Na prethodno pitanje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, može li se Uredbu (EZ) 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine[1] (u nastavku teksta: Uredba 805/2004 ili Uredba), tumačiti na način da su javni bilježnici u Republici Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju »vjerodostojne isprave«, obuhvaćeni pojmom »sud« u smislu te Uredbe, Sud Europske unije (u nastavku teksta: Sud) iscrpno je pojasnio u presudi u predmetu C-4847/15[2] Zulfikarpašić protiv Gajera, a svoje stajalište ponovio je i u presudi u predmetu C-551/15[3] Pula parking d.o.o. protiv Tederahna.

Sud je utvrdio da Uredbu 805/2004 treba tumačiti na način da javni bilježnici u Republici Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju »vjerodostojne isprave«, nisu obuhvaćeni pojmom »sud« u smislu te Uredbe.

Sud je utvrdio da se izrazi »sud« i »sudski postupak« iz Uredbe 805/2004, poštujući zahtjev za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti, ako odredbe prava Unije ne sadržavaju nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega, moraju, u pravilu, autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj koji se želi postići Uredbom[4].

Javni bilježnici, kao novo tijelo u postupku ovrhe, postoje od 28. siječnja 2006. kada je stupio na snagu članak 102. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 88/05).

Javni bilježnik, sukladno članku 281. stavak 1. Ovršnog zakona[5] (u nastavku teksta: OZ), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave može donijeti samo ako ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan. Ako zbog bilo kojeg razloga javni bilježnik sumnja u osnovanost prijedloga za ovrhu, dakle tražbine koja je predmet spornog prijedloga, on će taj prijedlog, na temelju članka 281. stavak 2. OZ-a, dostaviti sudu na odlučivanje.

Valja naglasiti da, sukladno članku 41. stavak 5. OZ-a, svako rješenje o ovrsi, pa tako i rješenje javnog bilježnika, mora sadržavati uputu o pravnom lijeku. Osim toga, navedenim člankom propisani su i dodatni zahtjevi glede sadržaja javnobilježničkog rješenja o ovrsi. Tako, sukladno stavku 3. navedenog članka, rješenje mora, između ostalog, sadržavati i upozorenje ovršeniku da prigovor protiv rješenja o ovrsi mora biti obrazložen i koje su pravne posljedice neobrazloženog prigovora. 

Što se tiče prava na osporavanje tražbine, ono je zajamčeno ovršeniku odredbom članka 282. stavak 1. u svezi s člankom 57. stavak 1. OZ-a, kojom je propisano da ovršenik ima pravo, u roku osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku tri dana, podnijeti prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. U tom slučaju, javni je bilježnik obvezan, u skladu s člankom 282. OZ-a, proslijediti spis sudu radi provođenja postupka te rješenje o ovrsi koje je donio javni bilježnik može postati pravomoćno i ovršno samo na temelju rezultata provedenog sudskog postupka. Pri tome su način postupanja suda i odluke koje se donose u povodu prigovora, podrobno propisani odredbama članaka 57. i 58. OZ-a. Nadležni sud u povodu takva prigovora donijet će odluke iz članaka 57. i 58. OZ-a, odnosno ukinuti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i nastaviti postupak kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Sud ističe da se u strukturi Uredbe 805/2004 na više mjesta upućuje na pojmove »sud« i »sudski postupak«, no Uredba ne specificira koji su sastavni elementi tih pojmova. Naime, u članku 4. točki 6. Uredbe 805/2004 pojam »sud podrijetla« definira se kao »sud pred kojim se vodio postupak u trenutku ispunjavanja uvjeta iz članka 3. stavka 1. točaka (a), (b) ili (c)«. 

Unatoč tome što Uredba 805/2004 ne definira pojmove »sud« i »sudski postupak«, ona izričito, u članku 4. točka 7., predviđa da u Švedskoj u skraćenim postupcima u svezi s platnim nalozima (betalningsföreläggande) izraz »sud« uključuje švedsku službu za izvršenje (kronofogdemyndighet).[6] 

Sud zaključuje, budući da se taj članak konkretno tiče u njemu spomenutog tijela, da javni bilježnici u Republici Hrvatskoj[7] njime nisu obuhvaćeni.

U presudi u predmetu Tederahna (C-551/15), Sud u točki 47. podsjeća na ustaljeno stajalište Suda da, kada je riječ o javnobilježničkim funkcijama, između sudskih i javnobilježničkih funkcija postoje temeljne razlike[8].

Stoga, Sud zaključuje da pojmove »sud« i »sudski postupak« valja ispitati u kontekstu ciljeva Uredbe 805/2004. Iz teksta članka 1. Uredbe proizlazi da joj je cilj glede nespornih tražbina osigurati slobodan protok sudskih odluka u svim državama članicama, bez ikakvih posrednih postupaka koje bi trebalo pokrenuti u državi članici izvršenja prije priznavanja i izvršenja.

U odnosu na cilj iz članka 1. Uredbe 805/2004, Sud također ukazuje na uvodnu izjavu 10. Uredbe, da se on ne smije ostvariti tako da se na bilo koji način slabe prava na očitovanje[9]. Načelo uzajamnog priznavanja sudskih odluka, koje je, kao što proizlazi osobito iz uvodne izjave 3. Uredbe 805/2004, »kamen temeljac« za uspostavu pravog europskog pravosudnog područja, između ostalog počiva na uzajamnom povjerenju u pravosuđe država članica, na koje se poziva uvodna izjava 18. Uredbe.

Naime, načelo uzajamnog povjerenja između država članica, u skladu s člankom 5. Uredbe 805/2004, ima u pravu Unije temeljno značenje, jer se očituje kroz priznavanje i izvršenje u svim drugim državama članicama sudskih odluka za koje je izdana potvrda o europskom ovršnom naslovu u državi članici podrijetla, odnosno omogućava stvaranje i održavanje prostora protoka sudskih odluka bez unutarnjih granica.

Sud upozorava da se upravo zbog zaštite načela legitimnih očekivanja u kontekstu slobodnog kretanja sudskih odluka zahtijeva strogo ocjenjivanje elemenata koji definiraju pojam »sud« u smislu Uredbe 805/2004, kako bi se nacionalnim tijelima omogućilo identificiranje sudskih odluka koje su donijeli sudovi drugih država članica. Naime, poštovanje načela uzajamnog povjerenja u sudovanje u državama članicama Unije, na kojem se temelji primjena te Uredbe, pretpostavlja, između ostalog, da su sudske odluke čije se izvršenje traži u državi članici različitoj od države podrijetla, donesene u sudskom postupku koji nudi jamstva neovisnosti i nepristranosti kao i poštovanje načela kontradiktornosti postupka.

U konkretnom slučaju Sud ističe da iz citiranih odredaba OZ-a proizlazi da se rješenje o ovrsi koje javni bilježnik izdaje na temelju vjerodostojne isprave, ovršeniku dostavlja tek nakon njegova donošenja, a da pritom prijedlog na temelju kojeg je javni bilježnik pokrenuo postupak, tom ovršeniku nije dostavljen. Iako ovršenik može podnijeti prigovor protiv rješenja o ovrsi koje je izdao javni bilježnik i iako se čini da javni bilježnik ovlasti koje su mu povjerene u okviru ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave izvršava pod nadzorom suda, kojemu javni bilježnik mora proslijediti možebitne prigovore, ostaje činjenica da ispitivanje prijedloga za izdavanje rješenja o ovrsi na takvom temelju, koje u Republici Hrvatskoj provodi javni bilježnik, nije kontradiktorno.

Međutim, prema članku 12. Uredbe 805/2004, za sudsku odluku o nespornoj tražbini u smislu članka 3. stavak 1. točaka (b) i (c) Uredbe može se izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu samo ako sudski postupak u državi članici podrijetla ispunjava minimalne norme propisane u poglavlju III. Uredbe. Riječ je, u stvari, o određenim procesnim pretpostavkama[10] koje uređuju članci od 12. do 19. Uredbe, a u bitnom se radi o zahtjevu da su postupci u kojima su donesene sudske odluke opskrbljene potvrdom o europskom ovršnom naslovu provedeni uz poštovanje najmanje tzv. minimalnog standarda.

Osim toga, u odnosu na minimalne postupovne norme propisane u poglavlju III. Uredbe članaku 16.[11] u svezi s uvodnom izjavom 12. Uredba predviđa »pravodobno« davanje obavijesti dužniku kako bi mu se omogućilo pripremiti svoju obranu te da se tako osigura kontradiktornost postupka koji rezultira izdavanjem ovršnog naslova koji može dovesti do izdavanja potvrde, odnosno osigura da postupak koji dovodi do donošenja odluke o nespornoj tražbini nudi dovoljna jamstva poštovanja prava obrane[12].

Sud zaključuje da se nacionalni postupak donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, u kojem se vjerodostojna isprava na temelju koje se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno ne dostavlja ovršeniku niti se on tim podneskom obavještava o tražbini, što dovodi do toga da ovršenik za potraživanu tražbinu doznaje tek u trenutku kad mu je to rješenje dostavljeno, ne može smatrati kontradiktornim postupkom.

Unatoč činjenici da nacionalni sud nije postavio pitanje može li se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave smatrati autentičnom ispravom o nespornoj tražbini u smislu članka 3. stavak 1. točka (d) Uredbe 805/2004, Sud je, budući da je odgovor na prvi dio pitanja da se rješenje o ovrsi koje u Republici Hrvatskoj donosi javni bilježnik na temelju vjerodostojne isprave ne može smatrati sudskom odlukom, jer javni bilježnici nemaju svojstvo suda i postupak donošenja rješenja o ovrsi pred javnim bilježnikom ne smatra se kontradiktornim postupkom, i to ispitao.

Sud je pošao od definicije autentične isprave definirane člankom 4. točka 3. Uredbe, kao isprave koja je službeno sastavljena ili registrirana kao autentična isprava[13] i čiju je vjerodostojnost glede potpisa i sadržaja utvrdilo svako za to ovlašteno tijelo, bilo kao sporazum u svezi s obvezama uzdržavanja sklopljen pred administrativnim tijelima ili koji su ona potvrdila.

Nadalje, Sud ukazuje da je, u skladu s uvodnom izjavom 5. Uredbe 805/2004, njezinim člankom 3. stavak 1. točka (d) predviđeno da se za autentičnu ispravu može izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu samo ako je dužnik u toj ispravi izričito prihvatio tražbinu.

Slijedom navedenoga, Sud zaključuje da, iako su javni bilježnici u hrvatskom pravnom sustavu ovlašteni sastavljati autentične isprave, tražbina utvrđena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nema svojstvo nespornosti, jer iz sadržaja tog rješenja ne proizlazi da je ovršenik izričito prihvatio tražbinu.

Sud pojašnjava da se nepostojanje dužnikova prigovora ne može izjednačavati s izričitim prihvaćanjem tražbine u smislu članka 3. stavak 1. točka (d) Uredbe 805/2004, jer prihvaćanje mora biti navedeno u autentičnoj ispravi za koju se izdaje potvrda.

Nakon presuda Suda u predmetima Gajer (C-484/15) i Tederahna (C-551/15), kada je riječ o postupku potvrde domaćih ovršnih isprava kao europskog ovršnog naslova, odnosno izdavanju potvrde o europskom ovršnom naslovu, ključno je pitanje koje je domaće ovršne isprave, kojima vjerovnik traži da se dužniku naloži da namiri njegovu dospjelu tražbinu, dopušteno potvrditi kao europski ovršni naslov. Naime, nisu sve domaće ovršne isprave, podobne (ne udovoljavaju pretpostavkama) kako bi bile potvrđene kao europski ovršni naslov. 

U skladu s nacionalnim zakonodavstvom, tužitelji koji znaju ili pretpostavljaju da će svoju novčanu tražbinu morati naplatiti od dužnika u nekoj od država članica, imaju mogućnost korištenja instituta platnog naloga u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku[14] (u nastavku teksta: ZPP). Prema odredbi članka 446. ZPP-a, kada se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo potraživanje u novcu, a to se potraživanje dokazuje vjerodostojnom ispravom priloženom tužbi u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, sud će izdati nalog tuženiku da udovolji tužbenom zahtjevu (platni nalog).

Platni nalog je sudska odluka, rješenje kojim sud prihvaća tužiteljev zahtjev da se tuženiku naloži neko plaćanje. Međutim, platni nalog kao sudska odluka mora ispunjavati i pretpostavku da je tražbina koja je u njoj određena, nesporna u skladu s člankom 3. stavak 1. točaka (b) i (c) Uredbe 805/2004 te da ispunjava minimalne postupovne norme propisane u članak 16. Uredbe, u smislu da je dužnik izričito prihvatio tražbinu u ispravi.

Budući da nacionalni sud izdaje platni nalog, ali tužbeni zahtjev na temelju kojeg se pokreće postupak ne dostavlja dužniku, niti se on tim podneskom obavještava o tražbini, što dovodi do toga da dužnik za potraživanu tražbinu doznaje tek u trenutku kad mu je rješenje o izdavanju platnog naloga dostavljeno, prema stajalištu Suda u predmetu Gajer (C-484/15), smatramo da se ni rješenje o izdavanju platnog naloga ne bi moglo potvrditi kao europski ovršni naslov, jer se ne može smatrati da je izdano u kontradiktornom postupku.

Nadalje, u odnosu na isticanje Suda u točki 56. navedene presude da je, u skladu s uvodnom izjavom 5. Uredbe 805/2004, njezinim člankom 3. stavak 1. točka (d) predviđeno da se za autentičnu ispravu može izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu samo ako je dužnik u toj ispravi izričito prihvatio tražbinu, postavlja se, također, pitanje potvrđivanja zadužnice kao europskog ovršnog naslova.

Međutim, kao što je navedeno i za platni nalog, zadužnica kao javna isprava mora ispuniti i pretpostavku da je tražbina koja je u njoj određena nesporna te da sama tražbina ispunjava uvjete koje Uredba zahtijeva, između ostalog da je dužnik izričito prihvatio tražbinu u javnoj ispravi.

Budući da u zadužnici dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka, te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, isplaćuje vjerovniku, postavlja se pitanje može li se takva izjava dužnika smatrati nespornom tražbinom u smislu Uredbe.

Prema Uzelcu[15], valjalo bi se rezervirano odnositi prema mogućnosti potvrđivanja zadužnice kao europskih ovršnih isprava (»naslova«), jer - upravo zbog dvojbi oko njezine »apstraktnosti« - upitnim postaje je li tražbina iz zadužnice nesporna. Uzelac navedeno stajalište obrazlaže činjenicom da dospjelost i visinu zadužnice svojim upisom određuje vjerovnik ili osoba na koju je zadužnica prenesena, a o konkretnim elementima dužnik se nije mogao izjasniti, što je u skladu s navodima Suda u predmetu Gajer, da se za autentičnu ispravu može izdati potvrda o europskom ovršnom naslovu samo ako je dužnik u toj ispravi izričito prihvatio tražbinu[16].

I u kontekstu ovoga rada, iako smatramo da zadužnica ne ispunjava svojstva autentične isprave u skladu s odredbama Uredbe 805/2004, zadužnica ostavlja otvorenu polemiku oko pitanja mogućnosti potvrđivanja zadužnice kao europskog ovršnog naslova.

U svjetlu presuda u predmetima Gajer (C-484/15) i Tederahna (C-551/15) nesporno je da Uredbu (EZ) 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine, odnosno Uredbu (EU) 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, treba tumačiti na način da javni bilježnici u Republici Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave, nisu obuhvaćeni pojmom »sud« u smislu tih uredaba.

Također, bitno je naglasiti da zbog navedenih presuda rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava koje donose javni bilježnici u skladu s odredbama OZ-a, nisu izgubila pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi koje im daje nacionalno zakonodavstvo. Javni bilježnici i nadalje su ovlašteni donositi rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava, samo što ta rješenja, prema tumačenju Suda, ne potpadaju pod doseg Uredbe 805/2004 i Uredbe 1215/2015, odnosno ne mogu se priznati kao sudska odluka, odnosno autentična isprava u smislu uredaba, što za posljedicu ima da se u drugim državama članicama Europske unije ne može provesti ovrha na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom.

[1] Uredba je objavljena u Official Journal of the European Union (u nastavku teksta: OJ) L 143, 30. 4. 2004, p. 15-39 (ES, DA, DE, EL, EN, FR, IT, NL, PT, FI, SV), Izmjene i dopune koje su se ticale čl. 33. Uredbe, učinjene su u travnju 2005., OJ L 97, 15. 4. 2005, p. 64-64 (DE, EN, FR, SV). Prilagodba je učinjena nakon pristupanja novih država članica, 1. svibnja 2004., tako da su Prilozi I.-IV. Uredbe prilagođeni standardnim obrascima za korištenje u novim državama članicama, OJ L 300, 17. 11. 2005, p. 6-18 (ES, CS, DA, DE, ET, EL, EN, FR, IT, LV, LT, HU, NL, PL, PT, SK, SL, FI, SV), OJ L 321 M, 21. 11. 2006, p. 145-157 (MT).[2] C-484/15 Ibrica Zulfikarpašić v Slaven Gajer, ECLI:EU:C:2017:199.[3] C-551/15 Pula Parking d.o.o. v Sven Klaus Tederahn, ECLI:EU:C:2017:193.[4] Vidjeti sudsku praksu u tom smislu presude od 2. travnja 2009., A, C-523/07, EU:C:2009:225, t. 34. i od 16. srpnja 2009., Hadadi, C-168/08, EU:C:2009:474, t. 38.[5] Nar. nov., br. 112/12, 25/13, 93/15 i 55/16.[6] Napominjemo da Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289; ispravci u SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57), također ne definira pojmove »suda« i »sudskog postupka«, već čl. 3. Uredbe propisuje da u smislu Uredbe izraz »sud« uključuje sljedeća tijela u mjeri u kojoj imaju nadležnost iz područja primjene te Uredbe:»(a) u Mađarskoj, u skraćenim postupcima glede platnih naloga (fizetési meghagyásos eljárás), javni bilježnici (közjegyzö);(b) u Švedskoj, u skraćenom postupku glede platnih naloga (betalninsföreläggande) i pomoć kod izvršenja (handräcking): služba za izvršenje (Kronofogdemyndigheten).«[7] Uredba 805/2004 donesena 21. travnja 2004., prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Slijedom navedenog, prilikom donošenja predmetne Uredbe nisu uzete u obzir specifičnosti hrvatskog pravnog uređenja ovršnog postupka, niti je Republika Hrvatska imala mogućnost u tom smislu utjecati na sadržaj Uredbe, kao što je učinila Kraljevina Švedska (čl. 4. st. 7. Uredbe 805/2004). Navedena Uredba mijenjana je u nekoliko navrata nakon stupanja na snagu. Međutim, i te izmjene, s obzirom na to da su donesene tijekom 2005. i 2008., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa i prije postupka tehničke prilagodbe pravne stečevine Europske unije, nisu omogućile prilagođavanje Uredbe specifičnostima hrvatskog pravnog uređenja, koje se u konkretnom slučaju ogledaju u odredbama o nadležnosti javnih bilježnika za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.[8] Vidjeti u tom smislu presude od 24. svibnja 2011., Komisija/Austrija, C-53/08, EU:C:2011:338, t. 103., od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary, C-32/14, EU:C:2015:637, t. 47. i od 1. veljače 2017., Komisija/ Mađarska, C-392/15, EU:C:2017:73, t. 111.[9] U presudi od 14. prosinca 2006., ASML, C-283/05, EU:C:2006:787, točki 24. »However, that objective can not be attained by undermining in any way the right to a fair hearing ...« (Međutim, taj cilj ne može se postići podrivanjem, na bilo koji način, prava na pravično suđenje).[10] U predmetnim odredbama sadržana su određena procesna pravila u svezi s:a) pitanjem dostave, b) tzv. upoznatost dužnika s tražbinom i postupkom njezina osporavanja, c) tzv. minimalnim standardima za preispitivanje u izvanrednim slučajevima. [11] Prema članku 16. Uredbe, s ciljem da se osigura da dužnik bude uredno obaviješten o tražbini, pismeno kojim se pokreće postupak mora sadržavati: a) imena i adrese stranaka, b) iznos tražbine, c) ako se potražuju kamate, kamatnu stopu i vrijeme za koje se kamate traže, osim ako se (prema pravu države članice) automatski zaračunavaju zakonske kamate na glavnicu, te d) pravnu osnovu iz koje proizlazi tražbina.[12] Vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., Pebros Servizi, C-511/14, EU:C:2016:448, t. 44.[13] Postoje razmišljanja da prijevod Uredbe 805/2004 nije adekvatan i da je umjesto »autentične isprave« trebalo koristiti izraz »javna isprava«, odnosno izraz »vjerodostojnost«, koji nema poveznice s domaćim izrazom »vjerodostojnost« - kod vjerodostojnih isprava - već izražava presumpciju istinitosti sadržanu u ovjeri javnopravnog tijela.[14] Nar. nov., br. 3/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14.[15] Uzelac, Alan, et al.; Zadužnica, evolucija, aktualno stanje i otvorena pitanja; Zbornik radova s II. međunarodnog savjetovanja »Aktualnosti građanskog procesnog prava - nacionalna i usporedna pravnoteorijska i praktična dostignuća«, Split, 2016., str. 83.[16] Vidi točku 56. presude C-484/15 Ibrica Zulfikarpašić v Slaven Gajer, ECLI:EU:C:2017:199.