Jednim od nedavnih zakonodavnih prijedloga usmjerenih na zaštitu fizičkih osoba kao dužnika novčanih obveza predlagalo se u hrvatsko obvezno pravo uvesti pravno pravilo prema kojemu bi se tijek zateznih kamata zaustavljao u trenutku u kojemu njihov iznos dostigne iznos glavnice, što je svojevrsna inačica tzv. zabrane ultra alterum tantum. U članku ispitujemo prihvatljivost i svrhovitost takve intervencije u opće uređenje zateznih kamata u hrvatskom pravu, a na temelju poredbenopravne analize uređenja kamata u pravnim porecima onih europskih država koje su usvojile neku od inačica zabrane ultra alterum tantum. Premda prijedlog uvođenja zabrane ultra alterum tantum u hrvatsko pravo nije bio prihvaćen, rasprava o tom pravnom pravilu sadržanom u poredbenom pravu relevantna je kako za slučaj da slično rješenje bude ponovno predloženo, tako i za postupke pred hrvatskim sudovima pokrenute radi naplate tražbina proizašlih iz ugovora kojima je kao mjerodavno pravo ugovoreno pravo države u kojemu je takvo pravno pravilo prihvaćeno.^[*]