Najmanje je prihvatljiva solucija rješavanja uočenog, nespornog problema donošenjem novih propisa, u kojima se materija u području u kojem su se problemi pojavili, regulira na drukčiji način, a da se prethodno uopće nisu ili nisu dovoljno i do kraja analizirali uzroci koji su doveli do nepoželjnih devijantnih pojava u primjeni nekih propisa. Na isti se način može ocijeniti donošenje novih propisa nepoštivanja prethodnih, ako se pritom radi o relativno malom broju protuzakonitih ponašanja, jer će djelovanja novih propisa kao generalna norma obuhvatiti sve subjekte na koje se oni odnose i time »kazniti« (i) ona većina koja je svoju obvezu izvršavala uredno i u skladu s propisima. U svim se tim slučajevima može postaviti i nekoliko vrlo logičnih pitanja, kao što su, primjerice:

1. hoće li i ti novi propisi ostvariti cilj, tj. manjinu nediscipliniranih poreznih obveznika »prisiliti« na ponašanje koje je s njima u skladu;
2. nije li bilo uputnije, pravednije i pravilnije naći odgovor na pitanje kako je uopće bilo moguće da se određeni broj obveznika ponaša suprotno propisima;
3. ako su se nepropisni postupci ili propuštanja obveznika događala unutar relativno kratkog razdoblja, zašto nadležne institucije nisu promptno i učinkovito reagirale i sankcionirale takva ponašanja, a ako su poduzete potrebne mjere - zašto je izostao očekivani učinak;
4. kako to da je većina poreznih obveznika ispunjavala svoje obveze u skladu s propisima, a samo manjina nije 0e li zatajila ili iz nekih razloga nije mogla učinkovito djelovati kontrola naplate), itd., itd.

Sva se ta pitanja mogu postaviti i u vezi s prijedlogom da se donese Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja. Jer, ako se je htjelo propisom reagirati na nered na tržištu rada, utjecati na eliminiranje ili smanjivanje područja tzv. sive ekonomije, osigurati prava onima koji su zaposleni na, kako se u tekstu Prijedloga tog zakona naziva »atipični način«, ostaje otvorenim pitanje koliko će uspješno pri ostvarivanju tog cilja biti inauguriranje i primjena tog Zakona. Naime, predlagatelj je morao znati: a) da je nemali broj takvih »atipičnih« aranžmana između poslodavca i posloprimca stvar dogovora koji i jednom i drugom odgovaraju bolje od neke druge solucije. O tome svjedoče primjeri kad iz Zavoda za zapošljavanje poslani radnici usrdno mole potencijalnog poslodavca, koji taj profil radnika traži, da ih ne zaposli u redoviti radni odnos, jer im status nezaposlenog u kombinaciji s nekim drugim modalitetom stjecanja zarade, više odgovara; b) postoje slučajevi gdje po prirodi stvari jednostavno nema mogućnosti da se za obavljanje nekog neodložnog posla za-snuje radni odnos (npr. u slučaju ne-predvidivim događajem uzrokovan tzv. »ispad« zaposlenog radnika, na što se mora promptno reagirati; c) nije realno očekivati da će se uočene malverzacije otkloniti i/ili spriječiti onim rješenjima koja su predložena u navedenom Zakonu (npr. sprječavanje isplata naknada preko student-servisa).

Uloga i značaj Hrvatske udruge poreznih obveznika

Nakon mnogo nervoze koju su, među budućim obveznicima, uzrokovala više-manje kuloarska nagađanja, polovične informacije i zbunjujući komentari o predloženim rješenjima i očekivanim posljedicama donošenja Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja, njegov tekst je ipak 9. 5. o. g. uvršten u dnevni red rada Vlade. Isti je dan organiziran okrugli stol koji je inicirala Hrvatska udruga poreznih obveznika u suradnji s Hrvatskom obrtničkom komorom na kojem se razgovaralo o rješenjima i reperkusijama koje će eventualna primjena Zakona, u obliku u kojem ga je dobila Hrvatska udruga poreznih obveznika, imati na buduće obveznike tih doprinosa. Taj se okrugli stol može shvatiti kao prekretnica u radu Hrvatske udruge poreznih obveznika, nakon razdoblja »vegetiranja«, a kojim potvrđuje i opravdava svoje postojanje. Hrvatska udruga poreznih obveznika svojim će budućim radom ispunjavati one zadatke i ciljeve koji su takvim udrugama povjereni u doista velikom broju suvremenih demokratskih zemalja i koje ih u njima uspješno izvršavaju. Naime, razlog, svrha i cilj postojanja udruga poreznih obveznika jest u činjenici koja je prepoznatljiva u suvremenim demokratskim državama, a ta je da porezni obveznici imaju i određena prava koja treba promovirati i zaštititi. Danas, naime, živimo u vremenu u kojem je oporezivanje prisutno kao conditio sine qua non postojanja, funkcioniranja i razvoja države, jer za financiranje zadataka i aktivnosti države služe upravo (u apsolutno najvećem dijelu) prihodi ubrani porezima.

U suvremenim se državama na poreze i oporezivanje gleda kao na sasvim normalnu, neupitnu, samu po sebi razumljivu pojavu, odnosno obvezu, pa stoga se opravdano i ocjenjuje da su porezi civilizacijska stečevina. No, iako je plaćanje poreza od strane poreznih obveznika prihvaćeno kao obveza, iako oni razumiju zašto iz svoje ekonomske snage moraju izdvojiti dio za financiranje javnih rashoda, oni se ni izdaleka ne slažu s ulogom tihe žrtve koja bi bespogovorno trebala prihvaćati i izvršavati obvezu plaćanja poreza. Oni žele aktivno sudjelovati u kreiranju poreznog sustava i predlaganju mjera porezne politike, kao i da kontroliraju racionalnost trošenja porezima ubranih sredstava, kako s obzirom na namjene za čije se financiranje predviđaju, tako i s obzirom na iznose koji se za njih iz tih sredstava izdvajaju.

S obzirom na to da se porezne obveznike s pravom može smatrati »financijerima« države, shvatljiv je i prihvatljiv njihov zahtjev za traženjem odgovora na pitanja kao što su: za koje se svrhe troše ili namjeravaju utrošiti porezima ubrana sredstva, koliko se za predviđene rashode namjerava utrošiti, jesu li zadaci i mjere koje se planira financirati poreznim prihodima prihva

tljivi i poreznim obveznicima, odnosno drže li oni da su iznosi za financiranje određenih javnih rashoda utvrđeni u realnim visinama, te hoće li se (jesu li) porezima ubrani prihodi racionalno utrošeni. Drugim riječima, porezni obveznici žele imati i moraju dobiti mogućnost da i sami utječu na kreiranje obveze i utvrđivanje visine poreznog opterećenja.

Za inauguriranje i zaštitu svojih prava, te njihovo uvažavanje porezni se obveznici najefikasnije mogu boriti udruženi u udruge. Takve su udruge prisutne i vrlo uspješno djeluju u velikom broju suvremenih demokratskih zemalja, kako u Europi, tako i izvan nje, gdje imaju važnu ulogu pri kreiranju poreznog sustava, pri izmjenama i dopunama poreznog zakonodavstva, pri uvođenju, promjeni ili ukidanju mjera porezne politike. Time se porezni obveznici nalaze u ulozi partnera državi koji će sa stajališta »financijera« ukazivati na prednosti i nedostatke predloženih mjera kao i ocjenjivati realnost visine sredstava potrebnih za njihovo financiranje. Način rada u kojem se prije donošenja prodiskutiraju prijedlozi koji se odnose na oporezivanje, razjasne eventualni nesporazumi, uklone uočeni nedostaci, usklade stajališta, razuman je modus operandi, jer će takvi prijedlozi onda biti prihvaćeni u parlamentu bez velikih rasprava i odugovlačenja.

Uloga i aktivnost udruga poreznih obveznika ne ograničava se samo na valoriziranje prijedloga iz područja oporezivanja, odnosno onih koji su s njime povezani, nego uključuje i inicijativu i prijedloge koje oni upućuju nadležnim tijelima jer ih drže korisnima ili čak nužnima za uspješno funkcioniranje poreznog sustava.

Udruge poreznih obveznika rade, mogli bismo reći, u skladu s motom - Pazite, mi motrimo!. Jer, porezni se obveznici ne žele miriti s paternalističkim ponašanjem države, koja sebi uzima pravo na uvođenje i ubiranje poreza i trošenje njime ubranih sredstava bez odgovornosti (koju će snositi tek na izborima) za svoje postupke! A ta je odgovornost posebno naglašena pri trošenju porezima prikupljenih sredstava, pri čemu porezne obveznike opravdano iritiraju slučajevi neracionalnog trošenja tih sredstava, jer nisu korištena za financiranje doista opravdanih javnih nužno potrebnih rashoda. Pitanje je trebaju li se porezni obveznici pomiriti s time da se od njihovih prikupljenih sredstava financira najam parkirališnog prostora za neku državnu instituciju na kojem su parkirana vozila u privatnom vlasništvu zaposlenih iz tih institucija - pa i vikendom i neradnim danima, nemaju li prava postaviti pitanje koga ili što to oni »financiraju« porezima u slučaju kad se u službenom automobilu nalazi specijalno sjedalo za malu djecu. Poreznim obveznicima također nisu prihvatljivi (često enormni) iznosi predviđeni za učestale i njima potpuno neshvatljive nabave luksuznog (po mogućnosti inozemnog) uredskog namještaja ili pak nevjerojatna rasipnost pri kupovanju službenih automobila, itd. Stoga ne treba čuditi negodovanje s kojim porezni obveznici primaju informacije o velikim troškovima za tzv. »reprezentaciju« koja ili njima samima uopće nije priznata poreznim propisima, ili je priznata u iznosima neusporedivo manjima od onih koje su si »dodijelili« državni službenici.¹

Netransparentnost propisa u poreznom sustavu RH

Udruge poreznih obveznika permanentno se zalažu za transparentnost propisa koji reguliraju ili na drugi način utječu na obvezu plaćanja poreza i na visinu poreznog opterećenja. Porezni obveznici imaju pravo na takve propise u vezi s oporezivanjem, koje će moći razumjeti i prosječno obrazovani, koji su objedinjeni na jednom mjestu, iz čijih je naziva nedvosmisleno jasno da reguliraju materiju oporezivanja ili koja je s njima povezana i na nju utječe, koji porezne olakšice i oslobođenja koja se odnose na istog poreznog obveznika ne raspršuju u većem broju propisa (ponekad i u onima u kojima oni, zapravo po logici stvari, ni ne bi trebali biti) i sl. Nije logično da se kao samo po sebi razumljivim uzme da će vlasnik kuće za odmor ili automobila u Hrvatskoj posegnuti za Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, da bi se informirao o obvezi plaćanja poreza na te objekte. Također nije logično da savjesni građanin koji je u Hrvatskoj naslijedio nekretninu i želi se informirati je li dužan povodom toga platiti porez na nasljedstva - nakon što je za takvu informaciju vrlo logičnog teksta kojim je regulirana materija poreza na nasljedstva² saznao da taj porez nije predviđen u slučaju kad je predmetom nasljeđivanja nekretnina - ne bi trebao biti miran, uvjeren da je poduzeo sve što je potrebno. Zašto bi i po čemu mogao naslutiti, ili čak znati, da je ipak dužan platiti porez na naslijeđenu nekretninu, odnosno porez na promet nekretnina!! Samo ta dva navedena primjera iz našeg poreznog sustava jasno pokazuju da je 1) željeni i potrebni stupanj transparentnosti poreznog sustava u nas još u čekaonici, kao i da se 2) za mnoge slučajeve u kojima se porezna obveza ne izvršava na pravilan način, ne mogu objektivno »kriviti« porezni obveznici. Ako su porezna oslobođenja i/ili olakšice dane stoga da bi se njima postigli neki željeni efekti, obveznici poreza pri plaćanju, moraju biti o njima jasno informirani koje odredbe i u kojim propisima reguliraju te poreze, a ne da su »razbacane« prema raznim zakonima čiji nazivi ni približno ne upućuju da bi u njima i o tome moglo biti riječi.

Udruge poreznih obveznika permanentni su i ustrajni borci za pravednost u oporezivanju koja će biti realizirana kad porezna obveza bude opća, a porezni teret ravnomjerno raspoređen. U tom se smislu porezni obveznici zalažu za to a) da sve osobe (pravne i fizičke) uz koje je zakonom vezana obveza plaćanja poreza, tu obvezu doista i ispunjavaju, b) da se u slučajevima koji su sa socijalnog ili ekonomskog stajališta ocijenjeni opravdanima, utvrde trajna ili privremena oslobođenja i/ili olakšice od oporezivanja, ali i c) da od oporezivanja ne mogu biti izuzeti neki subjekti i na taj način biti trajno privilegirani u odnosu na druge. Pravednost u oporezivanju pretpostavlja i plaćanje poreza tako da porezni obveznik poreza plati upravo i točno onoliko (ni lipu više, ali ni lipu manje) koliko proizlazi kao rezultat uzimanja u obzir svih za utvrđivanje poreznog opterećenja nužnih relevantnih elemenata. Zato oni moraju biti utvrđeni, odnosno regulirani unaprijed i to jasno, nedvosmisleno na način i na mjestu koji je poreznom obvezniku lagano shvatljiv i logično lociran.

Pravovremeno i precizno informiranje poreznih obveznika

Porezni propisi nesumnjivo utječu na odluke poreznih obveznika, kako u poslovnoj, tako i u privatnoj sferi. Stoga za porezne obveznike nije prihvatljivo i može rezultirati teškim negativnim posljedicama, kako po njih, tako i po državu, donose li se propisi kojima se mijenja njihova porezna obveza tako da im se povećava porezni teret - tijekom poslovne godine. Gotovo da i ne treba isticati (ili možda baš zbog recentnih primjera u nas od kojih je posljednji u nizu Prijedlog Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja), da kao jedan od odlučujućih faktora na donošenje poslovnih (i privatnih) odluka poreznih obveznika uvelike utječe i porezno opterećenje, a donesene odluke zasnovane su na poreznom opterećenju kakvo je bilo u trenutku donošenja odluke. Stoga, mijenjati porezno opterećenje, uvećavati ga usred porezne, odnosno poslovne godine, odluka je za koju će predlagatelj jako teško moći naći uvjerljive argumente.

Ne treba onda nikoga čuditi dogodi li se ono što je objektivno i trebalo očekivati, a to je uvećani broj slučajeva porezne evazije, odnosno porast njezina intenziteta. I umjesto da se država suzdrži od poteza iz kojih proizlaze takve posljedice, ona, čini se, riskira da do očekivanih nepoželjnih pojava dođe, pa će valjda tek kad nastupi obostrana šteta (i za poreznog obveznika i za državu) na tu pojavu reagirati. Međutim, to sve porezne obveznike košta, u pravom i prenesenom smislu. Stoga će i Hrvatska udruga poreznih obveznika, kao što to čine i one u drugim demokratskim državama suvremenog svijeta, uporno i glasno ukazivati na poteze države koji se već unaprijed mogu bez dvojbe ocijeniti promašajem. Prije ili kasnije, kad država konačno akceptira činjenicu da predložene i inaugurirane mjere nisu donijele željeni rezultat, nego su naprotiv izazvale negativne posljedice, predlagat će (opet) neke nove mjere, a što rezultira stalnim izmjenama i dopunama, odnosno promjenama u oporezivanju. Ovdje ukazujemo samo na one izmjene i dopune koje su rezultat prethodno donesenih nejasnih, nedorečenih propisa, u kojima su odredbe formulirane nedovoljno jasno i precizno, u koje su unesena rješenja za koja je i prije njihova inauguriranja bilo dovoljno snažnih argumenata koji nisu govorili njima u prilog. Udruge poreznih obveznika među trajnim zadacima imaju (i) nastojanje da predlagatelje određenih rješenja povezanih s oporezivanjem koja ocjenjuju lošima, a na osnovi argumenata, uvjere u potrebu da odustanu od njihova donošenja. To će raditi i Hrvatska udruga poreznih obveznika koja inzistira i inzistirat će na unapređenju odnosa između poreznih obveznika i porezne administracije. Porezni obveznici s pravom traže da se država prema njima odnosi s uvažavanjem, da svoje postupke i kontakte s njima uskladi s činjenicom da oni nisu nikakva, iznad poreznih obveznika, izdignuta »vlast«, nikakav »bauk« pred kojim bi se porezni obveznici trebali osjećati »manji od makova zrna«. U suvremenim demokratskim državama porezni obveznici jesu i trebaju biti jednakopravni subjekti, suradnici države u stvarima oporezivanja. Porezne obveznike ne treba podcjenjivati i polaziti od pretpostavke da su oni uglavnom tu da ispune obvezu plaćanja poreza. Na koji način i u kojim iznosima je ona utvrđena, to je nešto o čemu oni ne trebaju brinuti jer će ukupnu brigu o tome preuzeti država.

Porezni obveznici moraju biti informirani i to na vrijeme i na mjestu na kojem će do informacije moći doći, točno, a ne neprecizno, polovično i neprofesionalno. O tome treba brinuti i takvo informiranje osigurati Ministarstvo financija direktno ili preko odgovarajućih ureda i drugih nadležnih službi. A da bi omogućilo i osiguralo takvo informiranje Ministarstvo financija, odnosno Porezna uprava i drugi od njih ovlašteni, odnosno delegirani, trebaju voditi računa o tome kako su određene informacije prezentirane medijima - onom izvoru informacija koji je najširoj publici najpristupačniji. U vezi toga, Hrvatska udruga poreznih obveznika može se samo pitati tko je »kriv«, tko će snositi odgovornost za eventualne postupke budućih obveznika doprinosa za obvezna osiguranja, koji su npr. u jednom dnevnom listu od 9. 5., te u istom listu od 10. 5. mogli pročitati da će »Vlada kao kompenzaciju za to (obveza plaćanja doprinosa i na honorare, nap. aut.) istodobno smanjiti stopu poreza na dohodak sa 35% na 15% za porezne obveznike koji se uvrštavaju u slobodne profesije«, odnosno »Vlada je smanjila porez na dohodak sa 35% na 15% za obveznike slobodnih profesija«. Ta informacija naprosto - nije točna. Spomenuta je stopa predviđena kao akon-tativna stopa, ali će se porez na dohodak po godišnjoj osnovici i dalje (kako to sada predviđa Zakon) obračunavati primjenom stope i od 25% i od 35%!! Misli li predlagatelj Zakona (što se ne čini, iako je to trebao biti slučaj) o angažmanu i s time povezanim troškovima rada na tisućama i tisućama dodatnih rješenja i prateće »papirologije« koje će uzrokovati eventualna primjena tako koncipiranog Zakona? To je upravo suprotno zahtjevu za pojednostavljenjem (ubiranja i kontrole ubiranja) poreza i oporezivanja, koji se u suvremenim demokratskim državama ističe kao jedan od pribrojnika u jednadžbi koja glasi: najbolja porezna reforma = smanjenje poreznog opterećenja + pojednostavljenje oporezivanja.

Primjedbe Hrvatske udruge poreznih obveznika

Hrvatska udruga poreznih obveznika argumentirano je istupila svojim primjedbama i upozorenjima na nepoželjne posljedice koje bi Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja imao, prihvati li se u predloženoj verziji i počne li se (pa makar i u bitno poboljšanoj formi) primjenjivati usred godine, tj. kako je predložen od 1. 7. ove godine. Na okruglom stolu održanom 9. 5. o. g. ukazano je na mnoge nedorečenosti, praznine, nepreciznosti u odredbama tog Zakona. Postavljena su i bitna pitanja o opravdanosti (nekih) od predlagatelja nabrojenih motiva za donošenje tog Zakona, kao što je to npr. sređivanje nepoželjnih pojava na tržištu rada (eliminiranje, odnosno sužavanje polja djelovanja »sive ekonomije«) ili pak malverzacije s (nedopuštenim) isplatama preko studentskih servisa, na vrlo neprecizno reguliranje obveze plaćanja tih doprinosa za obvezna osiguranja od strane umirovljenika, jer nije napravljena nikakva (potrebna) razlika između umirovljenika starih, recimo, 65 ili 70 godina i onih »mladih« umirovljenika koji su to postali s nekih 55 godina, itd., itd.

Upozoreno je (Hrvatska obrtnička komora) na enormno opterećenje doprinosima obrtnika koje je doista teško nazvati podnošljivim. S punim opravdanjem otvaraju se pitanja o tome jesu li predlagatelji takvih opterećenja svjesni vjerojatnih negativnih posljedica njihove primjene? Smatraju li doista uputnim, korisnim, stimulativnim, poželjnim i potrebnim da ukupni iznos obveznika doprinosa na godišnjoj razini uz primjenu instituta najviše osnovice bude 130.061,76 kuna kako bi se postigli željeni (a koji??) učinci? Isto se pitanje postavlja u odnosu na najnižu osnovicu, za koji bi primjena odredbi Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja dovela do povećanja opterećenja koje bi iznosilo čak 69,23%.

Hrvatska udruga poreznih obveznika također je ukazala na neadekvatan naziv za davanja regulirana spomenutim Zakonom, kao i na nelogičan redoslijed radnji koje su, bar koliko je o tome informirana ne samo Udruga i Hrvatska obrtnička komora, učinjeni pri njegovom predlaganju. Naime, financijska teorija uz pojam doprinosa veže sasvim točan, općeprihvaćen sadržaj, pa se tako doprinosima nazivaju ona davanja za koja država njihovim obveznicima daje točno utvrđenu, u novcu mjerljivu materijalnu uslugu prema načelu do ut des, dakle usluga za protuuslugu.

Drugim riječima, doprinosi su cijena koju obveznici za takvu uslugu plaćaju državi. No, gdje je, što je, kolika je to usluga koju država nudi za uvećano opterećenje doprinosima za obvezna osiguranja? Teško je prihvatljivo da se najprije utvrđuje obveza plaćanja doprinosa i njegova visina, a tek će se naknadno (od strane nadležnih ministarstava, i to Ministarstva rada i socijalne skrbi i Ministarstva zdravstva) »staviti u proceduru donošenje izmjena osnovnih propisa iz područja socijalnog osiguranja kojima će se urediti pitanja prava osiguranika temeljena na plaćanju doprinosa prema novim osnovama«. Znanstveni radnik zaposlen u znanstvenoj instituciji plaća doprinose za zdravstveno osiguranje. Prema Prijedlogu Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja doprinose će za obvezna osiguranja plaćati i na honorar ostvaren od povremenog objavljivanja autorskih djela, a hoće li se i u čemu razlikovati vrsta, obujam i kvaliteta prava iz zdravstvenog osiguranja nakon što su plaćeni doprinosi i na honorare, u odnosu na zdravstveno osiguranje na koje ima pravo i ako povremeno ne napiše ni retka za koji bi dobio honorar - ostaje nepoznanica.

Hrvatska udruga poreznih obveznika nastavit će aktivno raditi na ostvarivanju zadataka i mjera koje je predvidjela u svom programu. Ona će raditi ozbiljno i odgovorno na promociji i zaštiti prava i digniteta poreznih obveznika i države. Nadamo se, da će institucije i pojedinci kojima će se Udruga obraćati imati sluha za inicijative i prijedloge poreznih obveznika, da će ubrzo postati partneri poreznim obveznicima u ravnopravnom dijalogu i time pokazati da je Hrvatska faktično, a ne samo deklaratorno, moderna demokratska država.

1. Stvar postaje još apsurdnija ako se zna da se državni službenici nazivaju »civil servants«, čije se plaće i s njihovim radom povezanim drugi iznosi i naknade plaćaju iz sredstava poreznih obveznika, kojima »služe«.
2 Da stvar bude »šaljivija«, taj je porezni oblik reguliran u Zakonu o financiranju jedinica lokalne