U Informatoru, broj 6275od 26. travnja 2014., pisali smo o Europskoj građanskoj inicijativi o ljudskom pravu na vodu i sanitarije,^[1] a u Informatoru, broj 6379od 17. kolovoza 2015., pisali smo o vodnim uslugama u Europskoj uniji i načelu poštovanja pristupa uslugama od općeg gospodarskog interesa sadržanom u članku 36. Povelje o temeljnim pravima EU, iz kojega deriviraju jamstva prava na dostupnost vode za piće i sanitarne potrebe građanima EU, koja su po sadržaju jednaka pravima koja proizlaze iz normativnog sadržaja ljudskog prava na vodu.^[2]

Ljudsko pravo na vodu ovlašćuje svakoga na dovoljne količine sigurne, prihvatljive, fizički i financijski dostupne vode za osobne potrebe i potrebe kućanstva.^[3] Odgovarajuća količina vode potrebna je radi sprječavanja smrti od dehidracije, smanjivanja rizika od bolesti prouzročenih vodom i osiguranje vode za piće, pripremu hrane i osobnu higijenu, kao i higijenu kućanstva. U tom smislu: a) pod vodom za piće smatra se voda namijenjena piću i prehrani, b) pod osobnom higijenom podrazumijeva vodu potrebnu za održavanje osobne čistoće i dispozicije otpadnih voda nastalih uporabom vode za ljudske potrebe, c) voda za pripremu hrane podrazumijeva vodu za higijenu hrane i pripremu prehrambenih proizvoda, bilo da je voda sastavni dio hrane bio da dolazi u doticaj s hranom tijekom pripreme, d) pod higijenom kućanstva smatra se održavanje čistoće kućanstva i okoliša kućanstva.^[4]

Ljudsko pravo na vodu još uvijek nije prepoznato kao samostalno ljudsko pravo u međunarodnom pravu, već samo kao ljudsko pravo koje je esencijalno za potpuno ostvarenje života i svih ljudskih prava, tj. ljudsko pravo subordinirano drugim građanskim i političkim, te gospodarskim, socijalnim i kulturnim ljudskim pravima, tj. kao ljudsko pravo koje je izvedeno ili potrebno za ostvarenje drugih ljudskih prava. Opća skupština UN-aprihvatila je 20. srpnja 2010.Rezoluciju o ljudskom pravu na vodu i sanitarije,^[5] koja definira »pravo na sigurnu i čistu vodu za piće i zbrinjavanje otpadnih voda kao ljudsko pravo koje je esencijalno za potpuno ostvarenje života i svih ljudskih prava.« Sveobuhvatna i autoritativna interpretacija ljudskog prava na vodu sadržana je u Općem komentaru, broj 15. o pravu na vodu, Odbora za gospodarska, socijalna i kulturna prava UN-a (CESCR),^[6] čije je usvajanje potaklo istraživanja o teorijskim i praktičnim dimenzijama ljudskog prava na vodu.

U pravu EU usluge opskrbe vodom za piće i sanitarne potrebe smatraju se uslugama od općeg gospodarskog interesa, koje se temelje na konceptu univerzalne usluge i statusu kućanstva kao zaštićene kategorije korisnika usluge, stoga ljudsko pravo na vodu derivira iz načela priznavanja i poštovanja pristupa uslugama od općeg gospodarskog interesa ustanovljenog odredbom članka 36. Povelje o temeljnim pravima EU, koji glasi: »Radi promicanja socijalne i teritorijalne kohezije Unije EU priznaje i poštuje pristup uslugama od općeg gospodarskog interesa u skladu s nacionalnim zakonima i praksom te u skladu s Ugovorima.«^[7]

Europska građanska inicijativa (u nastavku teksta: EGI Right2Water) o ljudskom pravu na vodu podnesena je 10. svibnja 2012., kao treća registrirana europska građanska inicijativa (broj ECI (2012)000003), pod nazivom »Voda i sanitarije su ljudsko pravo! Voda je javno dobro, a ne roba!« (Water and sanitation are a human right! Water is a public good, not a commodity!). Do isteka roka EGI je podržalo 1.884.790 građana, ali je Europska komisija (u nastavku teksta: EK) utvrdila da su prikupljena 1.659.543 pravovaljana potpisa građana koji podržavaju građansku inicijativu iz 13 država članica (Austrija, Belgija, Finska, Njemačka, Grčka, Madžarska, Italija, Litva, Luksemburg, Nizozemska, Slovačka i Velika Britanija).

EGI Right2Water pokrenuta je povodom prijedloga EK za donošenje Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o dodjeli ugovora o koncesiji^[8], kojom je predložena uspostava jedinstvenog pravnog okvira za postupak dodjele koncesija za javne usluge u EU, koje pravno područje nije bilo regulirano osim zahtjevima transparentnosti i jednakog postupanja prema Ugovoru o funkcioniranju EU (UFEU), što je predstavljalo moguću ozbiljnu distorziju unutarnjeg tržišta izravnim ugovaranjem koncesija o javnim uslugama bez prethodnog postupka natječaja, koje je povezano s nacionalnim pogodovanjem, prijevarama i korupcijom, generiralo značajnu neučinkovitost. EK je utvrdila da je praksa država članica u ugovaranju koncesija javnih usluga različita te da se načela UFEU-a različito tumače i primjenjuju, dok neke države članice uopće nemaju propise o koncesijama (Njemačka, Belgija, Estonija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Finska, Grčka, Irska i Nizozemska). U cilju stvaranja koherentnog pravnog okvira javne nabave usluga, robe i radova, u prijedlog navedene Direktive, EK istovremeno je predložila izmjenu Direktiva o javnim nabavama (2004/17/EC i 2004/18/EC), te je uz prijedlog isticala da europska politika ostaje neutralna u odnosu na pitanje vlasništva vode i vodnih usluga, ali je imala namjeru izvršiti reviziju zakonodavnih i administrativnih rješenja u sektoru javnih usluga, pa tako i u sektoru voda, uključujući analizu aspekta natjecanja, u cilju potpunog poštovanja ugovornih jamstava za usluge od općeg ekonomskog interesa i odredaba o zaštiti okoliša, te uzeti u obzir sve opcije, uključujući moguće zakonodavne mjere. Predložena Direktiva trebala je osigurati transparentnost, poštenje i pravnu sigurnost pri dodjeli koncesija jasnom definicijom ugovora o koncesiji u odnosu na operativni rizik koji preuzima koncesionar, pobližom definicijom povjeravanja obavljanja javnih usluga javnom isporučitelju, na kojega se ne odnose odredbe o koncesijama, mogućnosti izmjene ugovora o koncesiji tijekom njegova trajanja, te bolji pristup tržištu koncesija, koji se ostvaruje objavom natječaja vrijednosti veće od 5.000.000 eura u službenim novinama EU, utvrđivanjem jedinstvenog roka za dostavu ponuda (52 dana), te općih kriterija za odabir i isključenje natjecatelja, uvjeta natječaja, proceduralnih jamstava i sustavom pravnih lijekova. Ipak, prijedlog Direktive u javnosti percipiran je kao način pritiska EK prema vladama država članica za privatizaciju javnih službi, između ostaloga, i javnih vodnih usluga, stoga je EGI o ljudskom pravu na vodu eksplicitno istaknuo zahtjev da opskrba vodom za piće i sanitarne potrebe i upravljanje vodnim resursima ne smiju biti predmet pravila unutarnjeg tržišta i vodne usluge moraju biti isključene od liberalizacije.

U priopćenju povodom EGI Right2Water,^[9]EK je ocijenila pozitivnim mobilizaciju europskih građana u podršci dostupnosti sigurne vode za piće i sanitarija, kako u Europi, tako i na svjetskoj razini, te naglasila važnost sagledavanja pristupa sigurnoj vodi i sanitarijama s gledišta ljudskih prava i istakla da će osigurati da primjena toga načela bude »u srcu njezinih politika« (in the heart of its politices), te je istaknula da je specifičnost javnih usluga opskrbe vodom za piće i zbrinjavanja otpadnih voda i njihova važnost za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva dosljedno prepoznata u EU zakonodavstvu, te da su koncesije u vodnom sektoru često predmet specifičnih i kompleksnih ugovora, koji zahtijevaju osobito razmatranje zbog »važnosti vode kao javnog dobra od temeljne vrijednosti za sve građane Unije«^[10]. Ta vrsta koncesija stoga je isključena iz ciljeva novih pravila o dodjeli koncesija u EU, te se javne vodne usluge neće povjeravati prema uvjetima i postupku iz Direktive o dodjeli ugovora o koncesiji, već će svaka država članica, ako se odluči na povjeravanje obavljanja vodnih usluga putem privatnog isporučitelja, moći provesti taj postupak sukladno nacionalnom zakonodavstvu.

Nadalje, EK je u priopćenju istaknula da prava i načela u odnosu na dostupnost sigurne vode za piće i sanitarne potrebe proizlaze interpretacijom odredaba Povelje o temeljnim pravima EU - prava na dostojanstvo (čl. 1.), prava na život (čl. 2.) te, iako se Povelja primjenjuje u državama članicama samo onda kada se radi o implementaciji EU prava, odredbe samog EU prava moraju biti kompatibilne s odredbama Povelje, stoga sve institucije i tijela EU moraju poštovati prava koja proizlaze iz Povelje i osigurati da je bilo koja mjera koja se poduzima na temelju Ugovora, kompatibilna s pravima navedenim u Povelji.^[11]

EP je 3. srpnja 2012. usvojio Rezoluciju o implementaciji legislative EU o vodama u cilju cjelovitog pristupa izazovima kojima su izložene europske vode^[12], u kojoj prepoznaje vodu kao zajednički resurs čovječanstva i javno dobro, te naglašava da pristup vodi predstavlja temeljno i univerzalno pravo i naglašava da je održiva uporaba vode okolišna i zdravstvena potreba i ima značajnu ulogu u reguliranju klimatskog ciklusa. Ističe potrebu usklađenja pravila unutarnjeg tržišta u odnosu na specifične karakteristike vodnog sektora te poziva države članice da, uvažavajući načelo supsidijarnosti upravljaju vodom i vodnim uslugama sukladno članku 9. Okvirne direktive o vodama.^[13]

Rezolucijom od 8. rujna 2015 o praćenju europske građanske inicijative Right2Water (Pravo na vodu) (2014/2239(INI)) EP ukazuje na činjenicu da se podrška, koju je gotovo 1,9 milijuna građana iz svih država članica EU dalo navedenoj europskoj građanskoj inicijativi, podudara s odlukom EK da isključi usluge vodoopskrbe i odvodnje iz Direktive o koncesijama, te je pozvao EK da zadrži i potvrdi isključivanje usluga vodoopskrbe i odvodnje iz Direktive o koncesijama u možebitnim budućim revizijama te Direktive (par. 4 i 5).

Ipak, EP se kritički osvrnuo na Priopćenje EK povodom navedenog EGI-a^[14] i istaknuo da je u njemu razvidan nedostatak ambicije, jer ne odgovara na konkretne zahtjeve postavljene u europskoj građanskoj inicijativi i zbog toga jer je priopćenje ograničeno na ponavljanje postojećih obveza, te naglasio kako je odgovor EK na europsku građansku inicijativu Right2Water nedostatan jer ne daje nikakav novi doprinos niti uvodi mjere koje bi mogle pridonijeti postizanju ciljeva, stoga EP poziva EK da glede te, konkretne europske građanske inicijative pokrene opsežnu kampanju u kojoj bi se javnost informirala o već poduzetim mjerama u području vodne politike i o tome kako bi te mjere mogle pridonijeti ostvarenju ciljeva europske građanske inicijative Right2Water.

EP je istaknuo da se njegov Odbor za predstavke zalaže kako bi svim podnositeljima predstavki omogućio da izraze svoje mišljenje o problemima u svezi s temeljnim pravima te kako su podnositelji predstavke europske građanske inicijative Right2Water izrazili suglasnost s proglašavanjem prava na vodu ljudskim pravom zajamčenim na razini EU (par. 9). Stoga poziva EK da, u skladu s osnovnim ciljem europske građanske inicijative Right2Water, iznese zakonodavne prijedloge i, ako je to potrebno, pokrene reviziju Okvirne direktive o vodama kako bi se priznao univerzalan pristup i ljudsko pravo na vodu, nadalje zalaže se za priznavanje univerzalnog pristupa sigurnoj vodi za piće u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (par. 10). EP je u Rezoluciji istaknuo da smatra da će, ako EK zanemari uspješne europske građanske inicijative koje imaju podršku široke javnosti, u okviru demokratskog mehanizma uspostavljenog Ugovorom iz Lisabona, EU kao takva izgubiti na vjerodostojnosti u očima građana, te pozvao EK da uvede mjere informiranja i edukacije na razini EU u svrhu promicanja kulture vode kao općeg dobra, mjere podizanja razine osviještenosti i promicanja savjesnijeg ponašanja pojedinaca (radi uštede vode), mjere u svezi sa svjesnom razradom politika glede upravljanja prirodnim resursima te potporu javnom, participativnom i transparentnom upravljanju (par. 11 i 12).

U odnosu na ljudsko pravo na vodu, EP naglašava kako UN potvrđuje da ljudsko pravo na vodu i odvodnju svakome daje pravo na vodu za osobnu potrošnju i potrošnju u domaćinstvu, koja je dobre kvalitete, sigurna, fizički dostupna, financijski pristupačna, dostatna i prihvatljiva, ističe da bi u skladu s preporukom UN-a maksimalan iznos za račun za vodu, kada se radi o plaćanju, trebao iznositi 3 % prihoda kućanstva (par. 15), te poziva EK da prepozna važnost ljudskog prava na vodu i odvodnju te vode kao javnog dobra i temeljne vrijednosti za sve građane EU, a ne robe; izražava zabrinutost zato što je od 2008. godine, zbog financijske i gospodarske krize i politike štednje koja je rezultirala još većim siromaštvom u Europi i povećanjem broja kućanstava s niskim prihodima, sve više ljudi suočeno s problemima zbog plaćanja računa za vodu, te zato što financijska pristupačnost postaje sve veći problem; protivi se isključenjima iz vodovodne mreže i prisilnom prekidu opskrbe vodom te poziva države članice da hitno okončaju takve situacije, koje su rezultat socioekonomskih čimbenika u kućanstvima s niskim prihodima; pozdravlja činjenicu da se u nekim državama koriste »banke vode« ili minimalne vodne kvote kako bi se najosjetljivijim skupinama stanovništva pomoglo pri plaćanju računa i zajamčilo da voda bude neotuđiva sastavnica temeljnih prava (par. 18).

EP poziva EK i države članice da se pobrinu za potpunu opskrbu vodom po pristupačnoj cijeni, visoke kvalitete i s pravednim radnim uvjetima, kao i za to da bude podložna demokratskoj kontroli, te da učine sve što je potrebno kako pri pristupu vodnim uslugama ne bi bilo diskriminacije i da zajamče pristup tim uslugama za sve, uključujući i marginalizirane skupine korisnika (par. 25 i 27), te naglašava da su usluge vodoopskrbe i odvodnje usluge od općeg interesa i kako voda nije roba, nego opće dobro te da bi se stoga trebala pružati po pristupačnim cijenama, pri čemu će se voditi računa o ljudskom pravu na osnovnu razinu kvalitete vode i predvidjeti primjena progresivnog sustava naplate troškova; poziva države članice da se pobrinu za pravedan, ravnopravan, transparentan i adekvatan sustav naplate troškova vodoopskrbe i odvodnje kako bi stanovništvo imalo zajamčen pristup visokokvalitetnim uslugama neovisno o primanjima (par. 29).

U Rezoluciji se zaključno napominje da se voda mora smatrati ekološko-socijalnom imovinom, a ne samo proizvodnim elementom, te se ističe da su se države članice svojom potporom deklaraciji UN-a založile za ljudsko pravo na vodu i da većina građana i isporučitelja usluga u EU podupire to pravo (par. 30 i 39).

Nakon uspješno provedenog EGI-a o ljudskom pravu na vodu tijekom 2012. i 2013. godine i eksplicitno izražene volje velikog broja građana EU za institucionalizacijom ljudskog prava na vodu u EU, institucije EU postupno prihvaćaju pravo na vodu kao (novo) ljudsko pravo. Iako prijedlozi za konstitucionalizaciju ljudskog prava na vodu za sada postoje samo u pojedinim državama članicama (Republika Italija i Republika Slovenija), pozitivni pomaci u europskom pravu prema institucionalizaciji ljudskog prava na vodu, uvažavajući ulogu i položaj EU u međunarodnoj zajednici, mogu značajno pridonijeti budućoj institucionalizaciji ljudskog prava na vodu u međunarodnom pravu.

[1] D. Sarvan: »Europska građanska inicijativa o ljudskom pravu na vodu i sanitarije«, Informator, br. 6275od 26. travnja 2014., str. 1.
[2] D. Sarvan: »Vodne usluge u Europskoj uniji i načelo poštovanja pristupa uslugama od općeg gospodarskog interesa«, Informator,br. 6379 od 17. kolovoza 2015., str. 1.
[3] Guidelines for the realization of the right to drinking water and sanitation Resolution 2006/10, UN Doc. UN Doc. A/HRC/Sub.1/58/L.11 (2006), p. 1.2.
[4] D. Sarvan: »Normativni sadržaj ljudskog prava na vodu«, Informator, br. 6354od 23. veljače 2015., str. 13.Informator, br. 6365 od 11. svibnja 2015., str. 11.
[5]Resolution on the human right to water and sanitation A/RES/ 64/292 3. August 2010, para 1., 2.
[6] UN CESCR, General Comment No. 15: The Right to Water (Arts. 11 and 12 of the Covenant), 20 January 2003, (E/C.12/2002/11) - u nastavku teksta: GC No 15.
[7] Prijevod Povelje o temeljnim ljudskim pravima navodi izraz »službe od općeg gospodarskog interesa«. Polazeći od činjenice kako izraz »služba« naglašava subjekt izvedbe, a izraz »usluge« funkciju izvedbe, koja je prioritetni razlog posebne kategorizacije, prihvatili smo prijevod izraza »services of general economic interes« kao: »usluge od općeg gospodarskog interesa«. Prijevodi različitih europskih dokumenata u kojima se spominje navedeni izraz koriste kako prijevod »službe«, tako i prijevod »usluge«.https://www.pravo.unizg.hr/_.../Povelja_o_temeljnim_pravima
[8] Proposal for a Directive of the European Parliament and the Council on the award of concessions contracts. COM (2011) 897 final od 20. 12. 2011.
[9] Communication from the Commission on the European Citizens' Initiative »Water and sanitation are a human right! Water is a public good, not a commodity!« Brussels, 19. 3. 2014 COM(2014) 177 final.
[10] Directive of the European Parliament and of the Council on the award of concession contracts, OJ L 94, 28. 3. 2014,par. 40.
[11] Communication from the Commission, op. cit., bilj. 9, str. 3.
[12]European Parliament resolution of 3 July 2012 on the implementation of EU water legislation, ahead of a necessary overall approach to European water challenges (2011/2297(INI)).[13] Članak 9. Okvirne direktive o vodama (Directive 2000/60/EC) obvezuje države članice na upravljanje vodnim uslugama prema načelu povrata troškova od vodnih usluga, uključujući i troškove zaštite okoliša i resursa, sukladno ekonomskoj analizi provedenoj prema Dodatku III., i posebno u sukladnosti s načelom »onečišćivač plaća«.
[14] Communication from the Commission, op. cit., bilj. 9.