Na snagu je 15. prosinca 2013., stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 145/13) koji je potaknut Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 91/12) donio brojne novine. Među, značajnim je odredbama ona koja ukida model glavnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja. Anglosaksonski model glavnog, unakrsnog i dodatnog ispitivanja u naš je pravni sustav uveden Zakonom o kaznenom postupku iz 2008. (u nastavku teksta: ZKP/08), odredivši, ujedno, primjenu takvog načina ispitivanja svjedoka i vještaka u predmetima iz nadležnosti USKOK-a od 1. srpnja 2009., a za ostale postupke primjenu od 1. rujna 2011. Takav način ispitivanja svjedoka i vještaka, pretvorio je suca, koji je do tada imao aktivnu ulogu, u arbitra. Aktivna uloga u ispitivanju nije mu dana čak i u situacijama kad je zbog izmijenjenog načina ispitivanja svjedoka i vještaka bio spriječen utvrditi materijalnu istinu, odnosno sve relevantne činjenice potrebne da bi određeni postupak rezultirao pravičnom presudom. Razlozi za uvođenje takvog načina ispitivanja (ZKP/08), bili su, vjerojatno, želja zakonodavca da poveća ulogu stranaka tijekom rasprave, kao jednom od stadija postupka, pri čemu se nije imalo na umu da je postupovni zakon, kao što je Zakon o kaznenom postupku, zapravo rezultat produkt povijesnog nasljeđa određene zemlje i ljudi na koje se taj Zakon odnosi, odnosno predstavlja svojevrstan alat za rad sudaca, državnih odvjetnika i branitelja koji taj Zakon provode. Ponovnim »vraćanjem« rasprave, glede načina ispitivanja svjedoka i vještaka u oblik kakav je ona imala do izmjena Zakona o kaznenom postupku iz 2008., vraća se sucu njegova aktivna uloga koja je (smatramo) nužna u jednom širem smislu za pravilnu i pravičnu presudu, o čemu pišemo u ovom članku.