1. Ocjena hrvatske konkurentnosti

Hrvatska je 2002. godine, na poticaj Nacionalnoga vijeća za konkurentnost prvi put uključena u »Izvješće o globalnoj konkurentnosti«, koje od 1979. godine objavljuje Svjetski gospodarski forum. To je izvješće općenito prihvaćeno kao mjerodavna usporedba podataka o konkurentnosti i rastu gospodarstva država koje predstavljaju oko 97 posto svjetskog BDP-a. Zadnje izvješće objavljeno u rujnu prošle godine pokazalo je da se u konkurenciji od 103 zemlje, Hrvatska nalazi na 53. mjestu po ukupnoj konkurentnosti gospodarstva. U odnosu na 2002. godinu Hrvatska je pala za tri mjesta, a posebno zabrinjava zaostajanje za zemljama srednje i istočne Europe. Tako su se, među usporedivim gospodarstvima tranzicijskih zemalja, konkurentnije od Hrvatske pokazale Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija. Kao najproblematičniji čimbenici poslovanja koji negativno utječu na konkurentnost Hrvatske u izvješću se ističu: neefikasna birokracija, porezni propisi, korupcija i visina poreznih stopa.

2. Analiza jakih i slabih strana hrvatskoga gos-podarstva

U rujnu 2003. godine Vijeće za konkurentnost objavilo je svoje prvo izvješće, koje sadržavaju iscrpnu analizu jakih i slabih strana hrvatskoga gospodarstva, lako je hrvatska percipirana uspješnom na nekim područjima, kao što su bankarstvo, kapacitet prometne infrastrukture. raširenost informacijske tehnologije i zaštita okoliša, utvrđen je i niz slabosti od kojih su posebno istaknute:

• neodrživi koncept rasta temeljen na pretjeranom povećanju javne i osobne potrošnje, velikim dijelom financiran rastom vanjske zaduženosti;
• nizak stupanj ulaganja u gospodarstvo i nedovoljna usmjerenost u izvozni sektor;
• loša struktura izvoza koji se bazira na snažno subvencioniranoj brodogradnji i turizmu obilježenim niskom dodanom vrijednošću. U takvim uvjetima hrvatski izvoz roba gubi tržišne udjele na tržištima Europske unije, izostaju izravna ulaganja u izvozni sektor, a izvozna je struktura statična;
• visoke cijene inputa, plaće i ostali troškovi čine hrvatske proizvode i usluge nekonkurentnima;
• posljedica niskih ulaganja poslovnog sektora u istraživanje i razvoj praćena niskim ulaganjima u nereformirano obrazovanje, slaba je sposobnost hrvatskih poduzeća za usvajanje i razvijanje inovacija;
• problemi obrazovnog sustava koji ne priprema hrvatske građane za izazove društva utemeljenog na znanju;
• neučinkovita javna uprava i opterećujući upravni propisi te slaba učinkovitost i neovisnost sudstva predstavljaju najveću zapreku razvoju poslovnog sektora;
• prava konkurencija uglavnom potječe iz izvoza, slaba konkurencija domaćih poduzeća;
• niska stopa novoosnovanih poduzeća što rezultira nedovoljnim otvaranjem novih radnih mjesta.

3. Razbijanje zabluda

Predstavnici Vijeća za konkurentnost posebno su naglasili potrebu razbijanja zabluda i predrasuda koje daju krivu sliku o stanju hrvatskog gospodarstva. Predstavljajući mjere za povećanje konkurentnosti, predsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost Željko Čović posebno se osvrnuo na uvriježene zablude od kojih su, po mišljenju Vijeća, najštet-nije sljedeće:

• Hrvatska je zemlja atraktivna za strana ulaganja, no ulagači ne prelaze granicu čekajući povoljnu političku situaciju. Istina je da postoji niz prepreka (administrativne prepreke, visoka cijena radne snage, korupcija, porezni propisi, neadekvatna infrastruktura) koje odbijaju strane investitore, osobito one koji pokreću tzv. greenfield investicije.
• Poreze je lako smanjiti i povećati socijalna prava. Istina je da je Hrvatska jedna od zemalja s najvišom poreznom presijom, ali isto tako i zemlja s izrazito lošim omjerom radno aktivnih stanovnika u odnosu na ukupan broj stanovnika. Stoga se olaka obećanja vlasti o smanjenju poreza i povećanju socijalnih prava, najčešće pokazuju kao neostvariva.
• Hrvatska ima visokoobrazovanu i kvalitetnu radnu snagu. Istina je da je obrazovanost hrvatskih radnika uglavnom na niskoj razini. Više od 20% hrvatskih radnika ima nižu stručnu spremu, pa i manje od toga. Velika većina hrvatskih radnika (65,8%) završila je stručnu srednju školu, a samo 20% pohađalo je neku višu ili visoku školu. Veliki problem je i permanentno (cjeloživotno) obrazovanje koje je kod nas nedovoljno zastupljeno.

• Sve svoje probleme Hrvatska će riješiti ulaskom u Europsku uniju. Istina je da priključenje Europskoj uniju donosi brojne prednosti, ali i niz problema s kojima se već danas suočavamo.
• Ekonomska politika može se voditi bez otvorene rasprave o tečajnoj politici. Istina je da sve veći broj ekonomskih stručnjaka, nasuprot stavovima Hrvatske narodne banke, smatra da je potrebno voditi aktivnu tečajnu politiku u funkciji poticanja gospodarskog rasta, a osobito rasta izvoza.
• Država će otvoriti radna mjesta. Istina je da država može otvaranjem javnih radova utjecati na povećanje zaposlenosti, ali ta zaposlenost, u pravilu, nije održiva na dulji rok. Dugoročno povećanje zaposlenosti može generirati jedino prosperitetni privatni sektor.
• Vlada u jednom mandatu može riješiti većinu problema. Istina je da se strateški ciljevi i sveobuhvatne mjere povećanja konkurentnosti odnose na razdoblje koje obuhvaća mandate nekoliko Vlada.

4. Prioritetna područja i strateški ciljevi

Nakon prvog godišnjeg izvješća Vijeće je definiralo sedam prioritetnih područja za poboljšanje hrvatske konkuren-

tnosti i postavilo nacionalne strateške ciljeve. Područja koja najviše koče hrvatsku konkurentnost i u kojima shodno tome treba napraviti najznačajnije promjene i unapređenja su: obrazovanje, pravna država, troškovna i cjenovna konkurentnost, razvoj inovativnosti i tehnologije, jačanje malih i srednjih poduzeća, regionalni razvoj i razvoj klastera te stvaranje pozitivnog stava i liderstva.

Vijeće je postavilo četiri ključna nacionalna strateška cilja oko kojih bi se trebao stvoriti konsenzus svih društvenih skupina. Ciljevi su projicirani za razdoblje od narednih 10 godina.

Prvi cilj je postizanje održivog rasta GDP-a i njegovo udvostručenje u idućih deset godina. Time bi se hrvatski GDP popeo na više od 50% prosječnog BDP-a po glavi stanovnika Europske unije nakon 2010., odnosno 55% do 60% prosječnog BDP-a po stanovniku Europske unije oko 2014. godine. Za postizanje tog cilja potrebna je dugoročno održiva stopa rasta od minimalno 5% godišnje.

Drugi cilj je smanjivanje nezaposlenosti s 14% (mjereno prema ILO metodologiji) na manje od 8% u idućih deset godina. Za postizanje prva dva cilja potrebne su promjene u obrazovnom sustavu, funkcioniranju tržišta rada te promjene u odnosu društva i države prema privatnom poduzetništvu. Od ključne važnosti je i makroekonomska stabilnost te značajno povećanje kvalitete radne snage (potreban je porast udjela tercijarno obrazovanih ljudi sa 17% na 29%). Pozitivne promjene na ovim područjima trebale bi rezultirati rastom produktivnosti bržim oci rasta realnih plaća. Naime, jedino na taj način moguće je smanjiti jaz između Hrvatske i konkurentnijih zemalja. Također, te bi promjene trebale donijeti veći udjel izvezene robe i usluga u BDP-u (planira se povećanje tog omjera sa sadašnjih oko 50% na više od 65%).

Treći strateški cilj je povećanje kvalitete života pri čemu su tri sastavna dijela kvalitete života - stupanj obrazovanja, zaposlenost i dohodak po glavi stanovnika - sadržani u postizanju prvih dvaju strateških ciljeva. Međutim, treći cilj predviđa i smanjenje socijalnih razlika, očuvanje kvalitete prirodnih resursa, smanjenje stope smrtnosti (sa 7 na 5 promila), te produljenje očekivanog životnog vijeka (sa 74 na više od 76 godina).

Četvrti strateški cilj je povećanje stupnja društvene uključenosti i obuhvaća niz mjera usmjerenih na povećanje učinkovitosti državne uprave, suzbijanje korupcije i vladavinu prava.

Uzimajući u obzir trenutno stanje hrvatskog gospodarstva i konkurentnosti Hrvatske, te navedena prioritetna područja i postavljene strateške ciljeve, Nacionalno vijeće za konkurentnost donijelo je niz preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske, od kojih ćemo neke i komentirati.

5. Preporuke za povećanje konkurentnosti Hrvatske

Preporuke Vijeća podijeljene su na sedam prioritetnih područja, a od ukupno 55 mjera za povećanje konkurentnosti najviše njih odnosi se na područja obrazovanja i pravne države.

Obrazovanje

Na obrazovanje se odnosi ukupno 11 preporuka koje su usmjerene na modernizaciju obrazovnog sustava i poboljšanje obrazovne strukture stanovništva.

1. Povećati uključenost odraslih u programe dodatnog obrazovanja. Za kvalitetno provođenje ove preporuke potrebno je organizirati nove oblike cjeloži-votnog učenja i prekvalifikacije za deficitarna znanja i vještine. Programe obrazovanja odraslih koji su od općeg nacionalnog interesa (osnovno obrazovanje, stjecanje prve kvalifikacije i prekvalifikacije za deficitarna zanimanja) treba u cijelost financirati država, dok ostale programe trebaju financirati u trećinama država, lokalna samouprava i sami polaznici.

2.  Obavljati procjenu znanja i vještina potrebnih na budućem tržištu rada. Ova preporuka ukazuje da treba prije svega definirati sustav prikupljanja informacija o sadašnjim i budućim potrebama tržišta rada te zatim razvijati odgovarajuće obrazovne programe sukladno analizama prikupljenih informacija.

3.  Prilagoditi obrazovne programe razvoju znanja i vještina potrebnih u budućnosti.

4.  Povećati vertikalnu i horizontalnu prohodnost poslijeobaveznog obrazovnog sustava.

5.  Unaprijediti visoko obrazovanje. Potrebno je prije svega povećati fleksibilnost programa visokog obrazovanja kroz širi spektar studijskih programa i izbornih predmeta, studija uz rad, učenja na daljinu, učenja putem računala te osigurati da sadržaji takvih programa zadovoljavaju stvarne potrebe tržišta rada.

6.   Povećati broj studenata prirodnih i tehničkih znanosti.

7. Osuvremeniti obrazovanje nastavnika (»poučiti učitelje«).

8.  Provesti eksternu i međunarodnu evaluaciju, te povećati ulogu društva u obrazovni sustav.

9. Povećati ulogu privatnog sektora u obrazovanju.

10. Povećati državna ulaganja u obrazovanje.

11. Uključiti što više djece u predškolski odgoj. Ova preporuka polazi od pretpostavke da je djecu potrebno što ranije uključiti u obrazovni proces i pripremiti ih za tzv. cjeloživotno učenje.

Pravna država sukladna Europskoj uniji

Na ovo područje odnosi se 13 preporuka, a njihovo provođenje trebalo bi osigurati zaštitu prava vlasništva, konkurencije i slobodu kretanja znanja, rada, kapital, roba i usluga. Reforme se trebaju provesti na području zakonodavstva (usklađivanje hrvatskog pravnog sustava s europskim pravnim standardima), pravosuđa (racionalna organizacija te učinkovito, nepristrano i etično djelovanje sudstva) i javne uprave (racionalizacija, moderniziranje, razvijanje profesionalizma i osiguravanje dobrih standarda zakonodavne tehnologije).

12. Unaprijediti slobodno tržišno natjecanje. Ova preporuka podrazumijeva oblikovanje, normativno reguliranje i dosljedno provođenje politike slobodnog tržišnog natjecanja. Treba uklanjati sve prepreke koje onemogućuju jednaka pravila tržišnog natjecanja za sve tržišne sudionike, a posebno se treba odupirati protekcionizmu. Treba ojačati položaj re-gulatornih tijela - Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, Vijeća za telekomunikacije i Vijeća za energetiku.

13. Povećati transparentnost poslovanja javnih poduzeća i privatizirati neke javne usluge.

14. Osuvremeniti zakone i regulaciju postupaka javne nabave. Nova regulacija postupaka javne nabave trebala bi osigurati širi zakonski obuhvat javne nabave i osigurati jednak pravni položaj svih poduzetnika, osigurati transparentnost te povećati pravnu sigurnost.

15. Smanjiti broj posebnih vlasnič-kopravnih uređenja.

16. Uspostaviti pouzdane zemljišnoknjižne evidencije, te unaprijediti  rad na području zemljišnih knjiga, autorskog prava i srodnih prava te industrijskog vlasništva.

17. Reorganizirati pravosudna tijela i službe.

18. Povećati brzinu i učinkovitost pravosuđa.

19.Poticati mirna rješenja i alternativne metode rješavanja sporova. Sporazumna i izvansudska rješenja treba poticati stimuliranjem nagodbi u svim vrstama postupaka, potporom u sustavima mirenja (medijacije) u sudskom postupku i izvan njega, te poticanjem arbitraže.

20. Osnažiti načelo racionalne organizacije javne uprave. Reforma javne uprave jedan je od ključnih zadataka u približavanju Europskoj uniji. Racionalizaciju javne uprave treba provesti na svim razinama: od središnje državne uprave (smanjenje broja ministarstva i tzv. državnih upravnih organizacija), preko državne uprave na nižim razinama (smanjenje broja ureda državne uprave, kao i mreža područnih jedinica ministarstava i državnih upravnih organizacija) do lokalne samouprave (smanjenje broja lokalnih samoupravnih jedinica).

21. Jačati institucionalne kapacitete javne uprave.

22. Jačati profesionalizam, etičke standarde i depolitizaciju upravne službe. Ova preporuka usmjerena je na poboljšanje ljudskih potencijala u državnoj upravi. Nužno je što prije utemeljiti visokoškolsku ustanovu za obrazovanje državnih službenika s modernim nastavnim programom.

23. Debirokratizacija - orijentacija na rezultate, transparentnost i otvorenost u radu javne uprave. Državna uprava treba u pravom smislu riječi postati servis građana. Upravni postupci trebaju se pojednostaviti i ubrzati, a gdje je god moguće uvesti internetizaciju postupaka. Potreban je učinkovit sustav nadzora zakonitosti, kvalitete rada i etičnosti službenika, kako u upravi, tako i u javnim i komunalnim poduzećima.

24.  Decentralizacija. U okviru racionalizacije lokalne i regionalne samouprave potrebno je samoupravne jedinice osposobiti za pouzdano, učinkovito i odgovorno obavljanje javnih poslova, te kroz ustavni zakon postupno proširivati lokalni samoupravni djelokrug prema komparativno ustaljenim standardima. Vrlo je važno osigurati učinkovitiju pravnu zaštitu građana i poduzetnika u odnosu na akte lokalnih jedinica.

Troškovna i cjenovna konkurentnost

Ovo područje pokrivaju tri preporuke čijom bi se realizacijom prije svega trebala popraviti proizvodnost rada. Trenutno je odnos plaća i proizvodnosti rada u Hrvatskoj, izražen kao jedinični trošak rada, nepovoljniji nego u drugim tranzicijskim zemljama i takvo stanje stvara velike prepreke za popravljanje naše cjenovne i troškovne konkurentnosti.

25. Osigurati brži rast proizvodnosti od rasta troškova rada.

26. Jačati konkurenciju na domaćem tržištu i poboljšati regulaciju monopola i kvazi-monopola.

27. Smanjiti porezni teret. Hrvatska treba smanjiti udjel državnih prihoda (potrošnje) u GDP-u ispod 40 posto (trenutno je oko 44%) i približiti se prosjeku tranzicijskih zemalja (34%). Okvir za smanjivanje poreznog tereta treba tražiti u smanjenju ukupne državne potrošnje, a posebnu pažnju treba usmjeriti na smanjivanje poreza na dohodak.

Razvoj inovativnosti i tehnologije

Ovo područje sadrži 6 preporuka usmjerenih na rast konkurentnosti kroz podizanje tehnološke razine gospodarstva. Kao ključne poluge povećanja proizvodnosti treba poticati inovativnost, ulaganje u stručnost zaposlenih te uvođenje novih tehnologija. Pritom treba imati na umu činjenicu da se inovacija pretvara u rast proizvodnosti samo ako se događa u onim poslovnim procesima koji stvaraju novu vrijednost za kupce. Stoga treba razviti interaktivni pristup između istraživanja i razvoja i ostalih komponenti nužnih za prihvaćanje i implementaciju rezultata istraživačkog procesa.

28. Potaknuti širenje sustava standarda kvalitete i povećanja proizvodnosti u poduzećima. Program za pripremu i uvođenje ISO normi treba proširiti na sva poduzeća i nastaviti provoditi i sljedećih pet godina kako bi Hrvatska sustigla susjednu Sloveniju po broju ISO 9000 standarda na milijun stanovnika. Država treba sufinancirati program kroz izdavanje vaučera. Također je potrebno uspostaviti sustav potpore aktivnostima povećanja proizvodnosti u poduzećima.

29. Organizirati »Enterprise Croa- tia«. Potpora poslovnom sektoru zahtijeva osnivanje Vladine agencije (»Enterprise Croatia«) koja bi koordinirala različite potpore kojima se jača inovativna sposobnost poduzeća.

30. Unaprijediti sustav poticaja za tehnološke aktivnosti poduzeća.

31. Unaprijediti sustav potpore transferu tehnologije i proširiti ga shemom potpore »Poduzećima koja uče«.

32. Uvođenje i modernizacija statističkog sustava ekonomije znanja.

33. Uspostaviti nacionalnu nagradu za inovativnost za pojedince i poduzeća.

Jačanje malih i srednjih poduzeća

Na ovo područje odnosi se 8 preporuka čije bi ostvarenje trebalo voditi prema ispunjenju tri ključna cilja: povećanju broja novootvorenih poduzeća na 100 odraslih stanovnika sa sadašnjih 3,6 na 10, povećanju proizvodnost malih i srednjih poduzeća te jačanju njihove izvozne orijentiranosti.

34. Razvijati poduzetničku kulturu. Afirmiranje poduzetničke kulture treba provoditi kroz ugrađivanje općih poduzetničkih znanja i vještina u obrazovne programe.

35. Osmišljavati konzistentne vladine politike i instrumente za poticanje poduzetništva.

36. Ukloniti administrativne zapreke u svim fazama životnog ciklusa poduzetničkog pothvata, od pokretanja, preko razvoja, do faze vlasničkog transfera.

37. Stimulirati razvoj tržišta kapitala za financiranje novih poslovnih pothvata te malih i srednjih poduzeća s potencijalom rasta.

38. Razvijati infrastrukturu institucija za pružanje stručnih usluga malim i srednjim poduzećima.

39. Utvrditi benchmark proizvodnosti za sektor malih i srednjih poduzeća prema odgovarajućim industrijama u Europskoj uniji. Ova preporuka predviđa da se na temelju usporedne analize odnosa materijalnih troškova, troškova rada i profitne marže za izabrane industrije u Hrvatskoj i Europskoj uniji utvrdi standard (benchmark) proizvodnosti kako bi poduzetnici mogli ocjenjivati svoje mjesto unutar industrije.

40.Stimulirati »izvozni mentalitet« malih i srednjih poduzeća.

41. Smanjivati regionalnu razvojnu neravnotežu korištenjem klastera. Postojeća izrazita regionalna neravnoteža poduzetničke aktivnosti treba se prevladati pokretanjem programa klastera (povezanih poduzeća) koji će se temeljiti na analizi industrije u regiji, prepoznavanju i temeljitoj pripremi potencijalnih sudionika klastera i razvoju infrastrukturne podrške.

Regionalni razvoj i razvoj klastera

Na ovo područje odnosi se 7 preporuka kojima je osnovni cilj stvoriti uravnoteženi regionalni razvoj. Posljednji podaci o regionalnoj razvijenosti govore o daljnjem povećanju razlika među pojedinim dijelovima Hrvatske. Dok je taj omjer 2002. iznosio 1:10, u prvih devet mjeseci 2003. povećao se na 1:15, pa je tako u Zagrebu BDP po stanovniku iznosio 19.125 dolara, a u zadnje plasiranoj Lič- ko-senjskoj županiji svega 1.350 dolara. O ozbiljnosti i vjerojatnom produbljivanju tih razlika svjedoči i raspon stopa nezaposlenosti od 13 posto u Krapinsko-za- gorskoj do 31% u Šibensko-kninskoj županiji. Postoji niz ograničenja u provedbi moderne regionalne politike u Hrvatskoj koje u narednom razdoblju treba prevladati imajući na umu četiri cilja regionalne politike (postizanje nacionalne kohezije i održivog razvoja lokalnih i regionalnih zajednica; razvoj ljudskih resursa; očuvanje urbanog, ruralnog i obalnog prostora, njegovo vrednovanje i optimalno korištenje; razvoj konkurentnih i restruk- turiranih sektora s posebnim naglaskom na razvoj malih i srednjih poduzeća).

42.  Primjenjivati osnovna načela suvremene regionalne politike.

43.  Uspostaviti zakonski i institucionalni okvir za učinkovito vođenje regionalne politike.

44.  Poticanje lokalnih razvojnih inicijativa i instrumenata razvoja.

45. Razviti financijske poticaje za regionalni razvoj na svim razinama.

46. Razvoj klastera. Stručna skupina pri Nacionalnoj agenciji za regionalni razvoj treba provesti analizu potencijalnih područja za razvoj klastera, osmisliti njihov razvoj, te započeti pilot-projekt klastera putem raspisivanja javnog natječaja uz državnu potporu ograničenog trajanja.

47.Osnažiti gospodarsku komponentu razvoja u prostornom planiranju i upravljanju prostorom.

48. Okrupnjavati teritorijalne jedinice koje su predmet regionalnog razvoja.

Stvaranje pozitivnog stava i liderstva

U cilju što efikasnije primjene preporuka za povećanje konkurentnosti potrebno je stvarati pozitivnu društvenu klimu i odnos prema promjenama. Istraživanje Nacionalnog vijeća za konkurentnost o stavovima ljudi o promjenama pokazalo je visoku opću razinu osviještenosti krize što predstavlja dobru osnovu za pokretanje reforme. Međutim, rezultati istraživanja pokazali su i nedovoljnu spremnost na žrtve što pokazuje da treba razmisliti o strategiji dodatne mobilizacije pučanstva koja bi takvu pripravnost povećala. Stavovi o radnoj kulturi su podijeljeni pa se može reći da radna kultura nije osnovni uzrok problema hrvatskog gospodarstva, no nije ni njegova komparativna prednost. Istraživanje je pokazalo da postoji bojazan da bi neslaganja čelnih ljudi o viziji budućnosti Hrvatske moglo biti ozbiljan problem pri definiranju gospodarske strategije. Za stvaranja pozitivnog stava i liderstva predloženo je završnih 7 preporuka:

49. Prezentirati javnosti objektivnu ocjenu stanja u gospodarstvu i na toj ocjeni stvarati osjećaj hitnosti radikalnih promjene. U tu svrhu napravljen je značajan doprinos uključivanjem Hrvatske u »Izvješće o globalnoj konkurentnosti« te provođenjem analize jakih i slabih strana hrvatskog gospodarstva.

50. Političko vodstvo mora izgraditi tim ljudi koji će biti spreman i sposoban inicirati promjene i njima upravljati.

51.  Kreirati razvojnu viziju i oko nje okupiti vodeće stručnjake i dobiti njihovu podršku.

52. Čelni ljudi Vlade moraju cijelu javnost točno i jasno stalno obavještavati o promjenama i ciljevima provedbe cjelovitog paketa reformi.

53. Za pronalaženje pojedinih rješenja služiti se inozemnim iskustvima i provjerenim metodologijama.

54. Definirati, priopćavati i ostvarivati kratkoročne i srednjoročne ciljeve na temelju dijaloga glavnih društvenih aktera, čemu doprinos mogu dati i Nacionalno vijeće za konkurentnost i druge nevladine udruge.

55. Ulagati u edukaciju političke elite kako bi ovladala vještinama i znanjima modernog vrhunskog liderstva.

U zaključku predloženih preporuka Nacionalno vijeće za konkurentnost apelira na hitnu akciju i nužnost postizanja konsenzusa temeljenog na zajedničkom razumijevanju trenutačne gospodarske situacije i izazova s kojima smo suočeni. Na temelju predloženih preporuka potrebno je razviti strategiju i program jačanja konkurentnosti te njegovo provođenje postaviti kao prioritet državne politike.