Od 5. studenoga 1997. u Republici Hrvatskoj na snazi je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe¹, često nazivana Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Za tumačenje tog međunarodnog ugovora uspostavljen je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u nastavku teksta: Europski sud) kao međunarodni specijalizirani sud kojem se mogu obratiti osobe pod jurisdikcijom bilo koje od država stanaka Konvencije² ako smatraju da su im na teritoriju bilo koje države stranke povrijeđena ljudska prava i/ili temeljne slobode, zajamčene Konvencijom. One podnose zahtjeve (tužbe) Europskom sudu za ljudska prava protiv država ako im u tim državama nije pružena odgovarajuća zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom. Presude koje donosi Europski sud protiv država obvezuju te države³ i one ih moraju izvršiti. 

Prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske⁴, međunarodni ugovori, pa tako i ta Konvencija, prema pravnoj su snazi iznad zakona te su ih stoga sve grane vlasti, pa tako i hrvatski sudovi, dužni primjenjivati u svom radu. Iz toga proizlazi i da su hrvatski sudovi dužni poštovati i pravna shvaćanja Europskog suda kao jedinog ovlaštenog tumača Konvencije. 

Presude Europskog suda u predmetima Ćosić⁵, Paulić⁶Orlić⁷ i Bjedov⁸ prve su presude u kojima je Europski sud primijenio svoja pravna shvaćanja o poštovanju prava na dom na parnične postupke (parnice) radi iseljenja pred hrvatskim sudovima.

Prije objašnjenja utjecaja prava na dom, na parnice radi iseljenja koje se vode pred hrvatskim sudovima, nužno je razjasniti sadržaj članka Konvencije u kojem je to pravo propisano. Radi se o članku 8. Konvencije, koji glasi:

Tumačenje tog članka zahtijeva razumijevanje glavnih pojmova, sadržanih u tom članku, poput pojmova »dom«, »privatni život«, »miješanje u ostvarivanje prava«, »zakonitost miješanja« i drugih. To su, naime, autonomni konvencijski koncepti stvoreni sudskom praksom Europskog suda, što znači da oni nisu definirani propisima domaćeg prava, a niti svoju definiciju nalaze u bilo kojem drugom propisu međunarodnog prava. Posebice valja imati na umu da definicija autonomnih konvencijskih koncepata vrlo često svojim domašajem prelazi uobičajeno gramatičko tumačenje samih riječi koje ih tvore, a još češće prelazi i značenje koje mu se pridaje u svakodnevnoj domaćoj pravnoj praksi.

Puno shvaćanje članka 8. Konvencije pretpostavlja, stoga, odlično razumijevanje autonomnih konvencijskih koncepata koji su u njemu sadržani.

Sâm tekst Konvencije ne daje odgovor na pitanje što je »dom«, u smislu članka 8. Konvencije. Države stranke Konvencije prepustile su Europskom sudu razvijanje tog pojma. Budući da je Konvencija »živući pravni mehanizam«, pojam »dom« dobiva nove sadržaje, razvojem sudske prakse Europskog suda.

Dom je fizički definiran prostor gdje se razvija privatni i obiteljski život.⁹ Nadalje, razmjerno velik korpus sudskih presuda pokazuje da je »dom« pojam koji prednost daje subjektivnim elementima osobe koja u njemu uživa. Tako presuda u predmetu Gillow v. United Kingdom^1,0 upućuje da pravna činjenica ovisi li određeno mjesto »dom« pojedine osobe o činjenicama svakog pojedinog slučaja, točnije ovisi li o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze (u konkretnom slučaju namjeru življenja u određenoj nekretnini). 

Sudska praksa Europskog suda pokazuje tendenciju širenja pojma »dom« pod određenim uvjetima i na poslovne prostorije¹¹, te uvodi i mogućnost da pojedinac ima više od jednog doma¹², odnosno da »dom« bude i kuća za odmor, odnosno vikendica. Također, dom pod određenim okolnostima, može biti i mjesto gdje pojedinac zapravo ne živi, već tek namjerava živjeti¹³, pri čemu treba ponovno naglasiti da Europski sud procjenjuje ključne činjenice svakog pojedinog slučaja u utvrđivanju postoji li u konkretnom slučaju »dom«.

Pojam »dom« ipak nije nepoznanica u hrvatskom pravnom poretku. Naime, Ustav RH, u članku 34., govori o »nepovredivosti doma«. Međutim, sve donedavno, ustavnopravni pojam »dom« nije se mogao dovesti u svezu s konvencijskim pojmom »doma«. To, stoga, što je iz samog članka 34. Ustava RH vidljivo da se taj pojam odnosi na zaštitu od protuzakonite pretrage stana¹⁵. U tom smislu je navedenu odredbu Ustava tumačio i Ustavni sud RH,¹⁶ a takvo tumačenje prihvatio je i Europski sud za ljudska prava¹⁷. Međutim, pod utjecajem presuda Europskog suda u predmetima Ćosić i Paulić, Ustavni sud RH promijenio je svoje tumačenje te odredbe Ustava RH, o čemu će više riječi biti poslije.

Sudska praksa Suda poznaje široku paletu načina na koji se država može umiješati u pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma. Načelno valja primijetiti da je suzdržavanje od miješanja, nametnuto stavkom 1. članak 8. Konvencije, negativna obveza države, u smislu da je država dužna suzdržati se od bilo kakvih čina, odnosno radnji koje neposredno ili posredno mogu zahvatiti u područje mirnog uživanja doma pojedinca. 

Međutim, sudska praksa poznaje, iako u puno manjem broju slučajeva, i mogućnost postojanja pozitivne obveze države glede poštovanja prava na dom, odnosno mogućnost da država ima određene obveze glede poštovanja prava na dom pojedinca. Izostanak aktivnosti države u tom bi slučaju predstavljalo njezino nedopušteno miješanje u pravo na dom pojedinca. To će, ponajprije, biti slučajevi gdje se u pravo na dom de facto miješaju drugi pojedinci¹⁸, a gdje se država propušta aktivno i učinkovito angažirati u zaštiti pojedinaca od takvog miješanja. Takav propust države također predstavlja miješanje u pravo na poštovanje doma.

U svakom slučaju, miješanje u pravo na dom je čin države, odnosno akt tijela koje potpada pod bilo koju od tri grane vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. U ovom članku naglasak se stavlja na pitanja miješanja sudbene vlasti u pravo na dom, i to u smislu presuda radi iseljenja.

U tom smislu pitanje koje se nameće jest je li pravomoćna presuda kojom je pojedincu naloženo iseljenje iz njegovog doma, sama po sebi akt miješanja države u pravo na dom ili je tek provedba ovršnog postupka, kojom je pojedinac faktički i iseljen iz svog doma, zapravo akt miješanja samom aktivnošću suda (državne vlasti). Odgovor na to pitanje Sud je dao u presudi Stankova v. Slovakia¹⁹, ustvrdivši danametanje obveze pojedincu da iseli iz stana koji predstavlja njegov dom, u smislu pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na iseljenje, u svakom slučaju predstavlja akt miješanja države u pravo na poštovanje njegovog doma. U presudi Ćosić v. Hrvatska Sud je naveo kako okolnost da presuda radi iseljenja još nije ovršena (odnosno da podnositelj zahtjeva još uvijek živi u tom stanu), nije relevantna za prosudbu predstavlja li pravomoćna presuda za iseljenje akt miješanja države. 

Država se može pod određenim uvjetima umiješati u pravo na dom pojedinca. Miješanje države dopušteno je samo radi ostvarenja određenih legitimnih ciljeva. Listu legitimnih ciljeva predviđa upravo stavak 2. članak 8. Konvencije, pa je tako miješanje dopušteno radi:

a) interesa državne sigurnosti;

b) javnog reda i mira;

c) gospodarske dobrobiti zemlje;

d) sprječavanja nereda ili zločina;

e) radi zaštite zdravlja ili morala;

f) te zaštite prava i sloboda drugih.

Riječ je o zatvorenom krugu legitimnih ciljeva, pa stoga miješanje u pravo na dom radi zaštite nekih drugih interesa državi ne će biti dopušteno.

Nadalje, osim što mora imati legitiman cilj, miješanje mora biti »u skladu sa zakonom« (in accordance with the law). Međutim, pojam »zakonitosti«, kako ga predviđa članak 8. Konvencije autonomni je konvencijski koncept koji, osim jezične istovjetnosti, tek djelomice odgovara pojmu »zakonitosti« kako ga predviđa hrvatsko pravo. I dok će hrvatsko pravo pojam zakonitosti vezati uz usklađenost određene pojave u stvarnosti s odgovarajućom pravnom normom, koju je mjerodavan ispitati domaći sud, taj pojam u tumačenju Europskog suda ima puno šire značenje. 

Naime, prema presudi u predmetu Huvig v. France, miješanje će biti u skladu sa zakonom ako mjera miješanja ima svoje utemeljenje u nekoj normi domaćeg prava, te ako je norma o kojoj je riječ dostupna osobi na koju se odnosi, a koja (osoba) mora moći predvidjeti posljedice primjene te norme na nju. Dakle, norma koja je u pitanju mora proći ono što se u praksi Suda naziva testom predvidljivosti, da bi se miješanje na temelju te norme moglo smatrati zakonitim, u smislu članka 8. stavak 2. Konvencije. Valja naglasiti da u procjeni predvidljivosti Sud poseban naglasak stavlja, osim jasnoće pravne norme i na koherentnu sudsku praksu domaćih sudova. Naime, čak i norma koja dopušta višestruko tumačenje (gramatičko, teleološko ili drugo) može proći test predvidljivosti, ako je primjenom u praksi dovela do isključivo istog rezultata. Ono što je u svakom slučaju bitno jest da pojedinac na kojeg se norma primjenjuje može, analizirajući sadržaj te norme i sudsku praksu domaćih sudova, s velikom sigurnošću znati kako će pravni sustav reagirati na njegovo određeno činjenje, nečinjenje, propuštanje ili trpljenje.

Zaključno, ako je rezultat testa predvidljivosti pravna nesigurnost glede primjene određene norme, Europski sud će utvrditi da je miješanje u pravo na dom bilo nezakonito. 

Konačno, posljednji uvjet dopuštenosti miješanja u pravo na dom je da miješanje treba biti razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno »nužno u demokratskom društvu«. »Nužnost u demokratskom društvu« postoji ako odgovara na »snažno prisutnu društvenu potrebu«, a posebice ako postoji zadovoljavajući stupanj razmjernosti između legitimnog cilja koji se želi ostvariti miješanjem (primjerice zaštita prava drugih) i mjere koja predstavlja akt miješanja (primjerice, presudom radi iseljenja). Ta se procjena naziva test razmjernosti.

Test razmjernosti otvara dvije vrste pitanja. Prvo pitanje je čisto procesne prirode. Radi se obvezi da državno tijelo u postupku u kojem odlučuje o miješanju u pravo na dom provede test razmjernosti. Drugo pitanje je sadržajne prirode. Tijelo koje vodi postupak dužno je test razmjernosti provesti pravilno, odnosno dužno je utvrditi postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji se tom mjerom (iseljenjem) želi postići²⁰. 

Radi razumijevanja utjecaja konvencijskog prava na poštovanje doma, na parnice radi predaje nekretnine u posjed (iseljenja), valja u kratkim crtama opisati materijalnopravnu podlogu tih parnica.

Tužba radi iseljenja, odnosno predaje nekretnine (stvari) u posjed, predviđena je člankom 161.-166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima²¹. Prema članku 161. ZV-a, vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari. To se naziva pravom vlasničkom tužbom ili reivindikacija. Članak 166. ZV-a predviđa i mogućnost da povrat stvari (nekretnine) zahtijeva i osoba koja dokaže samo pravni temelj i istinit način stjecanja stvari, što se naziva tužbom predmnijevanog vlasnika ili actio publiciana. U svakom slučaju, riječ je o stvarnopravnim zahtjevima, koji kao takvi ne zastarijevaju. U parnici u povodu takvih tužbenih zahtjeva, tužitelji će trebati dokazati da su vlasnici stvari (reivindikacija), odnosno da su kvalificirani posjednici stvari (actio publiciana), zatim da je stvar u posjedu tuženika.

Što se tiče mogućih prigovora tuženika, pravna teorija²² ih je razvrstala u tri skupine: a) negirajući prigovori, odnosno prigovori u kojima tužena strana osporava činjenične navode tužbe, dakle osporava da bi tužitelj bio vlasnik stvari i/ili da bi se stvar nalazila u njezinom posjedu. Riječ je, uglavnom, o prigovorima u kojima tužena strana osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju (tvrdeći da nije vlasnik) i/ili osporava vlastitu pasivnu legitimaciju (tvrdeći da nije posjednik sporne stvari). Zatim su mogući b) ukidajući prigovori, odnosno prigovori u kojima tužena strana ne spori da je tužitelj stekao pravo vlasništva stvari, kao niti da je on (tuženik) bio u posjedu stvari, ali ističe da su se te okolnosti u međuvremenu promijenile. Takav bi, primjerice, bio prigovor da je stvar propala, u kojem slučaju pošteni posjednik za to ne odgovara²³, kao i prigovor prije prodane i predane stvari (exceptio rei venditae ac traditae)²⁴. Konačno, treća vrsta prigovora su c) zaustavljajući prigovori, odnosno prigovori u kojima tužena strana ne spori činjeničnu osnovu tužbe, dakle niti vlasništvo tužitelja, a niti da je sporna stvar u posjedu tuženika, već ističe okolnosti zbog kojih tužitelj u ovom trenutku nema pravo posjedovati tu stvar (iako je vlasnik), već to pravo pripada tuženiku. Klasičan primjer takvog prigovora jest prigovor da je predmetna stvar dana u najam tuženiku, kao i prigovor da tuženik ima tzv. pravo zadržanja.²⁵

Činjenice predmeta Ćosić, Paulić i Orlić su slične; u svim tim predmetima Republika Hrvatska pokrenula je pred hrvatskim sudovima parnice radi iseljenja podnositelja zahtjeva iz stanova u kojima su živjeli²⁶. U svim presudama Europski je sud utvrdio da su domaći sudovi u postupcima iseljenja povrijedili ljudsko pravo na poštovanje doma podnositelja (čl. 8. Konvencije). 

Iako je Europski sud utvrdio da su hrvatski sudovi naložili iseljenje i tako se umiješali u pravo na dom radi zaštite legitimnog cilja (gospodarske dobrobiti zemlje u predmetima Paulić i Orlić, radi zaštite prava drugih u predmetu Ćosić, te radi gospodarske dobiti zemlje i zaštite prava drugih u predmetu Bjedov), te je utvrdio da je miješanje bilo zakonito (pri čemu je Sud posebno naglasio da je njegova mogućnost razmatranja primjene domaćeg prava ograničena²⁷), Sud je ipak utvrdio povredu Konvencije. Povreda je utvrđena stoga što hrvatski sudovi u parnicama iseljenja nisu proveli test razmjernosti, već su se ograničili isključivo na ispitivanje pravne osnove boravka podnositelja u spornoj nekretnini, u okolnostima kad su sami podnositelji u domaćim postupcima barem u bîti naznačili da će zbog odluke sudova o iseljenju izgubiti svoj dom. Drugim riječima, hrvatski sudovi nisu pokušali odgovoriti na pitanje je li mjera iseljenja podnositelja bila doista nužna radi ostvarenja legitimnog cilja, a podnositelji su se pozvali na povredu prava na dom. Pritom je Sud naglasio da je nalog za iseljenje najekstremniji oblik miješanja u pravo na dom²⁸. 

Nadalje, iz dobro utvrđene prakse Europskog suda proizlazi da svaka osoba kojoj prijeti miješanje u pravo na dom treba imati mogućnost da neovisni sud ispita razmjernost i razumnost miješanja u svjetlu načela, izraženih u članku 8. Konvencije, premda na temelju domaćeg prava ta osoba nema pravo posjedovati stan/kuću ili drugo mjesto koje predstavlja njezin dom. Pitanje prava na dom ne razmatra se automatski u svakoj parnici za iseljenje, već u slučaju kad se stranka pozove na članak 8. radi sprječavanja iseljenja²⁹. 

Pod utjecajem pravnih shvaćanja Suda izrečenih u presudama Ćosić i Paulić, Ustavni sud RH je u svojoj Odluci, br. U-III/46/2007 od 22. prosinca 2010. po prvi puta uskladio pravno tumačenje članka 34. stavak 1. Ustava RH (nepovredivost doma) s konvencijskim standardima, odnosno jasnom sudskom praksom Europskog suda u tumačenju članka 8. Konvencije. Pritom je Ustavni sud RH, ispitujući ustavnost odluke donesene u parnici radi iseljenja, sâm utvrdio da se (i) predmetna nekretnina može smatrati domom tuženika, (ii) da je presuda radi iseljenja akt miješanja države u pravo na poštovanje doma, (iii) da je to miješanje bilo zakonito, te (iv) da je postojala razmjernost između akta miješanja i težine određene mjere (presude radi iseljenja).

Tom je Odlukom Ustavni sud dao smjernice za primjenu članka 8. Konvencije redovitim sudovima koji utvrđuju činjenice, jer su upravo sudovi koji utvrđuju činjenice pozvani provesti test razmjernosti, budući da je on činjenično pitanje.

1 Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7, i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov.  MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst i 8/99 - ispr.). 
2 Stranke Konvencije su sve države članice Vijeća Europe (47 država), jer je preduvjet za članstvo u toj međunarodnoj organizaciji sukladnost domaćeg pravnog poretka s Konvencijom. 
3 Čl. 46. Konvencije glasi: 
 »1. Visoke se ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke.« 
4 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 -
proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr. 76/10 i 85/10 - proč. tekst – u nastavku teksta: Ustav RH). 
5 Presuda Europskog suda u predmetu Ćosić protiv Republike Hrvatske, od 15. siječnja 2009, zahtjev, br. 28261/06. 
6 Presuda Europskog suda u predmetu Paulić protiv Republike Hrvatske, od 22. listopada 2010., zahtjev, br. 3572/06. 
7 Presuda Europskog suda u predmetu Orlić protiv Republike Hrvatske, od 21. lipnja 2011., zahtjev, br. 48833/07. 
8 Presuda Europskog suda u predmetu Bjedov protiv Republike Hrvatske, od 29. svibnja 2012., zahtjev, br. 42150/09. 
9 Presuda Europskog suda u predmetu Moreno Gomez v. Spain, od 16. studenoga 2004., zahtjev, br. 4143/02, par. 53. 
10 Presuda Europskog suda u predmetu Gillow v. United Kingdom, od 24. studenoga 1986., zahtjev, br. 9063/80,  par. 46. 
11 Presuda Europskog suda u predmetu Niemetz v.FRG, od 16 prosinca 1992., zahtjev, br. 13710/88, par. 30. 
12 Presuda Europskog suda u predmetu Demades v. Turkey, zahtjev, br. 16219/90, par. 32. 
13 U presudi Gillow, Europski je sud utvrdio da podnositelji zahtjeva gotovo 19 godina nisu živjeli u kući koja je bila u njihovom vlasništvu, već su kuću, u tom razdoblju, iznajmljivali različitim najmoprimcima, dok su oni sami živjeli na različitim mjestima u inozemstvu. Unatoč tome, cijelo vrijeme njihovog izbivanja postojala je nakana da se vrate živjeti u tu kuću. U svjetlu tih činjenica, kao i činjenica da cijelo vrijeme njihovog odsustva iz te kuće podnositelji nisu negdje drugdje na području Ujedinjenog kraljevstva osnovali drugi dom, Europski je sud utvrdio da su cijelo vrijeme izbivanja postojale dovoljne i kontinuirane veze s tom kućom koje se mogu kvalificirati kao »dom« u konvencijskom smislu (v. par. 46 presude Gillow). 
14 Presuda Europskog suda u predmetu Buckley v. United Kingdom, od 25. rujna 1996., zahtjev, br. 20348/92, par. 53. 
15 Čl. 34. Ustava RH glasi: »(1) Dom je nepovrediv. (2) Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. (3) Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora. (4) U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega. (5) Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.« 
16 Primjerice u Odluci, br. U-III/410/2000, od 26. svibnja 2004., predmet koje je bila ustavnost postupka za iseljenje tužiteljice iz stana u kojem je živjela, Ustavni sud RH, prethodno citiravši cijeli čl. 34. Ustava, navodi: »Razmatrajući sadržaj navedenih ustavnih odredbi u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi da je osporenim presudama došlo do povrede nepovredivosti doma u smislu članka 34. Ustava.« 
17 Presuda Europskog suda u predmetu Paulić protiv Republike Hrvatske, od 22. listopada 2010., zahtjev, br. 3572/06, par. 26. 
18 Presuda Europskog suda u predmetu Moreno Gomez v. Spain, od 16. studenoga 2004., zahtjev, br. 4143/02, par. 57-63. 
19 Presuda Europskog suda u predmetu Stankova v. Slovakia, od 9. listopada 2007., zahtjev, br. 7205/02, par. 57. 
20 Sud je iznio relevantna načela za ocjenu nužnosti miješanja u pravo na »dom« u presudi u predmetu Connors v. the United Kingdom (zahtjev, br. 66746/01, par. 81-84, 27. svibnja 2004.) koji se ticao skraćenog postupka za iseljenje. Relevantni dijelovi glase: 
 »81. Miješanje će se smatrati ‘nužnim u demokratskom društvu’ za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava ‘neodgodivu društvenu potrebu’ i, posebice, ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji želi postići, dok je na nacionalnim tijelima da inicijalno ocijene nužnost. Konačna procjena toga jesu li razlozi navedeni za miješanje relevantni i dostatni je na Sudu, koji će ocijeniti je li miješanje sukladno zahtjevima Konvencije... 
 82. U tom pogledu, sloboda procjene nužno mora biti prepuštena nacionalnim tijelima, koja su zbog svog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim čimbenicima u svojim zemljama u načelu u boljem položaju od međunarodnog suda da procjeni lokalne potrebe i uvjete. Ova će se sloboda procjene razlikovati u skladu s prirodom predmetnog prava, njegove važnosti za pojedinca te prirodu aktivnosti koja se ograničava, kao i prirodu cilja koji se želi postići tim ograničenjem. Sloboda procjene bit će manja kada je predmetno pravo presudno za to da pojedinac učinkovito uživa osobna ili ključna prava .... S druge strane, u područjima koja se tiču primjene društvene ili gospodarske politike, postoje ovlasti za široku slobodu procjene, kao što je urbanistički kontekst za koji je Sud utvrdio da ‘ukoliko je primjena slobodne procjene koja uključuje mnoštvo lokalnih faktora inherentna izboru i provedbi urbanističkih politika, nacionalna tijela u načelu uživaju široku slobodu procjene’. ... Sud je također naveo da će u područjima poput stanovanja, koja imaju ključnu ulogu u socijalnoj sigurnosti i gospodarskoj politici suvremenih društava, poštovati prosudbu nacionalnog zakonodavstva o tome što je u općem interesu osim ako je takva prosudba očevidno bez razumnog temelja.... Valja napomenuti, međutim, da je ovo bilo u kontekstu članka 1. Protokola br. 1, a ne članka 8. koji se odnosi na prava od ključne važnosti za identitet pojedinca, njegovo samoodređenje, fizički i moralni integritet, održavanje odnosa s ostalima te sređen i siguran položaj u zajednici .... U slučajevima u kojima su se opći društveni i gospodarski politički čimbenici pojavili u kontekstu samog članka 8., opseg slobode procjene ovisi o kontekstu predmeta, s posebnim naglaskom na stupnju miješanja u osobnu sferu podnositelja zahtjeva ... 
 83. Proceduralne zaštite dostupne pojedincu posebno su bitne pri utvrđivanju toga je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar svoje slobode procjene. Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom 8. ...« 
21 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odluka USRH, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - u nastavku teksta: ZV) 
22 Klarić, Petar i Vedriš, Martin Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 299-300. 
23 Čl. 164. st. 2. ZV-a glasi: »Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.« 
24 Čl. 161. st. 3. ZV-a glasi: »Pravo iz stavka 1. ovoga članka (da zahtjeva predaju stvari u posjed, op.a.) ne pripada osobi koja je otuđila stvar u svoje ime, dok ta stvar još nije bila njezina, a poslije ju je stekla u vlasništvo.« 
25 Čl. 72. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 i 41/08): »Vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina. Ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje, vjerovnik ima pravo zadržanja iako njegova tražbina nije dospjela.« 
26 U predmetu Europskog suda u predmetu Ćosić protiv Republike Hrvatske od 15. siječnja 2009., zahtjev, br. 28261/06, podnositeljica zahtjeva je od svog poslodavca, osnovne škole u Požegi, dobila 1985. na korištenje stan koji je osnovna škola uzela u zakup od bivše JNA. Godine 1991. država je preuzela svu imovinu JNA i time postala vlasnikom stana. Škola je tada u nekoliko navrata zatražila da se ugovor o zakupu produlji, ali su nadležne vlasti zanemarile te zahtjeve. Dana 7. siječnja 1999. država je podnijela tužbu protiv škole i podnositeljice zahtjeva Općinskom sudu u Požegi, tražeći iseljenje podnositeljice zahtjeva. Sud je taj zahtjev prihvatio, prethodno utvrdivši da je država vlasnik stana, a da podnositeljica zahtjeva u njemu stanuje bez pravnog temelja. Presuda je postala pravomoćna. 
 U predmetu Europskog suda Paulić protiv Republike Hrvatske, zahtjev, br. 3572/06, JNA je 20. kolovoza 1991. donijela odluku da podnositelju zahtjeva, kao svojemu civilnom djelatniku, te njegovoj ženi i sinu, dodijeli pravo korištenja i otkupa stana u Požegi koji je bio u vlasništvu JNA. Podnositelj se s obitelji uselio u stan u rujnu 1991. Dana 17. listopada 1997. država je Općinskom sudu u Požegi podnijela tužbu protiv podnositelja zahtjeva, tražeći njegovo iseljenje. Općinski sud u Požegi donio je presudu kojom je naložio tuženiku iseliti iz stana, na temelju utvrđenja da je tužitelj vlasnik stana, a da podnositelj zahtjeva posjeduje taj stan bez ikakve pravne osnove. 
 U predmetu Europskog suda Orlić protiv Republike Hrvatske, zahtjev, br. 48833/07, podnositelj je također od bivše JNA dobio stan na korištenje. Budući da je Republika Hrvatska već prije preuzela od JNA svu imovinu koja se nalazila na teritoriju Republike Hrvatske, tako je preuzela u vlasništvo i stan koji je dan na korištenje podnositelju zahtjeva. Nakon provedenog parničnog postupka za iseljenje, donesena je presuda kojom je podnositelju naloženo predati Republici Hrvatskoj posjed stana. Tijekom ovršnog postupka podnositelj je iselio iz stana. 
27 Presuda Europskog suda u predmetu Orlić protiv Republike Hrvatske, od 21. lipnja 2001., par. 61: »S tim u vezi Sud prvo ponavlja da je na prvom mjestu na domaćim vlastima, dakle sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, čak i u područjima gdje Konvencija inkorporira pravna pravila tog prava, jer su, po prirodi stvari, domaće vlasti najkvalificiranije riješiti stvari s tim u vezi (v. mutatis mutandis, Winterwerp v. the Netherlands, 24 Listopad 1979, § 46, Series A no. 33). Sud će zamijeniti tumačenje domaćeg prava od strane domaćih vlasti svojim tumačenjem u odsustvu arbitrarnosti (v., primjerice, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII)«. 
28 Presuda Europskog suda u predmetu Ćosić protiv Republike Hrvatske, od 15. siječnja 2009., zahtjev, br. 28261/06, par. 22: »S tim u vezi Sud ponavlja da je gubitak doma najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka osoba izložena riziku miješanja takve važnosti treba, u načelu, imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnoga suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu njegovo pravo biti u stanu treba prestati (v. predmet McCann v. the United Kingdom, br. 19009/04, st. 50, 13. svibnja 2008.)«. 
29 Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Bjedov protiv Republike Hrvatske, od 29. svibnja 2012., par. 66 i 67.