Recentan slučaj Credo banke d.d. poremetio je idilu stabilnosti hrvatskoga bankovnog sustava. Na sreću, hrvatsko je bankarstvo i dalje stabilno i treba mu poželjeti da tako i ostane, usprkos turbulencijama ne samo na domaćim nego, još i više (za sada), na europskim i svjetskim prostorima.

Credo banka d.d. osnovana je u Splitu u prosincu 1993., a svoju je punoljetnost obilježila gubitkom poslovne sposobnosti. Dana 22. studenoga 2011. Savjet Hrvatske narodne banke (HNB), na izvanrednoj sjednici, donio je rješenje kojim se Credo banci d.d., Split oduzima odobrenje za rad (Z. br. 1813/2011). Zatim je odlukom HNB-a pokrenut postupak prisilne likvidacije Banke (O. br.: 321-020/11-11/ŽR), a Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka imenovala je likvidatore (Ur. br. I-671/11-2011). 

Nakon što su neki vjerovnici i nakon pokretanja postupka likvidacije uspjeli naplatiti svoje instrumente osiguranja, u javnosti su uslijedili nesporazumi i prepucavanja, ne samo u laičkim informativnim medijima, nego, i među kvalificiranim mjerodavnim institucijama, u obliku javnih priopćenja. Mnoga su pitanja ostajala bez odgovora, jer nije lako ni profesionalcu, a kamoli financijsko-pravno-bankarskom laiku, proniknuti u vijugave putove labirinta relevantne regulative.

Sljedeći je dan guverner Hrvatske narodne banke (u nastavku teksta: HNB) objavio nelikvidnost banke. Iz Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka odmah je objavljen poziv na prijavu potraživanja na temelju zaštićenih depozita, uz umirujuće izjave o promptnom podmirenju osiguranih uloga. No, i tu su se javljale dvojbe oko obuhvata subjekata odnosno računa koji imaju povlasticu državne osiguravajuće zaštite.

Pokušat ćemo u kratkoj analizi odrediti koordinate unutar kojih se kreću aktualne dvojbe i približiti se odgovorima.

Svjesne važnosti događaja i potrebe informiranja javnosti, a osobito nakon što su došla do izražaja mišljenja o »pogreškama u koracima«, mjerodavne su se institucije potrudile javnim priopćenjima iznositi činjenice, ali i stajališta o tome kako je, s obzirom na okolnosti, trebalo postupiti.

Započelo je priopćenjem sa sjednice Savjeta HNB-a od 22. studenoga 2011., da je »izravnim nadzorom HNB-a, započetim koncem svibnja ove godine, obuhvaćena procjena adekvatnosti kapitala, kvaliteta aktive i upravljanja kreditnim rizikom te analiza depozitne strukture i likvidnosnog rizika. Budući da je utvrđeno stanje bilo bitno lošije od onoga što je Credo banka prikazivala u svojim izvješćima, banka je ostala pod pojačanim nadzorom HNB-a, da bi se njeno poslovanje pokušalo dovesti u zakonske okvire, uz dokapitalizaciju neophodnu za stabilnije buduće poslovanje.«, ali »zbog utvrđenih značajnih nezakonitosti u poslovanju i neprovođenja mjera naloženih od središnje banke za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti, Savjet Hrvatske narodne banke odlučio je na svojoj izvanrednoj sjednici oduzeti odobrenje za rad Credo banci d.d., Split«. Istovremeno donesena je i odluka o pokretanju postupka prisilne likvidacije banke. Likvidatori su već sljedeći dan bili u Banci.

Na događaje koji su uslijedili reagirala je Hrvatska agencija za nadzor financijskih institucija (u nastavku teksta: HANFA). HANFA, u skladu sa Zakonom o tržištu kapitala¹, nadzire i regulira hrvatsko tržište kapitala, burzu, ovlaštena društva, investicijske fondove, mirovinske fondove i osiguravajuća društva. Ta je Agencija, reagirajući na različite interpretacije o suradnji s HNB-om, o raspolaganju HNB-a sredstvima na računu Credo banke u prisilnoj likvidaciji, te o statusu sredstava na tzv. računu 13, navela da je HNB 23. studenoga 2011., nakon što je u ranim jutarnjim satima blokirao račun Credo banke CDBSHR22, istoga dana poslijepodne, u dva jednominutna navrata, deblokirao bankin račun i proveo naplatu, dakle isplatio bankinim vjerovnicima tražbine po dvjema mjenicama i jednoj zadužnici. HANFA je ocijenila da HNB nije ispravno postupio kad je deblokirao račune Credo banke i proveo isplatu po navedenim instrumentima. 

HANFA je precizirala da je »unatoč blokadi računa od strane HNB-a, po donošenju prethodno navedenih rješenja i odluke, provedena naplata tri mjenice u ukupnom iznosu između osam i devet milijuna kuna koje su na naplatu dostavile dvije banke i jedno investicijsko društvo, čime su u potpunosti »skinuta« raspoloživa sredstva s računa Credo banke d.d. Split.« Nadalje, izrazila je mišljenje da je takva »isplata novčanih sredstava s navedenog računa Credo banke d.d. obuhvatila i novčana sredstva koja su, prema našem mišljenju, morala biti izuzeta od ovrhe, likvidacije i stečaja banke, jer se radi o sredstvima klijenata investicijskog društva ABACUS BROKERI d.d., Zagreb, koje je to društvo držalo na računu posebne namjene (tzv. račun br. 13), u iznosu većem od devet milijuna kuna, sukladno Zakonu o tržištu kapitala. Ova sredstva nisu imovina investicijskog društva niti imovina Credo banke d.d., već imovina klijenata investicijskog društva i stoga nisu smjela biti predmetom naplate bilo kakvog potraživanja prema Credo banci d.d. ... Prema odredbi članka 42. stavak 5. Zakona o tržištu kapitala, ova sredstva nisu vlasništvo investicijskog društva, ne ulaze u njegovu imovinu, ni u likvidacijsku ili stečajnu masu, niti mogu biti predmetom ovrhe u svezi s potraživanjem prema investicijskom društvu.« HANFA, također, smatra da klijentima brokerskog društva pripada zaštita prema odredbama Zakona o osiguranju depozita². Pozvala se, pritom, na odredbu ZOD-a o zaštiti osiguranjem depozita na tzv. povjereničkom računu, tj. računu koji vjerovnik kod banke vodi u svoje ime, ali za račun drugoga. ZOD tu zaštita osigurava u odnosu na komitenta, tj. štiti osobu za čiji se račun taj povjerenički bankovni račun vodi (čl. 3.a st. 3.).

HNB je uzvratio tvrdnjom da su obavljene isplate s računa Credo banke u likvidaciji bile zakonski utemeljene. U priopćenju od 29. studenoga, naveo je da se osnova za postupanje nalazi u Odluci o primjeni odredaba zakona i drugih propisa iz nadležnosti HNB-a na kreditne institucije u likvidaciji,³ te da se ograničenje plaćanja ne odnosi na naloge trećih osoba na teret računa banke u likvidaciji.

HANFA je, pozivajući se na isti propis, bila suprotnog mišljenja. Ta je Agencija ukazala na odredbu Odluke prema kojoj banka u postupku prisilne likvidacije ne može provoditi plaćanja preko međubankovnih platnih sustava prije nego što institucija nadležna za osiguranje uloga (Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka -
 u nastavku teksta: DAB) imenuje likvidatore i poduzme sve radnje nužne za zaštitu prava vjerovnika, te da iznimno može provoditi plaćanja ako postoji pisana suglasnost institucije nadležne za osiguranje uloga. HANFA smatra da nakon blokade računa ingerencija nad sredstvima pripada DAB-u odnosno imenovanim likvidatorima, a da DAB nije dao nikakvu pisanu suglasnost HNB-u za naplatu mjenica ili provođenje ovrhe. Nadalje, budući da HNB nije mogao prenijeti sredstva na novi račun banke u prisilnoj likvidaciji jer on nije bio otvoren, mjenice zaprimljene 23. studenoga morao je vratiti podnositelju, s naznakom da je račun blokiran.

Iz HANFE su pritom dali svoje tumačenje zaštićenih novčanih sredstava odnosno zaštićenog računa 13: »U slučaju da je Credo banka sama bila broker i imala tzv. račun 13 svojih klijenata, ovakvim »razumijevanjem« HNB-a i ta bi sredstva završila bez izdvajanja i zaštite, iako se radi o zaštićenim sredstvima prema Zakonu o tržištu kapitala (ZTK). Agencija ne vidi razliku između jednake primjene odredbi ZTK neovisno o tome radi li se o ‘običnoj brokerskoj kući’ ili banci koja ima ovlasti za brokersko poslovanje«, te su zaključili da je središnja banka ovlaštena za provedbu Zakona o platnom prometu i kao takva da ne smije zanemariti odredbe drugih pozitivnih propisa.

FINA se u informiranje javnosti uključila pitijskim objašnjenjem da mjenice (više) nisu u njezinoj nadležnosti, ne objašnjavajući svoju ulogu u naplati po zadužnici.

Svaki je gospodarski subjekt na tržištu izložen poslovnim rizicima. S obzirom na poslovanje banke kao kreditne institucije, rizici su naglašeniji, pa su i zakonom propisane mjere za njihovo praćenje i kontrolu. Poslovanje banaka uređeno je Zakonom o kreditnim institucijama⁴.

Ozbiljnost kreditne institucije kakva je banka treba već u startu jamčiti visina temeljnog kapitala, koji ne može biti manji od 40 milijuna kuna (29/1).

Uspješnost poslovanja banke uvelike ovisi o uspješnosti upravljanja rizicima. Već samo nabrajanje vrsta rizika (kojima treba upravljati) ukazuje na složenost posla. Tu se radi o kreditnim rizicima (onima zbog neispunjavanja dužnikove novčane obveze), tržišnim rizicima (tu se ubrajaju tzv. pozicijski rizik, valutni rizik i robni rizik), riziku namire i riziku druge ugovorne strane, kamatnom riziku, likvidnosnom riziku, operativnom riziku, riziku usklađenosti, koncentracijskom riziku, rezidualnom riziku, razrjeđivačkom riziku.

Temeljno pravilo (zakonska obveza) o upravljanju rizicima obvezuje banku da osigurava adekvatnost kapitala i veličinu jamstvenog kapitala. Kapital banke adekvatan je ako njegova visina odgovara vrstama, opsegu i složenosti usluga koje ona pruža i rizicima kojima je izložena ili bi mogla biti izložena u pružanju tih usluga. Jamstveni kapital banke ne smije biti manji od navedenoga propisanog iznosa temeljnog kapitala.

Hrvatska narodna banka ovlaštena je, slijedeći zakonska rješenja, podrobnije propisati upravljanje bankinim rizicima, a može i propisati formiranje rezervi za opće bankovne rizike, način izračuna stanja pojedinačnih i svih otvorenih stavki i najveće dopuštene razlike između tih stavki i ograničenja kojima se određuju posebni uvjeti poslovanja banke.

Banka je dužna poslovati u skladu s načelima likvidnosti i solventnosti, tj. tako da je u svakom trenutku sposobna pravodobno ispunjavati dospjele novčane obveze, kao i biti trajno sposobna ispunjavati sve svoje obveze.

Glede depozita, zakon obvezuje banku da sve depozite osigura kod nadležne institucije, u skladu s posebnim zakonom (čl. 167.). 

Bankino poslovanje kontrolira se iznutra i izvana. Unutarnja kontrola obuhvaća i unutarnju reviziju. Unutarnja revizija dužna je svoje izvješće dostavljati tromjesečno upravi i revizorskom odboru, polugodišnje nadzornom odboru, a godišnje Hrvatskoj narodnoj banci. Međutim, ako unutarnja revizija tijekom revizije pojedinih dijelova poslovanja banke utvrdi nezakonitost u poslovanju ili kršenje pravila o upravljanju rizicima, zbog čega je ugrožena likvidnost, solventnost ili sigurnost poslovanja banke, dužna je o tome odmah obavijestiti upravu i nadzorni odbor banke i HNB. Godišnji financijski izvještaji banke, uz unutarnju reviziju, podliježu i vanjskoj reviziji. Radi izbjegavanja ovisnosti ili povezanosti, revizorsko društvo koje obavlja godišnju reviziju ne smije ostvarivati pretežan dio ukupnog prihoda revizijom kod te banke ili grupe kojoj pripada, a reviziju ne smije obavljati u odnosnoj banci dulje od sedam godina uzastopno. K tome još i HNB obavlja superviziju prikupljanjem i analizom izvješća i informacija, izravnim nadzorom i nalaganjem supervizorskih mjera.

Ako HNB supervizijom ili izravnim nadzorom utvrdi stanovite pogreške i/ili propuste, rješenjem nalaže banci odgovarajuće mjere radi otklanjanja nezakonitosti odnosno slabosti ili nedostataka u poslovanju. Ako to ocijeni potrebnim, HNB može imenovati svog povjerenika u banci. Međutim, u slučajevima kršenja zakona i drugih propisa ili u situacijama kad je financijsko stanje banke takvo da je neizvjestan daljnji nastavak poslovanja, HNB može:

1) oduzeti odobrenje za pružanje određenih financijskih usluga

2) imenovati posebnu upravu

3) oduzeti odobrenje za rad

4) pokrenuti prisilnu likvidaciju banke ili

5) podnijeti prijedlog za pokretanje stečajnog postupka.

Nadzor nad bankama obavlja i DAB, u dijelu poslovanja banaka s depozitima koji su osigurani prema odredbama ZOD-a (čl. 15. i 16.). U tu svrhu banka je dužna omogućiti ovlaštenoj osobi DAB-a uvid i kontrolu poslovnih knjiga, poslovne dokumentacije i evidencije, u opsegu potrebnom za obavljanje nadzora. Nalaz o obavljenom nadzoru DAB dostavlja upravi banke, njezinom nadzornom odboru i unutarnjoj reviziji, te HNB-u. Na temelju nalaza, direktor Agencije može banci izdati rješenje radi otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti vezanih uz osiguranje depozita, kao i odrediti mjere koje je u svezi s nalazom banka obvezatna primijeniti.

Odluku o svom prestanku može donijeti sama banka, kao i svako drugo trgovačko (dioničko) društvo. Tada se radi o redovitoj likvidaciji banke. Odluku o tome donosi glavna skupština dioničara.

Odluku o pokretanju prisilne likvidacije banke, međutim, donosi HNB, i to u sedam slučajeva, a najčešće kad na temelju izvješća prethodno uvedene posebne uprave procijeni da se financijsko stanje banke ne može poboljšati, ili se unutar godine dana posebne uprave stanje nije poboljšalo, tako da bi se dosegnuo minimalan iznos jamstvenoga kapitala, odnosno minimalna stopa adekvatnosti jamstvenoga kapitala, odnosno da nije sposobna redovito ispunjavati svoje dospjele obveze. U konkurenciji razloga (pretpostavki) za pokretanje postupka prisilne likvidacije i stečaja, prednost ima stečaj, jer je tada HNB dužan predložiti pokretanje stečajnog postupka. 

Odluku o prisilnoj likvidaciji HNB dostavlja, istoga dana kad ju je donio, instituciji nadležnoj za osiguranje depozita. Ta je institucija osnovana Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka,⁵ kao specijalizirana financijska institucija koja osigurava depozite u kreditnim institucijama. DAB osigurava depozite u skladu s odredbama Zakona o osiguranju depozita. Osnivač agencije je Republika Hrvatska, koja jamči za njezine obveze. Po primitku odluke o pokretanju postupka prisilne likvidacije, DAB je dužan u roku 24 sata imenovati dva ili više likvidatora za provođenje likvidacijskog postupka, dok sâm DAB preuzima ovlasti nadzornog odbora i glavne skupštine.

Naime, imenovanjem likvidatora prestaju sve ovlasti članova uprave i članova nadzornog odbora banke, kao i ovlasti glavne skupštine dioničara (osim ovlasti uprave i nadzornog odbora u svezi s mogućim pokretanjem upravnog spora protiv odluke o prisilnoj likvidaciji). Zamjenjujući upravu banke, likvidatori, u granicama svoga poslovnog djelovanja zastupaju banku. 

Na postupak prisilne likvidacije banke na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o trgovačkim društvima, u dijelu kojim se uređuje likvidacija trgovačkih društava (odredbe čl. 372.-383.).⁶ Likvidatori moraju pozvati vjerovnike da prijave svoje tražbine, moraju okončati poslove u tijeku, naplatiti tražbine, unovčiti imovinu i podmiriti vjerovnike. U mjeri koliko zahtijeva provođenje likvidacije, mogu ulaziti i u nove poslove.

Likvidatori izvještavaju HNB o tijeku postupka likvidacije, a ako tijekom provođenja prisilne likvidacije procijene da je nastupio neki od stečajnih razloga, dužni su, bez odgađanja, podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka i o tome odmah obavijestiti HNB. Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka može podnijeti i HNB. Na stečaj banke primjenjuju se, u pravilu, odredbe Stečajnog zakona, uz one posebne iz Zakona o kreditnim institucijama (čl. 272. ZOKI-a).

Pravne posljedice otvaranja stečajnoga postupka, prema Stečajnom zakonu,⁷ nastupaju početkom dana kad je oglas o otvaranju stečajnoga postupka istaknut na oglasnoj ploči suda (čl. 18. st. 1.). Prava i obveze tijela banke prelaze na stečajnog upravitelja, pa on i zastupa banku (čl. 24.). Posljedica koja se odnosi na imovinu banke kao stečajnog dužnika, jest da nakon otvaranja stečajnoga postupka stečajni vjerovnici ne mogu protiv banke tražiti ovrhu (kao ni osiguranje) na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, niti na drugoj bankinoj imovini, a postupci ovrhe koji su u tijeku u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka, prekidaju se. Jedino izlučni i razlučni vjerovnici mogu, radi ostvarenja svojih prava, pokrenuti odnosno nastaviti prekinute postupke ovrhe i osiguranja (čl. 98.). Isključeni su i drugi oblici pravnoga stjecanja, jer se nakon otvaranja stečajnoga postupka ne mogu valjano stjecati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu (i ako se to stjecanje ne temelji na raspolaganju banke kao dužnika ili prisilnoj ovrsi ili osiguranju u korist stečajnoga vjerovnika - čl. 100.). U nastavku ćemo pokušati ukazati na relevantnu pravnu regulativu koja bi trebala dati odgovor na pitanja koja su se postavljala.

Mjenica je uređena najstabilnijom hrvatskim zakonom, Zakonom o mjenici.⁸

U mjeničnoj praksi banka se na mjenici redovito javlja u ulozi domicilijata, ali, dakako, ona može biti i avalist ili izdavatelj odnosno akceptant. Domicilijat nije mjenični obvezanik. Stoga, on nije ni u mjeničnoj obvezi prema mjeničnom ovlašteniku, pa ni remitent prema njemu nema nikakve mjeničnopravne ovlasti. Domicilijat je samo »osoba kod koje treba da se izvrši isplata«, inače, ako ga nema, »akceptant sam plaća« (arg. ex čl. 26. st. 2. ZM-a).

No, mjenica je uz regulaciju matičnim propisom bila stekla i svoju platnoprometnu nadgradnju kao vrijednosni papir i instrument osiguranja plaćanja, i to najprije, ranije, odredbama Zakona o osiguravanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, a zatim i kasnijim platnoprometnim rješenjima. Prema Zakonu o platnom prometu u zemlji koji je bio u primjeni od 2002.,⁹ mjenični se vjerovnik obraćao banci (prije ZAP-u) ne samo kao domicilijatu. Naime, obraćanje domicilijatu supstituira obraćanje mjeničnom dužniku, koji traženju isplate može udovoljiti ili ga odbiti. Međutim, u donedavnom platnom prometu mjenični vjerovnik javljao se ex lege kao nalogodavac banci (čl. 20. st. 2. t. 1. ZPlPZ-a). Taj je Zakon obvezivao organizaciju platnog prometa, banku, da postupi po vjerovnikovom nalogu, a ako na računu (računima) nije bilo dostatno sredstava, da nalog evidentira i izvršava po prispijeću pokrića, prema redoslijedu primitka, ako takvo zadržavanje u evidenciji ne bi bilo isključeno nekim propisom (čl. 29. st. 3.). U sustavu ZPlPZ-a takav je tretman mjenice derogiran sredinom 2004. podzakonskim propisom, izmjenom odluke HNB-a.¹⁰ 

Važeći Zakon o platnom prometu - ZPlP,¹¹ koji je u primjeni od 1. siječnja 2011., ne spominje mjenicu, pa na taj instrument utječe ne onim što je u zakonu napisano, već onim što nije napisano. Naime, i ZPlP, uređujući platni promet (čl. 1.), poznaje pojam »naloga za plaćanje«, i to kao instrukciju koju platitelj ili primatelj plaćanja podnosi svojem pružatelju platnih usluga, a kojim se traži izvršenje platne transakcije (čl. 2. st. 1. t. 19.). No, Zakon više ne uređuje tzv. blokade u sustavu pull transakcija.¹² »Nedostatak« ZPlP-a kompenziran je nedugo zatim donesenim Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima¹³, koji je (pretežnim dijelom) u primjeni također od 1. siječnja 2011. No, i taj je Zakon, uređujući realizaciju »osnova za plaćanje«, izostavio mjenicu. 

Mjenice su, dakle, ostale izvan regulative platnog prometa, bez one komponente koja je i banku činila mjeničnim obvezanikom ex lege (doduše, raspolažući sredstvima mjeničnog dužnika), ako bi joj mjenica bila podnesena na naplatu.

Mjenica je potpuno svedena (vratila se) u okvir Zakona o mjenici. Dakako da i nadalje mjenice mogu biti domicilirane na banke (financijske institucije), kao i na bilo koga drugoga. Budući da se prema ZPONS-u osnova za plaćanje više ne dostavlja banci (dužnikovoj) već Financijskoj agenciji, koja inače dalje daje nalog bankama za provedbu naloga - osnove za plaćanje, postavljalo se pitanje načina mjenične naplate.

Mjenica se ne dostavlja Financijskoj agenciji, ona ne može biti trasatov ili izdavateljev domicilijat, jer ona ne vodi račune ni građana ni poslovnih subjekata. Domicilijat može biti banka i tada se mjenica na isplatu podnosi njoj izravno (pa se tu, prema potrebi, i protestira). Banka domicilijat jest mjesto i subjekt kod i preko kojega dužnik, kao bankin nalogodavac, plaća (ili ne plaća), otkupljuje mjenicu. 

Stoga mjenični vjerovnik, imatelj mjenice, kad se danas obraća banci domicilijatu, to više ne čini kao nalogodavac, već samo kao stranka koja od svoga mjeničnog dužnika traži isplatu, obraćajući se banci kao dužnikovoj »blagajni«. Banka pritom nema nikakve obveze prema vjerovniku, kakve je imala u prijašnjem platnom prometu. Pritom banka domicilijat, kao nalogoprimac svoga klijenta, inače mjeničnog dužnika, treba u svemu postupati prema nalogu klijenta, ona je (samo) njemu odgovorna. Zato banka ne će (ne bi smjela) honorirati mjenicu, makar na dužnikovom računu ima pokrića (sredstava), ako joj je to klijent zabranio ili uvjetovao.

U situaciji kad je poslovna banka mjenični dužnik, bilo kao izdavatelj vlastite mjenice ili akceptant, ona može u mjenici odrediti svoju banku kao domicilijata, dakle - Hrvatsku narodnu banku.¹⁴ U takvoj situaciji, sve što je prethodno navedeno za banku kao domicilijata, vrijedi i za HNB u toj ulozi.

Dakle, ako je u mjenicama, koje su naplaćene s računa Credo banke, HNB bio naveden kao domicilijat, tada je HNB, kao nalogoprimac banke mjeničnog dužnika, bio dužan provesti naplatu s bankinog računa, iz raspoloživih sredstava, ako mu, prije prezentacije mjenice na naplatu, mjenični dužnik (Credo banka) ne bi (putem uprave, a zatim likvidatora) drukčije naložio, tj. zabranio isplatu. Takvo se honoriranje mjenice više ne obavlja u sustavu platnog prometa, niti ima značenje ovršne ili kvaziovršne naplate.

Zadužnica je uvedena u pravni sustav Ovršnim zakonom iz 1996. (čl. 183. OZ/96) kao »zapljena računa po pristanku dužnika«. Toj ispravi dano je svojstvo (»ima učinak«) pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se plijeni tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Vjerovnik je prije ispravu dostavljao banci (organizaciji platnog prometa), s učincima dostave sudskog rješenja o ovrsi. Stanovite promjene uvedene su novim Ovršnim zakonom iz 2010.¹⁵ koji je u tom dijelu na snazi već od 1. siječnja 2011., paralelno sa ZPONS-om. Zapljena računa na temelju zadužnice odnosno bjanko zadužnice uređena je u dvama odjeljcima i dvama člancima (8. - čl. 125. i 9. - čl. 126. OZ/10) Glave dvanaeste - Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika. Novi Zakon zadržao je zatečeno uređenje zadužnice, uz minimalne tekstualne izmjene, ali je njezina valjanost kao instrumenta dobrovoljne zapljene računa uvjetovana javnobilježničkom potvrdom, solemnizacijom isprave. Prije izdane zadužnice, prema općim pravilima, valjane su i ovršno provedive bez solemnizacije. 

U novom sustavu, prema ZPONS-u, zadužnica je tzv. osnova za plaćanje, kao i rješenje o ovrsi, i vjerovnik je podnosi na naplatu Financijskoj agenciji. FINA daje nalog za provedbu banci kod koje se vode dužnikova novčana sredstva, a ta banka izvršava nalog u visini raspoloživih novčanih sredstava po računima do iznosa određenog u nalogu Agencije i o tome obavještava Agenciju (čl. 3., 5. i 9.).

ZPONS je, kao provedbeni propis, samo u slučaju stečaja pojedinoga subjekta predvidio prestanak obveze provođenja ovrhe nad njegovim novčanim sredstvima (čl. 17.).¹⁶
Dakle, ako je u slučaju Credo banke njezin vjerovnik podnio urednu i dospjelu zadužnicu FINI, a ona dala nalog HNB-u za provedbu, HNB je trebao nalog izvršiti u visini raspoloživih novčanih sredstava po računima Credo banke.

Pojmovi redovite i prisilne likvidacije nekoć su, na našim prostorima, označavali nešto drugo od onoga što znače prema ZOKI-u. Danas se za trgovačka društva, umjesto navedenih rabe izrazi - likvidacija i stečaj. Pojam »prisilna likvidacija« bio je svojevremeno sinonimni eufemistički nadomjestak za stečaj (stečaj je bio emanacija bolesnog kapitalizma!). Različito od toga, prisilna likvidacija kreditne institucije, prema ZOKI-u, nije stečaj nego likvidacija, samo se ona provodi »prisilno«, na temelju odluke kontrolnog tijela. 

Iako se pokretanje postupka prisilne likvidacije banke po mnogome približava situaciji otvaranja stečaja, ZOKI upućuje na odgovarajuću primjenu odredaba ZTD-a, a ne SZ-a. Postupak likvidacije, pa makar i one prisilne, nije stečajni postupak.

To znači da pokretanje postupka prisilne likvidacije nema za zakonsku posljedicu blokadu računa banke. Stoga, nema zakonske zapreke da vjerovnici protiv banke traže i ostvaruju ovrhu (kao i osiguranje) na njezinoj imovini, uključujući i novčana sredstva na bankinim računima, a jednako tako nisu isključeni ni drugi oblici pravnoga stjecanja u odnosu na imovinu banke.

Pri prisilnoj likvidaciji nema ni propisane obveze za HNB kakva postoji kad predlaže otvaranje stečajnog postupka. HNB tada predlaže i mjere osiguranja u skladu s odredbama SZ-a koje smatra potrebnim radi zaštite interesa vjerovnika i imovine dužnika. 

U sukobljavanjima oko naplate s računa Credo banke pozivalo se na zaštićena sredstva klijen(a)ta investicijskog društva, i to na odredbu članka 42. stavak 5. ZTK-a. Doista, kad investicijsko društvo drži klijentove financijske instrumente ili njegova novčana sredstva, ti instrumenti i sredstva nisu vlasništvo investicijskog društva, ne ulaze u njegovu imovinu, niti u likvidacijsku ili stečajnu masu, niti mogu biti predmetom ovrhe u svezi s potraživanjima prema investicijskom društvu. Pitanje je dometa i sadržaja te zakonske odredbe, tj. njezine moguće produljene primjenjivosti kad se ta sredstva nađu na računu investicijskog društva kod banke.

Formalno gledajući, gramatičkim tumačenjem, sredstva na takvom posebnom računu doista su zakonom zaštićena od »vremenskih nepogoda« nad investicijskim društvom, ali ne i od onih nad bankom. S druge strane, ako se zaštita tih sredstava ne proteže i na bankin depozit - ona je nepotpuna i nedosljedna. Tumačenjem prema kojemu »novčana sredstva na računu banke ... (tj. u ovom slučaju računu banke u prisilnoj likvidaciji) jesu sredstva te institucije« obezvređuje se zaštita propisana ZTK-om i dolazi do apsurdne situacije da su sredstva koja su dio imovine klijenta investicijskog društva istovremeno »sredstva banke«.

Takva bi sredstva trebala imati jednak tretman kao i npr. sredstva na nekom bankinom escrow računu, pa, moguće, biti zaštićena od svakog zahvaćanja u bankina sredstva.

Analogiju nalazimo i u depozitima javnog bilježnika. Javni bilježnik dužan je preuzet novac, vrijednosne papire i dragocjenosti čuvati odvojeno od svog novca i vrijednosnih papira, u posebnom omotu, na kojemu će napisati predmet i ime stranke. Novac koji mu je povjeren može čuvati i na posebnom računu kod banke ili druge financijske organizacije (»za osnivanje i vođenje kojega vrijede posebni propisi i uvjeti« - čl. 111. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu).¹⁷

Slično navedenome, i zasebni računi javnog ovršitelja, na koje će, od početka 2012., on polagati novčana sredstva pribavljena ovrhom i koja pripadaju ovrhovoditelju, kao i sredstva od pologa, ne mogu biti predmet ovrhe na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave protiv javnog ovršitelja kao ovršenika (čl. 7. st. 6. Zakona o javnim ovršiteljima¹⁸).

U svim takvim situacijama, prema kriteriju - sredstva na bankinim računima jesu bankina sredstva - stvarni vlasnici odnosno imatelji prava na deponiranim sredstvima u kriznim situacijama, propašću banke, ostaju bez svojih sredstava.

U posljednje navedenim primjerima, javnobilježničkoga i/ili javnoovršiteljskog depozita, problem je još naglašeniji. Naime, javnobilježnički polog može biti rezultat ne samo volje stranke nego i odluke suda ili zakonskog propisa, a javnoovršiteljski je polog redovito posljedica primjene zakona. Može li se zaštita stranke svesti samo na možebitnuu culpa in eligendo javnoga bilježnika ili ovršitelja?

Specifično je pitanje sudbine sredstava zajedničke pričuve suvlasnika nekretnine (zgrade). Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojega suvlasnika, uloženom na način da donosi plodove (čl. 90. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).¹⁹

Mogućnost (dopustivost) zahvaćanja svih bankinih sredstava reducira i domet pravila ZPONS-a, prema kojemu se ovrha ne provodi na novčanim sredstvima odnosno računima izuzetima od ovrhe zakonom (čl. 4. st. 2.).

Ipak, tumačenje propisa o zaštićenim računima, prema kojemu se zaštita od ovršnoga i sličnog zahvaćanja ne prenosi i na banku kod koje je deponiran izvorno zaštićen polog, ima svoje opravdanje ne samo gramatički, tj. u jezičnoj formulaciji zakonskoga teksta. Zakonodavac je, dajući stanovite ovlasti nekim subjektima, bilo da se radi o financijskim ili pravnim uslugama, zaštitom pologa stranaka (klijenata) od rizika nelikvidnosti, nesolventnosti i stečaja, otklonio ili bitno umanjio moguće nepovjerenje prema tim subjektima. Banke se glede toga nalaze u drukčijoj situaciji. One su inače u posebnom režimu državne ili paradržavne kontrole, moraju zadovoljavati posebne sigurnosne kautele, počevši već od veličine jamstvenog kapitala, a kad je to smatrao potrebnim, zakonodavac je osigurao i državno jamstvo stanovitim depozitima.

Stoga se i u uvodu spomenuto brokersko društvo moglo pozvati na (pretpostavljenu) zaštitu sredstava na povjereničkom računu - državnim jamstvom putem DAB-a.

U priopćenjima u svezi s isplatama s računa Credo banke obje su se strane pozivale na Odluku o primjeni odredaba zakona i drugih propisa iz nadležnosti Hrvatske narodne banke na kreditne institucije u likvidaciji. 

Prema Odluci, kreditna institucija u likvidaciji obvezatna je pridržavati se odredaba zakona i pripadajućih podzakonskih akata kojima se regulira poslovanje kreditnih institucija, ako tom odlukom nije drukčije određeno (čl. 3.). Zatim, kreditna institucija u postupku prisilne likvidacije ne može provoditi plaćanja preko međubankovnih platnih sustava prije nego što institucija nadležna za osiguranje uloga imenuje likvidatore i poduzme sve radnje nužne za zaštitu prava vjerovnika kreditne institucije u prisilnoj likvidaciji; iznimno, kreditna institucija u prisilnoj likvidaciji može provoditi plaćanja preko međubankovnih platnih sustava ako postoji pisana suglasnost institucije nadležne za osiguranje uloga (čl. 5.).

Dvije su strane odredbu članka 5. Odluke drukčije tumačile. Prema HANFI, ta je odredba zabranjivala provođenje plaćanja koja su ipak bila provedena, dok HNB smatra da odredba ima ograničen domet - da zabranjuje plaćanja samoj banci (kreditnoj instituciji), a ne tangira valjane naloge trećih. Čini se da potonje tumačenje proizlazi iz dikcije odredbe, a ima i unutarnju (sadržajnu) logiku.

Smatramo, međutim, bez obzira na različite interpretacije, da navedena odredba Odluke uopće nije lege artis primjenjiva. Naime, Odluka je donesena na temelju formalne ovlasti iz Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (koja guverneru daje pravo donositi podzakonske propise u provedbi zakona, ako to nije u nadležnosti Savjeta) te, konkretnije, na temelju članka 270. stavak 2. ZOKI-a. Ta izvorišna odredba potonjeg Zakona ovlašćuje HNB da propiše »način primjene odredbi ovoga Zakona ... u slučajevima prisilne likvidacije kreditne institucije«. Takva ovlast dopušta samo provedbeno normiranje, ali ne i ograničavanje ovlasti tijela banke mimo zakona. Čini se da donositelj provedbenog propisa ni ovdje (ne prvi put) nije izbjegao zamku zavodljive prilike da u ruhu (formi) načina primjene zakona - zapravo meliorira zakonski tekst. 

Osiguranje uloga provodi Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka - DAB, i to, od 2004., na temelju Zakona o osiguranju depozita. Država jamči za obveze DAB-a.

Već sâm naziv dvaju zakona, prije o osiguranju štednih uloga i, poslije, depozita, ukazuje na problematiku predmeta osiguranja. Neadekvatno je i u nazivu Agencije (za)ostao izraz o osiguranju »štednih uloga« umjesto depozita.²⁰ 

Ipak, i prvi tekst ZOD-a bio je zadržao definiciju depozita kao »novčana sredstva građana u kunama ili stranoj valuti položena na račun kod banke na temelju ugovora o novčanom depozitu ili kao polog na štednu knjižicu te sredstva na tekućim računima i žiroračunima građana« (čl. 2.). Tek je četiri godine poslije to izmijenjeno, u postupku usklađivanja hrvatskoga s europskim zakonodavstvom. Krajem 2008. pojam depozita definiran je kao potražni novčani saldo koji je kreditna institucija na temelju zakona ili ugovornih pogodbi dužna podmiriti vjerovniku, a on obuhvaća sredstva koja su preostala po bankovnim računima te privremena stanja vezana uz obavljanje poslovne djelatnosti kreditne institucije. Depozit, u smislu ovoga Zakona, jest i obveza kreditne institucije po osnovi štedne knjižice te druge odgovarajuće pisane potvrde o depozitu, a koje su izdane kao vrijednosni papir sukladno posebnim propisima, osim ako te isprave glase na donositelja ili po naredbi (čl. 2. st. 1.).

Dakle, zakonskom novelom 2008. izmijenjen je, proširen, pojam depozita, ali je zakonska zaštita »građana« obuhvatila »vjerovnike« tek nešto više od godinu dana kasnije. Titular zaštićenog depozita, od 1. siječnja 2010., više nije samo građanin, nego (i drugi) vjerovnik.

Relativna recentnost izmjene ZOD-a, moguće i ne baš idealna transparentnost odnosne odredbe, a svakako i nedostatak iskustva (prakse) - prouzročili su nakon pada banke, koja u svom imenu nosi pojam vjerovanja, početnu nesigurnost i kod pozvanih ljudi, kad je trebalo odgovoriti na jedno konkretno pitanje o zaštićenosti depozita (klijenta brokerskog društva kao komitenta, tj. po povjereničkom računu). Vrlo brzo uslijedio je pozitivan odgovor, utemeljen na iznimci navedenoj u nastavku ovoga teksta (iz čl. 3. st. 4. ZOD-a).

Citirana odredba noveliranog Zakona (čl. 2. st. 1.), s definicijom depozita, upućuje na široko razumijevanje deponenta - to je, u pravilu, svaki vjerovnik s depozitom u banci. Ograničenja je Zakon dao u sljedećem članku.²¹ 

Naime, pravo na obeštećenje nemaju:

1. druge kreditne institucije za depozite koji se vode u njihovo ime i za njihov račun

2. vjerovnici kreditne institucije za sredstva i instrumente uključene u jamstveni kapital predmetne kreditne institucije (tj. one o čijem je osiguranju depozita riječ)

3. financijske institucije

4. osiguravajuća društva privatnoga i javnog prava, uključujući i dobrovoljne te obvezne mirovinske fondove

5. društva za upravljanje otvorenim investicijskim fondovima i zasebna imovina kojom ona upravljaju te zatvoreni investicijski fondovi

6. države, jedinice lokalne i regionalne samouprave te pravne osobe kojima su posebnim zakonom povjereni poslovi državne uprave

7. vladajuća i ovisna društva s kojima predmetna kreditna institucija čini koncern

8. članovi Uprave, članovi Nadzornog odbora te osobe koje sudjeluju s najmanje 5% u temeljnom kapitalu kreditne institucije iz stavka 1. ovoga članka

9. revizor zadnjih revidiranih financijskih izvješća kreditne institucije iz stavka 1. ovoga članka

10. vjerovnici po osnovi depozita koji ne glase na ime nego na anonimnog donositelja šifrirane zaporke

11. vjerovnici po osnovi depozita koji proizlaze iz poslova za koje su određene osobe pravomoćno osuđene za kazneno djelo prikrivanja protuzakonito dobivenoga novca

12. trgovačka društva koja se prema Zakonu o računovodstvu smatraju srednjim odnosno velikim obveznicima primjene toga Zakona

13. vjerovnici koji su neposredno s kreditnom institucijom ugovorili visoku kamatu i pribavili imovinsku korist, a to je prouzročilo financijske teškoće kreditne institucije ili je pridonijelo bitnome pogoršanju financijskog položaja kreditne institucije te

14. vjerovnici koji su depozite ili dio depozita stekli nakon što je Hrvatska narodna banka oduzela odobrenje za rad kreditnoj instituciji.

Pravo na obeštećenje nemaju ni vjerovnici koji imaju prebivalište odnosno sjedište u inozemstvu ako po svojim obilježjima odgovaraju navedenim iznimkama.

Iznimno, ako je na temelju ugovora o otvaranju bankovnog računa izričito ugovoreno da vjerovnik taj bankovni račun vodi u svoje ime, a za račun drugoga (povjerenički račun), osnovanost prava na obeštećenje utvrđuje se s obzirom na osobu za čiji se račun vodi povjerenički bankovni račun (sve iznimke iz čl. 3. st. 2., 3. i 4.).

U praksi ima i pitanja koja nisu dobila takav publicitet kao ono o povjereničkom računu. 

Tako se postavlja pitanje obuhvata osiguranja kad građanin, dakle fizička osoba, uz jedan ili više svojih »građanskih« računa kod neke banke ima u istoj banci i poslovni račun, tj. »račun poslovnog subjekta«. Pitanje se svodi na to ima li fizička osoba kao poslovni subjekt pravo na tretman kao zaseban subjekt u smislu jamstvene zaštite, uz zaštitu koju ima kao »građanski subjekt«. Ako je odgovor pozitivan, kao građanin imao bi osiguranu svotu u punom iznosu, a također, ali posebno, i kao poslovni subjekt.

Pravilo je da se vjerovnikovo pravo na obeštećenje određuje prema ukupnim sredstvima po svim njegovim depozitima u trenutku nastupa osiguranog slučaja (obuhvaćajući i dospjele kamate, a uz umanjenje za prava banke prema vjerovniku koja mu se mogu staviti u prijeboj - čl. 5. st. 1. i 2.). Međutim, poslovni računi i u Jedinstvenom registru računa imaju poseban tretman i oni se označavaju, identificiraju, uz OIB, i matičnim (statističkim) brojem poslovnog subjekta.²² Ti su računi izloženi javnosti kao i svi računi drugih poslovnih subjekata (koji, usputno, baš kao takvi podmiruju i niz obveza prema državi). Čini se da pozitivan odgovor na postavljeno pitanje proizlazi i iz (negativnih) iznimaka korisnika prava na obeštećenje. Naime, budući da su kao iznimke (bez zaštite) navedena »trgovačka društva koja se prema Zakonu o računovodstvu smatraju srednjim, odnosno velikim obveznicima« (t. 12.), to znači da pravo na obeštećenje imaju trgovačka društva i trgovci pojedinci - mali obveznici. Bilo bi onda teško, nepravično i nesustavno, iz toga kruga korisnika osiguranja izostaviti individualne poduzetnike, koje i spomenuti Zakon tretira jednako kao i poduzetnike.²³

Od 1. siječnja 2010. DAB osigurava depozite vjerovnika u svakoj kreditnoj instituciji do visine od 400.000,00 kuna, neovisno o broju vjerovnikovih bankovnih računa, visini sredstava po njima, valuti i mjestu gdje se ti bankovni računi vode.

Pravo zahtijevati isplatu na temelju državnog jamstva za depozite ostvaruje se nastupom osiguranog slučaja. Osigurani slučaj, u smislu ovoga ZOD-a, nastupa: 1) kad HNB kreditnoj instituciji dostavi rješenje o nedostupnosti depozita kojim se utvrđuje da kreditna institucija zbog svoje financijske situacije ne može niti će uskoro moći isplatiti dospjele depozite, ili 2) kad nadležni sud donese rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad kreditnom institucijom (prema čl. 2.a st. 2.).

U konkretnoj situaciji, nakon u uvodu spomenutih odluka Savjeta i guvernera HNB-a od 22. studenoga 2011., one o oduzimanju banci odobrenja za rad te o pokretanju postupka prisilne likvidacije, sljedećeg dana, 23. studenoga 2011., guverner je donio rješenje (br. 322-020/11-11/ŽR objavljeno u Nar. nov., br. 136 od 28. studenoga 2011.), kojim je utvrdio da spomenuta banka u prisilnoj likvidaciji zbog svoje financijske situacije ne može niti će uskoro moći isplatiti dospjele depozite određene Zakonom o osiguranju depozita, te da na dan donošenja rješenja stanje na žiro-računu banke u Hrvatskom sustavu velikih plaćanja iznosi 0,00 kuna. Time je nastupio prvonavedeni osigurani slučaj.

DAB je zatim, 1. prosinca 2011., uputio javni poziv deponentima - vjerovnicima koji imaju pravo na obeštećenje, da podnesu zahtjev za isplatu obeštećenja te je podnositeljima učinio dostupnim, u isplatnim bankama, obrazac zahtjeva (kao i, prema potrebi, obrazac posebne punomoći te reklamacijski obrazac). 

Rok je za podnošenje zahtjeva dvanaest mjeseci od objave poziva, a DAB je u obvezi isplatiti deponenta u roku sedam radnih dana od zaprimanja urednog i potpunog zahtjeva.

Imovinskopravni zahtjev s naslova prava na obeštećenje zastarijeva u roku pet godina po objavi da je nastupio osigurani slučaj.

Pravo na obeštećenje nije prenosivo, osim nasljeđivanjem.

Za rješavanje svih sporova o osnovanosti i visini vjerovnikova prava na obeštećenje stvarno i mjesno nadležan je Trgovački sud u Zagrebu.

Slučaj pada Credo banke povukao je malu lavinu pitanja, ali i javna suprotstavljanja mjerodavnih institucija. Poželjni su brzi i pouzdani odgovori na otvorena pitanja, ponajprije ona koja se odnose na tzv. monitoring nekih manjih banaka, ali i stručna pravna pitanja koja smo ovdje rezimirali, te ih pokušali normativno osvijetliti i približiti odgovore.

U analizi pitanja referirali smo se na petnaest (!) zakona i nekoliko podzakonskih akata.

Bilo bi poželjno da neka zakonska rješenja dobiju jasniju, ali i konzistentniju normativnu doradu. To se, ponajprije odnosi na odredbe o zaštiti pojedinih računa i dometu te zaštite, kao i na pravne posljedice pokretanja prisilne likvidacije, instituta koji je nominalno oblik likvidacije, ali s mnogim elementima stečaja.

 

 
* Miljenko Giunio, prokurist, Zagreb 
1 Zakon o tržištu kapitala (Nar. nov., br. 88/08, 146/08 i 74/09 - u nastavku teksta: ZTK). 
2 Zakon o osiguranju depozita (Nar. nov., br. 177/04, 119/08 i 53/09 - u nastavku teksta: ZOD). 
3 Radi se o Odluci o primjeni odredaba zakona i drugih propisa iz nadležnosti Hrvatske narodne banke na kreditne institucije u likvidaciji (Nar. nov., br. 75/09 - u nastavku teksta: Odluka HNB-a). 
4 Zakon o kreditnim institucijama (Nar. nov., br. 117/08, 74/09 i 153/09 - u nastavku teksta: ZOKI). 
5 Zakon  o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (Nar. nov., br. 44/94, 79/98, 19/99, 35/00, 60/04 i 177/04 - u nastavku teksta: Zakon o DAB-u). 
6 Zakon o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00 - Odluka USRH, 118/03, 107/07, 46/08 i 37/09 - u nastavku teksta: ZTD). 
7 Stečajni zakon (Nar. nov., br. 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03,197/03, 187/04, 82/06 i 116/10 - u nastavku teksta: SZ). 
8 Zakon o mjenici (Nar. nov., br. 74/94 - u nastavku teksta: ZM). 
9 Zakon o platnom prometu u zemlji (Nar. nov., br. 117/01 - u nastavku teksta: ZPlPZ). 
10 Odlukom o izvršenju naloga za plaćanje iz sredstava na računima platitelja koji se vode u različitim bankama (Nar. nov., br. 14/02 i 85/04). 
11 Zakon o platnom prometu (Nar. nov., br. 133/09). 
12 Tzv. push transakcije inicira sam platitelj izravno svojoj banci (svome pružatelju usluga), pa tu spadaju standardni virmani odnosno doznake, novčane pošiljke (Western Union), plaćanja zadana mobitelom »na teret« telefonskog broja (prepaid/post paid). Međutim, pull transakcije inicira primatelj izravno  ili platitelj preko primatelja: kartična plaćanja (POS terminali - debitne kartice, kreditne kartice, debitne kartice s odgodom plaćanja, charge kartice), pojedina plaćanja određenim instrumentima (prepaid poklon kartice), izravna terećenja. 
13 Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Nar. nov., br. 91/10, na snazi od 17. srpnja 2010., a u značajnom dijelu od 1. siječnja 2011. - u nastavku teksta: ZPONS). 
14 Prema Zakonu o HNB-u (Nar. nov., br. 75/08), HNB vodi račune kreditnih institucija te obavlja platni promet po tim računima. Kreditne institucije sa sjedištem u Republici Hrvatskoj dužne su otvoriti račun u HNB-u (čl. 34.). 
15 Ovršni zakon (Nar. nov., br. 139/10 i 125/11 - u nastavku teksta: OZ/96). 
16 Iz čl. 17. ZPONS-a: (1) Trgovački sud dužan je rješenje o otvaranju stečajnog postupka, rješenje o ukidanju rješenja kojim je otvoren stečajni postupak ... dostaviti Agenciji bez odgode ... (2) Na temelju rješenja o otvaranju stečajnog postupka Agencija prestaje s izvršavanjem osnova za plaćanje koje su upisane u Očevidnik i pohranjuje ih, a u Jedinstvenom registru računa stavlja oznaku stečaja ovršenika. 
 (3) Ako rješenje o otvaranju stečajnog postupka bude ukinuto, Agencija će osnove za plaćanje iz stavka 2. ovoga članka ponovno upisati u Očevidnik onim redoslijedom kojim su bile upisane prije otvaranja stečajnog postupka. 
17 Zakon o javnom bilježništvu (Nar. nov., br. 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09). 
18 Zakon o javnim ovršiteljima (Nar. nov., br. 139/10). 
19 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 90/10). 
20 Posljednja izmjena Zakona o DAB-u provedena je 2004., ali prije donošenja ZOD-a. 
21 Zapravo u jednom od sljedećih članaka, jer su iznimke navedene u čl. 3. (st. 3.), a novelom je između dvaju članaka ubačen čl. 2.a, nomotehnički malo nespretno. Naime, umetnuti čl. 2.a definira pojmove, a definicija depozita dana je već u čl. 2. Zatim, tako je odredba čl. 2. st. 1. (sada još i produljenog članka novim stavcima) odvojena od iznimaka specificiranih u st. 3. čl. 3., tako da odredbe nisu prostorno povezane. 
22 Pravilnik o jedinstvenom registru računa (Nar. nov., br. 96/10, 130/10 i 99/11). 
23 Zakon o računovodstvu (Nar. nov., br. 109/07). Odredbe čl. 2. st. 2. i 3. glase: 
 (2) Poduzetnici u smislu ovoga Zakona jesu: 
 1. trgovačko društvo i trgovac pojedinac određeni propisima koji uređuju trgovačka društva, 
 2. poslovna jedinica poduzetnika iz točke 1. ovoga stavka sa sjedištem u stranoj državi ... 
 (3) Odredbe ovoga zakona, pored poduzetnika iz stavka 2. ovoga članka, dužna je primjenjivati i svaka pravna i fizička osoba, koja je obveznik poreza na dobit određena propisima koji uređuju poreze, ...