Od donošenja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, jedinice lokalne samouprave i upravni sudovi smatrali su da je u postupku dodjele dozvole na pomorskom dobru odluka predstavničkog tijela o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja postupovne naravi, i da se ona ne može pobijati pravnim lijekom. Autor problematizira takvo stajalište i pojašnjava kako se o navedenom pitanju izjasnio Visoki upravni sud Republike Hrvatske.