Autorica se u članku bavi prikazom odredaba članka 113. stavak 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, vezanih uz nadležnost sudova, motivirana jednim sudskim predmetom u kojem je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da se tužba koja je vezana uz rok, podnesena u roku stvarno nenadležnom sudu putem odvjetnika, ima smatrati nepravodobnom ako je rok za podnošenje tužbe istekao u vrijeme kad je tužba zaprimljena kod stvarno nadležnog suda, nakon ustupanja od stvarno nenadležnog suda. Pravnicima je, moglo bi se reći, općepoznato znanje i shvaćanje da podnošenje podneska/tužbe nenadležnom sudu ne može imati štetnih pravnih posljedica za stranku postupka, posebice ne gubitka prava na sudsku zaštitu s obzirom na to da je podnesak/tužba predan na postupanje sudbenoj vlasti. Ipak, kad se detaljnije analiziraju odredbe članka 113. stavak 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, može se uočiti da sadržaj tih odredaba može dovesti do određenih nedoumica u praksi, što je bio slučaj i u parničnom postupku koji ćemo prikazati u članku. Posebno je to naglašeno kad stranku zastupa opunomoćenik odvjetnik te se njegovo postupanje procjenjuje u kontekstu „neznanja ili očite pogreške“ u postupanju. Autorica, pritom, ukazuje na određenu sudsku praksu koja pobija takva stajališta te daje određena (logična) razmatranja vezana uz predmetnu problematiku.