U ovom članku analiziramo početak računanja roka unutar kojega vjerovnik može pravodobno podnijeti tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji u slučaju raspolaganja nekretninom u korist treće osobe, sukladno članku 71. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u nastavku teksta: ZOO) te iznalaženje odgovora na ključno pitanje koje se pojavilo u praksi sudova - koja bi to bila mjerodavna pravna radnja pri prijenosu nekretnine od koje bi se računao rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Dakle, u praksi sudova nametnulo se pitanje računa li se rok za podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji od sklapanja ugovora kojim se prenosi nekretnina na treću osobu (i/ili ovjere potpisa otuđitelja) ili od podnošenja prijedloga zemljišnim knjigama i uknjižbe prava vlasništva u zemljišnu knjigu u korist treće osobe^[*]. Također, analiziramo i pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske te pravne i stvarne posljedice takvih stajališta i moguće zloporabe, položaj Republike Hrvatske kao vjerovnika u odnosu na ostale subjekte kao vjerovnike te de lege ferenda razmatranja.

[*] Navedeno pitanje bilo je postavljeno i u izvanrednoj reviziji, međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-x 127/13 od 3. rujna 2013. donio je odluku da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena jer bi tužbeni zahtjev bio neosnovan i u slučaju osnovanosti revizijske tvrdnje.