U upravnom predmetu lokacijska dozvola je izdana stranci, postala je pravomoćna i konačna te je potvrđen i glavni projekt, kojim je stranci konačno i pravomoćno priznato pravo gradnje, koje je ona i započela. Za potrebe te gradnje djelomice je uložila vlastita sredstva, a djelomice se kreditno zadužila kod poslovne banke, s utvrđenim rokovima otplate kredita na određeno višegodišnje razdoblje. Stranci je potom u upravnom postupku poništena lokacijska dozvola po pravu nadzora i time im je ukinuto pravomoćno priznato pravo gradnje zbog (navodne) očite povrede materijalnih odredaba Zakona o gradnji (Nar. nov., br. 175/03 i 100/04) i Zakona o prostornom uređenju i gradnji (Nar. nov., br. 76/07 i 38/09), koju je učinio donositelj lokacijske dozvole, odnosno drugostupanjsko upravno tijelo. U ustavnosudskom postupku lokacijske dozvole postavilo se pitanje je li stranka kao podnositelj ustavne tužbe u odnosu na potvrdu glavnog projekta imala legitimna očekivanja da neće biti poništena, jer je lokacijska dozvola na temelju koje je izdana potvrda, postala konačna i pravomoćna, te je na osnovi takve dokumentacije započeo i dovršio gradnju i prodao stambene jedinice. Na to je pitanje Ustavni sud dao odgovor, o čemu autorica piše u članku.