Razvoj radnog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj započeo je nakon 1994., donošenjem Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - u nastavku teksta: stari ZOR). Novi Zakon o radu donesen je 2009. (Nar. nov., br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - u nastavku teksta: ZOR). Stečajno je zakonodavstvo nakon stupanja na snagu 1. siječnja 1997., mijenjano i dopunjavano, kroz Stečajni zakon, osam puta (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13 - u nastavku teksta: SZ), kao i donošenjem Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (Nar. nov., br. 114/03, 86/08 i 80/13 - u nastavku teksta: ZOOPR) te Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Nar. nov., br. 108/12, 144/12 i 81/13 - u nastavku teksta: ZFPPN). U sklopu ove teme je i socijalno zakonodavstvo putem Zakona o doprinosima (Nar. nov., br. 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/11 i 144/12 - u nastavku teksta: ZOD). Neposredan i osnovan cilj zakonodavca bio je nastaviti i održati kontinuitet razvoja radnog, socijalnog i stečajnog zakonodavstva. Stoga se predmetnim novelama pokušalo, u različitim opsezima, modificirati prethodno uređenje pojedinih dijelova i stečajne regulative i radnog zakonodavstva, prilagođavajući ih, potencijalno, boljim rješenjima temeljenim na europskim i međunarodnim iskustvima. Stoga, cilj je članka prikazati međunarodnu, europsku (i hrvatsku) regulativu položaja radnika u stečajnom postupku.