Pravo na pristup sudu, odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim predmetima, jedan je od aspekata „prava na sud” zajamčenog člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pravo na pokretanje postupka jamči i pravo od suda ishoditi rješenje spora jer bi u protivnom to pravo bilo iluzorno i teoretsko. Međutim, to pravo nije apsolutno, nego može biti podvrgnuto ograničenjima koja ne umanjuju samu bit prava i koja teže legitimnom cilju uz razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji postići. Domaći sudovi imaju diskrecijske ovlasti koje im omogućavaju promjenu sudske prakse kada to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno, osobito u državama kao što je Republika Hrvatska, sa sustavom pisanog prava koja nije vezana presedanima. Međutim, pretjerani formalizam domaćih sudova u tumačenju i primjeni postupovnih pretpostavki predstavlja neopravdano ograničenje prava na pristup sudu. Stoga autorica u ovom članku prikazuje različite odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima protiv Republike Hrvatske u kojima se raspravljalo upravo o pravu na pristup sudu i njegovim ograničenjima.