1. UVOD
Presuda Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) u predmetu Merćep protiv Hrvatske (br. 47880/20), donesena 21. siječnja 2025. i objavljena 11. veljače 2025., predstavlja važan pravni presedan glede prava na pristup sudu (čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – u nastavku teksta: Konvencija). Ova presuda razmatra pitanje položaja i prava vjerovnika u postupcima koji imaju visoke financijske i društvene posljedice – predstečajnim postupcima. ESLJP ukazuje na neke već poznate nedostatke u predstečajnim postupcima u Hrvatskoj, koji do danas omogućavaju zloupotrebe, a ujedno daje i važnu pravnu lekciju o pravilnoj primjeni procesnog prava, osobito kada je u pitanju zaštita temeljnih prava stranaka u postupku, kao što je pravo na pravično suđenje.

2. PRAVNI KONTEKST I BIT PRESUDE
2.1. TIJEK POSTUPKA I KLJUČNE ODLUKE SUDOVA
Presuda Merćep protiv Hrvatske razotkriva složenost procesnih pitanja u predstečajnim postupcima. U ovom predmetu doneseno je više međusobno proturječnih odluka sudova prvog i drugog stupnja, što ukazuje na nejasnoće u primjeni zakona.

Tužitelj, Ivan Merćep, podnio je tužbu 2009. za naknadu neimovinske štete protiv nakladnika koji je objavio članak u kojem se sugeriralo da je ometao istragu dok je bio šef policijske uprave. Za vrijeme trajanja toga parničnog postupka, tuženi nakladnik podnio je 2013. prijedlog za otvaranja predstečajnog postupka te je potom u tom postupku na oglasnoj ploči objavljen poziv svim vjerovnicima da u određenom roku prijave svoje tražbine. Merćep svoje potraživanje nije prijavio u ostavljenom roku. Nakon proteka roka za prijavu tražbina nakladnik je u parničnom postupku obavijestio sud o otvaranju predstečajne nagodbe te je predložio prekid postupka. Nakon toga Merćep je prijavio svoje potraživanje, ali tada već nakon proteka roka.

Prvostupanjski je sud prvo Rješenjem broj: Pn-3049/15 od 17. rujna 2015. odbacio tužbu zato što tužitelj nije pravovremeno prijavio svoje potraživanje u predstečajnom postupku, zbog čega je prema shvaćanju suda izgubio pravo na daljnje vođenje postupka. Po žalbi tužitelja Županijski sud je Rješenjem broj: Gž-8295/15-2 od 3. svibnja 2016. ukinuo prvostupanjsko rješenje o odbačaju tužbe i vratio predmet na ponovni postupak. Drugostupanjski je sud naveo da je prvostupanjski sud previše formalistički pristupio slučaju i nije uzeo u obzir sljedeće:

- da je zakonom određeno da se postupak predstečajne nagodbe provodi, između ostalog, i s ciljem da se vjerovnicima omoguće povoljniji uvjeti namirenja njihovih tražbina od uvjeta koje bi vjerovnik ostvario da je protiv dužnika pokrenut stečajni postupak pa zbog čega vjerovnik treba imati pravo izbora želi li iskoristiti povoljnije uvjete za svoje namirenje

- da i vjerovnici i dužnik imaju dužnost prijaviti svoja potraživanja/obveze u postupku,
pa u situaciji u kojoj niti jedno od njih dvoje to nije učinilo, pripisivanje negativnih posljedica toga propusta samo vjerovniku, u smislu odbačaja tužbe, predstavlja nametanje nerazmjernog tereta (sud se pozvao na predmet Ismeta Bačić protiv Hrvatske, br. 43595/06, 19. lipnja 2008.)

- da sve navedeno posebno vrijedi u ovom slučaju u kojem je tuženik u parnici osporavao tražbinu tužitelja, što upućuje na to da bi je osporio i da ju je tužitelj pravovremeno prijavio u okviru predstečaja, pa bi se tražbina ionako morala riješiti u tom parničnom postupku.

U ponovnom postupku prvostupanjski je sud, vodeći se uputom drugostupanjskog suda, dana 28. svibnja 2018. donio presudu broj: Pn-3302/17-55 u korist Merćepa. Sud je zaključio da su objavljene informacije u spornom članku povrijedile pravo tužitelja na dostojanstvo, čast i ugled te je tuženiku naloženo da mu isplati 20.000,00 kuna kao naknadu za neimovinsku štetu.

Međutim, po žalbi tuženika drugostupanjski sud je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-5309/18-2 od 15. siječnja 2019. ukinuo tu presudu i odbacio tužbu, navodeći da je tužitelj prijavio tražbinu tek nakon proteka roka za prijavljivanje tražbine zbog čega je izgubio procesnu legitimaciju za vođenje postupka. U obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je odstupio od svojih stavova iz prve (ukidne) odluke zbog u međuvremenu donesenog zaključka na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, poslovni broj Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017. (čl. 27. st. 3. Zakona o sudovima), i to pozivom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-354/16 od 16. ožujka 2016. (ispravno: 30. ožujka 2017. - opaska Ustavnog suda) o spornom pitanju. Nakon toga tužitelj je podnio i ustavnu tužbu protiv drugostupanjske odluke koja je odbijena Odlukom broj U-III/2767/2019 od 24. lipnja 2020., čime je iscrpljen pravni put domaćeg zakonodavstva.

2.2. STAJALIŠTE ESLJP-a
ESLJP je zaključio da razrješenje ovog pitanja tako da je odbačena tužba tužitelja predstavlja “pretjerani formalizam” i da je tužitelju ovime onemogućeno ostvarivanje prava na pristup sudu, zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije. ESLJP je naglasio da je primarna svrha predstečajne nagodbe reguliranje nespornih potraživanja, a ne rješavanje svih mogućih obveza između vjerovnika i dužnika. Budući da je predstečajni dužnik u parnici osporio potraživanje tužitelja u parničnom postupku, ESLJP je ocijenio da je bilo razumno pretpostaviti da bi tuženik osporio to potraživanje i u predstečajnom postupku. Posljedično, pitanje potraživanja ionako bi moralo biti riješeno u redovnom sudskom postupku, bez obzira na predstečajni postupak. Zato je ESLJP ocijenio da su hrvatski sudovi primijenili previše restriktivan i formalistički pristup, čime su onemogućili Merćepu da sudski zaštiti svoja prava. ESLJP je istaknuo da pravila procesnog prava ne smiju predstavljati nesavladivu prepreku ostvarivanju pravde te da njihova primjena mora služiti svrsi pravičnog suđenja, a ne dovoditi do neopravdanog uskraćivanja prava strankama. Kao naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu, ESLJP je Merćepu dosudio 8.500,00 eura, uz 1.660,00 eura za troškove postupka pred Ustavnim i ESLJP-om. S druge strane, odbio je njegov zahtjev za dosudu imovinske štete od 16.000,00 eura, smatrajući da je ponovno vođenje postupka najbolji način za ispravljanje povrede te da će Merćep, u ponovljenom postupku, imati priliku ostvariti svoja materijalna prava.

3. ŠIRI KONTEKST PREDSTEČAJNIH POSTUPAKA U HRVATSKOJ I POTREBA ZA ZAKONODAVNIM REFORMAMA
Uvođenje predstečajnih nagodbi 2012. bilo je dio šire reforme hrvatskog financijskog i pravnog sustava, s ciljem pružanja prilike poduzetnicima u financijskim poteškoćama da se restrukturiraju i izbjegnu stečaj. Proklamirani cilj bio je zaštita radnih mjesta i očuvanje gospodarske aktivnosti.

Međutim, u praksi je došlo do znatnih zloupotreba ovog modela. Umjesto da provedu restrukturiranje i pronađu održiv model poslovanja, poduzetnici su zloupotrijebili zakonska rješenja ovog modela kako bi ostvarili ciljeve koji nisu u duhu zakona.

Mnogi poduzetnici nisu se odlučili na predstečajni postupak s ciljem stvarnog restrukturiranja, već za postizanje ciljeva koji nisu u duhu zakona, poput lažnog prikazivanja razloga za pokretanje postupka, s ciljem otpisivanja dijela obveza, njihova umanjenja ili podmirenja pod povoljnim uvjetima te odgode plaćanja. Dodatno, neki su poček u plaćanju priznatih obveza koristili kao priliku da izvuku imovinu prebacujući je na povezane subjekte, članove obitelji ili nova društva, kako bi ona ostala izvan dosega vjerovnika.

Manipulacija popisima obveza, fiktivno prikazivanje potraživanja i neosnovano osporavanje tražbina omogućili su poduzetnicima da smanje utjecaj vjerovnika i preuzmu kontrolu nad postupkom, ozbiljno ugrožavajući cilj i integritet predstečajnog postupka. Nažalost, sustav koji je trebao stabilizirati gospodarstvo u mnogim slučajevima bio je mehanizam za izbjegavanje plaćanja i izvlačenje imovine prije stečaja dužnika, umjesto da služi očuvanju poslovanja dužnika na održivim temeljima.

3.1. PROBLEMI U OBAVJEŠTAVANJU VJEROVNIKA
Ozbiljan problem predstečajnog postupka u Hrvatskoj predstavlja neodgovarajući sustav obavještavanja vjerovnika. Stečajni zakon propisuje objavu obavijesti na službenim oglasnim pločama suda pa se protekom osmog dana od objave pismeno smatra uredno dostavljenim svima.

Međutim, premalo je cijenjeno da vjerovnici, a posebno mali vjerovnici, često nemaju kapaciteta niti resursa za praćenje ovih specifičnih objava. Taj nedostatak resursa može značiti da vjerovnici, osobito manji, nisu pravovremeno obaviješteni o ključnim postupcima. Strani vjerovnici nemaju praktičnu mogućnost praćenja tih obavijesti jer su one objavljene samo na hrvatskom jeziku. Očekivati da strani vjerovnici prate oglasne ploče u zemlji u kojoj nemaju stalni nastan, nije realno niti opravdano. ESLJP u brojnim presudama, poput onih u predmetima Zavodnik protiv Slovenije i Ismeta Bačić protiv Hrvatske, naglasio da država i sudovi moraju osigurati da vjerovnici budu obaviješteni na način koji im omogućava poduzimanje potrebnih pravnih koraka.

Korištenje isključivo službenih oglasnih ploča kao jedini način obavještavanja očito u praksi nije dovoljno i taj se problem može prevladati uvođenjem modernijih oblika komunikacije, poput obavijesti putem e-pošte, drugih digitalnih kanala te implementacijom specifičnih mehanizama obavještavanja za strane vjerovnike, čime bi se omogućila učinkovitija i pravovremena obavijest.

3.2. NERAVNOTEŽA PRAVA I OBVEZA DUŽNIKA I VJEROVNIKA
Jedan od ključnih problema predstečajnog postupka u Hrvatskoj jest neravnoteža između prava i obveza dužnika i vjerovnika. Stečajni zakon¹ propisuje da dužnici prilikom pokretanja predstečajnog postupka moraju dostaviti popis imovine i obveza, uključujući naznake svih obveza unesenih u njihove poslovne knjige i svih sporova u kojima nastupaju kao dužnici koji su u tijeku (čl. 17. st. 1. SZ-a). Međutim, u praksi se često događa da dužnici izostavljaju određene tražbine koje imaju zavedene u poslovnim knjigama ili sporove u kojima su dužnici, te daju nepotpune ili neistinite podatke, čime de facto preuzimaju kontrolu nad sudbinom tražbine vjerovnika koji nisu pravovremeno prijavili svoja potraživanja. Iako SZ predviđa kaznenu odgovornost za davanje neistinitog ili nepotpunog popisa imovine i obveza (čl. 17. st. 3. SZ-a), praksa pokazuje da se sankcioniranje takvih postupaka gotovo uopće ne provodi. Dodatan problem predstavlja pravo dužnika, koji je i sam naveo tražbinu vjerovnika, a koja je zavedena i u poslovnim knjigama, da naknadno ipak izostavi tu tražbinu ako primijeti da je vjerovnik nije prijavio, odnosno, ako ju je vjerovnik prijavio, da je ipak ospori. Teško je opravdati izostanak reakcije zakonodavca na ovakvo postupanje dužnika, koje se često pojavljuje u praksi.

Zakonodavac bi trebao uvesti obvezu dužnika da u ovakvoj situaciji, kad i sam ima zavedenu tražbinu u poslovnim knjigama, dokaže zašto ju je izostavio ili dokaže osnovanost osporavanja, pod prijetnjom obustave postupka po službenoj dužnosti ako se utvrdi da popis obveza i imovine nije bio potpun i točan. To bi se smatralo učinkovitim rješenjem za prevenciju zloupotreba, što bi doprinijelo većoj odgovornosti dužnika i sprječavanju manipulacija u predstečajnim postupcima.

4. FLEKSIBILNIJI SUSTAV ISPITIVANJA TRAŽBINE
Fleksibilniji sustav ispitivanja tražbina mogao bi predstavljati ključnu promjenu u predstečajnim postupcima, osiguravajući ravnotežu između prava dužnika i vjerovnika, bez povrede prava na pristup sudu.

Sudovi bi trebali pažljivo razmotriti okolnosti koje su vjerovnicima onemogućile ili otežale pravovremenu prijavu tražbine, ali i okolnosti koje se odnose na dužnika i način na koji je postupao u vezi s tom tražbinom.

Takve okolnosti mogu uključivati otežan pristup javnim obavijestima, osobito za određene skupine vjerovnika, poput radnika, malih poduzetnika, starijih osoba ili stranih vjerovnika koji nemaju mogućnost praćenja objava na hrvatskom jeziku. Također, važno je uzeti u obzir i bi li tražbina ionako bila osporena od dužnika. Usto, važno je ocijeniti i je li dužnik znao ili morao znati za postojanje te tražbine, primjerice ako je ta tražbina bila zavedena u njegovim poslovnim knjigama, i je li mogao znati za vođenje spora u vezi te tražbine, ali je, unatoč tome, namjerno izostavio prijaviti tražbinu i/ili spor.

Takva fleksibilnost oko ocjene procesnih pitanja za nastavak ili vođenje postupka glede tražbine, ne samo da bi omogućila zaštitu interesa vjerovnika, nego bi također smanjila mogućnost manipulacija od dužnika, čime bi cijeli postupak prijave tražbina postao učinkovitiji i pravedniji za sve uključene strane.

5. ZAKLJUČAK: HITNA POTREBA ZA ZAKONODAVNIM REFORMAMA
Presuda Merćep protiv Hrvatske stavlja naglasak na pretjerani formalizam prisutan u hrvatskom pravosudnom sustavu, osobito u kontekstu predstečajnih postupaka. Merćepu su u tom postupku hrvatski sudovi oduzeli pravo na meritorno razrješenje spora (samo) zbog propuštenog roka za prijavu te tražbine u predstečajnom postupku nad dužnikom, iako iz okolnosti proizlazi da bi njegova tražbina ionako bila osporena čak i da je bila prijavljena u roku. ESLJP je smatrao da je takav pristup i odbačaj tužbe u ovom slučaju onemogućio tužitelju pristup sudu.

Presudom ESLJP šalje važnu poruku hrvatskim sudovima u vezi s primjenom procesnog prava nakon okončanja predstečajnog postupka, naglašavajući potrebu za fleksibilnošću i pravičnošću. Sudovi bi trebali uzeti u obzir specifične okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Vjerovnici koji su propustili rok za prijavu tražbine ili nisu poduzeli daljnje korake u osporenim tražbinama, nakon ove presude, trebali bi tražiti fleksibilnije razmatranje zakonskih pravila o pretpostavkama za vođenje i nastavak postupka, čime bi se omogućilo meritorno raspravljanje o njihovim tražbinama.

Na sudovima će biti teret ocjene tih okolnosti, pri čemu bi se trebalo ocijeniti razloge za propuštanje roka za prijavu, ali i druge relevantne okolnosti, kao što je postupanje dužnika u vezi s tom tražbinom i/ili sporom oko te tražbine tijekom predstečajnog postupka.

Za postizanje dugoročnih pozitivnih promjena i pravnu sigurnost nužno je provesti zakonske reforme. Ključne izmjene trebaju obuhvatiti strože sankcije za dužnike koji ne dostavljaju točan i potpun popis imovine i obveza, učinkovitije mehanizme obavještavanja vjerovnika, uključujući izravno i pravovremeno obavještavanje poznatih vjerovnika putem digitalnih kanala te fleksibilniji pristup ispitivanju tražbina. Ove reforme mogu stvoriti pravedniji sustav, koji će omogućiti vjerovnicima lakšu naplatu dugovanja, ali i naglasiti dužnicima da predstečajni postupak mogu koristiti isključivo kao priliku za restrukturiranje, umjesto kao alat za ostvarenje pravno nedopuštenih ciljeva. U konačnici, provedba ovih reformi doprinijela bi jačanju pravne sigurnosti, povjerenju u pravosudni sustav i smanjenju zloupotreba koje su u praksi (pre)česte.