1. ODGOVORNOST IZA PRAVNE OSOBE: TKO ODGOVARA ZA OBVEZE DRUŠTVA?
Članovi dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću imaju određene obveze i odgovornosti prema društvu, drugim članovima te prema trećim osobama, no ne odgovaraju za obveze samog društva. Ograničena odgovornost članova predstavlja temeljno korporacijsko načelo prema kojem je njihova izloženost poslovnim rizicima ograničena na visinu unesenih doprinosa. Drugim riječima, njihova je osobna imovina zaštićena – u slučaju gubitaka gube samo ono što su uložili. Odgovornost članova društva, dakle, ograničena je na iznos njihova uloga u temeljni kapital. Nužnost postojanja temeljnog kapitala, odnosno obveza da društvo raspolaže imovinom najmanje u visini toga kapitala, proizlazi upravo iz činjenice da za svoje obveze odgovara društvo kao pravna osoba vlastitom imovinom.

Člankom 10. stavkom 2. Zakona o trgovačkim društvima¹ propisano je da članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkog društva te komanditori u komanditnom društvu ne odgovaraju za obveze društva, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Ipak, ta povlastica ograničene odgovornosti ne smije služiti kao sredstvo zloporabe. U cilju očuvanja pravne sigurnosti, stavkom 3. istoga članka propisano je da se osoba koja zloupotrebljava činjenicu da kao član trgovačkog društva ne odgovara za njegove obveze, ne može pozvati na tu zakonsku zaštitu. Riječ je o primjeni instituta proboja pravne osobnosti (engl. lifting the corporate veil).

Iz navedenog je vidljivo da zakonodavac nastoji osigurati zaštitu vjerovnika u slučajevima zloporabe, primjenom načela zabrane zloporabe prava – jednog od temeljnih načela obveznog prava. Prema članku 6. Zakona o obveznim odnosima², do zloporabe dolazi kada se pravo ostvaruje protivno njegovoj svrsi, pri čemu ona predstavlja objektivnu povredu tuđeg interesa, neovisno o krivnji ovlaštenika. Postojanje zloporabe ocjenjuje se i dokazuje u svakom pojedinom slučaju, osim ako je riječ o kvalificiranim oblicima kod kojih dokazivanje nije potrebno.

2. UVJETI ODGOVORNOSTI I PRIMJENA PRAVILA O SOLIDARNOM JAMSTVU
Proboj pravne osobnosti, prema članku 10. stavku 4. ZTD-a, dovodi do uspostave solidarne odgovornosti člana društva u slučajevima kvalificirane zloporabe, pri čemu se odgovornost pretpostavlja i ne mora dokazivati. Zakon navodi četiri takva slučaja: (1) kada član koristi društvo za postizanje zabranjenih ciljeva, (2) za nanošenje štete vjerovnicima, (3) kada društvenu imovinu koristi kao vlastitu, te (4) kada u svoju korist ili u korist treće osobe umanjuje imovinu društva znajući da neće moći podmiriti obveze.

U praksi se ovi oblici zloporabe često isprepleću. Ključno je naglasiti da pravni odnos postoji između vjerovnika i društva, a ne između vjerovnika i člana društva. Stoga član odgovara za tuđu obvezu, čime se primjenjuju odredbe o solidarnom jamstvu iz ZOO-a (članak 111. st. 3., članak 116., članak 126. st. 1., 3. i 4.), a ne odredbe o solidarnim dužnicima (članak 43. – 53.).

Član društva, kao tuženik, može isticati sve prigovore koje ima društvo kao dužnik, osim osobnih (npr. prigovor zastare, prijeboja, nevaljanosti obveze itd.). Sudska praksa potvrđuje ovakav pravni okvir – primjerice, u odlukama Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-414/12-3 od 21. travnja 2015. i Pž-8719/13 od 9. studenoga 2016. Takva odgovornost nastaje ex lege, bez potrebe za posebnim aktom.

U parničnom postupku vjerovnik mora dokazati: (1) postojanje i dospjelost tražbine, (2) članstvo tuženika u društvu te (3) zloporabu ograničene odgovornosti. Bit zloporabe očituje se u korištenju utjecaja člana na upravu za osobne ciljeve. Budući da član odgovara vjerovnicima, a ne društvu, riječ je o vanjskoj (akcesornoj) odgovornosti, koja prestaje s prestankom obveze društva. Ovakva odgovornost češće se javlja u društvima s manjim brojem članova, posebno kada članovi istodobno sudjeluju u upravi.

3. ODGOVORNOST MATIČNOG DRUŠTVA PREMA OBVEZAMA DRUŠTVA KĆERI
Pitanje odgovornosti člana društva za obveze društva, kada zloupotrijebi činjenicu da kao član ne odgovara za obveze, posebno je važno kod povezanih društava, osobito u odnosu društvo majka – društvo kći. Društvo majka, koje najčešće ima većinski ili potpuni udio u društvu kćeri, ostvaruje prevladavajući utjecaj, čime se otvara prostor za zloupotrebu pravne osobnosti.

U praksi se postavlja pitanje je li sama činjenica vlasništva i nadzora dovoljna za proboj pravne osobnosti. Međutim, ni ZTD (članak 10.) ni praksa ne polaze od takve pretpostavke. Odgovornost članova (uključujući društva majke) nastaje samo ako postoji zloupotreba položaja – primjerice, ako se društvo kći koristi za postizanje ciljeva koje društvo majka ne bi smjelo ostvarivati samostalno, ako se oštete vjerovnici, raspolaže imovinom društva kćeri kao vlastitom ili se imovina namjerno smanjuje na štetu vjerovnika. Takvi slučajevi predstavljaju proboj pravne osobnosti, u kojem član društva (uključujući društvo majku) odgovara solidarno, ali ne kao solidarni dužnik, nego prema pravilima solidarnog jamstva (članak 111. st. 3., članak 116., članak 126. st. 1., 3. i 4. ZOO-a).

U praksi EU-a, osobito u području prava tržišnog natjecanja, postoji oboriva presumpcija da društvo majka ima prevladavajući utjecaj ako posjeduje 100 % udjela. No, i tada se zahtijeva dokaz da je doista došlo do utjecaja i upute od društva majke.

Zakon ne razlikuje fizičke i pravne osobe kao članove društva, pa se ista pravila primjenjuju i na matična društva. Ključno je da je za proboj pravne osobnosti uvijek nužno dokazati zloupotrebu – prevladavajući utjecaj sam po sebi nije dovoljan. U slučajevima kad društvo majka koristi društvo kćer za preusmjeravanje zaposlenika, zadržava imovinu ili koristi društvo kćer kao “praznu ljušturu”, sud može utvrditi vanjsku, akcesornu odgovornost društva majke prema vjerovnicima.

4. UGOVORNO VOĐENJE POSLOVA I POSEBNA ODGOVORNOST KOD PRIKLJUČENIH DRUŠTAVA
U odnosu između vladajućeg i ovisnog društva, ugovor o vođenju poslova omogućava društvu majci da daje obvezujuće upute društvu kćeri, čak i ako su te upute štetne za potonje. U tom slučaju, vladajuće društvo ne odgovara za obveze ovisnog društva prema trećima, osim ako članovi uprave nisu postupali s dužnom pažnjom. Dakle, ako ugovor postoji, davanje štetnih uputa samo po sebi nije zloupotreba, pod uvjetom da koristi koncernu u cjelini.

Ako takav ugovor nije sklopljen, vladajuće društvo ne smije davati štetne upute osim ako se izričito obveže nadoknaditi štetu ovisnom društvu (članak 496. st. 1. ZTD-a). No, ta se odgovornost odnosi isključivo na naknadu štete društvu kćeri, a ne i prema trećim osobama. Vjerovnici mogu odgovornost društva majke temeljem članka 10. ZTD-a ostvariti samo ako dokažu da je postojala svjesna zloupotreba položaja s namjerom onemogućavanja naplate njihovih potraživanja – što je u praksi teško dokazivo.

Jedini izuzetak kada zakon izričito predviđa solidarnu odgovornost društva majke prema vjerovnicima društva kćeri jest u slučaju priključenih društava. Od trenutka upisa priključenja u sudski registar, vladajuće društvo odgovara kao solidarni dužnik za sve obveze priključenog društva, neovisno o tome kada su nastale (članak 506. ZTD-a). Vjerovnicima je tada dovoljno dokazati postojanje priključenja, bez potrebe dokazivanja zloupotrebe.

U svim drugim slučajevima, uključujući i situacije s ugovorom o vođenju poslova ili kada je društvo majka jedini član društva kćeri, potrebno je dokazati zloupotrebu. U praksi je to otežano, jer upute rijetko postoje u pisanoj formi ili kao formalne odluke. Ni potpuna ovisnost društva kćeri nije sama po sebi dovoljna za proboj pravne osobnosti.

Odgovornost osnivača može nastati i u situacijama kada nisu preneseni zaposlenici i imovina u novoosnovano društvo, čime se svjesno oštećuju vjerovnici.

5. ZLOUPOTREBA PRAVNE OSOBNOSTI KROZ MIJEŠANJE IMOVINE, OSTVARIVANJE OSOBNIH CILJEVA I ISPLATU POZAJMICA
Zloupotreba pravne osobnosti često se očituje kroz miješanje imovine člana društva i samog društva, čime se narušava temeljno načelo njihove odvojenosti. Do takve situacije dolazi kada se imovina društva koristi kao osobna imovina člana – primjerice, vođenje zajedničkih računa, nenavođenje transakcija u poslovnim knjigama ili korištenje imovine društva za osobne svrhe. U praksi je to osobito vidljivo kod društava s jednim članom koji istodobno obnaša i funkciju uprave.

Miješanje imovine ne mora biti rezultat namjere, već je dovoljan i objektivan rezultat u kojem više nije jasno razgraničeno što pripada društvu, a što članu. U takvim slučajevima, vjerovnici mogu tražiti ispunjenje svojih tražbina i iz osobne imovine člana društva.

Jedan ilustrativan primjer je slučaj Trgovačkog suda u Zagrebu (P-2676/2011), potvrđen presudom VTS RH Pž-2820/2013 od 3. travnja 2013., gdje je utvrđeno da je član društva, koji je ujedno i jedini član uprave, naručio robu u ime društva, a zatim je ugradio u zgrade izgrađene na vlastitom zemljištu. Time je, bez knjiženja i pokrića, sredstva društva preusmjerio u osobnu korist, što je ocijenjeno kao zloupotreba pravne osobnosti.

Sličan obrazac ponašanja uočava se i kod isplata pozajmica članovima društva, osobito kada je poznato da društvo ima nepodmirene obveze. U presudi Županijskog suda u Bjelovaru (Gž-384/2022 od 15. rujna 2022.), utvrđeno je da je jedini član društva, ujedno i njegov direktor, sebi isplaćivao znatne iznose s računa društva, i to neposredno prije njegove blokade. Pritom nije vratio pozajmice niti je podmirio postojeće dugove, iako je znao da društvo neće moći izvršiti plaćanje. Usto, tijekom blokade računa društvo je vršilo obračunska plaćanja putem kompenzacija, što je zabranjeno prema članku 15. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima³. Zakonom je jasno propisano da poslovni subjekt čiji je račun blokiran ne smije sklapati ugovore o obračunskom plaćanju kojima onemogućava ispunjenje obveza u novcu. Ako to ipak učini, odgovornost snosi poslovni subjekt i njegov zakonski zastupnik – član uprave ili jedini član društva.

Iako samo donošenje loših poslovnih odluka nije dovoljan razlog za probijanje pravne osobnosti, ponašanje koje jasno pokazuje namjeru da se izbjegne podmirenje vjerovnika, a pritom se koristi imovina društva u osobnu korist, može predstavljati osnovu za osobnu odgovornost člana. U takvim slučajevima nužno je razlikovati ulogu člana društva i člana uprave, osobito u kontekstu utvrđenja odgovornosti.

6. OSNIVANJE NOVIH DRUŠTAVA I PRIJENOS POSLOVANJA KAO OSNOVA ZA PROBOJ PRAVNE OSOBNOSTI
Osnivanje novog društva od člana ili uprave postojećeg društva samo po sebi nije zabranjeno niti predstavlja zloporabu pravne osobnosti. Prema sudskoj praksi, uključujući i odluku Vrhovnog suda RH iz prosinca 2020. (Rev 135/2015 od 9. prosinca 2020.), činjenice poput osnivanja novog društva, promjene tvrtke ili sjedišta i smanjenja temeljnog kapitala nisu dovoljne za odgovornost po članku 10. ZTD-a, osim ako su praćene radnjama koje ukazuju na zlonamjerno oštećenje vjerovnika. Niti jednim propisom nije zabranjeno bilo kojem članu društva, ako društvo, čiji je član, nije u blokadi, osnovati novo trgovačko društvo koje obavlja jednaku ili sličnu registriranu djelatnost, kao i prije osnovano trgovačko društvo u kojem je član društva (presuda Visokog trgovačkog suda RH, Pž-3950/2017 od 17. veljače 2020.).

Međutim, zloporaba može postojati ako član društva, koji istodobno vodi poslove društva, fiktivnim poslovima prenosi imovinu iz jednog društva u drugo, posebice ako novo društvo preuzima poslovanje (dobavljače, kupce, potraživanja) prvotnog društva s ciljem da se izbjegne podmirenje obveza. U takvim slučajevima vjerovnik može pokušati dokazati da je novoosnovano društvo preuzelo imovinu i prihode starog društva, dok su dugovi ostali na ˝praznoj˝ pravnoj osobi.

Proboj pravne osobnosti bio bi moguć samo ako vjerovnik dokaže: A) da je cjelokupna ili znatna imovina starog društva prenesena na novoosnovano društvo, B) da je prijenos izvršen s namjerom izbjegavanja obveza prema vjerovnicima i C) da staro društvo više ne može podmiriti te obveze. Na vjerovniku je teret dokazivanja konkretnih okolnosti (npr. prijenosa tražbina, sredstava ili poslovanja). Ako to ne dokaže, sud će tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. U tom kontekstu, zainteresiranima bi svakako bilo korisno proučiti presudu Visokog trgovačkog suda RH, Pž-5181/2022 od 17. siječnja 2023., koja se bavi pitanjem prijenosa poslovanja i relevantnim kriterijima za proboj pravne osobnosti.

U konačnici, zakonodavac ograničava odgovornost članova društva s ograničenom odgovornošću kako bi poticao gospodarsku inicijativu, no ta se pogodnost ne može koristiti na štetu vjerovnika u slučaju namjernog izbjegavanja obveza kroz manipulacije s pravnim osobama.

7. ODGOVORNOST ČLANA DRUŠTVA ZBOG RASPOLAGANJA IMOVINOM, PROPUŠTANJA NADZORA I VOĐENJA POSLOVNIH KNJIGA
Prodaja ili prijenos važne imovine društva, poput nekretnina, mimo poslovne svrhe i uz svjesno onemogućavanje naplate vjerovnicima, može dovesti do proboja pravne osobnosti. Vrhovni sud RH u odluci Rev 2978/2016 od 3. srpnja 2019. utvrdio je da, ako tuženik kao jedini član i direktor otuđi jedinu nekretninu društva znajući za postojeće dospjele dugove, ne može se primijeniti pravilo o neodgovornosti članova (članak 10. st. 2. ZTD-a). Takvo raspoređivanje imovine bez očuvanja obveza predstavlja izravno pogodovanje tuženiku i izbjegavanje ispunjenja dugovanja vjerovnicima.

Nadalje, samo imenovanje i neodgovarajuće opozivanje direktora od jedinog člana ne predstavlja automatsku zloupotrebu položaja. Odgovornost se javlja samo ako je dokazano da je član društva poticao, omogućio ili koristio društvo za zabranjene ciljeve: oštećenje vjerovnika, nepravilno raspolaganje imovinom ili umanjenje sredstva u korist člana ili drugih osoba. Bez takvih okolnosti, neispunjavanje obveza imenovanjem direktora ne zadovoljava kriterije članka 10. st.  3. i 4. ZTD-a. Takvo pravno stajalište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda RH, Revt-335/2017 od 16. veljače 2021.

Valja također napomenuti da je poduzetnik zakonski obvezan voditi poslovne knjige, računovodstvene isprave i financijske izvještaje u skladu sa Zakonom o računovodstvu (članak 7. st.  2. – 3. i članak 15.)⁴. Obvezno je voditi evidenciju svih promjena, čuvati dokumentaciju i osigurati jasno, točno i provjerljivo stanje imovine i obveza. Sama (ne)naplata potraživanja ili nesavjesno preuzimanje robe ne uvjetuje automatski odgovornost člana društva. Neprijavljivanje tražbine u stečaju je propust vjerovnika, ne društva ili njegova člana. Odgovornost po članku 10. ZTD-a javlja se tek kada član, koristeći svoj utjecaj preko uprave, raspolaganjem imovine ili vođenjem poslovanja nanosi štetu vjerovnicima društva.

8. PRAVILA TERETA DOKAZIVANJA I PRETPOSTAVKE ODGOVORNOSTI ČLANA DRUŠTVA
Iz članka 10. ZTD-a proizlazi temeljno pravilo da član društva kapitala, osobito društva s ograničenom odgovornošću kao najčešćeg oblika, u načelu ne odgovara za obveze društva. Iznimno, odgovornost člana nastupa u slučaju zloupotrebe te zakonske odvojenosti, tj. ako je koristio društvo za ostvarenje ciljeva koji su mu kao fizičkoj osobi zabranjeni.

U slučaju iz stavka 4. istog članka, zakon predviđa zakonsku presumpciju zloupotrebe — kada vjerovnik dokaže postojanje jedne od taksativno navedenih situacija (npr. prijenos imovine, miješanje imovine, fiktivno poslovanje i slično), teret dokazivanja prelazi na tuženika, tj. člana društva. U takvim okolnostima član društva mora dokazati da nije zloupotrebljavao okolnost ograničene odgovornosti.

U svim ostalim slučajevima primjene članka 10. stavka 3., vjerovnik kao tužitelj ima inicijalni teret dokazivanja postojanja zloupotrebe, što uključuje namjeru ili nesavjesno postupanje člana društva, kojim je onemogućeno namirenje tražbina. Takvo dokazivanje osobito je zahtjevno u kontekstu dioničkih društava, gdje je utjecaj pojedinog dioničara na upravu znatno manji nego u društvima s ograničenom odgovornošću, u kojima članovi često imaju izravan utjecaj na upravu.

Pojavile su se i teorije prema kojima bi bilo dovoljno da vjerovnik samo učini vjerojatnim postojanje zloupotrebe, a da potom tuženik mora dokazivati sve činjenice i okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost — slično dijelu njemačke prakse. Međutim, hrvatski pravni okvir i dalje se oslanja na načelo da onaj tko tvrdi određenu činjenicu, mora je i dokazati (članka 7. st. 1. i članka 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku)⁵.

Zakon ne ograničava u kojem trenutku osoba mora biti član društva da bi se protiv nje mogao voditi postupak. Odgovarati može i bivši član, ako je zloupotreba nastupila dok je bio član, ili onaj koji je postao član tek nakon nastanka obveze. Presudno je postojanje zloupotrebe, a ne trenutak članstva ili dospijeća tražbine. Također, ako radnik potražuje neisplaćene plaće od trgovačkog društva kao poslodavca, ne može ih potraživati od fizičke osobe koja je član tog društva, osim ako dokaže zloupotrebu pravne osobnosti u smislu članka 10. ZTD-a.

Što se tiče stupnja krivnje, zakon ne uvjetuje postojanje izravne namjere, već se probijanje pravne osobnosti može temeljiti i na običnoj nepažnji člana društva, ako je takvim postupanjem uzrokovana šteta vjerovnicima.

9. PITANJE ZASTARE KOD ODGOVORNOSTI ČLANA DRUŠTVA ZA OBVEZE DRUŠTVA
Odgovornost člana društva temeljem članka 10. ZTD-a nije odgovornost za štetu i ne zahtijeva utvrđivanje krivnje, već je riječ o objektivnoj povredi prava vjerovnika, pri čemu nije nužna namjera ili nepažnja člana društva. Vjerovnik od člana zahtijeva ispunjenje obveze društva, a ne vlastite obveze iz odštetnog zahtjeva.

Budući da član društva koji zloupotrebljava okolnost ograničene odgovornosti odgovara za obveze društva, zastarni rok koji vrijedi za društvo vrijedi i za člana društva. Članak 233. ZOO-a propisuje da tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, odlukom javnog tijela ili nagodbom zastarijevaju za deset godina, bez obzira na kraći rok propisan za osnovnu tražbinu. Odgovornost člana društva tumači se kao solidarna obveza jamca (članak 111. i 126. ZOO-a), što znači da zastara koja se prekine pokretanjem postupka protiv glavnog dužnika (društva) prekida zastaru i prema članu društva kao jamcu, a zastarni rok ponovno počinje teći nakon okončanja spora ili postupka (članak 245. st. 3. ZOO-a).

Pravni položaj vezan uz zastaru potvrđuje i praksa Visokog trgovačkog suda RH (Pž-5181/2022 od 17. siječnja 2023.), prema kojoj zastara nije nastupila zbog postojanja pravomoćnih ovršnih rješenja, a rok zastare može biti ponovno aktiviran prestankom postupaka protiv društva. Također, tužitelj ne prekida zastaru prema članu društva ako potraživanje proizlazi iz ugovorne osnove prema društvu, a prema članu društva iz odštetne odgovornosti (Pž-1998/2016 od 26. listopada 2018.).

10. AKTIVNA LEGITIMACIJA NAKON OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA
Nakon što je otvoren stečajni postupak nad društvom, pravo podnošenja zahtjeva za proboj pravne osobnosti protiv člana društva ima isključivo stečajni upravitelj. On djeluje u ime stečajnog dužnika i za račun stečajne mase.

Ovu aktivnu legitimaciju stečajnog upravitelja potvrđuje članak 10. stavak 5. ZTD-a, prema kojemu tijekom trajanja stečajnog postupka zahtjeve protiv članova društva može ostvarivati jedino stečajni upravitelj. Razlog tome je što vjerovnik tužbom za tražbinu zasnovanu na zloupotrebi okolnosti ograničene odgovornosti člana društva u stvari ostvaruje svoje potraživanje prema društvu. S obzirom na to da se namirenje može ostvariti isključivo kroz stečajnu masu i prema pravilima stečajnog postupka, isključiva je nadležnost stečajnog upravitelja da vodi takve postupke protiv članova društva — čak i ako se tužba ili prijedlog podnese nakon završetka stečajnog postupka.

Prema članku 293. stavku 4. Stečajnog zakona⁶, stečajni upravitelj može i nakon zaključenja ili obustave stečajnog postupka nastaviti u ime stečajnog dužnika unovčavati imovinu te postupiti s tim sredstvima prema odredbama zakona, uključujući i naknadnu diobu i namirenje troškova postupka.

11. ZAKLJUČNE NAPOMENE
Pravo trgovačkih društava u Europi stalno se mijenja kako bi odgovorilo na zloupotrebe i bolje zaštitilo vjerovnike. Institut proboja pravne osobnosti je složen, zbog čega je važno da sudska praksa u Hrvatskoj prati najbolje europske standarde, a zakonske odredbe budu jasnije i usklađene s drugim zakonima radi veće pravne sigurnosti. Trgovačka društva imaju samostalan pravni subjektivitet, što potiče poduzetničku slobodu, no ograničena odgovornost članova ne smije se zloupotrebljavati. Procjena zloupotrebe ovisi o specifičnim okolnostima svakog slučaja i zahtijeva stručnost te dobru dokumentaciju, koja često nedostaje. Zbog učestalosti i složenosti ovih slučajeva, sudovi i sudionici postupka trebaju pokazati veću smjelost i prilagodljivost kako bi institut proboja pravne osobnosti mogao učinkovito štititi interese vjerovnika i drugih zainteresiranih strana, uz poštovanje pravnih načela.

* Sutkinja na Trgovačkom sudu u Zagrebu.
1 Zakon o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24 – u nastavku teksta: ZTD).
2 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u nastavku teksta: ZOO).
3 Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Nar. nov., br. 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20).
4 Zakon o računovodstvu (Nar. nov., br. 78/15, 134/15, 120/16, 116/18, 42/20, 47720, 114/22 i 82/23).
5 Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).
6 Stečajni zakon (Nar. nov., br. 71/15, 104/17 i 36/22).