1. Uvod

U zemljinoknjižnom postupku podredno se primjenjuju odredbe parničnog postupka, ako Zakonom o zemljišnim knjigama¹ nije što drugo određeno (čl. 91 st. 1. ZZK-a). Prema tome, ne mogu se odredbe Zakona o parničnom postupku² primijeniti onda kad odredbe ZZK-a daju drukčiji odgovor (tako je, npr. odredbom čl. 94. ZZK-a izričito propisano da nije dopušten povrat u prijašnje stanje). Da se instituti i procesne radnje parničnog postupka mogu primijeniti uvijek kad ZZK izričito ne isključuje njihovu primjenu potpuno je pogrešno stajalište. Mogućnost i dopuštenost njihovog implantiranja u zemljišnoknjižni postupak treba prosuđivati imajući na umu sve odredbe ZZK-a, ponajprije one u kojima dolaze do izražaja njegova osnovna načela. Među njima posebno mjesto zauzima načelo strogog formalnog legaliteta i prvenstvenog reda jer njihova dosljedna primjena osigurava pravnu zaštitu i daje neprocjenjiv doprinos ostvarenju načela povjerenja u zemljišne knjige.

2. Prekid zemljišnoknjižnog postupka zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečaja

Kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, do prekida u parničnom postupku dolazi po sili zakona (čl. 212. t. 5 ZPP-a), zbog čega odluka suda kojom se utvrđuje prekid ima deklaratoran značaj. Na nastup prekida u tom slučaju (kao niti u svim drugim taksativno nabrojenim slučajevima u kojima dolazi do prekida - članak 212. točka 1.-4. i 6.-8. ZZP-a) stranka nije mogla niti može utjecati, jer do njega dolazi čim nastupe određene činjenice koje zakon smatra, odnosno određuje kao onu osnovu koja je pravno relevantna za nastupanje prekida.

Do prekida može doći u svim stadijima parnice upravo zato što njegov nastup ne ovisi od dispozitivnih radnji stranaka, a za vrijeme dok traje sud, u pravilu, ne može poduzimati nikakve radnje u postupku (čl. 214. st. 2. ZPP-a). ZZK ne sadržava odredbu koja bi izričito propisivala da u zemljišnoknjižnom postupku nije dopušten prekid. S obzirom na mogućnost podredne primjene pravila parničnog postupka postavlja se pitanje može li se i u zemljišnoknjižnom postupku utvrditi prekid i bi li se time ostvario cilj kojeg prekid ima u parnici, a to je »da se privremeno gotovo sasvim zaustavi razvoj parnice zbog zakonom predviđene objektivne spriječenosti suda ili neke stranke da u njoj aktivno sudjeluje, sve dok se ponovno ne uspostavi procesna ravnoteža koja će svim subjektima omogućiti normalnu aktivnost«.³ Pokušati dati ispravan odgovor na ovo pitanje posebno je važno ako se ima na umu da zemljišne knjige još nisu svuda ažurne, zbog čega je u praksi čest slučaj da zemljišnoknjižnim sudovima stižu odluke stečajnog suda kojima se određuje neki upis, u situaciji kad zemljišnoknjižni sudovi još nisu donijeli odluku o dopuštenosti upisa u postupcima koji su započeti prije. Naime, predlagatelji su u tim postupcima podnijeli prijedloge za upis prije nego što je zemljišnoknjižnom sudu stigla odluka stečajnog suda kojom se određuje upis (npr. zabilježba otvaranja stečajnog postupka – čl. 65. st. 2. i 3. SZ-a⁴, zabilježba rješnja o prodaji – čl. 164. st. 2. SZ-a, uknjižba prava vlasništva temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi – čl. 164. st. 1. SZ-a u svezi sa čl. 101. st. 3. OZ-a⁵ itd.). Treba li u svim tim prije započetim postupcima koji se, prema načelu prvenstvenog reda, moraju uzimati u razmatranje prije odluke stečajnog suda kojom je određen upis, »stati« i utvrditi prekid i tako privremeno zaustaviti tijek tih postupaka sve dok ne prestanu razlozi koji su doveli do prekida? Potreba utvrđivanja prekida u takvim se situacijama obrazlaže mogućnošću podredne primjene pravila parničnog postupka, a kako za vrijeme trajanja prekida sud ne može, u pravilu, poduzimati nikakve radnje, smatra se da niti zemljišnoknjižni sud ne može donijeti odluku o upisu. Takvo se, međutim, stajalište ne može prihvatiti jer se pritom ne vodi računa da je podredna primjena pravila parničnog postupka dopuštena samo ako odredbama ZZK-a nije što drugo određeno.

A one određuju drukčije. Naime, strogo poštivanje formalnog legaliteta jedno je od osnovnih obilježja zemljišnoknjižnog postupka. Radi se o postupku u kojem se odluka o upisu, u pravilu, donosi bez rasprave i saslušanja stranaka, osim ako zakonom nije drukčije određeno (čl. 92. ZZK-a). Sud odlučuju o prijedlogu za upis samo na temelju onih činjenica koje su mu bile poznate u trenutku podnošenja prijedloga za upis (čl. 107. ZZK-a), dakle navoda iz prijedloga i isprava temeljem kojih se predlaže upis. Odredba čl. 107. ZZK-a prema kojoj je za odlučivanje o upisu mjerodavno samo ono činjenično i pravno stanje koje postoji u trenutku podnošenja prijedloga, nadovezuje se i posljedica je načela prvenstvenog reda sadržanog u čl. 45. ZZK-a prema kojem se prvenstveni red upisa utvrđuje prema trenutku u kojem je sudu stigao prijedlog, odnosno odluka drugog suda ili tijela kojom se upis određuje. Stoga su sve naknadne činjenice, saznanja, promjene ili isprave koje se odnose na razdoblje nakon podnošenja prijedloga za upis irelevantne za donošenje odluke o prijedlogu za upis i zemljišnoknjižni sud ih ne smije uzeti u obzir prilikom odlučivanja.⁶ Od toga ne postoji iznimka ni onda kad se naknadno saznanje odnosi na otvaranje stečajnog postupka jer ZZK ne sadržava odredbu koja bi u tom slučaju određivala zemljišnoknjižnom sudu drukčije ponašanje od onog na kojeg ga obvezuje odredba čl. 45. i 107 ZZK-a. Prema tome ako zemljišnoknjižni sud nije odlučio o prijedlogu za upis a naknadno se prilaže isprava iz koje proizlazi da je nad strankom otvoren stečajni postupak (u praksi se najčešće dostavljaju u predmete koje sud još nije uzeo u razmatranje, podnesci kojima se zemljišnoknjižni sud obavještava o otvaranju stečaja ili o tome da je u stečaju već donesena odluka o prodaji) za takvu činjenicu bez obzira na to koliko je ona važna, sud ne smije uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o prijedlogu za upis. To stoga što se radi o činjenici koja se odnosi na razdoblje nakon podnošenja prijedloga za upis, koja ne samo da zemljišnoknjižnom sudu nije bila poznata već i o takvoj koja nije niti postojala u vrijeme podnošenja prijedloga (to je najčešći slučaj u praksi).⁷ Kad bi zemljišnoknjižni sud svoju odluku zasnovao na tom naknadnom podatku, odnosno činjenici, takvo bi postupanje bilo protuzakonito jer bi značilo kršenje načela formalnog legaliteta i načela prvenstvenog reda upisa knjižnih prava. Iz do sada navedenog može se zaključiti da u situaciji kad zemljišno-knjižni sud naknadno saznaje za otvaranje stečaja, ne može se podredno primijeniti članak 212. točka 5. ZPP-a.

Osim toga, ako je prijedlog za upis podnesen prije otvaranja stečaja, a isprava na temelju koje se predlaže upis zaključena prije toga, nema nikakvog razloga za podrednu primjenu članka 212. točka 5. ZPP-a u slučaju naknadnog saznanja o stečaju, ne samo zbog odredaba članka 45. i 107. ZZK-a već i zbog odredbe članka 98. stavak 6. SZ-a u kojoj je izričito propisano da će se i nakon otvaranja stečajnog postupka dopustiti i provesti upis u javne knjige ako su uvjeti za upis ostvareni prije toga. S druge strane treba imati na umu da ako je prijedlog za upis podnesen nakon otvaranja stečajnog postupka, a isprava, temeljem koje se traži upis, zaključena prije otvaranja stečaja, zemljišnoknjižni sud je u tom slučaju dužan postupiti sukladno članka 100. stavak 1. SZ-a i odbiti prijedlog za upis jer je navedenom odredbom izričito propisano da se nakon otvaranja stečajnog postupka ne mogu valjano stjecati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu i ako se to stjecanje ne temelji na raspolaganju dužnika ili ovrsi, ili osiguranju u korist stečajnog vjerovnika. To se ograničenje, međutim, ne odnosi na slučajeve stjecanja na temelju radnji stečajnog dužnika, sudske prodaje i radnji izlučnih i razlučnih vjerovnika u skladu s odredbama SZ-a (čl. 100. st. 2. SZ-a). Posebnu situaciju uređuje ZZK onda kad je izvršen upis zabilježbe prvenstvenog reda za namjeravano otuđenje ili opterećenje (zasnivanje založnog prava), pa vlasnik zemljišta ili hipotekarni vjerovnik padnu pod stečaj prije nego što se podnese prijedlog za upis za koji je bio zabilježen prvenstveni red – članak 72. stavak 1. i članak 75. stavak 3. U tom slučaju upis, za koji je bio zabilježen prvenstveni red, zemljišnoknjižni sud može dopustiti samo ako je isprava o poslu bila već sastavljena prije dana otvaranja stečaja, a dan sastavljanja isprave dokazan je javnom ovjerom. Ako isprava ne ispunjava pretpostavke je li upis dopušten ili nije, zemljišnoknjižni sud mora prosuđivati prema propisima o stečaju. Nadalje, valja reći da sud u parničnom postupku može i za vrijeme trajanja prekida donijeti odluku, ali je ta ovlast ograničena samo na one situacije u kojima je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave (čl. 214. st. 2. ZPP-a).

Ako znamo da sud u zemljišnoknjižnom postupku donosi odluku o upisu, u pravilu, bez rasprave i saslušanja stranaka, samo na temelju prijedloga i isprava, onda možemo reći da trenutak podnošenja prijedloga za upis u zemljišnoknjižnom postupku odgovara trenutku zaključenja rasprave u parničnom postupku. Da bi ostvarila upis svog knjižnog prava ovlaštena osoba mora podnijeti prijedlog i do stadija izjavljivanja žalbe ona više ne mora, niti može, poduzimati nikakve procesne radnje. Ona nema pravo predlagati dokaze, prilagati nove isprave, predložiti saslušanje tako da su sve njezine procesne ovlasti u zemljišnoknjižnom postupku, u pravilu, iscrpljena podnošenjem prijedloga za upis. Zbog toga i možemo povući analogiju između trenutka zaključenja glavne rasprave u parničnom postupku i trenutka podnošenja prijedloga za upis u zemljišnoknjižnom, izvanparničnom postupku. Prema tome, kad bi se i zanemarile odredbe članka 45. i 107. ZZK-a, što se može teško prihvatiti jer zemljišnoknjižni postupak reguliraju ponajprije pravila izvanparničnog postupka, oni koji zagovaraju stajalište o primjeni prekida u zemljišnoknjižnom postupku mogu naći uporište za donošenje odluke u tom postupku za vrijeme trajanja prekida upravo u odredbi članka 214. stavak 2 ZPP-a. Jedan od primjera u kojem se može braniti podredna primjena pravila o prekidu u zemljišnoknjižnom postupku zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečaja jest zemljišnoknjižni pojedinačni ispravni postupak (čl. 200. ZZK-a, čl. 108.-114. Pravilnika o unutarnjem ustroju, vođenju zemljišnih knjiga i obavljanju drugih poslova u zemljišnoknjižnim odjelima sudova – Zemljišnoknjižni poslovnik⁸). Radi se o posebnom postupku koji ne predstavlja zemljišnoknjižni postupak u užem smislu o kojem je, dosad, bila riječ. Njegova posebnost sastoji se, između ostalog, i u tome da u njemu stranka svoje procesne ovlasti ne iscrpljuje samo podnošenjem prijedloga za upis, niti su ovlasti zemljišnoknjižnog suda ograničene u tom postupku samo na donošenje odluke. Naime, postupak se pokreće na prijedlog osobe koja za to ima pravni interes (čl. 109. st. 1. Poslovnika), a zemljišnoknjižni sud, ako utvrdi da postoji opravdani razlog za pokretanje (čl. 200. ZZK-a, čl. 108. st. 2. Poslovnika), dužan je objaviti javni oglas koji, između ostalog, mora i sadržavati poziv svim zainteresiranim osobama čija su prava upisana u zemljišnoknjižnom ulošku glede kojeg se traži ispravak da podnesu prijave i prigovore u roku koji je određen. Nakon isteka roka provodi se rasprava za ispravak (čl. 191. st. 1. ZZK-a) na kojoj će sud saslušati sve pozvane stranke i na kojoj će se raspravljati o njihovim prijavama i prigovorima. Upravo se zato u tom postupku mora pružiti zaštita strankama na način da im se omogući njihovo aktivno sudjelovanje jer one imaju pravo pristupiti raspravi, protiviti se ispravku jer smatraju da bi time bilo povrijeđeno njihovo knjižno pravo, one imaju pravo obrazložiti svoje prijave i prigovore, očitovati se na tuđe i ponuditi dokaze (čl. 193. st. 1. ZZK-a). Sud ima pravo u tom postupku, radi zaštite nenazočnih osoba, postaviti im privremenog zastupnika bez odgađanja ročišta (čl. 192. st. 4. ZZK-a) i izvesti dokaze koje smatra potrebnim (čl. 193. st. 3. ZZK-a). Očito je da je opseg radnji koje mogu poduzimati i stranke i sud, daleko veći u tom postupku u odnosu na one koje imaju u zemljišnoknjižnom postupku u užem smislu.

Ta činjenica taj postupak u mnogo čemu približava parničnom postupku, čime se otvara prostor i za podrednu primjenu pravila o prekidu u tom postupku. Naime, nije teško zamisliti situaciju da prijedlog za otvaranje zemljišnoknjižnog ispravnog pojedinačnog postupka podnosi pravna osoba koja nakon podnošenja prijedloga padne pod stečaj. Isto tako, jedna od stranaka u tom postupku može biti i ona pravna osoba koja nije predložila pokretanje postupka, ali je pozvana na raspravu za ispravak jer je upisana kao nositelj knjižnog prava u ulošku u kojem se predlaže ispravak. Ako je do otvaranja stečaja u svim takvim i sličnim situacijama došlo nakon podnošenja prijedloga za zemljišnoknjižni upis, takvoj se stranci upravo podrednom primjenom pravila iz članka 212. stavak 5. ZPP-a može pružiti zaštita koja se sastoji u tome da joj se omogući aktivno sudjelovanje nakon nastavka postupka, a što i jest smisao procesnog instituta prekida. Ako tome još dodamo da odluka o ispravku upisa ovisi i o tome kako će zemljišnoknjižni sud ocijeniti osnovanost prigovora i prijava te o dokazima koji će se izvesti, dolazimo do zaključka da u takvim situacijama, odnosno postupcima, ne možemo povući analogiju između trenutku podnošenja prijedloga za pokretanje pojedinačnog ispravnog postupka i trenutka zaključenja glavne rasprave u parničnom postupku, kao što to možemo onda kad se radi o zemljišnoknjižnom postupku u užem smislu. Drugim riječima, nema mjesta primjeni odredbe članka 214. stavak 2. ZPP-a.

3. Zaključak

Ako se dopusti ulazak instituta prekida zemljišnoknjižnog postupka zbog nastupa pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka u svaki zemljišnoknjižni postupak u kojem sud još nije donio odluku, stvaraju se posebna pravila za zemljišnoknjižne sudove koji su ažurni i za one koji to još uvijek nisu, što je pravni apsurd. Takvo stajalište imalo bi kao posljedicu da neažurni zemljišnoknjižni sudovi ne trebaju u takvim situacijama postupati u skladu sa člankom 45. i 107. ZZK-a, jer bi to postupanje bilo rezervirano samo za one sudove koji su ažurni i rješavaju svaki prijedlog za upis čim se zaprimi. Takva polarizacija nema nikakvo uporište u materijalnom pravu. Stoga podrednu primjenu pravila iz članka 212. točka 5. ZPP-a treba shvatiti kao iznimku, a ne pravilo, a njegovu primjenu strogo ograničiti samo na one postupke za koje odredbe ZZK-a ne određuju drukčije i u kojima takva primjena ne bi ugrožavala niti dovodila u pitanje načelo formalnog legaliteta i načelo prvenstvenog reda. U suprotnom, taj se institut pretvara u »strano tkivo« zemljišnoknjižnog sustava jer onemogućava ostvarenje upravo onih načela koji su jamstvo za njegovo ispravno i zakonito funkcioniranje.

¹ Zakon o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01 i 100/04 - u nastavku teksta: ZZK).
² Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - u nastavku teksta: ZPP)
³ Siniša Triva i Mihajlo Dika: Gra|ansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, 2004., str. 557.
⁴ Stečajni zakon (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 197/03 - u nastavku teksta: SZ).
⁵ Ovršni zakon (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03,194/03, 151/04 i 88/05 - u nastavku teksta: OZ)
⁶ Tako i T. Josipović, Komentar Zakona o zemljišnim knjigama, Informator, 1998., str. 217.Đ
⁷ Odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž-97/02-2 od 7. lipnja 2005. godine.
⁸ Pravilnik o unutarnjem ustroju, vođenju zemljišnih knjiga i obavljanju drugih poslova u zemljišnoknjižnim odjelima sudova - Zemljišnoknjižni poslovnik (Nar. nov., br. 81/97,109/02, 123/02, 153/02 i 14/05 - u nastavku teksta: Poslovnik)