih bilježnika.

Ako zakonodavac inzistira na tome onda se valja odlučiti ili za cjeloviti sudski postupak ovrhe ili za cjeloviti postupak ovrhe pred javnim bilježnicima, s tim da sudovi tada u tom dijelu nemaju nikakvih nadležnosti. Najlošija je mogućnost da se prihvati prijedlog mješovitog sustava, tim više što nema nikakvih podataka da takvi sustavi postoje i učinkovito djeluju u drugim državama.

Ono što bi bilo prihvatljivo jest da javni bilježnici donose rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, s tim da bi tu mogućnost valjalo proširiti i na odvjetnike. Takvim se pristupom, naime, preferira javno bilježništvo u odnosu na odvjetništvo. Međutim, u slučaju prigovora na rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, o tome bi morao odlučivati sud u redovitom parničnom postupku, kao što bi sud trebao i provoditi ovrhu ako takvo rješenje postane pravomoćno i ovršno.

Dakako, time nije zatvorena lista pitanja o kojima bi trebalo raspravljati.

Smatram da je nužno da se svekoliku javnost upozori na važnost problematike koju donose izmjene i dopune Ovršnog zakona, te da se utječe na predlagatelja zakona (Vladu Republike Hrvatske) da do drugog čitanja pripremi takve izmjene i dopune Ovršnog zakona koji će bitno bolje regulirati postupak prisilne ovrhe.