Tko je ovlašten podnijeti ustavnu tužbu

Pitanje tko je ovlašten podnijeti ustavnu tužbu u biti je pitanje opsega zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Prema čl. 62. Ustavnog zakona »Svatko može podnijeti ustavnu tužbu ...«, ali samo ako je (uz postojanje ostalih pretpostavki iz čl. 62. i 63. Ustavnog zakona) povrijeđeno njegovo ustavno pravo. U tom je jedna od bitnih razlika ustavne tužbe prema popularnoj tužbi.

Neki poistovjećuju ustavnu tužbu s popularnom tužbom (actio popularis). One su slične. Međutim, ne može ih se ni u kom slučaju izjednačiti.

Popularnom tužbom može se pokrenuti spor o ustavnosti o prekršenim ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Kod toga tužitelj ne mora biti tim kršenjem neposredno pogođen. Naprotiv, ustavnu tužbu može podnijeti samo pojedinac ili pravna osoba čija su ljudska prava i temeljne slobode povrijeđene.

Iz toga slijedi da je popularna tužba oblik institucionalne zaštite temeljnih prava, ali ima prije svega na umu opći interes. Naprotiv, ustavna tužba namijenjena je zaštiti osobnih prava, osobnog interesa podnositelja ustavne tužbe. Ona spada u individualnu pravnu zaštitu. To nije postupak prigovora koji pripada i nekom drugom. Podnošenje ustavne tužbe podliježe odluci samo onog čija su temeljna ustavna prava povrijeđena.

Ustavna se tužba ne može podnijeti u općem interesu. Tako:

»U dijelu ustavne tužbe kojom obrazlaže nezakonitost osporavanog rješenja, podnositelj ne ističe povredu Ustavom zajamčenih prava i sloboda, već zapravo podnosi ustavnu tužbu u općem interesu (podcrtao J. C.), na što s obzirom na navedenu odredbu Ustavnog zakona (st. 1. čl. 59. Ustavnog zakona - nap. J. C.), nije ovlašten.«

(Iz obrazloženja rješenja ustavnog suda od 11. 12. 2000. br. U-lll-489/95)³

U tom smislu i sljedeća odluka Ustavnog suda:

»U odnosu na podnositeljevu tvrdnju da su rješenjima o konfiskaciji iz 1948. i 1949. godine povrijeđena ustavna prava njegovih prednika, a slijedom toga da su osporene odluke o nesuglasju s odredbama čl. 9., 10., 16., 28. i 29. st. 1. al. 4. i st. 2., 31. stavka 1., 32. stavka 2. i 48. stavka 1. Ustava, za istaknuti je da se ustavna tužba, sukladno odredbi čl. 59. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99 - u nastavku teksta: Ustavni zakon), pože podnijeti radi zaštite vlastitih Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina. S obzirom na predmet postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku, o imajući na umu i sadržaj ustavnih odredaba koje podnositelj smatra povrijeđenim, Ustavni sud je utvrdio da odlukama u povodu kojih je podnijeta ustavna tužba nisu ni mogla biti povrijeđena podnositeljeva ustavna prava koja proizlaze iz tih ustavnih odredaba.« (podcrtao J. C.)

(Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda od 5. 10. 2000. br. U-lll-791/1996.)⁴

Na određeni način to sadrži i sljedeća odluka:

»Prema odredbi čl. 75. st. 1. al. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, postupak pokrenut ustavnom tužbom obustavit će se u slučaju kada podnositelj ustavne tužbe umre. Iz navedene odredbe proizlazi kako je činjenica života podnositelja ustavne tužbe postupovna pretpostavka provođenja ustavnosudskih postupaka. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ne sadrži odredbu kojom bi se pravo na podnošenje ustavne tužbe priznavale i zakonskim nasljednicima umrle osobe.

Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da je u predmetnoj situaciji osoba, o čijim pravima i obvezama je bilo odlučivano osporavanom presudom, umrla prije podnošenja ustavne tužbe. Za donošenje rješenja, sadržanog u izreci, Sud je našao osnovu i u činjenici da se osporavanom presudom odlučivalo o pravu pokojne na pomoć i njegu druge osobe, kao osobnom i neprenosivom pravu.

Prema odredbi čl. 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu u slučajevima kada ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

S obzirom na činjenicu da, u konkretnom slučaju, uslijed nastupa smrti prije podnošenja ustavne tužbe osobe o čijim pravima i obvezama je osporavanom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske odlučivano, ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, na temelju čl. 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Ustavni sud je odlučio odbaciti ustavnu tužbu.

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda od 20. 9. 2000. br. U-lll-687/2000.).

Međutim, ako bi nasljednik svoje pravo crpio po posebnom zakonu iz svojstva nasljednika, tada i on, temeljem posebnog zakona, ali ne i u ostaviteljevo već vlastito ime, ima pravo na ustavnu tužbu. To je primjerice slučaj iz čl. 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine⁵.

Nasljednik se ovdje kao ovlaštenik naknade pojavljuje u vlastito ime u svojstvu prijašnjeg vlasnika.⁶

Da je ustavna tužba strogo osobno pravo proistječe i iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske od 16. 7. 1997. br. U-lll-449/1994. kojim je odbačena ustavna tužba J. H. Naime, K. I. i J. H. podnijeli su zajedničku tužbu u kojoj su tvrdili da su presudom Upravnog suda Republike Hrvatske povrijeđena njihova ustavna prava. Ustavnu tužbu K. I. je svojom odlukom (isti broj) Ustavni sud usvojio, a ustavnu tužbu J. H. je odbacio jer J. H. nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja upravnog tijela drugog stupnja, pa ni podnio tužbu Upravnom sudu. Za to je naveo ove razloge:

»J. H. nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja upravnog tijela drugoga stupnja prije podnošenja ustavne tužbe. Prema tome on nije koristio dopušteni pravni put za zaštitu svojih prava. Njegova ustavna tužba stoga nije dopuštena«.

Činjenica što je ustavna tužba podnesena zajedno s tužbom K. I., nije mogla uzrokovati jedinstvenost rješavanja odnosno odlučivanja kada J. H. nije iscrpio pravni put. Podnesena tužba K. I. koja je usvojena, nije mogla supstituirati ustavnu tužbu J. H., jer je ona njegovo osobno pravo.

Pretpostavka je i sudjelovanje u prethodnom postupku

Ustavna tužba nije dopuštena ni ako osoba koja ju je podnijela nije bila stranka u prethodnom postupku. Tako:

»U dijelu ustavne tužbe u kojem podnositelj zahtijeva ukidanje i presuda Županijskog suda u D. i Općinskog suda u D., navodeći da iako u tim predmetima nije bio stranka u postupku, ali da su u njima parnični sudovi (prema njemu) manifestirali pravu diskriminaciju prava, valja istaći da je ista tužba nedopuštena.

Naime, prema odredbama čl. 68. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu ako nije nadležan, ako je ustavna tužba nepravodobna, nepotpuna, nerazumljiva ili nedopuštena. Tužba je, između ostalog, nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena za njeno podnošenje.

Uvidom u naprijed navedene presude istih sudova, Ustavni sud je utvrdio da se je u tim predmetima postupak, radi is- pražnjenja i predaje prostora u prizemlju zgrade u C., čest. zgr. 132 k.o. C., vodio između tužitelja Općina K. i tuženika »J.« d.o.o. C. Parnični sudovi utvrdili su da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan te da se temelji upravo na Ugovoru o ustupanju prava korištenja bez naknade, koga je zaključio pravni prednik podnositelja i Općina K. 1994. godine, a tuženik ga je držao u svojem posjedu temeljem ugovora o zakupu što ga je zaključio s podnositeljem 30. 9. 1996. godine.

Slijedom takvog stanja stvari Ustavni sud je utvrdio da u označenim predmetima podnositelj nije bio stranka u postupku, a niti se osporenim presudama neposredno zadire u njegova prava ili pravne interese (podcrtao J. C.). Ovo stoga što je već 1994. godine prestao biti korisnikom spornih nekretnina, a temeljem valjane pravne osnove. (Ugovora o stupanju prava korištenja bez naknade).

»S obzirom da je ustavna tužba, u dijelu u kojem se osporavaju navedene odluke sudova nedopuštena, jer je podnesena od osobe koja nije ovlaštena za njeno podnošenje, to ju je temeljem naprijed citirane odredbe Ustavnog zakona, ovaj Sud, u tom dijelu, odbacio kao nedopuštenu.«

(Iz odluke Ustavnog suda od 25. siječnja 2001. br. U- 111/1533/2000.)

Tako i:

»Kako podnositeljica ustavne tužbe nije bila stranka u prethodnom postupku, niti se osporene sudske odluke odnosile na nju, to ona nije ovlaštena na podnošenje ustavne tužbe u konkretnoj pravnoj stvari.«

(Rješenje Ustavnog suda br. U-lll-716/1994 od 16. 10. 1996.)

Ustavna tužba podnesena u povodu presude Upravnog suda Republike Hrvatske odbačena je s ovim obrazloženjem:

»U odnosu na podnositelja B. i G. D., ustavna je tužba odbačena na temelju odredbe čl. 68. Ustavnog zakona, jer podnositelji nisu iscrpili dopušteni pravni put, odnosno nisu sudjelovali (podcrtao J. C.) u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-613/ 1995. od 20. 12. 2000.)

»Po ocjeni ovog Suda, nakon analize sadržaja ustavne tužbe, i uvida u posebnu punomoć koja prileži uz tužbu, stvarni, podnositelj tužbe je kćer bivših nositelja stanarskog prava S. S., koja u provedenim parničnim postupcima nije imala status stranke i nije bila umješač na bilo kojoj parničnoj strani.

U provedenom parničnom postupku ona je bila saslušana samo kao svjedok. Međutim, svojstvo svjedoka ne daje joj ovlaštenje za podnošenje ustavne tužbe (podcrtao J.C.) iz čijeg se sadržaja o poglavito njenog petita, nedvojbeno može zaključiti kako ista predlaže ukidanje osporenih presuda u dijelu koji se odnosi na njeno iseljenje i iseljenje njene obitelji (supruga i djece) te stvari zatečenih u spornome stanu.

Slijedom navedenog, budući da je ustavna tužba podnesena od osobe na čijoj strani nisu postojale procesne pretpostavke za njeno podnošenje, Sud je, temeljem odredbi čl. 68. Ustavnog zakona, riješio kao u izreci.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-828/ 2000. od 28. 5. 2001.)

»Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je, a s obzirom na činjenicu nastupa smrti prije podnošenja ustavne tužbe osobe o čijem je pravu točkom 1. osporenog rješenja odlučeno, da je predmetna ustavna tužba po sadržaju svojih navoda i sadržaja zahtjeva (petita) podnesena od strane osobe na čijoj strani ne postoje procesne pretpostavke za njezino podnošenje.

Naime, u slučaju smrti zaposlenika, kad se radi o imovinskim pravima koja se nasljeđuju (npr. plaća, otpremnina i si.), pravo ostvarivanja tih prava pred sudom pripada njegovim nasljednicima. Sukladno tome valja istaknuti i odgovoriti na navode podnositeljica kao zakonskih nasljednica iza pok. majke, da pravo na podnošenje odluke o prestanku radnog odnosa ne može biti predmet nasljeđivanja jer se ne radi o imovinskom pravu koje je nasljedivo.

Budući da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, na temelju odredbe čl. 31. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.« (Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll- 1378/91 od 31. 10. 2001.).

Pojam: »Svatko«

Rekli smo da prema čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona, pod pretpostavkama istog članka odnosno iz čl. 63. Ustavnog zakona, može ustavnu tužbu podnijeti - svatko. Taj pojam obuhvaća:

• svaku fizičku osobu,
• stranca

Tako:

»lako podnositelj ustavne tužbe nije državljanin Republike Hrvatske, njemu su i kao strancu, Ustavom Republike Hrvatske priznata određena prava i slobode. Tako je u čl. 26. Ustava svim građanima i strancima zajamčena jednakost pred sudovima i drugim državnim tijelima koja imaju javne ovlasti, a na strance se odnosi i temeljna odrednica Ustava iz čl. 5. st. 2. prema kojoj je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.«

(Odluka Ustavnog suda br. U-lll-375/ 1995 od 17. 9. 1997.).

• svaku pravnu osobu,7
• one oblike udruživanja koji nemaju u prethodnim postupcima svojstvo stranke, koji nemaju stranačku sposobnost, ali im pravni poredak priznaje »pravo stajanja pred sudom« (ius standi in iudicio) pravo tužbe po čl. 77. st. 3. Zakona o parničnom postupku.8

Odgovor je potvrdan. Tako:

»Podnositelji smatraju da im je povrijeđeno pravo zajamčeno odredbom čl. 18. st. 1. Ustava, tj. pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelima. To pravo jest povrijeđeno presudom Upravnog suda temeljenom na stajalištu da u postupku za izmjenu i dopunu građevinske dozvole može sudjelovati samo stambena zgrada, predstavljena od predsjednika skupa stanara.

Međutim, ni to stajalište nije izvedeno na način iz kojeg bi nedvojbeno slijedilo da predsjednik skupa stanara i predsjednik kućnog savjeta nisu iste osobe i da skup stanara nije imao štambilj, već ga je imao samo kućni savjet, dakle nije do kraja razjašnjeno je li zgrada u postupku ipak bila predstavljena u skladu s tim stajalištem.

Time što je Zakonom o stambenim odnosima (Nar. nov., br. 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93 i 70/ 93), odredbom njegova čl. 35. stambena zgrada određena kao pravna osoba, koju predstavlja predsjednik skupa stanara, nisu svim ostalim nositeljima ili ovlaštenicima određenih prava i obveza na stambenim zgradama oduzeta njihova prava, koja ne izviru iz njihova članstva u skupu stanara, nego iz njihovih vlasničkih, stanarskih, susjedskih i drugih odnosa. Stoga je polazište u razmatranju ovog predmeta u odredbi čl. 49. Zakona o općem upravnom postupku (preuzetog o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku, Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92) prema kojoj je stranka u upravnom postupku osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Polazište je, dalje, u odredbi čl. 50. st. 2. istog Zakona prema kojoj i grupe osoba koje nemaju svojstvo pravne osobe mogu biti stranke ako mogu biti nosioci prava i obveza o kojima se rješava u upravnom postupku. Nedvojbeno je da je u vrijeme ovog postupka na broju 51 u zgradi s brojem 49-67, od ukupno deset stanova na tom broju pet bilo u etažnom vlasništvu, a na četiri stana nosilac prava vlasništva bila je tvornica »Unitas«, te da su oni s kupnjom stana kupili i zajedničke dijelove zgrade, što im je izmjenom i dopunom građevinske dozvole oduzeto. Također je nedvojbeno da su baš stanari s broja 51 najviše zainteresirani u tom postupku, jer je odgovarajući dio tavana u tom dijelu zgrade njima oduzet i pretvoren u stambeni prostor.

Dakle, osobe i grupe osoba predstavljene kućnim savjetom, koje su se usprotivile promjeni namjene zajedničkih prostorija, bile su korisnici zajedničkih prostorija na tom dijelu zgrade. Time što im je onemogućeno da u upravnom postupku sudjeluju, povrijeđeno im je ustavno pravo na žalbu, shvaćeno kao pravo da sudjeluju u postupku u kojem je odlučivano o njihovim pravima i interesima.

(Odluka Ustavnog suda od 5. 4. 1995. br. U-lll-771/ 1994).

• ovlaštenike na ustavnu tužbu zbog povrede prava na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu zajamčenu Ustavom Republike Hrvatske.

Način podnošenja ustavne tužbe

Način podnošenja ustavne tužbe propisan je čl. 17. st. 3. i 4. Ustavnog zakona koji glase:

»( 3) Podnesak se (ovdje ustavna tužba - nap. J.C.) podnosi Ustavnom sudu izravno ili mu se šalje poštom. Dan predaje podneska pošti preporučeno smatra se danom predaje Ustavnom sudu.

(4 ) Ako podnesak nije predan Ustavnom sudu, nego drugom tijelu, a stigne Ustavnom sudu nakon proteka roka za podnošenje podneska, smatrat će se da je podnesen u roku ako je podnositelj podnio podnesak tome tijelu iz neznanja ili očiglednom pogreškom.«

Ako se prijedlog podnosi brzojavom ili telefaksom, tada treba (ovisno o vrsti postupka) bez posebnog poziva Ustavnog suda u odgovarajućem roku, propisanom zakonom, dopuniti brzojavni podnesak tako da omogući obradu predmeta Ustavnom sudu kako bi mogao donijeti odluku o biti stvari. To znači dopuna u smislu čl. 17. i 65. Ustavnog zakona. O tome će biti više riječi u nastavku.

Propusti li se taj rok Ustavni sud odbacuje tužbu, bez ikakvog daljnjeg pozivanja (čl. 32. Ustavnog zakona).

U tom je smislu i ustavnosudska praksa.

»Podnositeljica je dana 2. 11. 2001. godine uputila Sudu brzojavnu ustavnu tužbu u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-4745/98-6 od 24. 5. 2001. godine, a radi povrede ustavnih odredbi iz čl. 14., 56., 57., 58. i 61. Ustava Republike Hrvatske, s napomenom da obrazloženje i dokumentiranje brzojavne tužbe slijedi u zakonskom roku.

U konkretnom slučaju, a u smislu čl. 33. Ustavnog zakona, valjalo je primijeniti odredbu čl. 113. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92 i 112/99) koja navodi da ako je podnesak upućen telegrafski, a ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, smatrat će se da je dan u roku, ako uredan podnesak naknadno bude predan sudu ili bude upućen sudu preporučenom pošiljkom u roku tri dana (potcrtao J.C.) od dana predaje brzojava pošti.

Budući da podnositeljica nije dopunila ustavnu tužbu na način koji bi Sudu omogućio obradu predmeta tako da donese odluku o biti stvari, ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll- 2204/2001 od 10. 12. 2001 ,)⁹.

Dostava poziva

U ustavnoj tužbi treba navesti ime, zanimanje i prebivalište odnosno boravište podnositelja ustavne tužbe, odnosno tvrtku i sjedište podnositelja ustavne tužbe.

To stoga kako bi Ustavni sud mogao dostaviti pozive odluke i rješenja sudionicima u postupku. U praksi se pojavljuju slučajevi u kojima se dostave vraćaju. U takvim slučajevima, kada se pozivi, odluke, odnosno rješenja Ustavnog suda ne mogu, iz bilo kojeg razloga dostaviti sudionicima u postupku, dostava se za njih obavlja stavljanjem poziva, odluke odnosno rješenja na oglasnu ploču Ustavnog suda. U takvom slučaju smatra se obavljenom nakon proteka osam dana od dana stavljanja poziva, odluke, odnosno rješenja na oglasnu ploču. U slučaju pak objave odluke, odnosno rješenja u Narodnim novinama, dostava se smatra obavljenom danom objave (čl. 30. Ustavnog zakona). U sudskoj praksi o tome je rečeno i ovo:

»Podnositelj je Ustavnom sudu podnio ustavnu tužbu kojom je zahtijevao zaštitu zajamčenih prava da su svi žitelji i Hrvati u Hrvatskoj po važećem Ustavu Republike Hrvatske jednaki.

Budući da takva ustavna tužba nije sadržavala sve propisano odredbom čl. 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99) da bi se po njoj moglo postupati, podnositelju je, u skladu s čl. 18. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ustavna tužba vraćena radi dopune i to prvi puta pismom od 8. 2. 2001., a drugi puta pismom od 19. 2. 2001.

Oba poziva na dopunu ustavne tužbe vraćena su Sudu neuručena s objašnjenjem da se podnositelj ne nalazi na adresi koju je označio u ustavnoj tužbi.

Stoga je, sukladno odredbama čl. 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, poziv podnositelju na dopunu ustavne tužbe dostavljen stavljanjem istog na oglasnu ploču Ustavnog suda.

Ustavna tužba se smatra povučenom.

Prema odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, podnesak se smatra povučenim ako ne bude vraćen Sudu u određenom roku.

Kako se dostava poziva podnositelju na dopunu ustavne tužbe, a nakon proteka roka od osam dana od dana stavljanja poziva na dopunu na oglasnu ploču Suda, na temelju čl. 29. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, smatra objavljenom, to su se ispunile pretpostavke propisane u st. 4. čl. 18. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske te se ustavna tužba smatra povučenom.

Prema čl. 75. al. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, postupak pokrenut ustavnom tužbom obustavlja se u slučaju povlačenja ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-910/ 2000 od 28. 5. 2001., kojim je obustavljen postupak pokrenut ustavnom tužbom).

U biti i rješenje o obustavi postupka br. U-l11-2038/2001 od 10. 12. 2001., kojim je obustavljen postupak pokrenut ustavnom tužbom, jer »dopisi ovog Suda, kojima se podnositelju vraća ustavna tužba na dopunu od 30. 10. 2001. i 7. 11. 2001. godine, nisu mogli biti uručeni podnositelju putem pošte (vraćeni Sudu s naznakom »Nepoznat«), pa je dostava pisma izvršena, sukladno odredbi čl. 29. Ustavnog zakona, objavom na oglasnoj ploči Suda.«

Na isti način Ustavni sud je odbacio prijedlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, kada se poziv na ispravak prijedloga vratio sudu s naznakom »nije tražio«. (Rješenje Ustavnog suda br. U-l-151/98 od 20. 9. 2000.).

Sadržaj ustavne tužbe

Sadržaj ustavne tužbe određen je čl. 19. st. 1. i čl. 65. Ustavnog zakona. Prema čl. 19. st. 1. Ustavnog zakona, podnesci upućeni Ustavnom sudu (a to je i ustavna tužba) moraju:

• biti razumljivi, i
• moraju sadržavati sve što je potrebno da bi se po njima moglo postupiti. Ovo potonjem upućuje na odredbu čl. 65. Ustavnog zakona o bližem sadržaju ustavne tužbe.

Ako je ustavna tužba nerazumljiva i (ili) ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, tada Ustavni sud prema st. 2. čl. 19. Ustavnog zakona vraća podnesak podnositelju radi ispravka, odnosno dopune, uz određivanje roka za ponovno podnošenje podneska. Prema čl. 19. st. 3. i 4. Ustavnog zakona:

»(3) Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen, odnosno dopunjen i predan Ustavnom sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen onog dana kada je prvi puta bio podnesen.

(4 ) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen Ustavnom sudu u određenome roku. Ako bude vraćen bez ispravka odnosno dopune, odbacit će se.«

U odnosu na nerazumljive podneske, čiji sadržaj ne daje osnovu za ustavno- sudsko postupanje, Ustavni sud je odbacujući tužbe naveo i sljedeće:

»Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da ustavna tužba nije sastavljena sukladno odredbama čl. 18. st. 1. i 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99 - u nastavku teksta: Ustavni zakon), jer je napisana na nečitak i nerazumljiv način (podcrtao J.C.) i kao takva onemogućava postupanje po istoj.

Dopisom od 11. 5. 2001. podnositelj je pozvan u roku osam (8) dana sastaviti ustavnu tužbu sukladno navedenim odredbama Ustavnog zakona.

lako upozoren na posljedice svog propusta sukladno odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnositelj u svojoj dopuni nije otklonio nedostatke na način da se po ustavnoj tužbi može postupati.

Ovakvim postupanjem podnositelja ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-898/ 2001 od 2. 7. 2001.).

U biti isto, ali u rješenju Ustavnog suda o obustavi postupka, br. U-lll-44/2002 od 8. 3. 2002. gdje je razlog obustave što podnositeljica ustavne tužbe, iako pozvana da dopuni ustavnu tužbu i da ju dostavi napisanu na čitak i razumljiv način, tu dopunu nije dostavila.

Ustavni sud je podnesak - ustavnu tužbu smatrao povučenom i postupak temeljem čl. 75. st. 1. podst. 3. Ustavnog zakona (sada čl. 79. Ustavnog zakona) obustavio.

Bliži sadržaj ustavne tužbe

Prema čl. 65. Ustavnog zakona, ustavna tužba mora sadržavati:

• ime i prezime podnositelja,
• jedinstveni matični broj građana, ¹⁰
• prebivalište ili boravište, odnosno
• tvrtku i sjedište podnositelja ustavne tužbe,
• ime i prezime njegovog punomoćnika.

Kod toga treba imati na umu odredbu čl. 24. Ustavnog zakona koja glasi.

»(1) Sudionici mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.

(2) Ovlaštenje punomoćnika za poduzimanje svih ili samo određenih radnji u postupku, mora se temeljiti na posebnoj punomoći.«

Ako podnositelj ustavne tužbe ne priloži ustavnoj tužbi posebnu punomoć potrebnu za zastupanje pred Ustavnim sudom, tada će ga Ustavni sud pozvati da otkloni taj propust. U slučaju da podnositelj ustavne tužbe ne otkloni taj propust Ustavni će sud tužbu odbaciti. Tako:

»lako upozoren na posljedice svog propusta, sukladno odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnositelj u svojoj dopuni nije otklonio nedostatke na način da se po ustavnoj tužbi može postupati. Naime, u podnesku od 15. 2. 2001. kojom odgovara na zatraženu dopunu, podnositelj ponovno nije dostavio posebnu punomoć.

Ovakvim postupanjem podnositelja ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-151/ 2001 Od 28. 5. 2001.).

»Tijekom ustavnosudskog postupka utvrđeno je da uz ustavnu tužbu nije priložena posebna punomoć za zastupanje podnositelja.

Dopisom od 16. 10. 2000. punomoćnica je, sukladno odredbi čl. 23. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99 - u nastavku teksta: Ustavni zakon), pozvana da u roku osam (8) dana, računajući od dana primitka dopisa, ustavnu tužbu dopuni na način da priloži posebnu punomoć za zastupanje pred ovim Sudom.

Svojim podneskom od 23. 10. 2000. koji je kod ovog Suda zaprimljen 25. 10. ove godine, punomoćnica je, s obzirom na okolnost da podnositelj boravi u USA (New Jersey), zatražila produženje roka za pribavu punomoći tako da isti iznosi 30 dana. Traženom roku je udovoljeno. Međutim, niti po proteku tog roka punomoćnica nije Sudu dostavila traženu punomoć.

Slijedom takvog stanja stvari, a temeljem odredbe čl. 68. Ustavnog zakona, ustavnu tužbu valjalo je odbaciti.« (Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda o odbačaju ustavne tužbe br. U-lll-1334/2000 od 6. 12. 2000.).

U nekim slučajevima u kojima podnositelj ustavne tužbe ne dostavi posebnu punomoć, Ustavni sud postupak obustavlja, pozivom na čl. 19. st. 4. i čl. 79. podst. 3. Ustavnog zakona. Tako npr. rješenja Ustavnog suda od 31. 10. 2001. U-l11-922/2001., zatim U-l11-423/2001. od 28. 5. 2001.

Oznaka osporavane odluke

Uz tužbu se u prilogu mora podnijeti osporeni akt u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu¹¹.

Ovdje treba primijeniti i odredbu čl. 24. Poslovnika Ustavnog suda¹², jer smatramo da je ona na snazi. Ona glasi:

»(1) Podnesci koje treba dostaviti drugom sudioniku u postupku predaju se Sudu u dovoljnom broju primjeraka.

(2) Tako treba postupiti i kada se uz podnesak podnose i prilozi.«

Ako se to propusti, ustavna tužba nije potpuna, pa ju Ustavni sud odbacuje. Tako:

»Podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2674/1998 od 22. 3. 2000.

U konkretnom slučaju podnositelji su pozvani dopuniti ustavnu tužbu na način da dostave odluke (podcrtao J.C.) koje ustavnom tužbom osporavaju.

Podnositelji, međutim, niti nakon zatraženog produljenja danog roka, od kada je proteklo šest mjeseci, nisu postupili u skladu s traženim.

Ovakvim postupanjem podnositelja ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda broj U-lll- 805/2000 od 11. 12. 2000.)

Praksa nije potpuno ujednačena jer u identičnim slučajevima, smatrajući ustavnu tužbu povučenom, Ustavni sud obustavlja postupak. Tako:

»Podnositelj je podnio ustavnu tužbu u svezi s presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-5284/ 1999-2 od 13. 12. 2000.

Dopisom od 7. 3. 2001. kojeg je dostava uredno iskazana na dan 13. 3. 2001. podnositelj je pozvan u roku osam (8) dana dopuniti ustavnu tužbu na način da dostavi odluke koje ustavnom tužbom osporava.

lako upozorena na posljedice svog propusta, sukladno odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnositelj traženu dopunu nije dostavio.

Prema odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnesak se smatra povučenim ako ne bude vraćen Sudu u određenom roku.

Prema čl. 75. st. 1. al. 3. Ustavnog zakona, postupak pokrenut ustavnom tužbom, obustavlja se u slučaju povlačenja ustavne tužbe.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 18. st. 4. i čl. 75. st. 1. al. 3. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-388/ 2001 od 28. 5. 2001.).

U biti isto u rješenju Ustavnog suda br. U-lll-1805/2001 od 31. 10. 2001., kojim je odbačena ustavna tužba podnesena u svezi s rješenjem Županijskog suda u Vukovaru, a u kome na poziv Ustavnog suda podnositelj nije dopunio tužbu tako da priloži osporavane odluke.

g) Naznaka ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno s naznakom mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči

Pojam ustavnog prava u biti je problem razgraničenja specifičnog ustavnog prava od »običnog« prava. To je pitanje koje zaslužuje posebni prikaz i razradu, posebno obzirom na brojne kontraverze.¹³

U svojoj prijašnjoj praksi Ustavni sud je pojam ustavnih prava tumačio vrlo široko. ¹⁴

Odlukama donesenim 30. 3. 2000. Ustavni sud je odstupio od dotadašnje prakse¹⁵. Smatramo da je restrikcija bila veća nego što je to potrebno. Njoj se posebno argumentirano suprotstavio Nikola Gavella u svom članku: »Neka razmišljanja u povodu uskrate ustavnosu-dske zaštite vlasništva«.¹⁶

Takve restrikcije se ipak smanjuju.

Naznaka ustavnog prava, međutim, izuzetno je bitna jer i prema čl. 67. Ustavnog zakona vijeće, odnosno sjednica Ustavnog suda ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u tužbi. Člankom 71. st. 2. Ustavnog zakona izričito je propisano da se ustavna tužba neće uzeti u razmatranje u slučaju kada se ne radi o povredi ustavnog prava. U tom smislu i ustavnosudska praksa. Tako:

»Kad Ustavni sud postupa u smislu čl. 59. Ustavnog zakona, tada, sukladno odredbi čl. 67. Ustavnog zakona, eventualno postojanje povrede ustavnih prava i sloboda ograničava na ispitivanje samo onih povreda koje su istaknute u tužbi.« (Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda br. U-lll-1265/ 2001 od 25. 9. 2000., kojom je ustavna tužba odbijena) 17,1S.

U praksi nalazimo i odluke Ustavnog suda o odbijanju ustavne tužbe iako:

»U ustavnoj tužbi podnositelji navode da su im osporenom presudom i rješenjima povrijeđena temeljna, Ustavom zajamčena prava, ne određujući točno koja su to ustavna prava.«

Ustavni sud se ipak upustio u odlučivanje i ustavnu tužbu odbio.

(Odluka Ustavnog suda br. U-lll-57/2001 od 22. 2. 2001.

Naprotiv Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu iako podnositelj pozvan na dopunu iste nije: » ... Naznačio ustavna prava koja smatra povrijeđenim osporavaj ućom odlukom, niti ih je na odgovarajući način obrazložio« (podcrtao J. C.).

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-492/ 2001 od 28. 5. 2001.).

Temelj odbačaja su odredbe čl. 19. st.32. Ustavnog zakona.

Isto i u rješenju Ustavnog suda od istog datuma br. U-lll-701/2001. U oba je slučaja Ustavni sud smatrao da ustavna tužba nije potpuna.

Ipak se iz takvog obrazloženja može razabrati da bi Ustavni sud odlučivao o ustavnoj tužbi, iako nisu izrijekom naznačena ustavna prava, ako bi ih podnositelj ustavne tužbe na odgovarajući način obrazložio. Čini se da u budućoj praksi, obzirom na novi sadržaj ustavne tužbe, na dužnost podnositelja ustavne tužbe da navede naznaku ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno, ali i naznaku mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči, neće više biti moguće uzeti u razmatranje ustavnu tužbu, ako te obje naznake u njoj ne postoje.

Takvom naznakom ne bi se ni po dosadašnjoj ustavnosudskoj praksi moglo smatrati podnesak u kome se navodi: ».... U svezi s neustavnim i nezakonitim radnjama Općinskog suda u S.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll-110/ 2001 od 26. 1. 2001.).

Isto tako niti:

»Podnositelj je u konkretnom slučaju pozvan na dopunu iz razloga što u ustavnoj tužbi nije naznačio ustavna prava ili slobode koje smatra povrijeđenim ospo-ravajućom odlukom niti ih je na odgovarajući način obrazložio.

lako upozoren na posljedice svog propusta, sukladno odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnositelj u svojoj dopuni nije otklonio nedostatke na način da se po ustavnoj tužbi može postupiti. Naime, u podnesku od 15. 11. 2001. kojim odgovara na zatraženu dopunu, podnositelj je naveo sljedeće: »smatram da je presudom Ustavnog suda broj: Us- 10034/1999 od 22. 8. 2001. povrijeđen Zakon o Hrvatskim braniteljima jer ne stoji konstatacija da psihičke tegobe nisu nastupile kao posljedica njegovog sudjelovanja u oružanim snagama RH«

Ovakvim postupanjem podnositelja ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll- 2173/2001 Od 10. 12. 2001.).

Jednako tako:

»lako upozorena na posljedice svog propusta sukladno odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnositeljica u svojoj dopuni nije otklonila nedostatke na način da se po ustavnoj tužbi može postupati. Naime, u podnesku od 17. 7. 2001. kojim odgovara na zatraženu dopunu, podnositeljica je navela povredu »prava podnosi-teljice ustavne tužbe na podjelu imovine (tečevine).«

Ovakvim postupanjem podnositeljice ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll- 1412/2001 od 31. 10. 2001.

• Razlozi tužbe

Vidjeti rješidbe prethodno navedene.

• Dokazi o tome da je iscrpljen pravni put¹⁹

Prema čl. 72. Ustavnog zakona ustavna tužba je nedopuštena ako nije iscrpljen dopušteni pravni put. U takvom slučaju Ustavni sud ustavnu tužbu odbacuje.

U ustavnosudskoj praksi rečeno je, smatrajući da ustavna tužba nije potpuna, i ovo:

»Podnositelj je u konkretnom slučaju pozvan na dopunu iz razloga što je u ustavnoj tužbi nije dostavio dokaz o iscrpljenosti dopuštenog pravnog puta.

lako upozoren na posljedice svog propusta sukladno odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnositelj u svojoj dopuni nije otklonio nedostatke na način da se po ustavnoj tužbi može postupati. Naime, u podnesku od 10. 9. 2001. kojim odgovara na zatraženu dopunu, podnositelj ponovno nije dostavio dokaz o iscrpljenosti pravnog puta, već je tražio da mu se uz nazočnost suca izvjestitelja osigura osobni pregled spisa i dopunu ustavne tužbe s traženim dokazima putem izjave u zapisnik kod ovog Suda.

Ovakvim postupanjem podnositelja ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda br. U-lll- 1573/2001 od 31. 10. 2001.).

»Podnositelj je u konkretnom slučaju pozvan na dopunu iz razloga što u ustavnoj tužbi nije dostavio dokaz o iscrpljenosti dopuštenog pravnog puta.

lako upozoren na posljedice svog propusta, sukladno odredbi čl. 18. st. 4. Ustavnog zakona, podnositelj u svojoj dopuni nije otklonio nedostatke na način da se po ustavnoj tužbi može postupati. Naime, uz podnesak kojim odgovara na zatraženu dopunu, podnositelj ponovno nije priložio odluku kojom bi pravni put u konkretnom slučaju bio iscrpljen, već je priložio presliku podnesene tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske, te požurnicu za njezino rješavanje od 23. 10. 2001.

Ovakvim postupanjem podnositelja ispunjeni su razlozi iz odredbe čl. 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.«

(Iz obrazloženja rješenja Ustavnog suda broj U-lll- 2093/2001 od 10. 12. 2001.

• Pravodobnost tužbe

Prema odredbi čl. 64. Ustavnog zakona, ustavna se tužba može podnijeti u roku 30 dana računajući od dana primitka odluke.

O pravodobnost! mora se priložiti dokaz. U nekim od tih slučajeva Ustavni sud obustavlja postupak zbog nepravo-dobnosti, a tužbu smatra povučenom. (Rješenje Ustavnog suda od 4. 10. 1999. br. U-lll- 239/99).

U drugim slučajevima odbacuje pozivom na čl. 19. st. 4. i čl. 32. Ustavnog zakona ustavnu tužbu kao

(Rješenje Ustavnog suda od 30. 1. 2002. br. U-l11-289/2001, te rješenje Ustavnog suda od 19. 9. 2001. br. U-lll-349/ 2000).

Koristi se i odredbom čl. 72. Ustavnog zakona. Tako je ustavna tužba odbačena:

»Odluku kojom je iscrpljen^ dopušteni pravni put, a to je presuda Županijskog suda u Z. od 22. 5. 2001. podnositelj je primio putem punomoćnika J. Š., odvjetnika u Zagrebu, dana 29. 6. 2001., a što je razvidno iz povratnice koja priliježe spisu Općinskog suda u Z.

Rok za podnošenje ustavne tužbe u predmetnoj pravnoj situaciji istekao je u ponedjeljak 30. 7. 2001.

Ustavna tužba je podnesena kao preporučena pošiljka 30. 11. 2001., dakle, nakon proteka roka od 30 dana.

Slijedom iznesenog, na temelju čl. 68. (sada čl. 72. - nap. J. C.) Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.«

(Iz rješenja Ustavnog suda br. U-l11-2342/2001 od 8.)

U biti isto i iz rješenja Ustavnog suda br. U-lll-2489/2001 od 8. 3. 2001.

Te razlike nastaju zbog toga što su ponegdje kumulirani razlozi, pa je stoga moguće smatrati tužbu povučenom, nepotpunom ili nedopuštenom.

1. k) Potpis podnositelja ustavne tužbe

 

Kao i svaki podnesak, tako i ustavna tužba mora biti potpisana (čl. 17. st. 1. Ustavnog zakona).

Podnošenje ustavne tužbe i prije iscrpljenog pravnog puta

Do stupanja na snagu Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog

zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (UZIDUZ) bilo je iznimno dopušteno podnošenje ustavne tužbe i prije iscrpljenog pravnog puta. To je dopuštala odredba do tada važećeg čl. 59. st. 4. Ustavnog zakona. Ona je glasila:

»(4) Ustavni sud iznimno može pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije negoli je iscrpljeni pravni put ako utvrdi da je potpuno razvidno da se pobijanim aktom, odnosno nedonošenjem akta u razumnom roku grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode i da bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.«

Tom je odredbom, kao iznimka (»... iznimno..«), ali kao mogućnost, bilo dopušteno pokretanje postupka i prije no što je iscrpljen pravni put. (»Ustavni sud može ...«).

Pokretanje postupka po ustavnoj tužbi ni u tom slučaju nije bila obveza Ustavnog suda. On je tek mogao (»...može...«) pokrenuti postupak. To samo ako je utvrdio da skupno (kumulativno) postoje ove pretpostavke:

• da je potpuno razvidno (dakle više od vjerojatnog),
• da se pobijanim aktom, odnosno nedonošenjem akta u razumnom roku,
• grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode, i
• da bi nepokretanjem postupka (po ustavnoj tužbi) za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice.

 

Člankom 25. UZIDUZ brisana je odredba čl. 59. st. 4. Ustavnog zakona.

Novelom Ustavnog zakona unesen je novi čl. 59a. U pročišćenom tekstu Ustavnog zakona to je čl. 63. Ustavnog zakona. Njegov stavak 1. glasi:

• 1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice.«

 

Tako sročeni tekst, koji je u javnosti pobudio znatnu pažnju i dvojbe, unio je u odnosu na raniji tekst čl. 59. st. 4. Ustavnog zakona niz novota:

1. Pokretanje postupka po ustavnoj tužbi više nije iznimka u kojoj Ustavni sud može, ali ne mora odlučiti.

• riječi »iznimno« nema u tekstu članka 63:
• ako su ispunjene pretpostavke iz st.

1. ovog članka, Ustavni sud dužan je (»će«, a ne »može«) pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi.
2. Razlozi više nisu skupni (kumulativni) već su propisana dva zasebna osnovna razloga:

 

• nedonošenja akta u razumnom roku, ili
• gruba povreda ustavnih prava.

 

Sastav ustavne tužbe po članku 63.

Ustavnog zakona

Sastav ustavne tužbe u slučaju kada se želi istu zasnovati na čl. 63. Ustavnog zakona zahtijeva da se u ustavnoj tužbi pored naprijed navedenog pod a) do h) , te j) i k), naznači:

1. aa) da se predlaže pokretanje postupka po ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put,
2. bb) da se ustavna tužba zasniva na tome što sud nije odlučio u razumnom roku, ili
3. cc) da se pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice. To također treba pobliže obrazložiti u ustavnoj tužbi.

Smislena primjena odgovarajućih postupovnih zakona

Konačno treba imati na umu i čl. 34. Ustavnog zakona. Prema tom propisu:

»Ako ovim Ustavnim zakonom nije propisano drukčije, Ustavni sud u postupku podredno smisleno (podcrtao J. C.) primjenjuje odredbe odgovarajućih postupovnih zakona Republike Hrvatske.«

 

 

 

1 Pročišćeni tekst Nar. nov., br. 41/01 i ispr. u br. 55/ 01- u nastavku teksta: Ustav.
2 Pročišćeni tekst Nar. nov., br. 49/02 - u nastavku teksta: Ustavni zakon.
3 Nar. nov., br. 3/01
4 Vidi odluku Ustavog suda od 11. 12. 2000. br. U-111-480/1995
5 Nar. nov., br. 92/96, 39/99, 29/99 i 36/00).
6 Članak 9. st. 1. Zakona o naknadi itd. glasi: »Prava iz ovog Zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda (u nastavku teksta: prijašnji vlasnik), koji na dan donošenja ovoga Zakona imaju hrvatsko državljanstvo«.
7 Vidi članak: »Pravna osoba kao sudionik postupka pred Ustavnim sudom«, Društvo za građansko-pravne znanosti i praksu Hrvatske, Godišnjak 2, Zagreb, 1995, str. 1.
8 Parnični sud može iznimno, s pravnim učinkom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost prema odredbama st. 1. i 2. ovog članka, ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu društvenim sredstvima odnosno imovinom na kojoj se može provesti izvršenje.
9 V. i Jakov Nakić: »Telegrafski podnesak - potpun podnesak?«, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 3, Društvo za građanskopravne znanosti i praksu Hrvatske, Organizator, Zagreb, 1996., str. 339.
10 V. Zakon o matičnom broju (Nar. nov., br. 9/92). Ovdje treba napomenuti da je u tijeku postupak za izmjenu ili dopunu tog zakona. Bit će potrebno vidjeti i te eventualne izmjene, jer o njima ovisi i mogućnost da se zakonom obveže građane da navedu svoj jedinstveni matični broj.
11 Članak 65. st. 2. UZ-a
12 Nar. nov., br. 29/94
13 V. o tome Siniša Radin: »Temeljna prava i dopuštenost ustavne tužbe«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu broj 5/2000, str. 795.
14 V. o tome članke: Povreda ustavnih prava i sloboda kao pretpostavka ustavne tužbe, u Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - Godišnjak 3, Zagreb, 1996., str. 1.-44. i Ustavnosudska zaštita prava vlasništva, u Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - Godišnjak 5, Zagreb, 1998., str. 3. - 50.
15 Riječ je o četiri odluke Ustavnog suda kojima se u različitim predmetima ustavne tužbe odbijaju jer »prava istaknuta u ustavnoj tužbi nisu predmet ustavno-sudske zaštite«. Vidi odluke U-lll-1/2000 od 13. ožujka 2000., Nar. nov., br. 38/2000, 7. travnja 2000., U-lll-661/1999 od 13. ožujka 2000. Nar. nov., br. 38/ 2000, 7. travnja 2000., U-lll-1125 od 13. ožujka 2000. Nar. nov., br. 38/2000, 7. travnja 2000.
V. o tome i Velimir BELAJEC: »Ustavne osnove za podnošenje ustavne tužbe«, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 7., Hrvatsko društvo za građanskopravne znanosti i praksu, »Organizator«, Zagreb, 2000., str. 3.
16 Informator, br. 4815, str. 1.
17 Ovo je još jedan od slučajeva na koje ukazuje Rodin, a u kojima se čini da Ustavni sud nije do kraja raščistio dvojbu između odbacivanja i odbijanja ustavne tužbe.
18 V. o tome Rodin, op. cit. u bilješci br. 13, str. 809.
19 V. o tome članak: »Ustavna tužba - iscrpljeni pravni put pretpostavka podnošenja ustavne tužbe«, Informator, Zagreb, br. 4956-4957, str. 1.