Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
25.02.2012.
Pravo na žalbu s aspekta međunarodnog prava o ljudskim pravima
u kaznenim predmetima
U Informatoru, broj 6043 od 4. veljače 2012., objavili smo prvi dio članka ove teme, pod naslovom »Ustavnopravni aspekt prava na žalbu«, u kojem smo obradili pravo na žalbu prema odredbama Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 -
ispr. 76/10 i 85/10 - proč. tekst). U tom je članku autorica razmatrala ustavnopravni aspekt prava na žalbu kroz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na kaznene predmete.
U ovom broju autorica VIŠNJA DRENŠKI LASAN, odvjetnica u Zagrebu, razmatra pravo na žalbu s aspekta međunarodnog prava o ljudskim pravima u odnosu na kaznene predmete. Autorica se osobito bavi odredbama i načelima za tumačenje Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 2/10) te donosi praksu Europskog suda u kaznenim predmetima koji se odnose na primjenu konvencijskog prava.
1.Uvodne napomene
Uvodno ističemo da međunarodno pravo o ljudskim pravima prepoznaje važnost prava na žalbu, kao temeljnog ljudskog prava, posebno naglašavajući važnost prava na žalbu u kaznenim postupcima. Naime, sudskim se odlukama u tom području najčešće zadire u pravo na slobodu, koje se inače smatra drugim pravom po važnosti, odmah nakon prava na život. Upravo zbog toga, danas, svako demokratsko društvo, osim opće zaštite drugih čovjekovih prava, svojim pravnim sustavom mora zajamčiti i pravo na provjeru zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije njihove pravomoćnosti i izvršnosti1.
Uvodno ističemo da međunarodno pravo o ljudskim pravima prepoznaje važnost prava na žalbu, kao temeljnog ljudskog prava, posebno naglašavajući važnost prava na žalbu u kaznenim postupcima. Naime, sudskim se odlukama u tom području najčešće zadire u pravo na slobodu, koje se inače smatra drugim pravom po važnosti, odmah nakon prava na život. Upravo zbog toga, danas, svako demokratsko društvo, osim opće zaštite drugih čovjekovih prava, svojim pravnim sustavom mora zajamčiti i pravo na provjeru zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije njihove pravomoćnosti i izvršnosti1.
O definiciji ljudskih prava izrečena su mnoga stajališta pravnih teoretičara, a za razmatranje tog pitanja u ovom članku ističemo da se ljudska prava mogu definirati kao prava koja sve osobe imaju jednostavno zato što su ljudi2. Ona pripadaju svakom čovjeku, bez obzira na njegov građanski ili politički status, neovisno o rasi, boji kože, spolu jeziku, vjeri, imovini ...
S aspekta kaznenog postupka ona jednako pripadaju i nevinim i krivim osobama odnosno počiniteljima kaznenog djela3.
Dugo je vremena međunarodno pravo definirano kao pravo koje uređuje odnose između nacionalnih država, dok ljudska bića kao takva nisu imala međunarodna subjektivna prava, već su bila smatrana objektom međunarodnog prava.
2.Kratak osvrt na razvoj i donošenje dokumenata o ljudskim pravima i slobodama
Tradicionalna teorija o pravnoj prirodi međunarodnog prava smatrala je stoga da način na koji država postupa sa svojim građanima nije uređen međunarodnim pravom, jer se to nije diralo (odnosilo) na prava drugih država4.
Stajalište o postojanju nekih granica slobode države u postupanju prema svojim državljanima, koju ona uživa na temelju međunarodnog prava, prva je izrazila doktrina humanitarne intervencije Huga Grotiusa u 17. stoljeću. Ta doktrina priznavala je kao zakonitu uporabu sile jedne ili više država protiv države koja zlostavlja vlastite državljane u svrhu zaustavljanja zlostavljanja, kada je takvo postupanje bilo toliko okrutno i rašireno da je vrijeđalo savjest zajednice naroda5.
Iako je ta doktrina vrlo često zloporabljavana u svrhu napada na slabiju zemlju ili njezinu okupaciju, smatra se temeljem razvoja moderne doktrine o ljudskim pravima.
Jedno od općepriznatih načela međunarodnog prava glasi da država smije svoj suverenitet ograničiti ugovorom i tako internacionalizirati pitanje koje inače nije uređeno međunarodnim pravom.
Primjerice, kada jedna država sklopi ugovor s drugom državom prema kojem su suglasne čovječno postupati sa svojim državljanima i priznati im određena ljudska prava, one su to pojedinačno pitanje internacionalizirale unutar domašaja tog sporazuma. Ni jedna od te dvije države ne može više pravno tvrditi da je to kako postupa sa svojim državljanima pitanje koje isključivo potpada pod njezinu unutarnju jurisdikciju.
Upravo je to načelo od iznimne važnosti za razvoj prava međunarodnih ljudskih prava i njihovu postupnu internacionalizaciju, koja je započela u 19. stoljeću, zahvaljujući sklapanju ugovora o zabrani trgovine robljem i međunarodnim sporazumima o zaštiti kršćanskih manjina u Otomanskom carstvu.
Potom su uslijedili Pariški ugovor iz 1856., pa Berlinski ugovor iz 1878., koji je priznao poseban pravni status nekim vjerskim skupinama, a kasnije je poslužio kao model za manjinski sustav unutar okvira Lige naroda.
Pakt Lige naroda iz 1920. nije sadržavao nikakve opće odredbe o ljudskim pravima, jer zajednica naroda još nije prihvatila zamisao da bi ljudska prava trebala biti međunarodno zaštićena, niti su tvorci tog teksta ozbiljno razmatrali tu mogućnost. Međutim, Pakt je sadržavao dvije bitne odredbe u članku 22.6 i 23.7, koje su izravno povezane s razvojem prava međunarodnih ljudskih prava.
Za moderni koncept zaštite ljudskih prava izuzetno je važan i razvoj humanitarnog prava, koji se uobičajeno definira kao »ljudskopravna komponenta prava rata«8.
Moderno pravo međunarodnih ljudskih prava počiva na doktrini da ljudska bića imaju međunarodno zajamčena prava kao pojedinci, a ne kao državljani pojedinih država, što je posljedično stvorilo čitav niz međunarodnih institucija koje imaju nadležnost štititi pojedince od povreda ljudskih prava počinjena od države čiji su oni državljani, ali i od svake druge države.
3.Pravo na pravni lijek kao temeljno ljudsko pravo
Najvažniji dokumenti modernog doba koji se bave ljudskim pravima i temeljnim slobodama su Opća deklaracija o pravima čovjeka, koju je 10. prosinca 1948. proglasila Opća skupština UN-a, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. zajedno s Protokolima sklopljenim uz Konvenciju9 te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1996.
Sva ta tri dokumenta pravo na pravni lijek prepoznaju kao temeljno ljudsko pravo.
Članak 8. Opće deklaracije o pravima čovjekapravo na žalbu opisuje kao pravo svakog na djelotvorno pravno sredstvo putem nadležnih nacionalnih sudova, zbog djela kojima se krše osnovna prava koja su mu podijeljena u ustavu ili zakonu.
Upravo ovaj članak stvara obvezu državama potpisnicama da moraju ustanoviti djelotvorna unutarnja pravna sredstva kojima će štititi osnovna prava i slobode pred domaćim sudovima ustanovljenim ustavom i zakonom10.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima koji je u svjetskim razmjerima najznačajniji izvor o ljudskim pravima, pravo na žalbu definira u članku 14. stavak 5., tako da kaže:
»Tko god je proglašen krivim za neko djelo ima pravo da njegovo okrivljenje i presudu ispita sud u skladu sa zakonom.«
Osim ovog prava, Pakt sadržava čitav niz materijalnih i procesnih prava, ali sadržava i odredbe koje određuju sam postupak zaštite, kao i tijela koja te postupke provode.
U tu svrhu člankom 28. Pakta predviđeno je osnivanje Odbora za prava čovjeka11 u čiji sastav ulaze državljani država ugovornica Pakta, koji potom razmatra predmete koji su mu podneseni, u skladu s člankom 42.
3.1.Nadležnost Odbora
Fakultativnim protokolom uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koji je stupio na snagu 1976., a Republike Hrvatska ga je ratificirala (Nar. nov. - MU, br. 7/95) - država ugovornica Pakta koja pristupa tom Protokolu, priznaje nadležnost Odbora za prava čovjeka da prima i razmatra individualna priopćenja od osoba pod njezinom sudbenošću, koje se žale da je ta država ugovornica prekršila ma koje njihovo pravo spomenuto u Paktu - čime je uspostavljena nadležnost Odbora za postupanje u pojedinačnim predmetima ako se radi o povredi prava koja se štite samim Paktom - dakle, uspostavljeno je pravo na individualnu tužbu.
Ovaj sustav individualnih tužbi nalik je kvazisudskom sustavu te dopušta oštećenoj stranci da podnese priopćenje Odboru, pod uvjetom da su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Da bi priopćenje bilo dopušteno, ne smije biti anonimno, predstavljati zloporabu »prava na podnošenje«, te mora biti u skladu sa svim odredbama Pakta. Prije razmatranja priopćenja Odbor se mora uvjeriti da se isti predmet ne razmatra po nekom drugom postupku međunarodne istrage ili rješavanja.
Odbor priopćenja ispituje na zatvorenim sjednicama, na temelju pisanih informacija koje je dostavio tužitelj pojedinac i zainteresirana država koja ima rok od šest mjeseci za dostavu svoje argumentacije o osnovanosti predmeta.
Pojedinačna priopćenja prvo ispituje specijalni izvjestitelj, a nakon odluke o dopuštenosti predmet proučava radna skupina koja svoje preporuke dostavlja samom Odboru koji donosi odluku.
Odluke o osnovanosti predmeta zovu se »Stavovi«.
Kako Fakultativni protokol ne govori ništa o ulozi Odbora u provedbi njegovih stavova od strane država ugovornica, da bi pokrio tu prazninu Odbor je imenovao Specijalnog izvjestitelja radi praćenja provedbe stavova, koji traži da države u svojim periodičnim izvješćima naznače mjere koje su poduzele da bi provele stavove Odbora.
Nakon stupanja na snagu Protokola 1976., Odbor se bavio većim brojem individualnih priopćenja/tužbi, ali je većina bila odbačena kao nedopuštena zbog neiscrpljivanja redovitog pravnog puta u nacionalnom pravnom sustavu ili je bila riječ o tome da se predmet već razmatrao u nekom drugom postupku međunarodne istrage.
Proteklih godina značajno je porastao broj dopuštenih priopćenja te se razvila vrijedna pravna praksa kojom se tumači Pakt i sâm Protokol, a smatra se važnim dijelom suvremenog prava ljudskih prava12.
Povredom članka 14. stavak 5. Pakta, tj. povredom prava na žalbu Odbor se bavio u nekoliko predmeta, od čega su najznačajnijiReid v. Jamaica; Perera v. Australija; H. T. B. v Canada; Pratta and Morgan v. Jamaica te Ceasrio Gomez Vazguez v. Španjolska.
3.2.Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda13 (u nastavku teksta: Konvencija) usvojena je 4. studenoga 1950. od strane Vijeća Europe u Rimu. U Republici Hrvatskoj primjenjuje se zajedno s dodatnim Protokolima od 5. studenoga 1997.
Člankom 1. Konvencije visoke ugovorne stranke/države potpisnice obvezale su se na to da će osigurati svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u odjeljku I. te Konvencije.
U izvornom obliku Konvencija je jamčila: pravo na život; pravo ne biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni; slobodu od ropstva; pravo na osobnu slobodu, sigurnost i pravičan postupak; slobodu od ex post facto zakona i kazni; pravo na privatan i obiteljski život; slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi; slobodu izražavanja i mirnog okupljanja; i pravo na sklapanje braka i zasnivanje obitelji. Članak 14. sadržava odredbe o nediskriminaciji uživanja prava i sloboda, dok članak 13. jamči pravo na »djelotvoran pravni lijek pred državnim vlastima«.
Katalog prava zajamčenih Konvencijom proširen je kroz usvajanjedopunskih protokola za one države koje su njegove ugovorne strane.
Prvim protokolom dodano je pravo na vlasništvo, pravo na obrazovanje i obveza održavanja u razumnom razdoblju slobodnih i tajnih izbora.
Protokolom broj 4 uvedena je zabrana lišenja slobode zbog neispunjavanja ugovorne obveze i jamstvo slobode kretanja te je zabranjen prinudni izgon državljana i kolektivno protjerivanje stranaca.
Protokolom broj 6 ukinuta je smrtna kazna u mirnodopsko vrijeme, dok Protokol broj 13 ukida iznimku iz Protokola broj 6, koja dopušta smaknuća tijekom rata, učinivši tako smrtnu kaznu nezakonitom u svim okolnostima.
Protokol broj 7 zahtijeva da države omoguće strancima razna jamstva pravičnog postupka prije nego što budu prognani iz zemlje u kojoj borave te predviđa pravo žalbe u kaznenom postupku za obeštećenje u slučajevima sudske pogreške, pravo da se ne bude ponovno kažnjen, kao i jednakost u pravima i odgovornostima među supružnicima. Protokol broj 12 pojačava jamstvo nediskriminacije iz članka 14 Konvencije.
3.3.Pravo na žalbu kroz praksu Europskog suda
Konvencija je ustanovila dvije institucije radi osiguranja poštovanja obveza koje su visoke ugovorne stranke preuzele, i to prije Europsku komisiju za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava. Stupanjem na snagu Protokola broj 11, 1. studenoga 1998. prijašnju komisiju i Sud zamijenio je Stalni sud (European Court of Human Rights - u nastavku teksta: ECHR).
Danas ovaj Sud ima nadležnost nad 850 milijuna ljudi te ga stoga neki teoretičari nazivaju ustavnim sudom za građanska i politička prava Europe.
U odnosu na zaštitu prava na žalbu - prava na učinkovito pravno sredstvo, bitni su članak 13. Konvencije, članak 2. Protokola broj 7 uz Konvenciju, ali i članak 6. Konvencije koji je u bîti najvažnije procesno ljudsko pravo.
3.3.1. Domašaj i načela za tumačenje članka 13. Konvencije
Člankom 13. Konvencije jamči se pravo na djelotvoran pravni lijek, jer svatko čija su prava i slobode priznata u toj Konvenciji povrijeđeni, ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.
Kako se člankom 1. Konvencije visokim ugovornim stranama nalaže obveza da svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom osiguraju prava i slobode koje se štite Konvencijom logično je da je člankom 13. propisana obveza da u nacionalnim zakonodavstvima postoji pravo na djelotvoran pravni lijek kojim će se štititi osobe pod jurisdikcijom visoke ugovorne strane ako ta strana počini povredu nekog prava koje se štiti samom Konvencijom.
Domašaj članka 13. odnosi se, stoga, na svaki zahtjev koji se može smatrati »podobnim« za razmatranje prema Konvenciji te on zahtijeva od domaćih vlasti ne samo odlučivanje o takvom zahtjevu, već i osiguranje odstranjenja nepravde u slučaju da se utvrdi postojanje povrede - predmet Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 1983.14
Kroz praksu u radu Suda prvobitno se smatralo da članak 13. ne sadržava opće jamstvo zaštite prava i sloboda koje se štite Konvencijom zbog riječi »čija prava i slobode priznate Konvencijom su prekršeni«, te se stoga na njega ne može nezavisno pozivati, već samo u svezi s jednim ili više prava i sloboda.
Pod utjecajem članka 3. Statuta Savjeta Europe te Rezolucije (78)8 Komiteta ministara, u kojima se »pravo pristupa pravdi« naziva »osnovnom karakteristikom svakog demokratskog društva«15, te presude u predmetu Golder od 21. veljače 1975., gdje je rečeno da »načelo prema kojem mora postojati mogućnost da građanska žalba bude podnesena na sudskom nivou predstavlja jedno od priznatih osnovnih načela zakona«, došlo je do promjene u stajalištu suda, jer se može utvrđivati povreda članka 13. i u situaciji kad nije utvrđena povreda ni jedne druge odredbe Konvencije.
Prema mišljenju ECHR-a, članak 13. zahtijeva da pojedinac, koji se smatra pogođenim određenom mjerom koja navodno predstavlja povredu Konvencije, dakle ima »zahtjev podoban za raspravljanje«, ima na raspolaganju pravno sredstvo pred domaćim vlastima koje će mu omogućiti da dobije odluku o takvom svom zahtjevu, te ako je to potrebno i odgovarajuću naknadu - kao što je presuđeno u predmetima Klass i ostali protiv Njemačke 1978.; Metropolotan Church of Bessarabia i drugi protiv Moldavije 2001., Valsamis protiv Grčke 1996. ...
Svoje stajalište o tome da postojanje stvarne povrede neke druge odredbe Konvencije (materijalne odredbe) nije preduvjet za primjenu članka 13. Konvencije, ECHR je izrazio i u presudi Šoć protiv Hrvatske od 9. svibnja 2003., paragraf 114.
Zaštita prema članku 13. Konvencije nije apsolutna, jer on ne ide tako daleko da bi jamčio pravno sredstvo kojim bi se omogućilo ispitivanje usklađenosti zakona država ugovornica s Konvencijom ili s drugim jednakim domaćim propisom - presuda u predmetu James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. veljače 1986., paragraf 85.
Neka ograničenja djelotvornosti članka 13. Konvencije svojstvena su za kontekst u kojem je navodna povreda nastala. U takvim okolnostima ECHR ne smatra članak 13. neprimjenjivim, nego smatra da njegov zahtjev »djelotvorna pravna sredstva«, znači »sredstva koja su djelotvorna koliko je to moguće«, imajući na umu ograničen domašaj sredstva svojstvenog za taj poseban kontekst - presude u predmetu Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2000. i Taylor - Sabori protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2002.
Kroz praksu rada samog Suda razvila su se načela za tumačenje članka 13. Konvencije, koja uključuju sljedeće kategorije:
(a) kada pojedinac raspolaže dokazivim prigovor da je žrtva povrede prava zajamčenih Konvencijom, on mora imati u nacionalnom pravu pravno sredstvo da bi dobio odluku o takvom svom zahtjevu te ako je potrebno i odgovarajuću naknadu -
predmet Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva 1983.;
(b) vlast na koju upućuje članak 13. Konvencije ne mora biti nužno sudska, no ako to nije, njezine ovlasti i jamstva koja pruža bit će mjerodavni prilikom ocjene je li određeno pravno sredstvo učinkovito - primjerice, predmeti ekstradicije koju provodi izvršna vlast -
presude u predmetima Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva 1996., Jabardi protiv Turske 2000. i Al-Nashif protiv Bugarske 2002.;
presude u predmetima Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva 1996., Jabardi protiv Turske 2000. i Al-Nashif protiv Bugarske 2002.;
(c) iako jedno pravno sredstvo može zadovoljiti zahtjeve članka 13., ukupnost pravnih sredstava u domaćem pravnom sustavu također može imati isti učinak -
Klass i ostali protiv Njemačke 1978.;
Klass i ostali protiv Njemačke 1978.;
(d) članak 13. Konvencije ne traži od država ugovornica da na točno određeni način osiguraju u unutarnjem pravu učinkovitu primjenu Konvencije, jer su u odabiru načina zaštite prava i sloboda iz Konvencije države slobodne, ali zaštita mora biti stvarna i učinkovita, a ne teorijska i iluzorna - predmet Kaya protiv Turske 1989., Ilhan protiv Turske 2000.
3.3.2. Prava iz odredaba članka 5. stavak 4. i članka 6. stavak 1. Konvencije
Osim članka 13. Konvencije, osiguranje pravnog sredstva zbog povrede zaštićenih prava traže još odredbe članka 5. stavak 4. Konvencije vezano uz pravo na slobodu (habeas corpus)te odredbe članka 6. stavak 1. Konvencije koje se odnose na pravo na pravično suđenje koje u sebi uključuje i pravo na pristup sudu.
Stoga je bilo nužno u praksi Suda odrediti odnos između tih članaka.
Člankom 5. stavak 4. Konvencije osobi koja je uhićena ili pritvorena po bilo kojoj osnovi, navedenoj u članku 5. stavak 1. točka od (a ) do (f), daje se pravo da u posebnom postupku može zahtijevati ispitivanje zakonitosti lišenja slobode - vidjeti predmet Peša protiv Hrvatske presuda od 8. travnja 2010.
U predmetima De Jong, Baljet and van der Brink te Brannigan and McBride sud je zauzeo stajalište nakon što je utvrdio da se radilo o kršenju članka 5. stavak 4. Konvencije da se ima smatrati kako je članak 5. stavak 4. Konvencije lex specialis u odnosu na opću obvezu pružanja djelotvornog pravnog lijeka za svakog onog tko je žrtva kršenja Konvencije.
U odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije, Sud je dugo vremena smatrao da utvrđenje povrede te odredbe Konvencije ukida potrebu ispitivanja bilo kakvog zahtjeva na temelju članka 13. Konvencije - predmet Bouilly protiv Francuske iz 1999.
Međutim, Sud je u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, u predmetu Kudla protiv Poljske iz 2000., zauzeo stajalište da je pravo na suđenje u razumnom roku manje djelotvorno ako ne postoji mogućnost da se zahtjev prema Konvenciji najprije podnese nacionalnim vlastima te da, stoga, članak 13. Konvencije treba smatrati pojačanjem članka 6. stavak 1. Konvencije, umjesto da se smatra apsorbiranim općom obvezom koju nameće članak 13. Konvencije, barem u odnosu na pretjerane zastoje u pravnim postupcima.
Mnogi predmeti koji su upućeni ECHR-u, u svezi s povredom članka 13. Konvencije, odnosili su se na tvrdnje da u domaćem pravnom sustavu nije postojalo djelotvorno pravno sredstvo protiv propusta vlasti da osiguraju naknadu zbog nezakonitih smrti ili zabranjenog mučenja. Sud je smatrao da učinkovita istraga, u svrhu članka 13. Konvencije, uključuje temeljitu i djelotvornu istragu koja može dovesti do učinkovite identifikacije i kažnjavanja odgovornih - predmeti Assenov i ostali protiv Bugarske 1998.; Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2001., Egmez protiv Cipra 2000.
Povredu članka 13. Konvencije, ECHR će utvrditi i onda kad nije moguće tražiti naknadu štete za nematerijalnu štetu koju je pretrpjela žrtva neke teške povrede prava koje se štiti u Konvenciji, kao što je pravo na život iz članka 2. ili zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja iz članka 3. Konvencije - predmeti Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2002. i McGlinchey protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2003.
3.3.3. Pravo na žalbu u kaznenom predmetu
Člankom 2. Protokola broj 7 jamči se pravo na žalbu u kaznenim predmetima jer svatko osuđen od suda za kazneno djelo ima pravo od višeg suda tražiti ponovno razmatranje svoje presude ili kazne. Ostvarenje tog prava, kao i razlozi zbog kojih se ono može provoditi, uređuju se zakonom. Od toga prava mogu se zakonom propisati iznimke za lakša kaznena djela ili u slučajevima kad je nekoj osobi u prvom stupnju suđeno pred najvišim sudom ili ako je osuđena u povodu žalbe protiv oslobađajuće presude.
Opseg članka 2. Protokola broj 7 vezan je riječima »kazneno djelo« »sud« i »presuda ili kazna«.
Značenje riječi »kazneno djelo« vezano je uz ideju »kaznene optužbe« iz članka 6. stavak 1. Konvencije i zato je ispravno tumačiti da se članak 2. Protokola broj 7 odnosi ne samo na kaznene predmete već i na disciplinske i administrativne/upravne postupke koji i inače potpadaju pod opseg članka 6. stavak 1. Konvencije.
Članak 2. pretpostavlja »osudu i kaznu«, s tim da se ti pojmovi tumače autonomno, pa se, sukladno tome, taj članak ne može primijeniti kad osoba nije osuđena i kad joj nije izrečena kazna.
Presudu mora donijeti Sud, iz čega jasno proizlazi da članak 2. Protokola broj 7 nije primjenjiv kod prijestupa koje su presuđivala tijela koja se ne smatraju sudom prema članku 6. stavak 1. Konvencije.
Ostvarivanje prava na preispitivanje odluke mora biti regulirano zakonom, što u biti, znači da se nacionalnim zakonodavstvima ostavlja da odlučuju o modalitetima preispitivanja.
Stavkom 2. članak 2. Protokola broj 7 propisani su izuzeci od općeg prava na žalbu u kaznenim predmetima koji se odnose na:
(a) lakša kaznena djela - u praksi nije sasvim jasno određeno gdje je granica koja dijeli lakša od težih kaznenih djela, a kao vodeći kriterij odgovora na to pitanje jest je li djelo kažnjivo zatvorskom kaznom ili ne, što i nije najsretnije rješenje, s obzirom na to da je pitanje zatvorske kazne stvar unutarnjeg prava svake države, a moguće su velike razlike između država ugovornica;
(b) kad odluku u prvom stupnju donosi najviši sud - to su slučajevi kad zbog statusa optuženog ili zbog prirode prijestupa odlučuje najviši sud tada je jasno da u takvim slučajevima preispitivanje od strane višeg suda nije moguće;
(c) ako je osoba osuđena u povodu žalbe protiv oslobađajuće presude.
O dopuštenosti ograničenja prava na žalbu iz članka 2. stavak 2. Protokola broj 7, ECHR je u presudi Gurepka protiv Ukrajine, paragraf 59, od 6. rujna 2005. naveo:
»Sud podsjeća da države ugovornice imaju široku slobodu procjene prilikom određivanja na koji će način izvršiti svoju obvezu na temelju članka 2. Protokola broj 7 uz Konvenciju. U nekim državama okrivljenik koji želi uložiti žalbu mora ponekad tražiti dozvolu za to. Međutim, svako ograničenje prava na žalbu koje sadržava domaće zakonodavstvo mora, analogno s pravom na pristup sudu koje je sadržano u članku 6. stavak 1. Konvencije, imati legitimni cilj i ne smije narušavati samu bît prava. Sud, također, podsjeća kako pravno sredstvo, da bi bilo učinkovito, mora biti neovisno o bilo kakvom diskrecijskom djelovanju vlasti te mora biti neposredno na raspolaganju onima na koje se odnosi.«
3.3.4. Pravo na pravično suđenje u kaznenim predmetima
Članak 6. stavak 1. Konvencije osigurava pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim predmetima tako da jamči pravo na zakonom uspostavljen neovisan i nepristran sud koji će pravično, javno i u razumnom roku ispitati slučaj.
Jamstva iz članka 6. stavak 1. Konvencije protežu se na postupak u cijelosti.
Načelo »pravičnog postupka« u kaznenim predmetima sadržajno znači: zabranu razlikovanja stranaka u kaznenom postupku (jednakost oružja); utvrđivanje krivnje i odmjeravanje kazne mora biti provedeno prema autoritativnim pravnim standardima; postupak mora provoditi tijelo samostalne i neovisne sudbene vlasti uspostavljene zakonom, a okrivljeniku se mora omogućiti obrana otklanjanjem nejednakosti između njega i državne represivne vlasti16.
Sastavni elementi pojma pravičnog postupka u kaznenim predmetima su sljedeći: pravo stranke na nazočnost radnjama u postupku te saslušanja prije donošenja odluke; pravo stranke da u postupku poduzme sve radnje koje može poduzeti njezin protivnik; zabrana temeljenja sudskih odluka na nezakonitim dokazima; obveza obrazlaganja sudskih odluka; pretpostavka okrivljenikove nedužnosti; postojanje jamstva okrivljenikove obrane.17
Pravo na djelotvoran pravni lijek proizlazi iz pojma prava na pravično suđenje iako isto pravo izrijekom nije navedeno u samom članku 6. Konvencije.
Ono je usko povezano s pravom na obrazloženu presudu. To pravo ne zahtijeva podrobne odgovore domaćih sudova na svaki argument stranke, ali zahtijeva odgovor na osnovne elemente činjeničnih ili pravnih okolnosti na koje se određena osoba poziva. Bez obrazložene sudske odluke nema djelotvornog prava na pravni lijek, odnosno djelotvornog prava na žalbu - presude u predmetu Hadjianastassiou protiv Grčke od 26. lipnja 1992.
Jamstva pravičnog postupka iz članka 6. Konvencije vrijede i za žalbeni postupak kao cjelinu - presuda u predmetu Delcourt protiv Belgije od 7. siječnja 1970., što uključuje i postupak utvrđenja kazne u predmetu T. i V.protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1999.
To, stoga, što taj postupak nije zaseban postupak već predstavlja nastavak glavnog kaznenog postupka nakon što se pravomoćna odluka donosi tek nakon okončanja ove faze postupka. Kako se presude kaznenih žalbenih sudova izravno odražavaju na optuženu osobu tako je nužno da jamstva iz članka 6. Konvencije postoje i u toj fazi postupka.
Europski sud za ljudska prava je, stoga, odbijanje razmatranja kasacijske žalbe u kaznenom postupku razmatrao kao »ograničenje pristupa sudu«.
To, stoga, što članak 6. Konvencije ne obvezuje države ugovornice da osnuju žalbene ili kasacijske sudove. Međutim, kad takvi sudovi postoje, oni moraju poštovati jamstva sadržana u članku 6., pa tako i jamstvo da se strankama u postupku omogući djelotvorno pravo na pristup sudu - predmeti Brualla Gomez de la Torre protiv Španjolske od 19. prosinca 1997.; Kozlica protiv Hrvatske, zahtjev br. 29182/03 od 2. studenog 2006. i Angel Angelov protiv Bugarske, zahtjev br. 51343/99 od 15. veljače 2007.
Način na koji se pravo na pravično suđenje u svim svojim elementima primjenjuje u žalbenoj fazi ovisit će o posebnosti tog postupka u nacionalnom zakonodavstvu ponajprije u odnosu na ulogu i cilj koji ostvaruju žalbeni sudovi - presuda u predmetu Monnell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. ožujka 1983.
Pitanjima pravičnosti postupka u žalbenoj fazi ECHR se bavio u mnogobrojnim predmetima:
• pitanjima osobne nazočnosti optuženika pred sudom koji odlučuje o žalbi - presuda u predmetu Ekbatani protiv Švedske od 26. svibnja 1988., Kremzow protiv Austrije od 21. rujna 1993.;
• pravom na pristup sudu - presuda u predmetu Ashingdane protiv Velike Britanije od 28. svibnja 1985. i Bochev protiv Bugarske, presuda od 13. studenog 2008.;
• pravom na akuzatorni postupak -
presuda u predmetu Brandstetter protiv Austrije od 28. kolovoza 1991 i Delta protiv Francuske od 19. prosinca 1990.;
presuda u predmetu Brandstetter protiv Austrije od 28. kolovoza 1991 i Delta protiv Francuske od 19. prosinca 1990.;
• jednakosti stranaka - presuda u predmetu Atanasov protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije od 17. veljače 2011. te Borges protiv Belgije od 17. siječnja 1970.;
• pravom na branitelja - presude u predmetu Goddi protiv Italije od 9. travnja 1984. i Croissant protiv Njemačke od 25. rujna 1992.
1 Z. Đurđević, Bitne povrede odredaba kaznenog postupka, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 1., Zagreb, 1995., str. 82.
2 A. Gewirth, Osnova i sadržaj ljudskih prava, u T. Bubalović: Pravo na žalbu u kaznenom postupku.
3 O zaštiti ljudskih prava u kaznenom postupku vidjeti: D. Krapac, Reforma kaznenog postupka i zaštita ljudskih prava, HLJKPP, 1/1994, str. 104 i sl.
4 Vidjeti, primjerice, L. Oppenheim, International Law vol. 1., str. 362 (2. izdanje 1912.)
5 Vidjeti: L. Sohn i T. Buergenthal: International Protection of Human Rights 137 (1973.).
6 Člankom 22. uspostavljen je mandatski sustav Lige naroda, prema kojem su prijašnje kolonije država koje su bile poražene u Prvom svjetskom ratu pretvorene u zemlje pod mandatom Lige, kojima upravljaju sile pobjednice, rukovodeći se »načelom da dobrobit i razvoj domorodačkog stanovništva čini svetu dužnost civilizacije«.
7 Članak 23. Pakta Lige naroda odnosio se na ljudska prava, jer se, između ostalog, bavio pitanjima koja se tiču »pravičnih i humanih uvjeta rada za muškarce, žene i djecu«, te je predviđao osnivanje međunarodne organizacije rada za promicanje toga cilja.
8 Vidjeti: T. Buergenthal, D. Shelton i D. P. Steward: međunarodna ljudska prava - četvrto izdanje, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 19.
9 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 2/10).
10 D. Krapac: Pedeseta obljetnica Opće deklaracije o pravima čovjeka, str. 13.
11 Neki autori to prevode i kao Odbor za ljudska prava.
12 Odluke su javno objavljene u godišnjim izvješćima Odbora, te u posebnim nizovima - vidjeti Odbor za ljudska prava, Selected Decisions under the Optional protocol: Second to Sixteenth Sessions, UN Publ. No. E. 89.XIV.2. (1984.) itd. Seventeenth to Thirty-Second Sessions (October 1982. - April 1988.) UN Publ. No. E .89.XIV1. (1990.).
13 Vidjeti bilješku 9.
14 Vidjeti: Donna Gomien: Europska konvencija o ljudskim pravima, Naklada Zadar, str. 247.
15 Vidjeti P. van Dijk i G. J. H. van Hoof i suradnici - Teorija i praksa Europske konvencije o ljudskim pravima, str. 657.
16 O sadržajnim elementima »pravičnog postupka« vidjeti: D. Krapac, Kazneno procesno pravo ... (2000.) str. 85.
17 O općim elementima pojma »pravičnog postupka« vidjeti: D. Krapac, Kazneno procesno pravo ... (2000.), str. 86-94, te T. Bubalović, Pravo na žalbu u kaznenom postupku, str. 201.
1 Z. Đurđević, Bitne povrede odredaba kaznenog postupka, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 1., Zagreb, 1995., str. 82.
2 A. Gewirth, Osnova i sadržaj ljudskih prava, u T. Bubalović: Pravo na žalbu u kaznenom postupku.
3 O zaštiti ljudskih prava u kaznenom postupku vidjeti: D. Krapac, Reforma kaznenog postupka i zaštita ljudskih prava, HLJKPP, 1/1994, str. 104 i sl.
4 Vidjeti, primjerice, L. Oppenheim, International Law vol. 1., str. 362 (2. izdanje 1912.)
5 Vidjeti: L. Sohn i T. Buergenthal: International Protection of Human Rights 137 (1973.).
6 Člankom 22. uspostavljen je mandatski sustav Lige naroda, prema kojem su prijašnje kolonije država koje su bile poražene u Prvom svjetskom ratu pretvorene u zemlje pod mandatom Lige, kojima upravljaju sile pobjednice, rukovodeći se »načelom da dobrobit i razvoj domorodačkog stanovništva čini svetu dužnost civilizacije«.
7 Članak 23. Pakta Lige naroda odnosio se na ljudska prava, jer se, između ostalog, bavio pitanjima koja se tiču »pravičnih i humanih uvjeta rada za muškarce, žene i djecu«, te je predviđao osnivanje međunarodne organizacije rada za promicanje toga cilja.
8 Vidjeti: T. Buergenthal, D. Shelton i D. P. Steward: međunarodna ljudska prava - četvrto izdanje, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 19.
9 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 2/10).
10 D. Krapac: Pedeseta obljetnica Opće deklaracije o pravima čovjeka, str. 13.
11 Neki autori to prevode i kao Odbor za ljudska prava.
12 Odluke su javno objavljene u godišnjim izvješćima Odbora, te u posebnim nizovima - vidjeti Odbor za ljudska prava, Selected Decisions under the Optional protocol: Second to Sixteenth Sessions, UN Publ. No. E. 89.XIV.2. (1984.) itd. Seventeenth to Thirty-Second Sessions (October 1982. - April 1988.) UN Publ. No. E .89.XIV1. (1990.).
13 Vidjeti bilješku 9.
14 Vidjeti: Donna Gomien: Europska konvencija o ljudskim pravima, Naklada Zadar, str. 247.
15 Vidjeti P. van Dijk i G. J. H. van Hoof i suradnici - Teorija i praksa Europske konvencije o ljudskim pravima, str. 657.
16 O sadržajnim elementima »pravičnog postupka« vidjeti: D. Krapac, Kazneno procesno pravo ... (2000.) str. 85.
17 O općim elementima pojma »pravičnog postupka« vidjeti: D. Krapac, Kazneno procesno pravo ... (2000.), str. 86-94, te T. Bubalović, Pravo na žalbu u kaznenom postupku, str. 201.
1.01.13. Ljudska prava i temeljne slobode