Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, većina zemalja (razvijenih, tranzicijskih i zemalja u razvoju) započelo je provoditi gospodarske reforme u infrastrukturnom sektoru, mijenjajući centraliziranu organizacijsku strukturu monopolističkih poduzeća te jačati elemente konkurencije i regulacije javnih usluga. Uobičajeni tijek započinje s institucionalnim promjenama i donošenjem Zakona o energiji1 koji predstavlja pravni okvir svih ostalih reformskih mjera. One uključuju: 1) osnivanje nezavisne regulatorne agencije; 2) restrukturiranje vertikalno integriranih poduzeća i razdvajanje mrežnih od tržišnih djelatnosti; 3) liberalizaciju tržišta, te 4) privatizaciju. Iako je tijek poduzetih reformi relativno sličan, ipak je makroekonomski kontekst promjena koje su se započele događati tijekom 90-tih godina bio bitno drukčiji. Razvijene zemlje restrukturirale su, liberalizirale, deregulirale i privatizirale svoj energetski sektor kako bi dodatno unaprijedile njegovu učinkovitost, povećale pouzdanost i sigurnost te smanjile cijene energenata. S druge strane, tranzicijske i ostale, manje razvijene, zemlje imale su značajno drukčije motive zbog kojih su preuzele reformski model razvijenih ekonomija. One su se nalazile u velikim gospodarskim problemima s izraženim makroekonomskim neravnotežama kao što su proračunski i vanjskotrgovinski deficit te rastući vanjski dug. U takvim uvjetima državni proračuni nisu više mogli pokrivati gubitke državnih poduzeća i isplaćivati subvencije. Bili su potrebni novi/strani izvori financiranja, no investitori nisu bili zainteresirani ulagati u nedjelotvorne, neproduktivne i tehnološki zastarjele energetske sustave. Stoga su te ekonomije bile prisiljene poduzeti sveobuhvatne reforme da bi privukle investitore i osigurale stabilnu proizvodnju i opskrbu energijom.

Iako je moderna ideja privatizacije nastala u Njemačkoj 1957., kad je Vlada prodala svoj većinski udjel u Volkswagenu privatnim investitorima, privatizacijski proces ponajviše se vezuje uz tranzicijske zemlje Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe te zemlje bivšeg SSSR-a. Početkom 90-ih godina privatizacija je u tim zemljama prihvaćena kao učinkovit način kreiranja poticaja za unapređenje ekonomske djelotvornosti, povećanja investicija te implementaciju novih tehnologija. 

U ekonomskoj literaturi opće je prihvaćena ideja da privatizacija poboljšava djelotvornost. Ipak, detaljnije promišljanje pojma i koncepta djelotvornosti pokazuje da autori vrlo često misle na različite stvari kada spominju djelotvornost. Naime, tvrtka može biti nedjelotvorna jer nema odgovarajući odnos uloženog rada i kapitala uz danu tehnološku razvijenost, jer koristi više inputa nego što je nužno da bi proizvela danu razinu outputa, ili, pak, preskupo plaća inpute koje koristi. U mnogim empirijskim studijama, autori mjere djelotvornost putem promjene produktivnosti ili profitabilnosti, što nije isto. Tako, primjerice, rast produktivnosti može biti rezultat različitih razloga koji nemaju veze s djelotvornošću (tehnološki napredak, ekonomija obujma), dok profitabilnost može rasti bez ikakvog povećanja djelotvornosti, npr. u uvjetima monopolističke tržišne moći. Sheshinski i Lopez-Calva2 pokazali su da djelotvornost i profitabilnost rastu obostrano samo u slučaju konkurentskih tržišnih struktura. 

Postoji doista veliki broj studija o utjecaju privatizacije na performanse poduzeća ili industrije/sektora, no većina ih je provedena za konkurentska tržišta. Ona su potvrdila da mikroekonomski rezultati, odnosno rezultati na razini poduzeća, potvrđuju tezu da privatizacijom poduzeća postaju djelotvornija i profitabilnija. Kikeri i Nellis3 proveli su opsežno istraživanje 60 studija privatizacije u sektorima u kojima dominira konkurencija te su zaključili da postoji snažna korelacija između privatizacije i poboljšanja financijskih i operativnih performansi poduzeća.

S druge strane, rezultati studija koje su se usredotočile na monopolistička tržišta pokazuju ambivalentne rezultate. Shirley i Walsh4 pokazali su da je u slučaju 6 privatizacijskih projekata monopolskih tvrtki privatizacija unaprijedila ekonomske rezultate poduzeća, u 5 slučajeva rezultati su neutralni, dok se u 5 slučajeva državno vlasništvo pokazalo boljim rješenjem. Temeljem tih rezultata zaključili su da su privatizacija i konkurencija komplementarne, odnosno da je za uspjeh privatizacije nužno postojanje konkurencije na tržištu. Saal i Parker5 pokazali su na primjeru poduzeća u komunalnim djelatnostima u Velikoj Britaniji da se njihova djelotvornost (mjerena kroz ukupnu faktorsku produktivnost) smanjila nakon provedene privatizacije. Parker6 je povezao ovakve neujednačene rezultate privatizacije s dva čimbenika: stupnjem konkurencije na tržištu (tržišnom strukturom) i kvalitetom regulacije u danoj industriji. 

Neki autori istražili su imaju li potrošači koristi od smanjenja troškova i veće ekonomske djelotvornosti privatiziranih poduzeća. Newbery i Pollit7 pokazali su da koristi imaju samo proizvođači, vrlo rijetko i potrošači. Fiorio i suradnici8 došli su do još zanimljivih zaključaka: privatizacija u elektroenergetskom sektoru ne nosi sa sobom niže cijene, a potrošači su zadovoljniji cijenama i kvalitetom usluge javnih elektroenergetskih poduzeća u odnosu na privatna. Upravo primjer Skandinavskih zemalja potvrđuje tezu o tome da javna poduzeća u elektroenergetskom sektoru mogu biti djelotvorna, regionalno integrirana i visoko konkurentna.

Jedna od najnovijih studija9 koja proučava učinke privatizacije, konkurencije i regulacije na djelotvornost poduzeća koja proizvode električnu energiju, došla je do sličnih rezultata. Ekonometrijskom analizom podataka za 36 tranzicijskih, te zemalja u razvoju, dokazali su da je konkurencija, a ne privatizacija, ključan element poboljšanja djelotvornosti u sektoru koji ima izraženu monopolističku/oligopolističku tržišnu strukturu. Podaci su također pokazali da je privatizacija korisna samo onda kad je praćena kvalitetnim regulatornim okvirom i postojanjem nezavisnog regulatora. Dakle, privatizacija poduzeća u energetskom sektoru koji karakterizira monopolska tržišna struktura, ne će biti korisna niti za poduzeće, niti za nacionalnu ekonomiju, ako nije postignuta konkurencija na tržištu te ako ne postoji učinkovit regulatorni okvir s regulatorom koji je autonoman i nezavisan u odnosu na Vladu i reguliranu industriju. Iskustva brojnih zemalja pokazuju da privatizacija elektroenergetskog sektora nije dovela do značajnijeg razvoja tržišta jer se, zapravo, dogodila samo redistribucija prostornih monopola, a državne monopole zamijenili su privatni. 

S obzirom na veliku gospodarsku važnost energetskog sektora za BDP svake zemlje te stratešku ulogu energetike, vrlo je važna i makroekonomska dimenzija učinaka privatizacije elektroenergetskog sektora. S jedne strane nalaze se zagovornici privatizacije, ponajprije svjetske financijske institucije kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, a s druge kritičari privatizacije strateške nacionalne imovine, kojih je sve više u vrijeme gospodarske i energetske krize. Prema Svjetskoj banci10, privatizacija potiče strane izravne investicije koje potiču ekonomski rast zbog pozitivnih učinaka nove tehnologije (spillover efekti), boljih menadžerskih vještina te uključivanja u globalne proizvodne mreže. Kritičari privatizacije strateških sektora, kao što je energetski, tvrde da privatizacija, doduše, nosi koristi vezane uz poboljšanje djelotvornosti energetskog poduzeća, ali uglavnom za nove vlasnike.

Neoliberalne ideje o nužnosti brze privatizacije, liberalizacije i deregulacije poznate kao Washingtonski konsenzus, potekle su upravo od globalnih međunarodnih institucija kao što su MMF, Svjetska banka i WTO. Iako se izravna ideja o 10 nužnih reformi,11 u koje ulazi i privatizacija, veže uz J. Williamsona i konferenciju o dužničkoj krizi u Latinskoj Americi, vrlo brzo se ideja proširila i na tranzicijske, odnosno zemlje u razvoju. Prema riječima J. Sachsa: »Napravite brze reforme, ne očekujte puno pomoći od nas, a ako to napravite uspješno, dogodit će vam se dobre stvari«. No, čak je i on priznao da je taj model previše pojednostavljen i ne uvažava specifičnosti zemalja koje se nalaze na različitom stupnju ekonomskog, institucionalnoj i političkog razvoja.

Tijekom godina bilo je sve više kritičara modela Washingtonskog konsenzusa, a najviše su mu zamjerali zanemarivanje razvoja institucija kao ključne determinante dugoročnog ekonomskog rasta i razvoja zemalja te zanemarivanje problema neravnomjerne raspodjele i siromaštva. Cijeli model bio je previše orijentiran na strukturne reforme kojima je svrha bila unapređenje djelotvornosti na mikroekonomskoj razini, očekujući da će liberalizirano tržite i privatizirana poduzeća automatski stvarati konkurentnost i ekonomski rast, no to se nije dogodilo. Prema Rodrikovim12 riječima, Washingtonski konsenzus tek je vrlo općenit popis institucionalnih reformi koje ne uzimaju u obzir specifičnosti i nacionalni kontekst te on, zapravo, predstavlja »opis« razvijenih ekonomija. Godine 2006. D. Rodrik13 je nadopunio Washingtonski konsenzus (Augmented Washington Consensus) s dodatnih 10 mjera koje bi trebale korigirati velike makroekonomske neravnoteže u zemljama reformatorima. Jedna od mjera nadopunjenog Washingtonskog konsenzusa koja bi trebala ispraviti distorzije nastale prebrzom liberalizacijom, deregulacijom i privatizacijom jest izgradnja regulatornih institucija. Stvaranje učinkovitog i transparentnog regulatornog okvira koji će tržište učiniti konkurentnijim, potaknuti investicije, posebice privatne, te stimulirati transfer tehnologije, uz istovremenu zaštitu interesa potrošača, postalo je ključni element reformi u svim sektorima, a posebice u energetskom kojeg karakteriziraju prirodni monopoli. Odvajanje regulatora od državne uprave i tržišnih igrača nužno je i da bi se povećao kredibilitet ne samo regulatorne agencije, već i ukupne nacionalne ekonomije, čime će se privući privatne investicije u energetski sektor. 

U zemlje Jugoistočne Europe ubrajaju se zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije (bez Slovenije), Albanija, Bugarska, Rumunjska i od nedavno Kosovo. Sve su to zemlje koje su 1999. potpisale Pakt o stabilnosti, a svoju su ekonomsku pa tako i privatizacijsku politiku formulirale prema preporukama Europske unije, čije su punopravne članice težile postati. U međuvremenu je to uspjelo Rumunjskoj i Bugarskoj, a Hrvatska se nalazi na samom kraju pregovaračkog procesa. U svim ovim zemljama elektroprivreda je zapošljavala velik broj zaposlenika te se dugi niz godina nalazila pod državnom kontrolom, no makroekonomski problemi te želja za racionalnijim korištenjem resursa i većom djelotvornošću, pokrenuli su privatizaciju energetskih poduzeća. Bez obzira na to što su sve te zemlje prihvatile europski model reformiranja svog energetskog sektora, ipak treba naglasiti da niti prošle (1996/92/EC i 2003/54/EC), a niti nova Direktiva (2009/72/EC) tzv. Trećeg energetskog paketa ne zahtijeva privatizaciju elektroenergetskih kompanija. 

Privatizacija elektroenergetskog sektora u tim zemljama provodila se različitom dinamikom, ovisno o specifičnostima pojedinih zemalja, no ipak ima neke zajedničke elemente. Sve zemlje (izuzev Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine) započele su s privatizacijom distributivne, a zatim i proizvodne djelatnosti. Dio zemalja (Albanija, Bugarska, Rumunjska, Makedonija i Crna Gora) razdvojio je distribucijsku djelatnost od proizvodne i prijenosne djelatnostii prodao je strateškim investitorima. Prvenstveni je motiv privatizacije distributivnih kompanija (DSO – Operator distribucijskog sustava) smanjenje tehničkih gubitaka zbog očekivanih novih investicija te smanjenje ekonomskih gubitaka zbog djelotvornije naplate računa, što bi u konačnici trebalo povećati vrijednost proizvodnih tvrtki i potaknuti interes privatnih investitora za ulaganje u proizvodnju električne energije. Ipak, zbog inertnosti potrošača za promjenom opskrbljivača električnom energijom, strani investitori u tranzicijskim zemljama najviše su zainteresirani za distribucijske tvrtke jer se time automatski kupuje i dominantan udjel na tržištu, odnosno djelatnost opskrbe. Na taj način investitori relativno brzo vraćaju uložena sredstva koja su redovito niža od očekivanih vrijednosti, procijenjenih na početku privatizacijskog postupka.14 Privatizacije provedene putem M&A aktivnosti (Merger&Acquisition) pokazale su negativne učinke za kompanije, ali i nacionalne ekonomije zbog strateške važnosti energetike, ponajprije zbog nemogućnosti vođenja strategije razvoja elektroprivrede. Globalno gledajući, trend preuzimanja tvrtki od strane dominantnih tržišnih sudionika, dodatno je ojačao monopolsku tržišnu strukturu te doveo do daljnje tržišne koncentracije. 

Privatizacija proizvodne djelatnosti realizirana je u znatno manjem intenzitetu, dijelom kroz ulazak stranog kapitala u izgradnju novih kapaciteta (izgradnja termoelektrana u Makedoniji, trećeg bloka nuklearne elektrane u Rumunjskoj te nuklearne elektrane po modelu javno-privatnog partnerstva u Bugarskoj), odnosno kroz privatizaciju postojećih postrojenja (u Albaniji, Bugarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj i Crnoj Gori). Izgradnja pojedinačnih novih nezavisnih proizvodnih kapaciteta manja je nego za vrijeme vertikalno integriranih tvrtki, uglavnom zbog novonastalih tržišnih rizika. Očekuje se da će usklađivanje mjera i koraka reformi u energetskom sektoru s modelom Europske unije imati implikacije i na području proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije. Naime, financijsko podupiranje obnovljivih izvora energije i administrativne obveze o njihovom udjelu u ukupnoj potrošnji energije, što su strateški energetski ciljevi Europske unije, potaknut će njihovo veće korištenje i u tim zemljama jer će se rizik ulaganja smanjiti na prihvatljivu razinu, usprkos visokoj cijeni opreme. 

Djelatnost prijenosa električne energije ostala je u potpunom vlasništvu države. Zbog strateške važnosti prijenosne mreže, niti jedna zemlja nije privatizirala tvrtke za prijenos električne energije da bi osigurala nediskriminacijski pristup mreži i sigurnost opskrbe električnom energijom, što je razvojni prioritet svake zemlje.

Republika Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina nalaze se još uvijek na početku privatizacijskog procesa. HEP u Hrvatskoj, te EPS u Srbiji, još uvijek su u potpunom vlasništvu države, dok je proces privatizacije u sektoru elektroenergetike već počeo u Bosni i Hercegovini, privatizacijom 10% Elektroprivrede BiH i Elektroprivrede HB – Mostar u javnoj ponudi dionica u FBiH, kao i 20% Elektroprivrede RS. Što se tiče proizvodnje električne energije, i ova je djelatnost u potpunom vlasništvu države u Srbiji, Bosni i Hercegovini, odnosno 95%-tnom vlasništvu u Hrvatskoj (izuzeci su TE Plomin i NE Krško).

U Republici Hrvatskoj trenutno traju rasprave o implikacijama Trećeg paketa energetskih propisa EU za elektroenergetski sektor Republike Hrvatske. Promjene koje čekaju i Hrvatsku, kao buduću članicu Europske unije sveobuhvatne su i neizbježno dotiču pitanje vlasničkih odnosa. Iako izričito nema zahtjeva za privatizacijom, definirano je vlasničko razdvajanje mrežnih aktivnosti od proizvodnih i opskrbnih. Argumenti u korist vlasničkog razdvajanja operatora prijenosnog sustava, temelje se na sljedećem: ako je mrežni operator u istoj skupini kao i tvrtka koja proizvodi ili opskrbljuje energijom, može se očekivati da će braniti interese skupine. S druge strane, ako mreža pripada neovisnoj tvrtki, njezin je glavni cilj maksimiziranje profita, što će se postići ako više tvrtki koristi mrežu. U otprilike polovici zemalja članica EU, operatori prijenosnog sustava su vlasnički razdvojeni, što, čini se, ima povoljan utjecaj na investicijske poticaje, cijene energije i stupanj koncentracije na tržištu. Ipak, postoje bojazni da će se vlasničko razdvajanje imovine negativno odraziti na financijski položaj HEP-a. HEP također čeka i privatizacija koja je, za sada, odgođena do ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Sabor je u siječnju 2010. donio Zakon kojim se stavlja izvan snage do tada postojeći Zakon o privatizaciji HEP-a i sada više ne postoji poseban zakonodavni okvir kojim se uređuje to pitanje, što znači da, za sada, privatizacija nije moguća.15 

Iako su teorijske studije i empirijska istraživanja potvrdile pozitivnu vezu između privatizacije i unapređenja performansi u industrijama i sektorima s konkurentskom tržišnom strukturom, rezultati su ambivalentni u sektorima gdje prevladavaju nesavršene tržišne strukture i prirodni monopol. Studije su također pokazale da je za uspjeh privatizacije nužno postojanje konkurencije na tržištu te kvalitetan regulatorni okvir s ključnom ulogom nezavisnog i autonomnog regulatora. Ipak, međunarodne financijske institucije, posebice Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, direktno ili indirektno, provodile su pritisak na tranzicijske zemlje i zemlje u razvoju da bi što prije privatizirale poduzeća energetskog sektora, često i prije nego što su provedene prijeko potrebne reforme. Tijekom vremena pokazalo se da promjena vlasničke strukture nije dovoljna da se unaprijedi djelotvornost elektroenergetskog sektora, čak štoviše, privatizacija državnih poduzeća gubitaša često dovodi do smanjenja ukupnog outputa i povećanja nezaposlenosti. Procesi privatizacije u Europi koji su se odvijali kroz preuzimanja postojećih tvrtki od strane dominantnih tržišnih sudionika, dodatno su ojačali monopolsku tržišnu strukturu i povećali stupanj tržišne koncentracije.

Iskustva tranzicijskih zemalja jugoistočne Europe vrlo su poučna za Republiku Hrvatsku jer se radi o zemljama slične gospodarske strukture i sličnih makroekonomskih neravnoteža te sličnih naslijeđenih problema u elektroenergetskom sektoru. Razlike među njima su velike; od zemalja kao što su Bugarska i Rumunjska koje su u potpunosti privatizirale distribucijska i proizvodna poduzeća, do Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koje se nadaju velikom interesu stranih investitora za energetiku, iako proces privatizacije još uvijek nije počeo. Očito je i promjena stajališta javnosti. Prodaja velikih energetskih vertikalno integriranih kompanija strateškom investitoru, u vrijeme kad energija postaje ključan resurs razvoja, postaje nepopularna politička odluka, a proces postupne privatizacije treba usmjeriti prema privlačenju privatnog kapitala u djelatnosti proizvodnje električne energije da bi se, diverzifikacijom ponude i većom konkurencijom, utjecalo na stabilnost cijena.