Stručni članci

24.01.2025.
Pravo na suđenje u razumnom roku
promjena prakse Ustavnoga suda
U nekoliko je presuda Europski sud za ljudska prava utvrdio da hrvatski model zaštite prava na suđenje u razumnom roku, propisan Zakonom o sudovima, povređuje Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno tome, učinjene su odgovarajuće izmjene i dopune Zakona o sudovima, a Ustavni je sud promijenio svoju praksu postupanja s predmetima povrede prava na suđenje u razumnom roku. Autor pojašnjava Rješenje i argumente Ustavnoga suda.
1. UVOD
Rješenjem Ustavnog suda br.: U-IIIA-2199/2024 od 8. listopada 2024. (Nar. nov., br. 131/24) promijenjena je praksa postupanja s predmetima povrede prava na suđenje u razumnom roku. U članku dajemo prikaz promijenjenog stajališta Ustavnog suda.
2. DOPUŠTENOST USTAVNE TUŽBE ZBOG POVREDE PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU DO TRAVNJA 2024.
Ustavni je sud još u Rješenju broj: U-IIIA-322/2014 od 23. prosinca 2014. (Nar. nov., br. 8/15) utvrdio da je jedna od pretpostavki za dopuštenost ustavne tužbe podnesene na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst - u nastavku teksta: Ustavni zakon), zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, da je podnositelj prethodno (is)koristio dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka.
Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) donio je 30. srpnja 2020. tri presude protiv Republike Hrvatske (Mirjana Marić protiv Hrvatske, br. 9849/15; Glavinić i Marković protiv Hrvatske, br. 11388/15 i 25605/15 te Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, br. 31386/17) u kojima je utvrdio da zakonodavni model zaštite prava na suđenje u razumnom roku propisan Zakonom o sudovima (Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 67/18 i 21/22) nije u skladu s člankom 13. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - u nastavku teksta: Konvencija). Navedeno stajalište ESLJP ponovio je u presudi Balicki protiv Hrvatske, br. 71300/16, od 9. veljače 2023.
Nakon toga, Ustavni je sud počeo smatrati dopuštenima sve ustavne tužbe radi povrede prava na suđenje u razumnom roku, ako je utvrdio da je a priori razvidno da je u trenutku podnošenja ustavne tužbe došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, Ustavni sud zauzeo je stajalište da se korištenje dopuštenog pravnog sredstva protiv nerazumne duljine postupka prije podnošenja ustavne tužbe neće zahtijevati od podnositelja kada Ustavni sud ocijeni da postupak u trenutku podnošenja ustavne tužbe a priori nerazumno dugo traje
U jednoj od prvih potom donesenih odluka, br.: U-IIIA-7473/2022 od 27. lipnja 2023., utvrđeno je da je u konkretnom slučaju od pokretanja postupka (12. srpnja 2021.) do podnošenja ustavne tužbe (27. prosinca 2022.) postupak je trajao jednu (1) godinu, pet (5) mjeseci i petnaest (15) dana, te da je podnositelj bio dužan prethodno koristiti dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka. Ako je postupak trajao dulje do podnošenja ustavne tužbe, Ustavni sud utvrdio bi da se takvo sredstvo nije trebalo koristiti te da je a priori razvidno da je postupak trajao prekomjerno (primjerice, odluka broj: U-IIIA- 2373/2023 od 28. rujna 2023.).
3. DOPUŠTENOST USTAVNIH TUŽBI ZBOG POVREDE PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU NAKON TRAVNJA 2024.
U Rješenju br.: U-IIIA-322/2014 od 23. prosinca 2014. (Nar. nov., br. 8/15) Ustavni je sud utvrdio pravila vezana uz svoju nadležnost u zaštiti ustavnog prava na suđenje u razumnom roku. U vrijeme donošenja toga rješenja bila je riječ o zakonskom modelu propisanom Zakonom o sudovima (Nar. nov., br. 28/13 – u nastavku teksta: ZoSud/13), koji je predviđao pravno sredstvo namijenjeno samo ubrzanju sudskog postupka, a tek u slučaju nedonošenja odluke u naloženom roku, stranka je imala mogućnost odštetnog pravnog sredstva za utvrđenu povredu.
U Izvješću o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, uređenoj člancima 63. - 70. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15 i 67/18), br.: U-X-4090/2020 od 23. veljače 2021. (www.usud.hr), upućenom Hrvatskom saboru, Ustavni sud, polazeći od presuda ESLJP-a Mirjana Marić protiv Hrvatske, br. 9849/15; Glavinić i Marković protiv Hrvatske, br. 11388/15 i 25605/15; te Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, br. 31386/17 od 30. srpnja 2020, ocijenio je da zakonodavni model koji je bio propisan ZoSud-om/13 ne ispunjava svoju svrhu u situacijama u kojima postupak već predugo traje odnosno u kojima je već došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku te ga je potrebno doraditi.
Naime, pravno sredstvo namijenjeno samo ubrzanju postupka ne može biti učinkovito za ispravljanje situacija u kojima postupak već predugo traje odnosno u kojem je već došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Ono stoga mora biti popraćeno i odštetnim pravnim sredstvom, jer žrtva povrede nekog Ustavom odnosno Konvencijom zajamčenog prava ili slobode prestaje biti žrtvom te povrede kumulativnim ispunjenjem dviju pretpostavki: utvrđenjem povrede prava ili slobode zajamčene Ustavom odnosno Konvencijom te dodjeljivanjem odgovarajuće novčane naknade za tako utvrđenu povredu.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 36/24 - u nastavku teksta: ZiDZoSud/24), koji je stupio na snagu 2. travnja 2024., izmijenjen je zakonodavni model zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Izmijenjeni model propisan je člancima 65. - 69. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 - u nastavku teksta: ZoSud/24).
Navedenim odredbama propisano je postupanje po podnesenom zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom, i to tako da ako predsjednik neposredno višeg suda odnosno vijeće iz članka 65. st. 2. ZoSud-a/24 utvrdi da je zahtjev osnovan, odredit će rok u kojem sudac mora riješiti predmet te primjerenu naknadu koja pripada stranci zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Izmijenjeni zakonodavni model zaštite prava na suđenje u razumnom roku udovoljava standardima zaštite toga ustavnog prava uspostavljenim u praksi ESLJP-a, a prihvaćenim u praksi Ustavnoga suda. Polazeći od izmijenjenog modela zaštite prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zauzeo je stajalište da je pretpostavka za dopuštenost ustavne tužbe zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, podnesene nakon 2. travnja 2024., da je podnositelj prethodno koristio dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka, u skladu s člancima 65. - 69. ZoSud-a/24.
U konkretnom predmetu, podnositeljica je ustavnu tužbu podnijela 13. svibnja 2024., odnosno nakon stupanja na snagu ZiDZoSud/24. Stoga je Ustavni sud utvrdio da je podnositeljica bila dužna prethodno koristiti dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka propisano člankom 65. ZoSud-a/24. Budući da podnositeljica u ustavnoj tužbi nije pokazala da je tijekom postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku koristila dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka, ustavna tužba nije dopuštena pa je ona odbačena na temelju članka 72. Ustavnog zakona.
4. ZAKLJUČNO
Dakle, u svim predmetima suđenja u razumnom roku, prije obraćanja Ustavnom sudu ustavnom tužbom, potrebno je iskoristiti dopuštena pravna sredstva iz članaka 65. - 69. ZoSud-a/24 pa tek onda, ako je stranka nezadovoljna odlukama sudova glede razumnoga roka, obratiti se posebnom ustavnom tužbom, kako je pojašnjeno u ovom članku.