I. STATUSNI UČINAK PRETVORBE

1. Pretvorba se zbiva na temelju zakona, a kroz promjenu statusa dotadašnjeg društvenog poduzeća u trgovačko društvo.

2. Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća uređuje pretvorbu poduzeća s društvenim kapitalom u poduzeće kojemu je određen vlasnik (čl. 1. st. 1. Zakona o pretvorbi)¹. Pretvorbom se istim aktom istodobno zbivaju dva statusna učinka, koja su dvije strane iste medalje. S jedne strane prestaje postojati dotadašnje društveno poduzeće, a s druge - nastaje dioničko društvo (d.d.)² ili društvo s ograničenom odgovornošću (d. o. o.)³ koje ima u cjelini poznatog vlasnika (čl. 4. Zakona o pretvorbi), tj. osobe koje imaju udio u kapitalu u obliku dionica ili u obliku poslovnog udjela. ⁴

3. Pretvorba društvenog poduzeća se zbiva nastankom trgovačkog društva (dioničkog društva, odnosno društva s ograničenom odgovornošću) u koje se dotadašnje društveno poduzeće pretvara; ujedno s nastankom tog trgovačkog društva, prestaje postojati ono dotadašnje društveno poduzeće koje se pretvorilo u to trgovačko društvo. Dioničko društvo, odnosno društvo s ograničenom odgovornošću u koje se pretvorilo dotadašnje društveno poduzeće nastaje upisom u sudski registar (čl. 6. st. 2. Zakona o pretvorbi).

5. Upis u sudski registar trgovačkog društva koje je nastalo pretvorbom jest način na koji se pretvorba zbiva. Pravni temelj za to su odluka organa društvenog poduzeća koje se pretvara (čl. 10. Zakona o pretvorbi) s rješenjem kojim je nadležno tijelo upravne vlasti (isprva Agencija za restrukturiranje i razvoj, potom Hrvatski fond za privatizaciju5 ) - pošto je provelo upravni postupak - dalo suglasnost za provođenje te pretvorbe (čl. 12. st. 1. Zakona o pretvorbi). 6

6. Između trgovačkog društva koje je nastalo pretvorbom i društvenog poduzeća koje je pretvorbom prestalo, postoji pravna veza. Pretvorbom nastalo trgovačko društvo je pravni sljednik (sukcesor) onog društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo postojati (čl. 6. st. 2. Zakona o pretvorbi). Posrijedi je slučaj sveopćeg sljedništva (univerzalne sukcesije).

II. IMOVINSKI UČINAK PRETVORBE

A. Sljedništvo (sukcesija) u imovinske odnose društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo postojati

6. Imovinski učinak pretvorbe koincidira sa statusnim. Budući da je trgovačko društvo (d.d., d.o.o.) koje je nastalo pretvorbom, na temelju zakona sveopći pravni sljednik (univerzalni sukcesor) onog društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo postojati (čl. 6. st. 2. Zakona o pretvorbi), to je u imovinu tog trgovačkog društva prešlo ono što su u trenutku pretvorbe bila sredstva društve nog poduzeća koje je to pretvorbom prestalo. A što je to moglo biti u imovini društvenog poduzeća koje je pretvorbom prestalo? U doba stupanja snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, bio je na snazi Zakon o poduzećima (ZP),⁷ a taj je određivao da sredstva pojedinog poduzeća (društvenog, privatnog i mješovitog) mogu biti stvari, prava i novac (čl. 160. ZP-a) te da su sredstva poduzeća u pravnom prometu (čl. 163. ZP-a). To se trebalo nastaviti i kod pravnog sljednika, što znači da su se nakon pretvorbe trebale u imovini onog trgovačkog društva koje je nastalo pretvorbom, naći sve (u načelu sve8) one stvari, prava i novac koje su u trenutku pretvorbe bile sredstva onog društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo postojati.

7. Nakon pretvorbe nastavlja se i dotadašnja imovinska odgovornost za dugove, naime za obveze onog društvenog poduzeća koje je pretvorbom prestalo. Do pretvorbe je ono za svoje obveze odgovaralo svojim sredstvima (stvarima, pravima, imovinom), što je određivao članak 165. ZP-a. Nakon pretvorbe odgovara za te iste obveze pravni sljednik -trgovačko društvo (d.d., d.o.o.) koje je nastalo tom pretvorbom - svojom imovinom. Time se nastavlja odgovornost za iste obveze istim stvarima, pravima i novcem, jer se u času pretvorbe u imovini trgovačkog društva koje je pretvorbom nastalo, nalaze one stvari, prava i novac koji su do tada bili sredstva društvenog poduzeća koje je pretvorbom prestalo.⁹

8. To su imovinske posljedice činjenice da je trgovačko društvo, koje je nastalo pretvorbom, pravni sljednik društvenog poduzeća koje je pretvorbom prestalo postojati. No, u vezi s time što se sljedništvo zbiva i u pogledu stvari koje su bile sredstva pretvorenog društvenog poduzeća (stvari u društvenom vlasništvu na kojem je društveno poduzeće imalo pravo korištenja i raspolaganja), postoji pravni problem koji se nipošto ne može zaobići. On je izvor nejasnoća o vlasništvu onih stvari (osobito nekretnina) na kojima su pravo korištenja i raspolaganja imale društvena poduzeća koja su prestala pretvorbom u trgovačka društva. To ćemo izložiti u okviru izlaganja o stvarnopravnom učinku pretvorbe.

B. Posebno o stvarnopravnom učinku pretvorbe

1. Općenito o pravnom sljedništvu u pogledu stvari i pretvorba prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva

a) Problem sljednikovog stjecanja prava vlasništva na stvarima koje su bile u imovini pretvorenog društvenog poduzeća

9. Nesumnjivo je da je trgovačko društvo (d.d., d.o.o.) koje je nastalo pretvorbom pravni sljednik onog društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo. To izričito određuje članak 6. st. 2. Zakona o pretvorbi. Isto je tako nesumnjivo i da se - kako je već izloženo - nakon pretvorbe trebaju u imovini (imovinskoj masi) trgovačkog društva, koje je nastalo pretvorbom, naći sve one stvari koje su u trenutku pretvorbe bile tzv. sredstva društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo postojati. No, postavljaju se pitanja u vezi s pravom vlasništva tih stvari, naime kako i na kojem pravnom temelju je trgovačko društvo koje je nastalo pretvorbom postalo vlasnikom tih stvari, kako i kada je steklo pravo vlasništva i u pogledu čega sve ga je steklo? Ta se pitanja postavlja stoga što društveno poduzeće koje je prestalo pretvorbom nije na društvenim stvarima imalo pravo vlasništva, nego pravo korištenja i raspolaganja, a Zakon o pretvorbi ne sadržava odredbe o pretvorbi tih prava u pravo vlasništva. Činjenica je da ono trgovačko društvo (d.d., d.o.o.) koje je pravni sljednik društvenog poduzeća ima pravo vlasništva na stvarima na kojima je to društveno poduzeće imalo pravo korištenja i raspolaganja, ali odakle mu, kada to poduzeće nije imalo pravo vlasništva? Tek pošto se riješi taj problem, moguće je izvoditi daljnje zaključke.¹⁰

10. Moramo konstatirati da postoje dva bitno različita shvaćanja o učincima pravnog sljedništva glede stvari koje su bile sredstva društvenog poduzeća koje je pretvorbom prestalo, dakle o stvarnopravnom učinku te pretvorbe. Prema jednom se shvaćanju sa statusnom pretvorbom društvenog poduzeća ujedno zbiva i stvarnopravna pretvorba njegovih prava upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenim stvarima u pravo vlasništva. Prema drugom shvaćanju, naprotiv, statusna pretvorba društvenog vlasništva nije ujedno i stvarnopravna pretvorba njegovih prava glede stvari, za potonju je potreban posebni pravni temelj. Svako se od tih shvaćanja sučeljava s ozbiljnim primjedbama, koje treba ocijeniti da bi se moglo prosuditi koje je od njih ispravno. To je nužno uraditi, jer jedino usvajanje ispravnog shvaćanja o stvarnopravnom učinku pretvorbe, omogućuje da se dođe do ispravnih odgovora na praktična pitanja koja se s tim u vezi postavljaju. Prikazat ćemo stoga oba ta shvaćanja i ozbiljne primjedbe koje se svakom od njih postavljaju. Ocijenit ćemo pravnu težinu tih primjedbi, što će nam omogućiti da ocijenimo koje je od ta dva shvaćanja ispravno s pravnog stajališta, pa ga treba slijediti u daljnjem zaključivanju o stvarnopravnom učinku pretvorbe.

b) Shvaćanje da stvarnopravni učinak pretvorbe nastupa samom činjenicom statusne pretvorbe društvenog poduzeća u trgovačko društvo

11. U nas je prihvaćeno shvaćanje da pretvorba društvenog poduzeća u trgovačko društvo ima dva neposredna učinka - statusnu i stvarnopravnu pretvorbu. Prema tom shvaćanju, ne samo daje dotadašnje društveno poduzeće pretvoreno u d.d. ili d.o.o. (statusni učinak), nego su se ujedno pretvorila u pravo vlasništva dotadašnja prava koriš tenja i raspolaganja na onim stvarima koje su u postupku pretvorbe društvenog poduzeća prijavljene i procijenjene kao društveni kapital u tom poduzeću.11 Oboje se - prema ovom shvaćanju - zbilo na temelju akta kojim je izvršena pretvorba i u času kad je ona izvršena. To bi značilo, da bi pravni temelj za stjecanje vlasništva na tim stvarima (odnosno pretvorbu dotadašnjeg prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva) bila odluka o pretvorbi koju je donio organ upravljanja društvenog poduzeća,¹2 ako je suglasnost za provođenje namjeravane pretvorbe dala svojim pravomoćnim rješenjem Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj (Agencija), odnosno Hrvatski fond za privatizaciju (Fond).¹³ Vlasništvo bi se na tom temelju stjecalo aktom upisa u registar onog d.d. ili d.o.o. u koje se društveno poduzeće pretvorilo. Značilo bi to i obrnuto - na stvarima koje u postupku pretvorbe ne bi bile prijavljene i procijenjene kao društveni kapital u poduzeću koje se pretvara, ne bi pravo vlasništva stjecalo d.d. odnosno d.o.o. u koje se to društveno poduzeće pretvorilo (za to bi stjecanje nedostajao pravni temelj). Ovo se shvaćanje redovito poziva na Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, premda taj zakon nije odredio ništa takvog, pa ni sličnog. Taj zakon sadrži odredbe jedino o statusnoj pretvorbi društvenog poduzeća u trgovačko društvo koje je tada njegov pravni sljednik, ali - prema pobornicima ovog shvaćanja - odredba o sukcesiji implicira i pretvorbu prava korištenja i raspolaganja društvenim stvarima u pravo vlasništva tih stvari.¹⁴ Ovo shvaćanje, naime, polazi od pravila stvorenog u doba kada je pravni poredak u pogledu stvari bio razdvojen na društvenovlasnički i na vlasničkopravni poredak, uz neizbježnu nejednakost pravnih subjekata (društvenovlasničkih s jedne i vlasničkopravnih s druge strane) i nejednakost njihove pravne sposobnosti. Po pravilu iz tog doba, mogli su prava upravljanja, korištenja i raspolaganja sredstvima u društvenom vlasništvu imati jedino društvenovlasnički subjekti, a pravo vlasništva jedino vlasničkopravni. Kad je stvar napuštala društveno vlasništvo i ulazila u imovinu vlasničkopravnog subjekta, taj subjekt ne bi stjecao pravo korištenja i raspolaganja tom stvari, nego je stjecao pravo vlasništva na njoj. Stoga - premda Zakon o pretvorbi nije ništa odredio o stvarnopravnim učincima pretvorbe društvenog poduzeća u vlasničkopravni subjekt (d.d. ili d.o.o.), ali je odredio da taj vlasničkopravni subjekt postaje pravnim sljednikom društvenog poduzeća - primjena spomenutog pravila bi zahtijevala da se prigodom statusne pretvorbe zbiva i pretvorba prava korištenja i raspolaganja na stvarima, koje su do tada bile društvene, u pravo vlasništva na tim stvarima. Dakle, statusni i stvarnopravni učinak zbivali bi se na istom pravnom temelju i na isti način. Kao što se pretvorba subjekta zbiva, tako se i vlasništvo stvari koje su bile u imovini pretvorenog društvenog poduzeća zbiva na temelju odluke poduzeća o namjeravanoj pretvorbi i rješenja Agencije/Fonda o davanju suglasnosti na nju,15 a na tom temelju - činom stjecateljevog upisa u sudski registar.

12. Takvo se shvaćanje, međutim, sukobljava s dva ozbiljna problema; jedan je doktrinarni, a drugi praktični. Doktrinarni problem leži u tome da je - kao što je svakom poznato - kod pravnog sljedništva isključena ikakva transformacije subjektivnih prava koja prelaze na sljednika; sljednik stječe ona prava koja su pripadala njegovu predniku. Na sljednika se prenosi jedino ono što prednik ima; s prednika ne može na sljednika prijeći nešto što prednik nije imao. Ipak, činjenica je da stvari u pogledu kojih je pravo korištenja i raspolaganja imalo poduzeće koje je pretvorbom prestalo, pripadaju nakon pretvorbe sljedniku tog poduzeća. Ali, budući da biti pravni sljednik znači biti sljednik u subjektivnim pravima, to su prednikove stvari mogle postati sljednikove jedino ako su na nj prešla prednikova prava na tim stvarima, dakle prava korištenja i raspolaganja tim stvarima. Pretvorbom njihovog dotadašnjeg nositelja, tj. društvenog poduzeća u trgovačko društvo, nisu se ta prava pretvorila u prava vlasništva; ona su neminovno i dalje ostala onakva kakva su bila kod prednika. Prigodom sveopćeg sljedništva ne mogu se izmijeniti subjektivna prava. Da bi se pravo korištenja i raspolaganja stvarima pretvorilo u pravo vlasništva na tim stvarima, potreban je pravni temelj. Njega, međutim, ne daje Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća svojom odredbom o pravnom sljedništvu. Naprotiv.

13. Shvaćanje po kojem bi sljednik (d.d., d.o.o.) na temelju odluke o pretvorbi i rješenja Agencije/Fonda stjecao vlasništvo stvari društvenog poduzeća koje je pretvorbom prestalo, sukobljava se i s praktičnim problemom. Taj proizlazi odatle što ni odluka poduzeća o namjeravanoj pretvorbi, ni rješenje Agencije/Fonda o davanju suglasnosti u svojoj izreci, naravno, ne sadržavaju nikakvo utvrđenje o tome koje su stvari na kojima bi sljednik društvenog poduzeća stjecao pravo vlasništva. Poduzeće svojom odlukom samo odlučuje na koji se način namjerava pretvoriti u trgovačko društvo, a Agencija/Fond svojim rješenjem samo daje suglasnost za pretvorbu i utvrđuje procijenjenu vrijednost društvenog kapitala poduzeća koje se pretvara u d.d., odnosno d.o.o. Kako onda može ta odluka i to rješenje poslužiti kao pravni temelj stvarnopravnog stjecanja?16

c) Shvaćanje da pretvorba prava korištenja i raspolaganja društvenim stvarima može nastupiti jedino na zasebnom pravnom temelju

14. Prema drukčijem shvaćanju, pretvorba društvenog poduzeća u trgovačko društvo ima samo jedan neposredni učinak - statusnu pretvorbu društvenog poduzeća i trgovačko društvo (d.d., d.o.o.). Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća je u svojem članku 1. stavak 1. odredio da se »ovim zakonom uređuje pretvorba ... poduzeća s društvenim kapitalom u ... poduzeće kojemu je određen vlasnik«. On, dakle, uređuje statusnu pretvorbu - pretvorbu subjekata iz društvenog poduzeća u trgovačko društvo (d.d. ili d.o.o.) te tko će postati »vlasnik« tog društva, naime nositelj članskih prava u tom društvu (dionica, odnosno udjela). Statusna se pretvorba zbiva na temelju odluke poduzeća o pretvorbi, a kroz postupak pred Agencijom RH za restrukturiranje i razvoj, odnosno pred Hrvatskim fondom za privatizaciju. Rezultat tog postupka je rješenje o suglasnosti na pretvorbu koju je predložilo društveno poduzeće, naime suglasnost na statusni rezultat pretvorbe - u koje i kakvo se trgovačko društvo pretvara dotadašnje društveno poduzeće, koliki je kapital tog društva i kojim osobama (fizičkim, pravnim) pripadaju članska prava (dionice, udjeli) i kolika. To rješenje (pošto postane pravomoćno) će, zajedno s odlukom poduzeća o pretvorbi, biti pravni temelj za nastupanje onih statusnih učinaka na koje se njime daje suglasnost, a ti će učinci nastupiti činjenicom upisa u sudski registar onog trgovačkog društva (d.d., d.o.o.) u koje se pretvara dotadašnje društveno poduzeće. U tom se postupku ne određuje ništa kome će pripasti imovina i obveze društvenog poduzeća, kad se ono pretvori. To i nije predmet odlučivanja, nego je to određeno izričitom zakonskom odredbom. Naime, time što je Zakon o pretvorbi u članku 6. stavak 2. odredio da je trgovačko društvo koje je nastalo pretvorbom pravni sljednik društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo, odredio je da ona ista prava koja su pripadala predniku (društvenom poduzeću koje pretvorbom prestalo postojati) pripadaju njegovom sljedniku (dioničkom društvu, odnosno društvu s ograničenom odgovornošću, koje je nastalo pretvorbom). Kao što je poznato - na sljednika se prenosi jedino ono što prednik ima; na sljednika ne može prijeći nešto što prednik nije imao, pa je isključena svaka transformacije prava koja prelaze na sljednika. Stoga su i u slučaju ovog sljedništva mogla na sljednika prijeći jedino ona prava u pogledu tih stvari koja su pripadala njegovu predniku, a to su prava korištenja i raspolaganja tim stvarima. Pretvorbom subjekta, ta prava nisu prestala, niti su se transformirala u prava vlasništva; ona su i dalje ostala onakva kakva su bila kod prednika, samo što su to sada sljednikova prava.20 21 Upisom u sudski registar d.d. ili d.o.o. kao sljednika društvenog poduzeća koje je ujedno prestalo, zbila se pretvorba jedino glede subjekta (nositelja) prava, ne i u pogledu sadržaja njegovih prava. Da bi se prava korištenja i raspolaganja mogla pretvoriti u prava vlasništva, potreban je posebni pravni temelj, baš kao što je takav temelj potreban da bi ta prava mogla prestati. Pravnog temelja za pretvorbu prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva nije bilo²² sve dok ga nije dao članak 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZV)23 odredivši: »Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije«. Tek na temelju odredbe članka 360. ZV-a - i pod njome određenim pretpostavkama - dolazi do pretvorbe prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva, i to od trenutka pretvorbe nositelja tih prava, što znači od trenutka upisa u sudski registar one osobe koja je pravni sljednik bivšeg društvenog poduzeća.^{24 25}

15.1 takvo se shvaćanje učinaka pretvorbe suočava s problemima, doktrinarnim i praktičnim. Doktrinarni je problem pravne sposobnosti, naime -je li trgovačko društvo (d.d., d.o.o.) sposobno biti subjektom prava korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu, ili su za to sposobni jedino tzv. društevenovlasnički subjekti? Ako trgovačko društvo nije za to sposobno, na njega ne mogu prijeći prava korištenja i raspolaganja stvarima s društvenog poduzeća čiji je sukcesor. Taj problem ima svoj korijen u sustavu nejednakosti pravnih subjekata, kakav je postojao na temelju Ustava RH i SFRJ. Je li toj nejednakosti još bilo mjesta u doba kada su se provodile pretvorbe temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća? Taj je zakon stupio na snagu 1.5.1991., kad više nisu bili na snazi izvori pravila o nejednakom tretmanu pravnih subjekata - Ustav SFRJ i Ustav SRH, kao ni Zakon o udruženom radu.26 Nadalje, u to doba više nije ni bilo moguće primjenjivati one odredbe ZOVO-a koje nisu bile u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske, jer je to onemogućio čl. 2. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima,27 a Ustav RH je jednakost proglasio za jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH (čl. 3. Ustava RH) te je izričito odredio: »Svi su pred zakonom jednaki« (čl. 14. st. 2. Ustava RH), kao i »Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu« (čl. 49. st. 2. reč. 1. Ustava RH). Dakle, u pravnom poretku RH tada više nije bilo mjesta nejednakosti pravne sposobnosti društvenovlasničkih i vlasničkopravnih subjekata. Ukidanjem svake, pa tako i ove nejednakosti pred zakonom, otpala je zapreka da prava korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu prijeđu s društvenog poduzeća na njegovog sveopćeg sljednika, sposobnog da bude nositelj prava vlasništva. Ta sposobnost ga više nije diskvalificirala da, kao sljednik bivšeg društvenovlasničkog subjekta, bude nositeljem prava korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu.28 Moramo zaključiti kako činjenica da je pravni sukcesor društvenog poduzeća vlasničkopravni subjekt (kao i svi ostali pravni subjekti u suvremenom poretku RH), nipošto nije smetnja usvajanju shvaćanja da su temeljem zakona (čl. 6. st. 2. Zakona o pretvorbi) prešla na pravnog sljednika bivšeg društvenog poduzeća njegova prava korištenja i raspolaganja društvenim stvarima, a da su se ona potom na temelju posebnog pravnog temelja - zakona (čl. 360. st. 1. ZV-a) pretvorila u prava vlasništva na tima stvarima, s učinkom od trenutka pretvorbe subjekta. Činjenica da one stvari glede kojih je pravo korištenja i raspolaganja imalo poduzeće koje je pretvorbom prestalo, pripadaju nakon pretvorbe sljedniku tog poduzeća, potvrđuje da d.d. ili d.o.o. koji je bio pravni sljednik bivšeg društvenog poduzeća, biva nositeljem prava korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu. Da je smetnja za to postojala, ove bi stvari postale ničije (res nullius) pošto bi njihov nositelj pretvorbom prestao. A to se nesumnjivo nije dogodilo, niti se smjelo dogoditi, jer bi bilo upravo suprotno društveno-ekonomskom cilju koji je zakonodavac želio postići Zakonom o pretvorbi.

16. Postavlja se pitanje, ne postoje li zapreke praktične naravi za usvajanje izloženog shvaćanja o nastupanju stvarnopravnog učinka pretvorbe; naime - ne postoji li opasnost da se ospori valjanost onih raspolaganja stvarima bivšeg društvenog poduzeća, koja je u međuvremenu od svojeg osnivanja do stupanja na snagu članka 360. st. 1. ZV-a poduzelo trgovačko društvo koje je nastalo pretvorbom? Smatramo da ta opasnost ne postoji, jer je trgovačko društvo, kao pravni sljednik bivšeg društvenog poduzeća, bilo nositeljem prava korištenja i raspolaganja tim stvarima, pa je moglo izvršavati ta prava. Čak i da je pritom povrijedilo neka pravila koja ga u tome ograničavaju, ta bi raspolaganja bila ratihabirana stupanjem na snagu članka 360. st. 1. ZV-a, koji svoje djelovanje proteže unatrag, određujući daje »pravo korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo ... pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik ...«.³⁰

d) Zaključak o nastupanju stvarnopravog učinka pretvorbe

17. Analiza pravno-doktrinarnih i praktičnih pitanja koja se javljaju u vezi s problemom pravnog sljedništva i pretvorbe prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva, pokazuje da nije prihvatljivo ono shvaćanje prema kojem bi se pretvorba prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva zbivala samom činjenicom da je nastupio statusni učinak pretvorbe društvenog poduzeća u d.d., odnosno u d.o.o. Odluka poduzeća o pretvorbi i rješenje Agencije/Fonda o suglasnosti koje se donosi u tom postupku nije pravni temelj na kojem trgovačko društvo koje je pravni sljednik društvenog poduzeća postaje vlasnikom onih stvari na kojima je to poduzeće imalo prava upravljanja, korištenja i raspolaganja. Na temelju odluke poduzeća o pretvorbi i rješenja Agencije/Fonda o suglasnosti nastupit će statusni učinak pretvorbe, a na taj način što će se u sudski registar upisati trgovačko društvo (d.d., d.o.o.) koje je pravni sljednik društvenog poduzeća. Slijedom toga će i prava i obveze prednika postati prava i obveze sljednika, ali se time neće prava upravljanja, korištenje i raspolaganja stvarima koja su pripadala društvenom poduzeću, pretvoriti u prava vlasništva njegovog sljednika. Za pretvorbu prava korištenja i raspolaganja stvarima koja su pripadala društvenom poduzeću u pravo vlasništva njegovog sljednika, potreban je posebni pravni temelj pretvorbe tih prava.

18. Kao posebni pravni temelj za pretvorbu prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva dolazi u obzir jedino zakon. Pravni temelj tome daje izričita zakonska odredba članka 360. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima³¹ (ZV) koja glasi: »Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije«. Na temelju članka 360. stavak 1. ZV-a zbiva se pretvorba u pravo vlasništva onih prava upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenim stvarima koja su s društvenog poduzeća prešla na trgovačko društvo koje je njegov pravni sljednik. Ako su ispunjene pretpostavke određene ZV-om, zbiva se pretvorba tih prava u pravo vlasništva činjenicom pretvorbe društvenog poduzeća koje je bilo njihov nositelj u trgovačko društvo, i to s djelovanjem od tog istog časa.

e) Pretpostavke pretvorbe prava korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva

19. Pretpostavke pretvorbe prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima su - uz činjenicu da je to pravo glede određene stvari pripadalo društvenom poduzeću koje je pretvoreno u trgovačko društvo - da je sposobno pretvoriti se u pravo vlasništva (stvar koja je predmet tog prava je sposobna biti i predmetom prava vlasništva) te da posebnim zakonom nije propisano drukčije, naime da posebni zakon ne isključuje mogućnost da se to pravo pretvori u pravo vlasništva na temelju odredbi ZV-a o pretvorbi prava na društvenim stvarima (čl. 360.-365. ZV-a). Odnosno obrnuto - izostaje pretvorba prava korištenja i raspolaganja glede stvari koje nisu sposobne biti predmetom (objektom) prava vlasništva, a i pretvorba onih prava za koja je posebnim zakonom određeno drukčije, jer članak 360. st. 1. ZV-a ne daje pravni temelj za tu pretvorbu prava.

20. U pravilu se svako pravo korištenja i raspolaganja nekom stvari može pretvoriti u pravo vlasništva te stvari. Ipak, ne može se u pravo vlasništva pretvoriti ono kojemu je predmet (objekt) stvar koja nije sposobna biti predmetom prava vlasništva (čl. 360. st. 1. ZV-a). Kao što je poznato, u suvremenim pravnim porecima načelno su sve stvari sposobne biti predmetom prava vlasništva; nesposobne za to (izvan prometa) su jedino one kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu. Pretvorbom društvenog poduzeća njegova dotadanja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima koje nisu sposobne biti predmetom prava vlasništva (npr. pomorskim dobrom ) ne mogu se pretvoriti u pravo vlasništva tih stvari, pa prestaju.

21. Daljnja pretpostavka za to da bi se temeljem članka 360. st. 1. ZV-a dotadašnje pravo korištenja i raspolaganja na nekoj stvari pretvorilo u pravo vlasništva na toj stvari, jest da se na to pravo ne odnosi neka zakonska odredba koja isključuje mogućnost da se to pravo pretvori u pravo vlasništva na temelju odredbi članaka 360.-365. ZV-a. Takve isključujuće zakonske odredbe sadržava čl. 390. ZV-a.^{34 35} One imaju dva cilja. Jedan je spriječiti da pravila o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva djeluju u pogledu nekih specifičnih pravnih subjekata koji nisu bili podvrgnuti pretvorbi, naime društvenih i društvenopolitičkih organizacija te pravnih osoba s područja koje je za vrijeme Domovinskog rata bilo okupirano, pa se na njemu nisu primjenjivali propisi RH. Drugi cilj je spriječiti da pravila o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva djeluju glede »stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća«, dakle da djeluje u pogledu stvari na kojima je pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja pripadalo društvenim poduzećima koja su bila podvrgnuta pretvorbi, ali te stvari »nisu unesene u društveni kapital« u postupku pretvorbe njihovog subjekta. Ovdje ćemo - s obzirom na temu kojom se bavimo - pozornost usredotočiti jedino na ovo potonje. Možemo konstatirati da iz isključujuće zakonske odredbe članka 390. ZV-a proizlazi argumentum ad contrario da je pretpostavka da bi se dotadašnje pravo korištenja i raspolaganja na nekoj stvari temeljem članka 360. st. 1. ZV-a pretvorilo u pravo vlasništva i ta - da ta stvar koja je objekt tog prava bude »unesena u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća« (čl. 390. st. 1. ZV-a).³⁶

¹ Pretvorba nekih društvenovlasničkih subjekata zbila se na temelju posebnih zakona (vidjeti kod Žuvela, M., Crnić, J.: Pretvorba, privatizacija, denacionalizacija, Informator, 2002., br. 5023 - male stranice, 2-3; Damjanović, D.'. Vlasnički status nekretnina bivših društvenih poduzeća, u Nekretnine u pravnom prometu; vidjeti savjetovanje - 2002. Zagreb, 2002., str. 113.). Na te pretvorbe koje su se zbivale na temelju posebnih zakona, ovdje se nećemo osvrtati. Pozornost ćemo usmjeriti jedino na one koje su utemeljene na Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća.
² Zakonom o poduzećima (ZP)(Nar. nov., br. 53/91 - preuzet Zakon o poduzećima - SI. I. SFRJ, br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90 i 58/93), koji je bio na snazi u trenutku stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, bilo je dioničko društvo definirano kao društvo koje sredstva za osnivanje i poslovanje pribavlja izdavanjem dionica (čl. 85. ZP-a), a kasnije je u članku 159. Zakona o trgovačkim društvima (ZTD-a) (Nar. nov., br. 111/93, 34/99 i 121/99) definirano kao trgovačko društvo u kojem članovi (dioničari) sudjeluju s ulozima u temeljnom kapitalu podijeljenom na dionice (čl. 159/ 1. ZTD-a). Člankom 637. ZTD-a bila je propisana obveza usklađivanja d.d. koja su bila osnovana u režimu ZP-a, s odredbama ZTD-a najkasnije do 31. prosinca 1995., a ne bude li tome udovoljeno bit će pokrenut postupak likvidacije, odnosno brisana iz trgovačkog registra.
³ Zakonom o poduzećima (ZP) bilo je društvo s ograničenom odgovornošću definirano kao društvo u kojem svaki od ulagača sudjeluje s određenim ulogom (osnovni ulog) i odgovara za obveze društva do visine svojeg uloga (čl. 104. ZP-a), a kasnije je u članku 385. ZTD-a bilo definirano kao trgovačko društvo u kojem jedna ili više pravnih ili fizičkih osoba imaju temeljne uloge s kojima sudjeluju u temeljnom kapitalu (čl. 385. st. 1. ZTD-a). Člankom 637. ZTD-a je bila propisana obveza usklađivanja d.o.o. osnovanih u režimu ZP-a, s odredbama ZTD-a najkasnije do 31. prosinca 1995., s jednakim posljedicama kao i za d.d. koji se ne bi u roku uskladili.
⁴ Pretvorba može koincidirati s privatizacijom, ali i ne mora - država (neposredno ili posredstvom državnih fondova i dr.) može ostati »vlasnikom« d.d. ili d.o.o., bilo u cijelosti bilo djelomično. Vidjeti u tom smislu i Barbić, J.: Pretvorba društvenih poduzeća u Republici Hrvatskoj, Privreda i pravo, vol. 30, 1991., 5-6, 236.
⁵ Članak 19. Zakona o hrvatskom fondu za privatizaciju (Nar. nov., br. 84/92).
⁶ Društvena poduzeća koja nisu obavila pretvorbu do 30. lipnja 1992. g., odnosno do naknadnog roka koji mu je dala Agencija/Fond, nisu se pretvarala temeljem svoje odluke nego prisilno (čl. 9. Zakona o pretvorbi). U takvim slučajevima neće pravni temelj njihove pretvorbe i osnivanja trgovačkog društva biti odluka tijela društvenog poduzeća koje se pretvara, nego odluka upravnog odbora kojeg je temeljem čl. 9., imenovao Fond prema čl. 42. Zakona o pretvorbi.
⁷ Zbog toga su i za dionička društva odnosno društva s ograničenom odgovornosti nastala pretvorbom također vrijedile odredbe ZP-a iz čl. 160. ZPa prema kojem su sredstva pojedinog poduzeća mogu biti stvari, prava i novac, odredbe čl. 165. ZP-a o odgovornosti za obveze, kao i sve druge odredbe ZP-a, posebno one koje su vrijedile za tzv. privatna poduzeća. Za njih odredbe ZTD-a počinje vrijediti tek kad je ZP-a stavljen izvan snage odredbom čl. 646. t. 1. ZTD-a, a s danom početka primjene Zakona o trgovačkim društvima, tj. 1. 1. 1995.
⁸ Postoji i mišljenje da trgovačko društvo nije sljednik pretvorenog društvenog poduzeća glede onih nekretnina koje u postupku pretvorbe nisu unesene u društveni kapital tog poduzeća (vidjeti Damjanović, D.: o. c., 118). To je mišljenje teško prihvatiti, jer nema podloge u Zakonu. Glede nekretnina koje su u postupku pretvorbe mogle biti unesene u društveni kapital poduzeća, ali to nisu bile, ne izostaje pravno sljedništvo. Trgovačko društvo koje je nastalo pretvorbom društvenog poduzeća je njegov pravni sljednik (čl. 6. st. 2. Zakona o pretvorbi), pa su na njega prešla prava korištenja i raspolaganja. Neunošenje tih prava u društveni kapital je rezultiralo time da se ona nisu pretvorila u pravo vlasništva, ali to neće u svakom slučaju dovesti do njihovog prenošenja Fondu na temelju čl. 47. Zakona o privatizaciji. O tome opširnije govori se kasnije.
⁹ Ako i neki sastavni dio iz imovine bivšeg društvenog poduzeća ipak ne bi prešao u imovinu trgovačkog društva nastalog pretvorbom, to bi vjerovnicima bivšeg društvenog poduzeća ograničilo mogućnost izvršavanja njihovog prava da se namire.
¹⁰ Govorimo o problemu nastupanja stvarnopravnih učinaka pretvorbe prema općim propisima Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Takav problem ne postoji, ako su posebni zakoni, uređujući pretvorbu pojedinih vrsta bivših društvenovlasničkih subjekata, izričito odredili da društvene stvari na kojima su ti subjekti imali pravo upravljanja, od nosno pravo korištenja i raspolaganja - postaju stvari u vlasništvu nekog određenog subjekta (u mnogim slučajevima - Republike Hrvatske), a neki su zakoni isključili mogućnost da neke od društvenih stvari postanu nečije vlasništvo, jer su ih proglasili općim dobrima. O pretvorbi na temelju posebnih zakona vidjeti Crnić, J., Žuvela, M:. o. c., 4-6; Damjanović, D:. o. c., 113
¹¹ Društveni kapital u nekom društvenom poduzeću koje se pretvara - prema čl. 2. Zakona o pretvorbi - jest razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću, s time da u taj kapital ne ulazi vrijednost poljoprivrednog zemljišta koje je vlasnicima bilo oduzeto nakon 15. 5. 1945., niti ulazi - ako je organ upravljanja u poduzeću tako odlučio - vrijednost stanova.
¹² Ako poduzeće ne bi na vrijeme donijelo takvu odluku - odluka Agencije/Fonda zamijenit će odluku tijela upravljanja društvenog poduzeća (čl. 9. st. 2. Zakona o pretvorbi). Izbjegavat ćemo da na to upozoravamo u nastavku teksta, kako ga ne bismo nepotrebno opterećivali ponavljanjem.
¹³ Ovlasti koje je do tada imala Agencija dobio je Hrvatski fond za privatizaciju na temelju čl. 19. Zakona o Hrvatskom fondu za privatizaciju (Nar. nov., br. 84/92, 70/93, 76/93 i 19/94), koji je stupio na snagu 12. 12. 1992.
¹⁴ Vidjeti u tom smislu J. Barbić u Barbić, J., Kopun, V., Parać, Z:. Pretvorba društevnih poduzeća, Zagreb, 1992., 11.; istr. Pretvorba društvenih poduzeća u Republici Hrvatskoj, Privreda i pravo, vol. 30, 1991., 5-6, 235; istr. Pravo društava, I., Opći dio, 74, Simonetti, P.: Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama, Zbornik PF Rijeka, 1998., vol. 19, br. 2, 374.-375., 383.
¹⁵ Može se zamijetiti tendencija da se težište prebaci na rješenje Agencije/Fonda o davanju suglasnosti na pretvorbu, ili čak da se u tom rješenju gleda jedini pravni temelj.
¹⁶ Da bi nekako prevladao ovaj praktični problem Hrvatski fond za privatizaciju je izdao 1995. svoje Upute za primjenu članka 7. stavak 3. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Nar. nov., br. 42/ 95). Prema tim uputama Fond izdaje rješenja kojima utvrđuje koje su nekretnine u postupku pretvorbe nekog poduzeća uzete u račun prigodom procijenjene vrijednosti društvenog kapitala tog poduzeća, pa onda takvo rješenje predstavlja dokument kojim se dokazuje da je određena nekretnina u imovini određenog poduzeća, a služi i kao tabularna isprava (vidjeti Bagić, S.: Pravo vlasništva na nekretninama nakon pretvorbe društvenih poduzeća, u Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 2, 1995., 255.-262.). Nakon što je stupio na snagu Zakon o privatizaciji (Nar. nov., br., 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00) Fond donosi rješenje kojim utvrđuje koje su nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi, a na temelju čl. 42. Zakona o pretvorbi. U čl. 42. st. 2. izričito je propisano da se rješenje izdaje za potrebe upisa u zemljišnu knjigu odnosno polaganja u knjigu isprava.
17 To više neće biti društveno poduzeće bez vlasnika, nego dioničko društvo, odnosno društvo s ograničenom odgovornošću, koje pripada određenim osobama jer imaju članska prava.
18 Ako poduzeće nije na vrijeme donijelo takvu odluku, zamijenit će je odluka Agencije/Fonda.
19 Rješenje Fonda o davanju suglasnosti sadrži navod da je društveno poduzeće predalo dokumentaciju propisanu čl. 11. Zakona o pretvorbi i konstataciju da se pretvorba predlaže u skladu s uvjetima i na način propisan zakonom. Elaborati o procijeni vrijednosti su u izvjesnom smislu činili sastavni dio rješenja, ali ni oni mahom nisu sadržavali popise nekretnina i drugih stvari »unesenih u društveni kapital poduzeća« (o tome vidjeti Kačer, H:. Neka pitanja (stranputice) hrvatske pretvorbe i privatizacije, Informator, 2002., 5062-5063, 2.
20 Kroz to su i nadalje u društvenom vlasništvu objekti tih prava, premda je institucija društvenog vlasništva napuštena od našeg ustavnog poretka. Takvo stanje će nažalost trajati dok sva prava upravljanja, korištenja i raspolaganja ne budu pretvorena u prava vlasništva, ili inače prestanu postojati. Zato možemo kazati da je nestalo pravne institucije društvenog vlasništva iz hrvatskog pravnog poretka, da se nova prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja ne mogu osnivati, a postojeća da će se pretvoriti u pravo vlasništva (ako se već nisu) ili će inače prestati. No, dok se to ne dogodi i sa zadnjim takvim pravom, zaista još nije društveno vlasništvo potpuno nestalo. Na to opravdano ukazuju Žuvela i Crnić, kritizirajući našu pretjeranu tvrdnju da je društvenog vlasništva potpuno nestalo (vidjeti Žuvela M., Crnić, J.: o. c., 5). U tom smislu korigiramo taj naš raniji, pretjerani stav, ali ne možemo prihvatiti baš sve tvrdnje koje su u navedenom radu izrečene o pretvorbi (str. 4.-6.).
21 Slažemo se sa shvaćanjem Žuvele i Crnića da »ni činjenica da je istekao rok za uskladbu propisa s Ustavom (31. 12. 1997.) ne znači »automatski« prestanak društvenog vlasništva, već samo upozorava zainteresirane subjekte da je u pravnom sustavu propis koji je (možda) nesuglasan s Ustavom i da Ustavni sud može, ako dođe u priliku, takav propis, ako je riječ o zakonu, a ako je riječ o drugom propisu ukinuti ili poništiti« (Žuvela, M., Crnić, J.: 0. c., 6).
22 Ustav RH ne spominje i ne jamči društveno vlasništvo, nego jamči vlasništvo (privatno vlasništvo) (čl. 48. st. 1. Ustav RH), a nepovredivost čak vlasništva (privatnog vlasništva) određuje za jednu od najvećih vrednota ustavnog poretka (čl. 3. Ustava RH). Budući da je u doba donošenja Ustava RH društveno vlasništvo postojalo, čak i bilo dominantno, nesumnjivo je bilo potrebno da se društveno vlasništvo pretvori u vlasništvo (privatno vlasništvo). Ustav RH, međutim, nije postavio nikakva pravila o pretvorbi društvenog vlasništva u pravo vlasništva, nego je to prepustio zakonodavcu. O tome kako se naš zakonodavac nosio s tim teškim zadatkom, vidjeti kod Žuvela, M., Crnić, J.: o. c., 2.
23 Na snazi od 1. siječnja 1997.
24 Ako je u trenutku stupanja na snagu ZV (1. 1. 1997.) već upisano u sudski registar d.d. ili d.o.o. u koje se pretvorilo bivše društveno poduzeće, odredba čl. 360. st. 1. ZV-a djelovat će unazad na prava tog d.d. ili d.o.o.
25 Suprotno vidjeti Žuvela, M., Crnić, J.: o.c., 6, koji smatraju da odredbe »ZV-a (i njegove odredbe o pretvorbi društvenog vlasništva) nisu ... propis prema kojem bi se mogla provoditi pretvorba društvenog vlasništva poduzeća čija se pretvorba obavlja temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, pa ni one njihove imovine koja nije unesena u društveni kapital poduzeća u pretvorbi, jer se pretvorba tih poduzeća (imovine) obavlja ili prema Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća ili prema ZP-u (Ik, 47.)«. S tim se shvaćanjima nipošto ne možemo složiti, jer Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća ne sadrži nikakve odredbe o pretvorbi prava (nego jedino o pretvorbi subjekta i sukcesiji), a čl. 47. Zakona o privatizaciji se može primijeniti samo iznimno (o tom podrobnije kasnije).
26 Vidjeti Gavella, N., Gliha, /.: Uvod u stvarno pravo, Zagreb, 1991., bilješka br. 21, a i 24.
27 Narodne novine, br. 53/91
28 Čak kada bi se i insistiralo na postulatu društvenovlasničkog uređenja da nositelji prava korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu ne mqgu biti vlasničkopravni subjekti, moralo bi se ipak priznati da taj postulat trebao ustuknuti pred općim načelom da na pravnog sljednika ne može prijeći išta što nije imao prednik. Kada se dva načela međusobno isključuju, tada jedno treba žrtvovati drugome, pri čemu prednost treba dati onome koje je važnije, vrednije. U ovom slučaju bi svakako treba ustuknuti postulat društvenovlasničkog uređenja koje je napušteno nakon što se u praksi pokazalo neodrživim, a njegova ideološka podloga pogrešnom. Taj postulat treba ustuknuti pred načelom sukcesije, koje je utemeljeno na logici, a politički potpuno neutralno, što tom načelu jamči postojanu važnost i vrijednost te primjenu u svim pravnim porecima.
29 1.1. 1997.
30 Ono d.d./d.o.o. koje je raspolagalo sa stvari kao da je njezin vlasnik, iako je imalo samo pravo korištenja i raspolaganja tom stvari, ne može se na to pozivati te od stjecatelja zahtijevati povrat te stvari, tvrdeći da ju je otuđila kao da je vlasnik iako to nije bila, jer ZV daje stjecatelju (i njegovim sljednicima) mogućnost da se takvom zahtjevu usprotive prigovorom rei venditae ac traditae. čl. 161. st. 3. ZV-a određuje: »Pravo iz stavka 1. ovog članka (pravo vlasnika da zahtjeva neka mu se preda njegovu stvar - prim. N. G.) ne pripada osobi koja je otuđila stvar u svoje ime, dok ta stvar još nije bila njezina, a poslije ju je stekla u vlasništvo«.
31 Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00
³² Zbog svojih osobina nisu sposobne biti objektom stvarnih prava (pripadati pojedincu), napose biti objektom prava vlasništva, one stvari koje nisu pojedinačno određene, one koje nisu prikladne za služenje ljudima i one koje nisu različite od ljudi; a uz to nisu sposobne biti objektima prava vlasništva ni one stvari kojima je zakon oduzeo sposobnost za to (premda bi po svojim osobinama mogle pripadati pojedincu).
³³ O problematici pomorskog doba sa stajališta pretvorbe društvenih poduzeća, vidjeti Lambaša, D.: Praktični problemi pretvorbe u lukama, u Pravni problemi instituta pomorskog dobra u Republici Hrvatskoj s posebnim osvrtom na luke otvorene za javni promet, Split, 1998., 29.-37.; Bolanča, D.: Pomorsko pravo (odabrane teme), Split, 1999., 5.- 9.; Koketi, B.: Neka zapažanja Državnog pravobraniteljstva u odnosu na pretvorbu društvenih poduzeća gdje je u društveni kapital unesena vrijednost pomorskog dobra, u Uloga i ovlasti Državnog pravobraniteljstva glede određenih nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske i općih dobara uz osvrt na neke obveznopravne odnose, Zagreb, 2000., 24.-29. i Perko, N:. Morske luke i pomorsko dobro, ibidem, 143.
³⁴ Članak 390. ZV-a određuje: »(1) Odredbe članka 360.-365. ovoga Zakona ne odnose se na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društvenopolitičke organizacije, na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske; (2) Pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima iz stavka 1. ovog članka uredit će se posebnim zakonom«.
³⁵ O zanemarivanju isključujućih odredbi čl. 390. ZVa u praksi nekih sudova (zemljišnoknjižnih odjela), vidjeti Barbarić, M.:o. c., 155.
³⁶ Pretpostavka pretvorbe prava korištenja i raspolaganja nekom stvari u pravo vlasništva te stvari na temelju čl. 360. ZV-a je, naravno, i ta da neki daljnji, posebni zakon ne određuje nešto drugo, što bi sprječavalo pretvorbu takvog prava na ovom pravnom temelju. No, od posebnog zakona koji sprječava pretvorbu prava u pravo vlasništva treba razlikovati zakone koji nisu zaprekom da d.d./d.o.o. koji je nastao pretvorbom stekne u vlasništvo stvari svojeg pravnog prednika, nego određuju da se već stečeno vlasništvo oduzima njegovom u korist nekog drugog pravnog subjekta. Takvi zakoni ne uskraćuje pravni temelj za stjecanje vlasništva, nego određuje izvlaštenje u pogledu nečega što je već stečeno u vlasništvo. Tako ih treba i prosuđivati.