Pojedinci, nevladine organizacije i skupine pojedinaca, koji smatraju da su žrtve povrede Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02 - Protokol 12 i 13 i 1/06 - Protokol 14; stupila na snagu 5. studenoga 1997. - Nar. nov. - MU, br. 6/99; Protokol br.14 stupio na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. lipnja 2010. - Nar. nov. - MU, br. 2/10 - u nastavku teksta: Konvencija), mogu izravno podnijeti Europskom sudu zahtjev navodeći da im je određena država stranka (ili više njih) povrijedila neko konvencijsko pravo. U tim je slučajevima riječ o pojedinačnom zahtjevu. 

Međutim, zahtjev može podnijeti i svaka država stranka koja tvrdi da je druga država stranka povrijedila pojedinu odredbu ili odredbe Konvencije i/ili dodatnih protokola, odnosno da je to učinilo više država stranaka. Riječ može biti i o više država stranaka koje zajednički podnose zahtjev protiv jedne ili više država stranaka. U tim je slučajevima riječ o međudržavnom zahtjevu. 

Postupak odlučivanja o dopuštenosti zahtjeva uređen je Konvencijom i pravilima 49. i 52. do 54A. Poslovnika (pročišćeni tekst od 1. 4. 2011.). Ta su pravila sadržana u Glavi II., poglavlju IV. Poslovnika pod nazivom »Proceedings on Admissibility«.

Predsjednik Europskog suda dodjeljuje svaki zaprimljeni pojedinačni zahtjev u rad nekom od odjela, nastojeći da osigura pravednu raspodjelu predmeta po odjelima. Kad su materijali, koje je podnio podnositelj zahtjeva, sami po sebi dostatni za zaključak da je zahtjev nedopušten ili bi trebao biti brisan sa sudske liste, zahtjev razmatra sudac pojedinac, osim ako ne postoji neki poseban razlog za drukčije postupanje. U tom svjetlu treba ponovo podsjetiti na pravilo 52.A stavak 1. Poslovnika: ako, u skladu s člankom 27. Konvencije, sudac pojedinac proglasi nedopuštenim ili briše sa sudske liste predmeta zahtjeve koji su podneseni na temelju članka 34. (jer se takva odluka može donijeti bez daljnjeg ispitivanja), onda je odluka suca pojedinca konačna. U tom se slučaju podnositelj zahtjeva obavještava o odluci suca pojedinca pismom, što znači da se podnositelju zahtjeva ne dostavlja nikakva formalna odluka. Navedena pisma u praksi, u pravilu, potpisuju voditelji odsjeka, a njihov okvirni sadržaj glasi: 

»Izvješćujem Vas da je sudac pojedinac (ime i prezime suca) Europskog suda za ljudska prava dana (datum) Vaš zahtjev podnesen (datum), zaveden pod brojem (oznaka broja spisa na Europskom sudu), proglasio nedopuštenim, jer je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke predviđene Konvencijom.

Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Sudu ni velikom vijeću, a ni bilo kojem drugom organu. Nadamo se stoga da ćete razumjeti kako Tajništvo neće biti u mogućnosti dati Vam bilo kakve podatke o odlučivanju suca pojedinca niti nastaviti s dopisivanjem o odluci u ovom predmetu. Od Suda više nećete primiti nikakve dokumente koji se tiču ovog predmeta, a Vaš će spis, u skladu s uputama Suda, biti uništen godinu dana od datuma odluke.

Ovo je priopćenje u skladu s pravilom 52.A Poslovnika Suda.«

Nadalje, ako je zahtjev podnesen na temelju članka 34. Konvencije, a njegovo se ispitivanje u odboru ili vijeću pokazuje opravdanim, predsjednik odjela, kojemu je zahtjev proslijeđen, određuje suca izvjestitelja (Judge Rapporteur). Nakon preliminarnog ispitivanja slučaja, sudac izvjestitelj odlučuje hoće li se slučajem baviti sudac pojedinac, tročlani odbor ili sedmeročlano vijeće. 

Ako je slučaj proslijeđen odboru od troje sudaca, odbor tijekom vijećanja razmatra izvješće koje podnese sudac izvjestitelj. Ako nije član odbora, sudac izvjestitelj može biti pozvan da bude nazočan vijećanju odbora. Odbor može jednoglasnom odlukom, tajnim glasovanjem, proglasiti zahtjev nedopuštenim ili ga brisati sa sudske liste predmeta, kad se takva odluka može donijeti bez daljnjeg razmatranja. Ta je odluka konačna. O njoj se podnositelj zahtjeva obavještava pismom, osim ako odbor ne odluči drukčije (pravilo 53. stavak 4. Poslovnika).¹ Ako odbor ne donese odluku o nedopuštenosti zahtjeva, odnosno ne briše predmet sa sudske liste, zahtjev se prosljeđuje vijeću od sedmero sudaca na razmatranje. Prema tome, pojedinačni zahtjev koji odbor nije odbacio, kao i onaj koji je izvjestitelj izravno uputio vijeću,² ispituje vijeće od sedmero sudaca. Vijeće može odmah proglasiti zahtjev nedopuštenim ili ga brisati sa sudske liste predmeta. Ne odluči li tako, vijeće ili predsjednik vijeća može odlučiti:

• zatražiti od stranaka da dostave sve podatke vezane uz činjenice, dokumente ili druge materijale koje smatra mjerodavnima;

• obavijestiti tuženu državu o zahtjevu i pozvati je da se pisano očituje o njemu te nakon primitka takvog očitovanja pozvati podnositelja zahtjeva da podnese pisani odgovor;

• pozvati stranke da podnesu dopunska očitovanja u pisanom obliku.

Cjelokupni postupak odlučivanja o dopuštenosti zahtjeva odvija se, u pravilu, u pisanom obliku. Međutim, prije nego donese odluku o dopuštenosti zahtjeva, vijeće može - na zahtjev stranke ili »na vlastiti poticaj« (ex officio) - odlučiti održati raspravu ako to smatra potrebnim za obavljanje svojih funkcija prema Konvenciji. U tom slučaju, osim ako bi vijeće iznimno odlučilo drukčije, pozivaju se i stranke da se očituju o pitanjima vezanim uz bit (meritum) zahtjeva.

U Odluci vijeća navodi se je li ona donesena jednoglasno ili većinom glasova, a uz nju ili nakon nje daje se obrazloženje. Odluku vijeća podnositelju zahtjeva priopćuje tajnik. Ona se priopćuje i tuženoj državi, kao i svim trećim strankama, kad su one o zahtjevu prethodno bile obaviještene u skladu s Poslovnikom.

Tužena država ima pravo podnijeti prigovor Europskom sudu ako smatra da je zahtjev podnositelja nedopušten (plea of inadmissibility). Svaki prigovor o nedopuštenosti tužena država dužna je podnijeti već u prvoj fazi postupka, tj. u svojim pisanim ili usmenim očitovanjima o dopuštenosti zahtjeva, ako joj to dopuštaju narav prigovora i okolnosti slučaja (pravilo 55. Poslovnika). Međutim, praksa velikog vijeća u slučaju Blečić protiv Hrvatske (2006.) pokazuje da nepodnošenje prigovora o nedopuštenosti zahtjeva ratione temporis u fazi postupka u kojoj se odlučivalo o njegovoj dopuštenosti ne isključuje pravo države da prigovor o vremenskoj nenadležnosti prvi put iznese u kasnijim fazama postupka, uključujući i postupak pred velikim vijećem. Razlog leži u stajalištu Europskog suda da je pitanje ratione temporis više stvar koja se tiče nadležnosti Europskog suda, a ne pitanja dopuštenosti zahtjeva u strogom (užem) smislu riječi. Takvo je stajalište sukladno nadležnosti velikog vijeća, koje je u postupku preispitivanja predmeta ovlašteno odlučivati i o pretpostavkama dopuštenosti zahtjeva. Tu je svoju ovlast veliko vijeće obrazložilo u presudi K. i T. protiv Finske (2001.).

»141. Sud dodaje, radi razjašnjenja, da ‘predmet’ podnesen velikom vijeću predstavlja zahtjev koji je proglašen dopuštenim (...). To, međutim, ne znači da veliko vijeće ne može ispitati, kad je to primjereno, i pitanja koja se odnose na dopuštenost zahtjeva na isti način na koji je to moguće činiti u normalnim postupcima vijeća, primjerice na temelju članka 35. stavka 4. in fine Konvencije (kojim se Sud ovlašćuje da ‘odbaci svaki zahtjev koji smatra nedopuštenim ... u bilo kojoj fazi postupka’), ili kad su takva pitanja pripojena meritumu ili su ona relevantna na drugi način u meritornoj fazi.«

Međutim, čvrsto je i strogo pravilo da je veliko vijeće nenadležno za preispitivanje prethodne odluke nadležnog vijeća kojom su pojedini prigovori sadržani u zahtjevu podnositelja proglašeni nedopuštenima. To je pravilo veliko vijeće ponovilo u presudi Kononov protiv Latvije (2010.).

182. U svojoj odluci od 20. rujna 2007., vijeće je proglasilo dopuštenim prigovor na temelju članka 7. Konvencije, a nedopuštenima one na temelju članaka 3., 5. (u vezi s člankom 18.), 6. stavak 1., 13. i 15. Konvencije. Podnositelj je tvrdio da veliko vijeće mora preotvoriti i ocijeniti te nedopuštene prigovore.

183. Veliko vijeće primjećuje da je odluka vijeća kojom proglašava navedene prigovore nedopuštenima bila konačna odluka (final decision): taj dio zahtjeva, prema tome, nije pred velikim vijećem (vidjeti K. i T. protiv Finske, ... § 141., ECHR 2001-VII, i Šilih protiv Slovenije, ... §§ 119. - 121. ...).«

Sukladno tome, vijeće je nadležno istodobno odlučivati i o dopuštenosti zahtjeva i o osnovanosti zahtjeva, ali može odlučiti da donese i odvojenu odluku o dopuštenosti zahtjeva.³

Nakon što obavijesti tuženu državu sa zahtjevom, vijeće poziva stranke da se očituju o pravednoj naknadi te da podnesu prijedloge za prijateljsko rješenje. Ne postigne li se prijateljsko ili neko drugo rješenje, a vijeće se uvjeri, u svjetlu argumenata stranaka, da je zahtjev dopušten i pripravan za odlučivanje o osnovanosti, ono će odmah donijeti presudu koja uključuje i odluku vijeća o dopuštenosti zahtjeva. Konačno, smatra li primjerenim, vijeće može, nakon što o tome obavijesti stranke, odmah pristupiti donošenju presude koja sadržava i odluku o dopuštenosti, osim ako odluči donijeti odvojenu odluku o dopuštenosti zahtjeva.

Postupak odlučivanja o dopuštenosti i o osnovanosti zahtjeva uvriježeno se naziva »skraćenim postupkom«. 

Postupak ispitivanja osnovanosti predmeta (examination of the merits of the case) uređen je Konvencijom i pravilima 59.-73. Poslovnika. Ta su pravila sadržana u Glavi II., poglavlju V. Poslovnika pod nazivom »Postupak nakon prihvaćanja zahtjeva« (Proceedings after the Admission of an Application), poglavlju VI. pod nazivom »Rasprava« (Hearings) i poglavlju VII. pod nazivom »Postupak pred velikim vijećem« (Proceedings before the Grand Chamber). Pravila o provođenju istraga sadržana su u Dodatku Poslovniku koji se odnosi na istrage (Annex to the Rules concerning investigations).⁴

Članak 59. Poslovnika propisuje da, nakon što zahtjev podnesen na temelju članka 34. Konvencije bude proglašen dopuštenim, vijeće ili predsjednik vijeća može pozvati stranke da podnesu daljnje dokaze ili pisanja očitovanja. Ako nije drukčije odlučeno, strankama će se odrediti isti rok za podnošenje njihovih očitovanja.

U postupku ispitivanja osnovanosti pojedinačnog zahtjeva: 

- Europski sud stavlja se na raspolaganje zainteresiranim strankama u cilju postizanja prijateljskog rješenja na temelju poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i dodatnim protokolima;

- vijeće može odlučiti, na zahtjev stranke ili »na vlastiti poticaj« (ex officio), održati raspravu o meritumu (hearing on the merits) ako to smatra potrebnim za obavljanje svojih funkcija prema Konvenciji;

- vijeće može, na zahtjev stranke ili »na vlastiti poticaj« (ex officio), odrediti svaku istražnu mjeru (investigative measure) za koju smatra da može razjasniti činjenično stanje predmeta.

U nastavku se podrobnije prikazuju pravila koja su - u postupku ispitivanja osnovanosti pojedinačnog zahtjeva - vezana uz postizanje prijateljskog rješenja spora, rasprave pred vijećem i provođenje istraga.

Konvencijska pravila o postizanju prijateljskog rješenja (engl. friendly settlement, franc. règlement amiable) spora između podnositelja pojedinačnog zahtjeva i tužene države izmijenjena su Protokolom br. 14. Taj članak sada glasi:

Navedene konvencijske odredbe jasno ukazuju na dva cilja koja se postižu postupkom prijateljskog rješenja:

1) prvi je posredovanje Europskog suda među strankama radi postizanja mirnog rješenja spora; 

2) drugi je rješavanje spora na način koji će osigurati »poštovanje ljudskih prava« prema konvencijskim standardima. 

U odnosu na konvencijski zahtjev da se i u slučaju mirnog rješenja spora mora osigurati »poštovanje ljudskih prava« prema konvencijskim standardima, Gomien ističe da je zadaća Europskog suda u postupku postizanja prijateljskog rješavanja spora »zajamčiti kolektivni interes poštovanja ljudskih prava - čak i u pojedinačnim slučajevima kad su stranke suglasne o načinu rješavanja njihova spora«.⁷

Nakon što je zahtjev proglašen dopuštenim, tajnik - djelujući prema uputama vijeća ili njegova predsjednika - stupa u vezu sa strankama radi postizanja prijateljskog rješenja. Vijeće poduzima sve radnje koje se čine primjerenim kako bi se olakšalo postizanje takvog rješenja. U skladu s člankom 39. stavak 2. Konvencije, pregovori o prijateljskom rješenju povjerljive su prirode i ne smiju biti na štetu argumenata stranaka koji se iznose u postupku u kojem se odlučuje o predmetu spora (contentious proceedings) pred Europskim sudom. U postupku u kojem se rješava spor nije dopušteno pozivati se, odnosno oslanjati se na bilo kakvo pisano ili usmeno priopćenje ni na bilo kakvu ponudu ili ustupak učinjen u okviru pokušaja postizanja prijateljskog rješenja. Povredu načela povjerljivosti pregovora o prijateljskom rješenju Europski sud u svojoj praksi kvalificira kao povredu prava na pojedinačan zahtjev.⁸

Kad tajnik obavijesti vijeće da su stranke prihvatile prijateljsko rješenje, ono će, nakon što se uvjeri da je rješenje postignuto na temelju poštovanja ljudskih prava priznatih Konvencijom i dodatnim protokolima, presudom izbrisati zahtjev sa sudske liste predmeta u skladu s člankom 39. stavak 3. Konvencije i pravilom 43. stavak 3. Poslovnika, koji propisuje da se ta odluka, budući da je donesena nakon što je zahtjev već proglašen dopuštenim, donosi u obliku presude. 

Postizanje prijateljskog rješenja ukazuje na ulogu Europskog suda kao nepristranog zaštitnika ljudskih prava. Ona postaje posebno važna u slučajevima kad posljedice određene povrede prelaze interese pojedinačnog podnositelja zahtjeva, pa se zbog naravi posljedica od tužene države traži da usvoji (i) opće mjere kojima će spriječiti buduće povrede istovjetnog prava u odnosu na druge osobe.⁹ Prijateljska rješenja stoga se, u pravilu, postižu na način da odgovorna država isplati dogovoreni novčani iznos podnositelju zahtjeva (pojedinačna mjera), a u nekim slučajevima istodobno preuzme i obvezu poduzimanja određenih općih mjera, najčešće administrativnih, ali u pojedinim slučajevima i zakonodavnih, radi sprječavanja buduće povrede istovjetnog prava u odnosu na druge osobe.

Presuda Europskog suda u kojoj je utvrđeno postizanje prijateljskog rješenja na temelju kojega je Europski sud donio presudu o brisanju predmeta sa sudske liste jest, primjerice, ona u predmetu Benzan protiv Hrvatske (prijateljsko rješenje) (2002.).U tom je slučaju riječ bila o uvjetima u kojima je podnositelj unutar razdoblja od 2001. do 2003. kao osuđenik služio kaznu zatvora u krilu B Kaznenog zavoda Lepoglava. U toj je presudi, na temelju prijateljskog rješenja s podnositeljem, Republika Hrvatska preuzela obvezu poduzimanja pojedinačnih mjera prema podnositelju zahtjeva (u konkretnom slučaju, plaćanje pravedne naknade u dogovorenoj visini, ali i premještanje podnositelja iz neprimjerene ćelije, što je također bila posljedica te presude). Republika Hrvatska istodobno je preuzela i obvezu poduzimanja opće administrativne mjere. Ona je opisana u samoj presudi. 

U presudi Cenbauer protiv Hrvatske (2006.), koja je donesena više od tri godine nakon presude Benzan protiv Hrvatske (prijateljsko rješenje) (2002.), ali se odnosi na istovjetan problem u istom vremenskom razdoblju (2001.-2003.), Vlada Republike Hrvatske i podnositelj zahtjeva nisu postigli prijateljsko rješenje, pa je Europski sud u odnosu na podnositelja zahtjeva utvrdio povredu njegovih prava zajamčenih člankom 3. Konvencije (zabrana ponižavajućeg postupanja), obvezujući Republiku Hrvatsku da mu isplati određeni novčani iznos za pretrpljenu neimovinsku štetu uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunani na taj iznos. Europski sud osvrnuo se u presudi Cenbauer protiv Hrvatske (2006.) i na obvezu koju je Republika Hrvatska preuzela u predmetu Benzan protiv Hrvatske (prijateljsko rješenje) (2002.), a koja se tiče poduzimanja opće mjere (to jest obnove B krila Kaznionice Lepoglava).

Na toj je osnovi podnositelj zahtjeva Cenbauer proglašen žrtvom ponižavajućeg postupanja u smislu članka 3. Konvencije i dosuđena mu je pravedna naknada za pretrpljenu povredu (pojedinačna mjera). Što se tiče opće mjere na koju se Vlada Republike Hrvatske obvezala u slučaju Benzan protiv Hrvatske (prijateljsko rješenje) (2002.)(obnova Krila B Kaznionice Lepoglava), Europski sud je u slučaju Cenbauer protiv Hrvatske (2006.) utvrdio njezino izvršenje, što znači da je Republika Hrvatska, kao država stranka, postupila u skladu s Konvencijom, odnosno ispunila svoje obveze koje proizlaze iz Konvencije.

Vijeće može odlučiti, na zahtjev stranke ili »na vlastiti poticaj« (ex officio), da održi raspravu o meritumu ako to smatra potrebnim za obavljanje svojih funkcija prema Konvenciji. Predsjednik vijeća, kad je to primjereno, određuje pismeni i usmeni postupak. 

Rasprave pred vijećem su javne (public hearings), osim ako vijeće, zbog iznimnih okolnosti, odluči drukčije. Odluku o isključenju javnosti vijeće može donijeti »na vlastiti poticaj« (ex officio), ali i na zahtjev stranke ili druge zainteresirane osobe. Svaki zahtjev da se rasprava održi bez javnosti mora biti obrazložen, a u njemu mora biti pobliže naznačeno odnosi li se isključenje javnosti na cijelu ili samo na dio rasprave. Mediji i javnost mogu biti isključeni iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je prema mišljenju vijeća nužno potreban u posebnim okolnostima kad bi javnost mogla biti štetna za interes pravde. 

Predsjednik vijeća organizira i rukovodi raspravom te određuje red prema kojem će se onima koji stupe pred vijeće dati riječ. Svaki sudac ima pravo postavljati pitanja bilo kojoj osobi koja se pojavi pred vijećem. Kad stranka ili neka druga osoba, koja treba pristupiti raspravi, to propusti ili odbije učiniti, vijeće ipak može nastaviti s raspravom, ako smatra da je takav tijek u skladu s pravilnim suđenjem. Ako predsjednik vijeća naloži, tajnik će biti odgovoran za izradu zapisnika s rasprave (verbatim record of the hearing). Nakon što bude ispravljen, zapisnik potpisuju predsjednik vijeća i tajnik. Time se njegov sadržaj smatra ovjerovljen.

Od lipnja 2007. Europski sud uveo je praksu snimanja svih javnih rasprava i njihovih emitiranja istog dana preko svojih internetskih stranica. Do 31. prosinca 2011. na internetskim stranicama Europskog suda nalazilo se više od 100 snimaka javnih rasprava. One se mogu pratiti u cijelosti na engleskome i francuskome jeziku, ali i na jeziku tužene države ako to nije jedan od dva službena jezika Vijeća Europe. Snimanje javnih rasprava omogućila je irska vlada svojom financijskom potporom.¹⁰

Vijeće može, na zahtjev stranke ili »na vlastiti poticaj« (ex officio), odrediti svaku istražnu mjeru (investigative measure) za koju smatra da može razjasniti činjenično stanje predmeta. Vijeće može, uz ostalo, pozvati stranke da dostave dokumente kao dokaze i odlučiti da svaku osobu za čije se svjedočenje ili izjave čini vjerojatnim da će mu pomoći u izvršavanju njegovih zadaća sasluša u svojstvu svjedoka ili vještaka, odnosno u nekom drugom svojstvu. Vijeće također može od bilo koje osobe ili institucije po svom izboru zatražiti dostavu mišljenja ili izradu pisanog izvješća o svakoj stvari koju smatra mjerodavnom za predmet.

Nakon što predmet bude proglašen dopuštenim, ili, iznimno, prije odluke o dopuštenosti, vijeće može jednog ili više svojih članova ili drugih sudaca Europskog suda imenovati svojim izaslanikom ili izaslanicima (delegates) radi provedbe:

• ispitivanja (inquiry), 

• istrage na mjestu događaja (on-site investigation), ili 

• izvođenja dokaza na neki drugi način. 

Vijeće također može imenovati svaku osobu ili instituciju po svom izboru da pomaže izaslanstvu na način koji smatra prikladnim.

Postupak koji čini dio bilo koje istrage koju provodi vijeće ili njegovo izaslanstvo provodi se bez nazočnosti javnosti, osim ako predsjednik vijeća ili voditelj izaslanstva odluče drukčije. Predsjednik vijeća može, smatra li primjerenim, pozvati svaku treću stranku ili odobriti svakoj trećoj stranci sudjelovanje u provedbi neke istražne mjere. On ujedno određuje uvjete svakog takvog sudjelovanja, a u slučaju nepoštovanja tih uvjeta ima ga pravo ograničiti. 

Podnositelj zahtjeva i svaka zainteresirana država stranka dužni su po potrebi pomoći Europskom sudu u provedbi svake istražne mjere. Država stranka, na čijem se području provodi postupak na mjestu događaja pred izaslanstvom, dužna je osigurati izaslanstvu uvjete i suradnju potrebnu za pravilno vođenje postupka (proper conduct of the proceedings). To uključuje, u punoj mjeri koja je potrebna, slobodu kretanja unutar područja i sve odgovarajuće sigurnosne mjere za izaslanstvo, za podnositelja zahtjeva i za sve svjedoke, vještake i ostale osobe koje bi izaslanstvo moglo saslušati. Dotična država dužna je poduzeti korake kako bi osigurala da nijedna osoba ili organizacija ne pretrpi nikakve negativne posljedice zbog bilo kojeg danog dokaza ili pomoći pružene izaslanstvu.

Kad stranka ili bilo koja druga osoba, koja je dužna pristupiti pred izaslanstvo, to ne učini ili odbije učiniti, izaslanstvo ipak može nastaviti s postupkom smatra li da je to u skladu s pravilnim upravljanjem suđenjem (proper administration of justice).

Izaslanici imaju sve ovlasti koje Konvencija i Poslovnik daju vijeću, kao i nadzorne ovlasti nad postupkom istrage. Svjedoke, vještake i druge osobe koje će izaslanstvo saslušati poziva tajnik Europskog suda. Države stranke na čijem području svjedoci imaju prebivalište nadležne su za dostavu svih poziva koje im vijeće pošalje na dostavu. U slučaju da takva dostava ne bude moguća, država stranka dužna je navesti razloge u pisanom obliku. Država stranka također je dužna poduzeti sve razumne korake kako bi osigurala nazočnost pozvanih osoba koje su pod njezinom vlašću (authority) ili kontrolom (control). 

Kad su svjedoci, vještaci ili druge osobe pozvane na zahtjev ili u ime države stranke, troškove njihovog pojavljivanja pred izaslanstvom snosi dotična država stranka, osim ako vijeće odluči drukčije. Isto tako, troškove pojavljivanja pred izaslanstvom svake osobe koja se nalazi u pritvoru u državi stranci na čijem se području provodi istraga na mjestu događaja snosit će država stranka, osim ako vijeće odluči drukčije. U svim ostalim slučajevima vijeće odlučuje hoće li troškove snositi Vijeće Europe ili podnositelj zahtjeva, odnosno treća stranka na zahtjev koje je ili u ime koje se osoba pojavila pred izaslanstvom. U svim će slučajevima takve troškove odrediti predsjednik vijeća.

Svaki izaslanik može postavljati pitanja zastupnicima države stranke, odvjetnicima ili savjetnicima stranaka, podnositelju zahtjeva, svjedocima, vještacima i svim drugim osobama koje pristupe pred izaslanstvo. Zastupnici država, odvjetnici ili savjetnici stranaka mogu, uz nadzor predsjednika izaslanstva, ispitivati svjedoke, vještake i druge osobe koje pristupe pred izaslanstvo. O prigovoru na postavljeno pitanje odlučuje voditelj izaslanstva. On odlučuje i u slučaju spora koji nastane u povodu prigovora upućenog svjedoku ili vještaku. 

Zapisnik svakog postupka koji se odnosi na istražne mjere koje provodi izaslanstvo izrađuje tajnik Europskog suda. Ako je cijeli zapisnik ili njegov dio na nekom neslužbenom jeziku Europskog suda, tajnik se brine za njegovo prevođenje na jedan od službenih jezika. Zastupnici stranaka dobit će preslik zapisnika da bi mogli, uz nadzor tajnika ili voditelja izaslanstva, učiniti ispravke koji ne smiju utjecati na smisao i značenje onoga što je rečeno. Tajnik će, u skladu s uputama voditelja izaslanstva, odrediti rokove u tu svrhu. Nakon što bude ispravljen, zapisnik potpisuju predsjednik vijeća i tajnik. Njihovi potpisi znače da je sadržaj zapisnika ovjerovljen.


1 I za pismo koje podnositelju upućuje odbor, a kojim se on obavještava da je njegov zahtjev nedopušten ili je brisan sa sudske liste predmeta, vrijede ista okvirna pravila kao i za prethodno prikazano pismo suca pojedinca. Razlika u ovlastima suca pojedinca i tročlanog odbora leži u činjenici da, za razliku od suca pojedinca, odbor ima pravo donijeti i drukčiju odluku, to jest ne uputiti podnositelju pismo nego formalnu odluku. 
2 Ako bude odlučeno da će se zahtjev odmah razmatrati u vijeću, onda ne će biti prethodnog postupka ispitivanja zahtjeva pred tročlanim odborom. Predsjednik odjela odmah će osnovati sedmeročlano vijeće. Do njegova osnivanja, predsjednik odjela ima sve ovlasti predsjednika vijeća. 
3 Do 1. lipnja 2010. (tj. do stupanja na snagu Protokola br. 14) odlučivanje o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva obično se provodilo u odvojenim odlukama sukladno odredbama čl. 29. st. 1. i 3. Konvencije, koje su glasile: »1. Ako nije donesena odluka na temelju članka 28., vijeće odlučuje o dopuštenosti i osnovanosti pojedinačnih zahtjeva podnesenih na temelju članka 34. (...) 3. Odluka o dopuštenosti donosi se odvojeno, osim ako Sud, u iznimnim slučajevima, odluči drukčije.« Protokolom br. 14 st. 1. čl. 34. Konvencije je izmijenjen, a st. 3. je brisan. 
4 Dodatak Poslovniku koji se odnosi na istrage (Annex to the Rules concerning investigations) donesen je 7. srpnja 2003., a sadržan je u Poslovniku, 56.-59. 
5 Do 1. lipnja 2010. (tj. do stupanja na snagu Protokola br. 14), čl. 38. Konvencije nosio je naziv »Razmatranje slučaja i postupak postizanja prijateljskog rješenja«. On je glasio: »1. Ako Sud zahtjev proglasi dopuštenim, on će: a) nastaviti s ispitivanjem slučaja, zajedno s predstavnicima stranaka, i ako bude potrebno, provesti istragu za čije će djelotvorno provođenje zainteresirane države pružiti svu potrebnu suradnju; b) staviti se na raspolaganje zainteresiranim strankama kako bi se postiglo prijateljsko rješenje predmeta na temelju poštovanja ljudskih prava kako ih priznaju Konvencija i dodatni protokoli. 2. Postupci prema stavku 1.b) povjerljive su prirode.«. 
6 Do 1. lipnja 2010. (tj. do stupanja na snagu Protokola br. 14) pravila o prijateljskom rješenju bila su uređena u čl. 38. i 39. Konvencije. Mjerodavni je dio čl. 38. Konvencije glasio: »1. Ako Sud zahtjev proglasi dopuštenim, on će: (...) b) staviti se na raspolaganje zainteresiranim strankama kako bi se postiglo prijateljsko rješenje predmeta na temelju poštovanja ljudskih prava kako ih priznaju Konvencija i dodatni protokoli. 2. Postupci prema stavku 1.b) povjerljive su prirode.« Čl. 39. Konvencije je glasio: »Ako je postignuto prijateljsko rješenje, Sud će izbrisati slučaj sa svoje liste odlukom koja će sadržavati kratku izjavu o činjenicama i postignutom rješenju.« 
7 Gomien, Europska konvencija o ljudskim pravima - priručnik, 279. 
8 ECHR, odluke Mandil protiv Francuske (2011.), Barreau i drugi protiv Francuske (2011.) i Deceuninck protiv Francuske (2011.). 
9 O institutu prijateljskog rješenja spora pred Europskim sudom v. Keller, Helen; Forowicz, Magdalena; Engi, Lorenz: Friendly Settlements before the European Court of Human Rights. Theory and Practice, Oxford Univerity Press, Oxford, 2010. 
10 Javne rasprave mogu se pratiti na internetskoj stranici ECHR, www.echr.coe.int/ECHR/EN/Header/Press/ Multimedia/Webcasts+of+public+hearings/.