Institut predstečajne nagodbe, koji je u hrvatski pravni sustav uveden 2012. godine Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi,^[1]u vrlo kratkom razdoblju noveliran je dvjema Uredbama^[2]i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.^[3]Svrha tih izmjena bila je otkloniti brojne regulacijske propuste koji su u primjeni ovoga Zakona nastali. Velik broj zaključenih predstečajnih nagodbi u Republici Hrvatskoj u relativnom kratkom razdoblju,^[4]zahtijeva da se prezentira pravna priroda predstečajne nagodbe i prikažu razlike u postupanju sudova tijekom zaključenja predstečajne i sudske nagodbe

U procesnopravnoj teoriji najzastupljenija teorija o pravnoj prirodi sudske nagodbe kao mješovitom građanskopravnom i procesnopravnom ugovoru^[5] nalaže da se ukratko prezentiraju značajke nagodbe prema odredbama Zakona o obveznim odnosima^[6]i Zakona o parničnom postupku.^[7]S druge, pak, strane, pravna priroda predstečajne nagodbe određena je nizom obilježja, kojima se ona znatno razlikuje od sudske nagodbe - prema svrsi koja se njome nastoji postići, osobama koje sudjeluju u njezinu zaključenju, vremenu u kojem se ona može zaključiti, postupcima u kojima se ona odvija te pravnim učincima kojima zaključenje može rezultirati. 

Prema ZOO-u, nagodba se definira kao ugovor osoba između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, koje (osobe) svojim uzajamnim popuštanjima prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze (čl. 150. st. 1.). Jedno je od najznačajnijih obilježja nagodbe kao građanskopravnog ugovora, da svaka ugovorna strana mora u nečemu popustiti odnosno da bez uzajamnog popuštanja nema nagodbe. Kad samo jedna strana popusti drugoj, primjerice, prizna pravo druge strane, onda to nije nagodba te ne podliježe pravilima o nagodbi (čl. 151. st. 3. ZOO-a). Radi se tada o nekom drugom institutu, kao npr. o otpustu duga, priznanju duga, darovanju i dr. Uzajamna popuštanja ne moraju biti ograničena na samo jedan pravni odnos. Stranke mogu sklopiti tzv. opću nagodbu, kojom istodobno obuhvaćaju više svojih pravnih odnosa, uređujući ih npr. tako da jedna popusti glede jednog od njih, a druga glede drugoga. Radi se o nagodbi, iako do uzajamnog popuštanja nije došlo u svakom od pravnih odnosa koji su uređeni općom nagodbom.^[8]

Za ugovor o nagodbi vrijede opće odredbe o dvostranoobveznim ugovorima, ako za taj ugovor nije što drugo predviđeno (čl. 154. st. 1. ZOO-a). Zbog toga se na nagodbu primjenjuju opća pravila o nevaljanosti ugovora (čl. 322.-335. ZOO-a), osim ako pravilima koja uređuju ugovor o nagodbi nije propisano nešto drugo (čl. 150.-159. ZOO-a). Ipak, pravila o nagodbi sadržavaju posebna pravila o zabludi kao razlogu ništetnosti, a ne pobojnosti i posebno pravilo o djelomičnoj ništetnosti (ništetnosti pojedine odredbe ugovora), koja dovodi do ništetnosti nagodbe u cijelosti. Tako članak 158. stavak 1. ZOO-a propisuje da je nagodba ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja da postoji pravni odnos koji u stvari ne postoji, i ako bez toga pogrešnog vjerovanja ne ni među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti. Dakle, kada je riječ o ugovoru o nagodbi, zabluda (pogrešno vjerovanje), uz ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki predstavlja razlog za ništetnost ugovora, a ne njegovu pobojnost. Druga specifičnost ništenosti ugovora o zabludi odnosi se na ništetnost jedne odredbe ugovora o nagodbi. Naime, u članku 159. ZOO-a odstupa se od općeg pravila o djelomičnoj ništetnosti prema članku 324. stavak 1., prema kojoj ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Članak 159. ZOO-a propisuje da odredbe nagodbe čine cjelinu te ako je jedna odredba ništetna, cijela je nagodba ništetna, osim ako se iz same nagodbe vidi da se ona sastoji od neovisnih dijelova. U odnosu na pobojnost ugovora o nagodbi primjenjuju se opća pravila, prema kojima se ugovor može pobijati kad ga je sklopila ograničeno poslovno sposobna strana, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje (prijetnja i prijevara) te kad je to Zakonom ili posebnim propisom određeno (čl. 330. ZOO-a).

 

Sudska nagodba uređena je pravilima u Glavi 22. ZPP-a, odredbama članaka 321.-324. Iako sam ZPP ne definira sudsku nagodbu, zakonske odredbe pružaju osnovu za zaključak o osnovnim značajkama toga instituta. Ključno je da je sudska nagodba sporazum stranaka (čl. 322. st. 1. ZPP-a), koji stranke sklapaju pred sudom potpisivanjem prethodno pročitanog zapisnika o nagodbi (čl. 322. st. 2. ZPP-a) i da njime stranke disponiraju cijelim tužbenim zahtjevom ili njegovim dijelom (čl. 321. st. 2. ZPP-a). Stranke u parničnom postupku ne mogu zaključiti nagodbu o zahtjevu kojim ne mogu raspolagati prema članku 3. stavak 3.^[9](čl. 321. st. 4. ZPP-a). Sudska nagodba može se zaključiti sve do pravomoćnog okončanja parnice (arg. ex čl. 321. st. 6.-8. ZPP-a), ali i prije no što je parnični postupak pokrenut tužbom^[10] preko nižeg suda prvog stupnja na čijem području protivna strana ima prebivalište (čl. 324. ZPP-a). Sud će u tijeku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, paziti vodi li se parnica o predmetu o kojem je prije bila zaključena sudska nagodba, i ako utvrdi da se parnica vodi o predmetu o kojem je već zaključena sudska nagodba, odbacit će tužbu (čl. 323. ZPP-a). Prema Ovršnom zakonu^[11], sudska nagodba je nagodba sklopljena u postupku pred sudom (čl. 24. st. 1.), a ovršna sudska nagodba je ovršna isprava (čl. 23.). Sudska nagodba ovršna je ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti, dospjela (čl. 27. st. 1. OZ-a).

Određenje pravne prirode nagodbe značajno je za prosuđivanje pravnih sredstava kojima se ona može napadati. Osim već izraženoga najzastupljenijeg stajališta o dvostrukoj građanskoj i procesnopravnoj prirodi sudske nagodbe^[12], Dika je, polazeći od odredaba ZPP-a i učinaka koje nagodba prema OZ-u ima, iznio mišljenje u kojem ističe da treba napustiti tradicionalistički obojena stajališta o primarno materijalnopravnoj pravnoj prirodi nagodbe, zapostavljajući pritom učinke koje nagodba u postupovnom smislu ima. Prema njemu, sudska nagodba je procesni ugovor uz koji se vežu učinci pravomoćne presude, ona je dvofunkcionalna parnična radnja - primarno parnična radnja, a tek supsidijarno materijalnopravni ugovor.^[13] U skladu s tim, ona bi se de lege lata pobijala tužbom zbog razloga zbog kojih bi se prijedlogom za ponavljanje postupka mogle pobijati presude na temelju priznanja i odricanja. Međutim, tom se tužbom ne bi moglo tražiti utvrđenje apsolutne ništetnosti sudske nagodbe,^[14]niti bi se ona mogla pobijati zbog drugih razloga pobojnosti, osim zbog mana u volji.^[15],[16]

Polazeći od definicije koju Dika koristi u određenju sudske nagodbe[xvii], predstečajnu nagodbu trebalo bi definirati kao sporazum dužnika i kvalificirane većine vjerovnika, ali istodobno i akta kojim se ona prisilno nameće vjerovnicima koji nisu dali svoju suglasnost za njezino zaključenje, na temelju sudskog rješenja o odobrenju za sklapanje predstečajne nagodbe, koje sud donosi ako su na ročištu za sklapanje predstečajne nagodbe svoj pristanak dali dužnik i kvalificirana većina vjerovnika te ako je njezin sadržaj u bitnim sastojcima odgovarajući prihvaćenom planu financijskog i operativnog restrukturiranja dužnika kojim je rezultirao prethodno provedeni upravni postupak, koji se zaključuje tijekom izvanparničnog postupka (izvanparnična sudska nagodba), potpisivanjem sudskog zapisnika u koji je taj sporazum unesen, kojim njegovi potpisnici uređuju svoje odnose i kojim može imati (neke) učinke pravomoćne sudske odluke te, ako je njime utvrđena i obveza na neku činidbu, i ovršne isprave, proizlazi da postoje brojne značajke kojima se predstečajna nagodba razlikuje od sudske nagodbe, što je utjecalo ne samo na postojanje zasebnih pravnih sredstava u upravnom i sudskom postupku, već i potrebom postojanja pravnog lijeka protiv rješenja suda kojom on izrijekom prihvaća ili odbija zaključenje predstečajne nagodbe. 

Cilj predstečajne nagodbe je da dužniku koji je postao nelikvidan^[18]i/ili insolventan^[19] omogući financijsko restrukturiranje na temelju kojeg će postati likvidan i solventan te da vjerovnicima omogući povoljnije uvjete namirenja njihovih tražbina od uvjeta koje bi vjerovnik ostvario da je protiv dužnika pokrenut stečajni postupak (čl. 20. ZFPPN-a^[20]). Nasuprot tome, primarna svrha sudske nagodbe u pravilu je postići sporazum (čl. 322. st. 1. ZPP-a) između potencijalnih parničnih stranaka, ako se zaključuje prije podnošenja tužbe (čl. 324. ZPP-a) ili stranaka u parnici, kako bi se time spriječilo vođenje dugotrajnih parničnih postupaka te kako bi stranke same iznašle rješenje koje im najviše odgovara. 

Stranke u predstečajnoj nagodbi bit će osobe koje su određene vjerovničko-dužničkim odnosom, dok će potencijalne stranke u zaključenju sudske nagodbe biti osobe koje sporazumno uređuju svoje međusobne odnose koji nužno ne moraju proizlaziti iz vjerovničko-dužničkog odnosa, pri čemu je ključno da je riječ o zahtjevima kojima su stranke ovlaštene raspolagati. To nas upućuje da je predmet raspolaganja stranaka u predstečajnoj nagodbi i krug osoba koji u zaključenju predstečajne nagodbe može sudjelovati, znatno uži no što je to kod sudske nagodbe. Osim toga, predstečajna nagodba će prema onim sudionicima koji nisu dali svoju suglasnost za njezino zaključenje, djelovati kao akt koji im se prisilno nameće, a prema onima koji su bili suglasni s njezinim zaključenjem, kao sporazum, akt suglasnog očitovanja njihove volje. 

Jedna od značajnih razlika između postupka predstečajne nagodbe i postupka u kojem se zaključuje sudska nagodbe odnosi se na postupanje suda tijekom njihova zaključenja. Naime, s obzirom na to da za zaključenje predstečajne nagodbe nije potrebna suglasnost svih vjerovnika pojedinog dužnika, već samo kvalificirana većina (čl. 63. st. 2. ZFPPN-a), ona se ne temelji na sporazumu svih sudionika. Posljedica toga je da sud, osim što je dužan prije njezina zaključenja provjeriti jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za njezino zaključenje, mora donijeti rješenje kojim zaključenje predstečajne nagodbe odobrava (čl. 66. st. 9. ZFPPN-a). Nasuprot tome, u parničnom postupku za zaključenje sudske nagodbe potrebno je da su stranke u postupku postigle suglasnost, sud o tome ne donosi nikakvo posebno rješenje, već (prešutno) odobrava njezino zaključenje ako su ispunjene zakonom propisane pretpostavke za njezino zaključenje. Različito postupanje sudova odražava se na pravna sredstva koja se protiv odluka koje sudovi donose, mogu uporabiti - stranke će u postupku predstečajne nagodbe rješenje kojim se zaključenje predstečajne nagodbe odobrava, moći pobijati žalbom. Iako ZFPPN-om to pitanje nije izrijekom propisano, ono proizlazi iz primjene pravila izvanparničnog postupka pred trgovačkim sudovima (čl. 66. st. 15. ZFPPN-a) odnosno supsidijarne primjene pravila parničnog procesnog prava. 

Postupak predstečajne nagodbe dužnik je dužan pokrenuti prije pokretanja stečajnog postupka (čl. 39. st. 3. i 4. ZFPPN-a), a zaključenje sudske nagodbe moguće je prije pokretanja parničnog postupka (čl. 324. ZPP-a), tijekom parnice sve do njegova pravomoćnog okončanja (čl. 321. st. 1. ZPP-a), pa čak i nakon pravomoćnog okončanja postupka.^[21] 

U normativnom smislu sudska nagodba uređena je odredbama ZPP-a i zaključuje se u parničnom postupku. Ipak, do zaključenja sudske nagodbe može doći i prije pokretanja parničnog postupka (pretparnična nagodba), ali i u nekom drugom neparničnom sudskom postupku. U postupku predstečajne nagodbe, prema prvobitnom rješenju ZFPPN-a, primjenjivala su se pravila parničnog postupka u postupku pred trgovačkim sudovima (čl. 66. st. 12. ZFPPN/12). Novelom ZFPPN-a iz 2013. godine propisano je da se u postupku pred sudom na odgovarajući način primjenjuju pravila izvanparničnog postupka u postupku pred trgovačkim sudovima (čl. 66. st. 15. Novele ZFPPN/13). Neovisno o tome hoće li se postupak predstečajne nagodbe prosuđivati uz odgovarajuću primjenu pravila parničnog ili izvanparničnog postupka pred trgovačkim sudovima, treba istaknuti da je u stadiju koji se odvija pred sudovima, postupak predstečajne nagodbe neparnični sudski postupak. Smatra se da je riječ o specifičnom izvanparničnom postupku tijekom kojeg se ponavlja izjašnjavanje vjerovnika predstečajne nagodbe o planu financijskog restrukturiranja koji su već odobrila upravna tijela predstečajne nagodbe; u tom postupku sud treba omogućiti dužniku i vjerovnicima koji čine potrebnu većinu za sklapanje predstečajne nagodbe, da potpisivanjem zapisnika koji će tu nagodbu sadržavati, sklope tu nagodbu kao specifičnu sudsku (izvanparničnu) nagodbu.^[22]S obzirom na izostanak specifičnih pravila o izvanparničnoj nagodbi u postupku pred trgovačkim sudovima prema Zakonu o trgovačkim društvima^[23] i supsidijarnu primjenu pravila ZPP-a u izvanparničnim postupcima, na predstečajnu se nagodbu na odgovarajući način primjenjuju pravila parničnog postupka o sudskoj nagodbi. U skladu s tim, i predstečajna nagodba ima učinke pravomoćne sudske odluke i ovršne isprave za sve vjerovnike čije su tražbine utvrđene (čl. 66. st. 13. ZFPPN-a).

Razlike u pravnoj prirodi sudske i predstečajne nagodbe rezultat su različitih kriterija kojima sudsku i predstečajnu nagodbu možemo uspoređivati. Pravne posljedice razlikovanja tih instituta u objektivnom, subjektivnom, vremenskom i proceduralnom smislu ukazuju na osobit oprez u prosuđivanju pravnih sredstava kojima bi se sudska nagodba i predstečajna nagodba mogle napadati. Naime, razlike koje proizlaze iz načina njihova zaključivanja - prešutno (sudska nagodba) i zaključenje odobreno rješenjem suda (predstečajna nagodba) iziskuju postojanje posebnog pravnog lijeka protiv rješenja o odobravanju i odbacivanju prijedloga za zaključenje predstečajne nagodbe. Osim toga, treba očekivati da će prezentirane razlike biti od važnosti i u potencijalnim postupcima pobijanja predstečajne nagodbe.

[1] Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi proglašen je 28. rujna 2012. (Nar. nov., br. 108/12 - u nastavku teksta: ZFPPN/12). Na snagu je stupio danom objave u Narodnim novinama (čl. 93. ZFPPN/12), točnije 1. listopada 2012.
[2] Uredba Vlade Republike Hrvatske o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi od 20. prosinca (Nar. nov., br. 144/12 - u nastavku teksta: Uredba I. i Uredba Vlade Republike Hrvatske o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi od 5. rujna 2013. (Nar. nov., br. 112/13 - u nastavku teksta: Uredba III.). Radi provedbe (noveliranog) ZFPPN-a Vlada je 3. siječnja 2013. donijela i Uredbu o uvjetima, načinu i postupku raspolaganja tražbinama s naslova poreznog duga u postupku predstečajne nagodbe (Nar. nov., br. 3/13 - u nastavku teksta: Uredba II.).
[3] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi od 28. lipnja 2013. (Nar. nov., br. 81/13 - u nastavku teksta: Novela ZFPPN-a/13).
[4] S obzirom na to da službeni podaci o broju zaključenih predstečajnih nagodbi u Republici Hrvatskoj nisu dostupni, pozvat ćemo se na novinski članak u kojem sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić, u svibnju 2014., iznosi podatak da je u Republici Hrvatskoj u godinu i pol dana bilo zaključeno više od 1.100 nagodbi, a u usporedbi s tim u Sloveniji u godinu dana svega 13, http://www.index.hr/vijesti/clanak/kolakusic-nadam-se-da-je-ovo-pocetak-revizije-svih-do-sada-zakljucenih-predstecajnih-nagodbi/744960.aspx, stanje od 23. siječnja 2015. Osim toga, u istraživanju Hrvatske udruge banaka, pod naslovom »Kompleksna mreža dugovanja hrvatskih tvrtki: Propagacija učinaka predstečajnih nagodbi«, izneseni su podaci prema kojima su u inicijalni uzorak za stvaranje mreže uzeta sva društva čije su predstečajne nagodbe zaključene s datumom 24. ožujka 2014. te popisani svi vjerovnici i njihove tražbine. Osnovni izvori informacija bila su rješenja suda o sklopljenoj nagodbi te prihvaćeni planovi operativnog i financijskog restrukturiranja. Slijedom navedenoga, u uzorak je ušlo 948 dužnika s popratnih 19.446 vjerovnika. Ukupan iznos tražbina u uzorku iznosi 26,14 milijardi kuna, što iznosi preko 69% predmeta za koje je prihvaćen plan financijskog i operativnog strukturiranja ili sklopljena nagodba do lipnja 2014., http://www.banka.hr/komentari-i-analize/predstecajne-nagodbe-za-mnoge-tek-odgoda-stecaja, stanje od 23. siječnja 2015.
[5]Triva, Siniša; Dika, Mihajlo, Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 570.
[6] Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO). Ugovor o nagodbi uređen je čl. 150.-159 ZOO-a.
[7] Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 148/11 - proč. tekst i 25/13 - u nastavku teksta: ZPP).
[8] Momčinović, Hrvoje, Ugovor o nagodbi prema Zakonu o obveznim odnosima, Hrvatska pravna revija, 9/2009, str. 21.
[9] Prema čl. 3. st. 3. ZPP-a, sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.
[10] Pretparnična (preventivna) nagodba, Dika, Mihajlo, Građansko parnično pravo, Sudske odluke i sudska nagodba, IX. knjiga, Narodne novine, Zagreb, 2013., str. 549.
[11] Ovršni zakon (Nar. nov., br. 112/12, 25/13 i 93/14 - u nastavku teksta: OZ).
[12] U procesnopravnoj doktrini stajalište o sudskoj nagodbi kao mješovitom procesnopravnom i građanskopravnom ugovoru zastupali su Poznić, Triva i Jelčić. O pravnoj prirodi sudske nagodbe vidi opširnije Dika, op. cit. (bilj. 10), str. 527-547.
[13] Cf. ibid., str. 621-622.
[14] Cf. ibid., str. 546-547.
[15] Prihvaćanjem stajališta o sudskoj nagodbi kao o procesnom ugovoru uz koji se vežu učinci pravomoćne presude, prihvaćaju se procesnopravni razlozi za pobijanje nagodbe i zadržavaju mane volje kao razlog pobojnosti. To stajalište u skladu je s odredbama čl. 421. st. 2. i 3. ZPP-a, kojima su propisani posebni uvjeti za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka protiv odluke na temelju priznanja i odricanja.
[16] Nasuprot tome, u judikaturi je izraženo stajalište prema kojem je moguće tražiti i utvrđenje ništavosti nagodbe. Primjerice, u slučaju da je predmetni sadržaj sudske nagodbe nedopušten, sud može na zahtjev stranke utvrditi njezinu ništavost, ali nije ovlašten mijenjati njezin sadržaj, u Grbin, Ivo, Komentar Zakona o parničnom postupku sa sudskom praksom, bilješkama, napomenama, prilozima i abecednim kazalom, Organizator, Zagreb, 2011., str. 335.
[17] Sudska nagodba je sporazum koji sve ili samo neke od stranaka i/ili možebitno, treći, na temelju (prešutnog) sudskog odobrenja, zaključuju tijekom parničnog postupka (parnična sudska nagodba) ili nekog drugog sudskog postupka (neparnična sudska nagodba) potpisivanjem sudskog zapisnika u koji je taj sporazum unesen, kojim njegovi potpisnici u cijelosti ili djelomice uređuju svoje odnose u svezi s predmetom spora i/ili u povodu njega, a koji može imati (neke) učinke pravomoćne sudske odluke te, ako je njime utvrđena i obveza na neku činidbu, i ovršne isprave, Dika, op. cit. (bilj. 10), str. 515.
[18] Nelikvidnost u smislu ZFPPN-a nastaje kad poduzetnik ne može u određenom razdoblju ispuniti novčane obveze koje dospijevaju u tom razdoblju (čl. 16. st. 1. ZFPPN-a).
[19] Insolventnost nastaje kad poduzetnik postane: 1. nesposoban za plaćanje ili 2. postane prezadužen (čl. 16. st. 1. ZFPPN-a).
[20] Važeći tekst ZFPPN-a citirat će se kao ZFPPN.
[21]Dika, op. cit. (bilj. 10), str. 584.
[22]Dika, Mihajlo, Postupak sklapanja predstečajne nagodbe - nadležnost, pokretanje sudionici, provedba postupka, učinci, stavljanje izvan snage, Radni materijal sa savjetovanja trgovačkih sudaca u Zagrebu, 2013., str. 11.
[23] Zakon o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12 i 68/13 - u nastavku teksta: ZTD) uređuje trgovačke izvanparnične postupke u čl. 40. st. 2.-4. Oskudan sadržaj tih odredaba predstavlja problem u praksi postupanja sudova, pa sudovi zbog nedostatnog općeg uređenja izvanparničnog prava u Republici Hrvatskoj primjenjuju pravila parničnog postupka. To je, između ostaloga, i rezultat supsidijarne primjene pravila ZPP-a u izvanparničnom postupku (par. 21. st. 1. Zakona o vanparničnom postupku Kraljevine Jugoslavije od 24. srpnja 1934. - Sl. nov. Kraljevine Jugoslavije 45/1934; Nar. nov., br. 73/91). Opširnije v. Maganić, Aleksandra, Nužnost reforme hrvatskog izvanparničnog prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 2008., vol. 27, br. 1, str. 465-497.