27.11.2013.

Pobijanje pravnih radnji dužnika

Imperativ opstanka (i uspjeha) na tržištu, intenzivirao je potrebu djelotvornije zaštite vjerovnika. U ovom članku obrađujemo, stoga, pravnu prirodu odnosa vjerovnika i dužnika, u kontekstu pobijanja pravnih radnji dužnika. Sankcija koja stoji na raspolaganju za neispunjenje dužnikove obveze je imovinska pa se sâm po sebi nameće zaključak da bez imovine dužnik nema čime ispuniti dospjelu obvezu, niti se vjerovnik ima iz čega namiriti.
1.Uvod
Pobijanje dužnikovih pravnih radnji podrazumijeva postojanje dvaju pravnih odnosa: jednog između vjerovnika i dužnika i drugog između dužnika i treće osobe.

Nije rijetkost da dužnik ne namiri svoj dug u potpunosti, tj. namiri ga djelomično. Riječ je o tradicionalnom pravnom institutu, koji je utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja jer unosi etičke norme i pravičnost u obveznopravne odnose. 

Svaki uravnoteženi sustav, ako promijenimo intenzitet ili sadržaj neke njegove komponente, mora biti sposoban kompenzirati tu promjenu i zadržati ravnotežu. To bi trebalo vrijediti i za pravni sustav. Zato je pažljivo odmjeren intenzitet vjerovnikova zahvata u obveznopravni odnos dužnika i treće osobe, zbog specifičnosti tog trostranog pravnog odnosa koji karakterizira paulijanska zaštita, bit tog pravnog instituta, koji u hrvatskom pravnom prostoru još uvijek traži svoju afirmaciju.

Kad govorimo o važećem zakonodavnom tekstu (de lege lata), ipak treba priznati da njegova učinkovitost ne ovisi samo o viziji i nomotehničkoj vještini zakonodavca, već i o »spretnosti« onih koji ga primjenjuju. Mnoštvo, samo naizgled, suprotstavljenih ciljeva i interesa unutar nekog pravnog odnosa koji su vezani uz jedan ugovor i jedan pravni institut mogući su razlog razlike u motrištima pravorijeka različitih sudova.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji proizlazi iz pozitivnih propisa koji postoje u interesu vjerovnika i pravne sigurnosti uopće, pa o tome valja voditi računa.

2.Pretpostavke pobijanja

2.1.Opće pretpostavke
Pozitivnopravno uređenje1promatrani pravni institut, kad je riječ o općim pretpostavkama, prepoznaje kroz četiri osnovne pretpostavke. To su dospjelost tražbine, pravna radnja dužnika, insolventnost dužnika i oštećenje vjerovnika.

Opće pretpostavke moraju se ostvariti kumulativno.Činjenica da vjerovnici rjeđe svoj zahtjev za pobijanje ostvaruju putem paulijanskog prigovora, do kojeg u pravilu dolazi u iznimnim prilikama, ne mijenja obvezu kumulativnog ispunjenja zadanih općih pretpostavki. Kad je riječ o prigovoru, vjerovnik u parnici nije u položaju aktivno legitimirane strane, već u njoj sudjeluje kao treća osoba, i to kao umješač ili intervenijent. 

Glede vremena nastanka učinaka, vjerovnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje odmah, ali samo prema pravilu, od kojeg postoje iznimke. Naime pri sklapanju ugovora nerijetko se u ugovor unosi rok za ispunjenje obveze, odgodni rok ili se ugovor sklapa s odgodnim uvjetom. U svim tim slučajevima zahtjev jedne i dužnost ispunjenja druge strane neće nastati u trenutku nastanka pravnog posla, nego tek poslije. 

Kod obveza u kojima su stranke ugovorile tzv. naknadni primjereni rok za ispunjenje, tražbina je dospjela nakon što je vjerovnik pozvao dužnika da obvezu ispuni u naknadnom primjerenom roku, a ovaj to nije učinio.2, 3

U svakom slučaju za pobijanje dužnikovih pravnih radnji nije pretpostavka da je vjerovnikovo potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom.4

Vjerovnik ne mora dokazivati postojanje postupka prinudne naplate. Naime, zakonska sintagma »i bez obzira na to kad je nastalo« daje pravo svakom vjerovniku dospjele tražbine da bez obzira na to je li njegovo potraživanje nastalo vremenski prije ili poslije, od strane dužnika, poduzete pravne radnje radi otuđivanja njegove imovine, paulijanskom tužbom pobija i one dužnikove radnje poduzete prije dospijeća tražbine.

To pravo svakako nije beskonačno jer je ograničeno prekluzivnim rokovima, koji su prekratki i ne odgovaraju potrebama vjerovnika.5

2.1.1. Dospjelost tražbine
Dospijeće nastupa u trenutku nastanka vjerovnikova zahtjeva i dužnikove dužnosti ispunjenja tražbine. 

Dospjelost je u naravi osnovna pretpostavka za ovršnost sudske odluke ili, npr., upravne nagodbe u kojoj je utvrđeno potraživanje.6To, međutim, glede pretpostavki za dospijeće tražbine ništa bitno ne mijenja, jer ona mora imati sve prerogative potencijalne ovršne isprave, kojom se ipak neće pokretati ovršni postupak.

Makar su institutom pobijanja dužnikovih pravnih radnji pravni odnos između vjerovnika i dužnika i pravni odnos između dužnika i trećega povezani, riječ je ipak o dva zasebna pravna odnosa, a povezani su samo u okolnostima i u mjeri kad je i koliko je potrebno radi zaštite vjerovnika. 

Ne može se reći da vjerovnik stupa u pravni položaj dužnika prema trećem, već, upravo suprotno, da vjerovnik ostaje u svom pravnom položaju i da se njegov dužnik i treći, zajednički nalaze na drugoj strani. To proizlazi iz nužnosti da i kod dužnika i kod trećeg postoji dokazana ili predmnijevana nesavjesnost, odnosno nepozornost, ali još jasnije iz okolnosti što vjerovnik tužbu podiže i protiv dužnika i protiv trećeg.7Budući da vjerovnik, prema normativnom sadržaju pobijanja, pravnu radnju dužnika može pobijati bez obzira na to je li njegova tražbina nastala prije ili poslije poduzimanja te radnje, nije nužno da tražbina vjerovnika postoji već u vrijeme poduzimanja radnje koja se pobija.

2.1.2. Pravne radnje dužnika
Pravnu radnju dužnika možemo definirati kao njegovo imovinsko raspolaganje zbog kojeg nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine vjerovnika. Pravna radnja dužnika mora biti valjana, tj. njome se mora moći ostvariti željeni pravni učinak radi kojeg je radnja poduzeta. Ako taj učinak izostane, neće se steći pretpostavke niti za nastanak tzv. sekundarnog učinka.

Sudska praksa prihvatila je motrište da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja. Tužbi za pobijanje pravne radnje nema mjesta ako se pobijanjem ne olakšava namirenje vjerovnika, s tim da pravna radnja dužnika mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. Oštećenje vjerovnika postoji kad zbog poduzete radnje dužnik više nema dovoljno imovine za ispunjenje vjerovnikove tražbine.8

Pravna radnja mora proizvoditi pravni učinak da bi mogla biti zahvaćena paulijanskom tužbom. No, ako je riječ o ništetnom pravnom poslu, razumno postupanje vjerovnika nalagalo bi objektivnu kumulaciju tužbenog zahtjeva, i to tako da se od suda traži da utvrdi ništetnost pravnog posla između dužnika i treće osobe, a kroz možebitnu kumulaciju da se usvoji sljedeći istaknuti - paulijanski - ako se utvrdi da onaj prije njega nije osnovan. Za to postoje pravne mogućnosti jer to što je neki pravni posao ništetan još uvijek ne znači da će biti bez učinka njegov stvarnopravni segment (upis u zemljišne knjige) ili predaja u posjed. 

Pobijati se mogu pozitivne radnje, ali i propuštanja. Bît je u stvarnom učinku na imovinu dužnika, a ne toliko na formalnim elementima samog pravnog posla.

Pravne radnje svojom sveobuhvatnošću ne podrazumijevaju, osim radnji kojima netko treći na račun dužnika nije obogaćen, još samo prirodne pojave koje pripadaju u pojam više sile.9

Osim ugovora, jednostranih akata, propuštanja i dr., u pravne radnje ulaze i sve protupravne faktične radnje dužnika. To bi, primjerice, moglo biti da dužnik uništi ispravu u kojoj je sadržano neko njegovo pravo, vrijednosni papir na donositelja ili mjenicu.Tada se ta faktična radnja, zapravo uništenje isprave, može pobijati kao propuštanje ili kao besplatno raspolaganje u korist dužnika po ispravi.

Ne može se u okviru navedenog pravnorelevantnog propuštanja sa stajališta pobijanja, uzeti da ono postoji tako dugo dok se propuštena radnja još može izvršiti i poduzeti bez opasnosti za nastanak štete na dužnikovoj imovini. U tom kontekstu treba promatrati i rok za podnošenje tužbe10koji se sastoji u tome da se propuštanje ima računati tek od dana kad je propuštena radnja trebala biti poduzeta.

Ako se neka dužnikova radnja ili raspolaganje imovinom sastoji od dviju odvojenih radnji, onda je za pobijanje dovoljno da se bilo koja od njih može pobijati. Kao primjer možemo navesti situaciju u kojoj se uz iustus titulus traži modus acquirendi, pa je ono prvo ugovor, a drugo predaja ili upis u zemljišne knjige. Međutim, kad se bude radilo o pokretninama, vjerovniku neće biti na raspolaganju dovoljno instrumenata da dokaže postojanje tradicije, niti da je do nje došlo upravo pravnim poslom.

2.1.3. Nesposobnost dužnika za plaćanje
Jezično i gramatičko tumačenje zakonskih odredaba o pobijanju potvrđuju stajalište da nije potrebno da je dužnik potpuno insolventan, tj. da uopće nema nikakve imovine iz koje bi vjerovnik mogao namiriti svoju tražbinu. Na pitanje kad to dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje vjerovnikove tražbine, nije moguće jednoznačno odgovoriti. 

Kontekstualno nesposobnost dužnika za plaćanje u okviru razmatrane problematike moramo razlučiti na insolventnost i namjernu uskratu plaćanja. Iako oba pojma imaju kao posljedicu neispunjenje vjerovnikove tražbine, razlozi neispunjenja i posljedice su različite.

Kad je riječ o stečajnom postupku i pobijanju dužnikove pravne radnje u stečaju, egzistentni, zakonom stipulirani razlozi razliku između insolventnosti i namjerne obustave plaćanja čine irelevantnom. Pravna posljedica nastupa stečajnih razloga ne veže se uz razloge neplaćanja, pa je na dužniku teret dokazivanja da on zapravo može platiti dospjelu tražbinu vjerovnika, ali to iz nekih (samo njemu znanih) razloga ne želi.

2.1.4. Oštećenje vjerovnika
Zabrana prouzročenja štete jedno je od važnijih načela obveznog prava. Na tom načelu počivaju pravila o odgovornosti za štetu.

U svezi s poduzimanjem pravne radnje na štetu vjerovnika, kao jedne od općih pretpostavki za pobijanje dužnikovih radnji, valja upozoriti i na problem trenutka za koji se smatra da je trenutak poduzimanja pravne radnje. To je praktički važno zbog toga što je pobijanje pravnih radnji vremenski ograničeno, odnosno paulijanske tužbe moraju se podnijeti u određenom roku11od poduzimanja pravne radnje koja se njima pobija, odnosno u određenom roku od kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.12

U hrvatskom pravu odredbe o tome kad se smatra da je pravna radnja poduzeta, izrijekom su propisane stečajnopravnim odredbama13i odnose se samo na pobijanje pravnih radnji u stečaju. Doista ne bi bilo na odmet da se obveznopravne odredbe ZOO-a de lege ferenda glede odlučivanja o vremenu poduzimanja pravne radnje »ugledaju« na pravno rješenje tog problema iz stečajnog prava.14

2.2.Posebne pretpostavke
Što je sve potrebno zahtijevati da bi vjerovnik bio ovlašten pobijati pravne radnje dužnika, u konkretnom slučaju ovisi, ponajprije, o tomu je li imovinskopravno raspolaganje dužnika na štetu vjerovnika imalo naplatni ili besplatni karakter. Time su determinirani i rokovi u kojima je dopušteno pobijati dužnikovu pravnu radnju.

Sumiraju li se posebne pretpostavke, s aspekta tužbe kojom je vjerovnik ovlašten pobijati imovinskopravna raspolaganja dužnika učinjena na njegovu štetu, može se zaključiti da se naplatna raspolaganja dužnika kojima je nanesena šteta vjerovniku mogu pobijati s jednom od triju paulijanskih tužba: doloznom, kulpoznom i obiteljskom. Besplatna imovinskopravna raspolaganja dužnika učinjena na štetu vjerovnika pobijaju se kvazipaulijanskim tužbama.

Na taj način, kad je riječ o naplatnim imovinskopravnim raspolaganjima dužnika, raslojavanje nije završeno. Naime, nije svejedno je li naplatno raspolagano učinjeno u korist »obične« treće osobe ili treće osobe koja je dužnikov bračni drug ili srodnik u ravnoj liniji ili u pobočnoj, odnosno tazbinskoj do četvrtog stupnja. Za tzv. obične treće osobe, odnosno za dužnikova naplatna imovinskopravna raspolaganja učinjena u korist tih osoba, koriste se dolozna i kulpozna paulijanska tužba. 

Ako je treća osoba dužnikov bračni drug ili srodnik u ravnoj liniji ili u pobočnoj, odnosno tazbinskoj do četvrtog stupnja, pobijanje se provodi tzv. obiteljskom paulijanskom tužbom.

Kod kulpozne paulijanske tužbe dovoljno je da su, kumulativno, i dužnik i treća osoba mogli znati da je poduzeto naplatno imovinskopravno raspolaganje dužnika, usmjereno na štetu vjerovnika. Vjerovniku je, dakako, lakše dokazati dužnikovo skrivljeno neznanje.15

Kod obiteljske paulijanske tužbe zakonodavac presumira da su treće osobe mogle znati da se naplatnim imovinskopravnim raspolaganjima dužnika nanosi šteta vjerovniku. Predmnjeva je oboriva, pa se može dokazivati suprotno. Međutim treba naglasiti, iako to izrijekom ne proizlazi iz zakona,16 da se u teoriji mogu pronaći razmišljanja prema kojima ova predmnjeva vrijedi i u korist dužnika, dakle da je dužnik morao znati da takvim raspolaganjima šteti vjerovniku.17

Kod besplatnih raspolaganja, obuhvaćenih tzv. kvazipaulijanskom tužbom, znanje dužnika se presumira, a znanje trećih osoba se ne traži. Riječ je o neoborivoj pravnoj presumpciji, pa nije dopušteno dokazivati suprotno, tj. vjerovnik treba samo dokazati da je riječ o besplatnom pravnom poslu, s tim da se pojmovno besplatno raspolaganje shvaća mnogo šire nego što su to, primjerice, darovanja. Kvazipaulijanskom tužbom mogu se tako pobijati raspolaganja kao što su, primjerice, otpust duga, preuzimanje duga, napuštanje prava, napuštanje stvari, isplata tuđeg duga, akceptiranje mjenice bez prijma valute i sl.

Za razliku od paulijanske tužbe podnesene protiv bračnog druga dužnika ili njegova krvnog srodnika, kod ovog besplatnog raspolaganje riječ je o neoborivoj zakonskoj presumpciji, pa korisnik besplatnog raspolaganja (protivnik pobijanja) ne može dokazivati suprotno, jer se za pobijanje tih radnji ne zahtijeva »da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato«. Na taj način, takvo zakonsko rješenje temelji se na načelu prema kojem nitko ne može davati darove na račun svojih vjerovnika, a s druge strane i na okolnosti da se stjecatelj ne dovodi u nepovoljniji položaj od onoga u kojem je bio, jer stjecanje nije povezano s bilo kakvom žrtvom, odnosno izdacima s njegove strane.18

Pravnorelevantno vrijeme za pobijanje je ono u trenutku raspolaganja, kad je dužnik znao ili je mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta, to bilo poznato ili moglo biti poznato.19, 20

Pitanje je, međutim, što će biti kad vjerovnik kao tužitelj svoju pravnu konstrukciju paulijanske tužbe zasniva na besplatnom raspolaganju svojeg dužnika, koji tijekom postupka istakne prigovor da je ipak bila riječ o naplatnom ugovoru, jer je svoju imovinu trećim osobama prodao, a ne darovao, i bi li ovaj prigovor mogao biti relevantan pod pretpostavkom da tuženik doista dokaže da je bila riječ o naplatnom pravnom poslu. Smatramo, pritom, da bi bilo važno utvrditi i to je li tuženik srodnik dužnika ili nije. O tomu, najprije, ovise rokovi za podnošenje tužbe (kod naplatnih raspolaganja prema »kvalificiranim« trećim osobama rok je tri godine, inače je jedna godina), a jednako je važno i to što se kod naplatnih raspolaganja »kvalificiranim« trećim osobama presumira znanje tih osoba (i dužnika), a ako je tuženik možebitno takva osoba, odnosno ako nije, vjerovnik mora dokazivati znanje ili mogućnost znanja dužnika i treće osobe.
21

Kad je riječ o naplatnom raspolaganju, položaj vjerovnika je tegobniji jer mora dokazati svijest (spoznaju) dužnika o tome da poduzetom radnjom vjerovniku nanosi štetu u trenutku zaključenja ugovora. Pritom nije od značenja postojanje i valjanost očitovanja volje za zaključenje pravnog posla s trećom osobom u trenutku perfekcije, već ona manifestacija volje usmjerena na saznanje ili mogućnost saznanja da tim namjeravanim pravnim poslom nanosi štetu vjerovniku. Nastupanje te svijesti nakon poduzimanja teretnog raspolaganja zapreka je za pobijanje. 

Dužnici vrlo često radnje poduzimaju preko svojih opunomoćenika. To onda otvara dvojbu traži li se postojanje navedenih okolnosti za pobijanje naplatnog raspolaganja na strani dužnika ili njegova opunomoćenika. Polazeći od pravne prirode zastupanja, bitna je namjera dužnika, no ako njegov opunomoćenik (ili zakonski zastupnik) u trenutku perfekcije ugovora jasno očituje volju da takvim naplatnim raspolaganjem ošteti vjerovnika, opravdano je pretpostaviti da se na taj način manifestira volja samog dužnika, iako on to možda u tom trenutku i ne želi. Šteta koja zbog toga može nastupiti za dužnika ostaje stvar regresa između dužnika i onog kojeg je ovlastio da ga zastupa, jer zbog njihova »internog« odnosa vjerovnik ne smije trpjeti posljedice.

Okolnosti vezane uz treće osobe kod naplatnog raspolaganja prate pravni položaj dužnika. Posljedica besplatnog raspolaganja jest prelazak imovine dužnika na treće osobe bez protučinidbe pa, stoga, uvijek izaziva osiromašenje dužnika. Zato ta okolnost uvijek upućuje na postojanje svijesti da time onemogućuje podmirenje dospjele obveze svojeg vjerovnika.

2.3.Rokovi
Rokovi za podizanje tužbi prekluzivne su prirode i o njima sud vodi računa po službenoj dužnosti.22Kad isteknu, vjerovnik gubi pravo pobijati dužnikovu pravnu radnju.23Sudska praksa prepoznala je njihovu objektivnu, a ne subjektivnu prirodu i s tim u skladu se i odnosi prema njima.24

Rokovi iznose jednu ili tri godine, ovisno o tomu kojom se tužbom pobijanje traži, odnosno o kakvom je imovinskopravnom raspolaganju dužnika i prema kojim osobama riječ. Važno je istaknuti da protekom roka prestaje pravo pa, stoga, govorimo o tzv. materijalnim rokovima.

Rokovi teku od dana poduzimanja dužnikove radnje koja je prouzročila njegovo osiromašenje i koja se pobija, a ako je dužnik osiromašen zbog propuštanja poduzimanja određene radnje, onda od dana kad je trebao poduzeti propuštenu radnju (koja bi spriječila osiromašenje),25što se tumači kao zadnji dan kojeg je još ta radnja mogla biti poduzeta.26

Posebno je pitanje protupravno oduzimanje stvari dužniku, nakon čega mu pripada vlasnički zahtjev za predaju te stvari u posjed.27Moglo bi se tada reći da on nije osiromašen jer je tražbina predaje te stvari postala sastavni dio njegove imovine. Budući da za pravu vlasničku tužbu (rei vindicatio) nema zastarnih rokova, posljedično tome, prekluzivni rok za paulijansku tužbu neće ni početi teći.

Moguće je da dužnik bude osiromašen tako što je kao kupac od trećeg kupio određenu stvar i platio je, a propustio je trećeg pravodobno obavijestiti o materijalnim nedostacima koji stvar čine bezvrijednom. U tom slučaju dužnika se može uzeti osiromašenim u trenutku isteka prekluzivnog roka za obavješćivanje o nedostacima, jer je u tom trenutku izgubio sva prava koja mu inače pripadaju zbog nedostataka kupljene stvari. Tada vjerovniku počinje teći prekluzivni rok za actio Pauliana.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kao oblik teretnog raspolaganja imovinom, razmatran sa stajališta rokova za podnošenje tužbe zanimljiv je s obzirom na trenutak nastupanja njegovih učinaka na imovinu primatelja uzdržavanja, a napose na mogući srodnički odnos davatelja i primatelja. Kad primatelj i davatelj uzdržavanja ne bi bili u krvnom ili tazbinskom srodstvu, dvojbe oko dopuštenog roka za podnošenje tužbe ne bi bilo. Rok je jedna godina od raspolaganja. No, ako je riječ o srodstvu, tužba poprima prerogative obiteljske paulijanske tužbe, a takva se može podnijeti u roku tri godine. U tom dijelu naplatno i besplatno raspolaganje obuhvaćeni su istim rokom.
28

Jednako bi bilo i da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju dužnik zaključio s izvanbračnim drugom. Na takav zaključak upućuju nas odredbe Obiteljskog zakona29koje, glede statusa izvanbračne zajednica žene i muškarca, stvaraju imovinskopravne učinke na koje se, na odgovarajući način, primjenjuju odredbe Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.30Potrebno je naglasiti, međutim, da bi izvanbračnu zajednicu dužnika i treće osobe vjerovnik trebao dokazivati kao prejudicijelno pitanje koje, kad je riječ o rokovima, može imati važne posljedice. O toj kvalifikaciji kod naplatnih pravnih poslova ovisit će hoće li rok za pobijanje iznositi jednu ili tri godine.

3.Dualistička koncepcija instituta pobijanja pravnih radnji dužnika
Dva su temeljna instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Jedno je pobijanje dužnikovih pravnih radnji u stečajnom postupku, a drugo je pobijanje dužnikovih radnji izvan stečajnog postupka.

Razlika je u širini zahvata i pravnim učincima svakog od tih dvaju pobijanja. Pobijanje pravnih radnji dužnika izvan stečaja ima cilj zaštititi interes pojedinog vjerovnika. Za razliku od toga, svrha onog u okviru stečajnog postupka je skupno namirenje stečajnih vjerovnika.

Pobijanje dužnikovih radnji izvan stečaja gubi pravni učinak samo prema vjerovniku i samo u mjeri koliko je to potrebno radi njegova namirenja, dokm pobijanjem u stečaju dužnikova radnja gubi pravni učinak prema svim stečajnim vjerovnicima,31a imovinska korist ostvarena na temelju pobijane radnje, tj. otuđena dužnikova imovina, u cijelosti se vraća u stečajnu masu.32

Razlike između tih dvaju instituta okosnica su dualističke koncepcije pobijanja.

Dualizam uređenja instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji ogleda se u tome što pobijanje dužnikovih pravnih radnji izvan stečaja ima određene prednosti u odnosu prema pobijanju dužnikovih radnji u stečaju.33

Svrha pobijanja u stečaju je ravnomjerno namirenje svih stečajnih vjerovnika. To znači kako onih vjerovnika koji su podnijeli prijedlog za pokretanje stečajnog postupka i tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, tako i onih vjerovnika koji takvu tužbu nisu podnijeli. S druge strane, pobijanjem izvan stečaja cjelokupna vrijednost predmeta raspolaganja ostaje na raspolaganju samo pojedinom vjerovniku. Navedenu vrijednost predmeta raspolaganja on ne dijeli s ostalim vjerovnicima kao u stečajnom postupku i to mu ostavlja veću vjerojatnost namirenja tražbine. Možemo zaključiti da je preventivni karakter paulijanske tužbe prema odredbama ZOO-a blažeg učinka, s više ograničenja od onog prema pravilima koja vrijede za stečajni postupak.

Opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji u stečaju34moraju se utvrditi kod svih razloga zbog kojih se pobijanje traži.35To podrazumijeva da je već otvoren stečajni postupak, da je radnja koja se pobija poduzeta prije otvaranja stečajnog postupka, da je radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika, da je krajnji rezultat pobijanja i povećanje mogućnosti namirenja svih vjerovnika.

Kao distinkciju potrebno je navesti i to da je u svezi s oštećenjem vjerovnika kao opće pretpostavke pobijanja, za razliku od općih pravila pobijanja gdje je postojanje oštećenja vjerovnika temeljni ratio zaštite, pobijanje u povodu stečaja moguće i onda kad su vjerovnici tek posredno oštećeni. Teret dokazivanja činjenica oštećenja vjerovnika ili pogodovanja pojedinog vjerovnika je, u pravilu, na pobijatelju.

Opće pretpostavke pobijanja dužnikovih pravnih radnji izvan stečaja u smislu ZOO-a razlikuju se od općih pretpostavki pobijanja u povodu stečaja. Razlikuju se i posebne pretpostavke pobijanja pravnih radnji zbog određenih razloga za pobijanje, koji su pri pobijanju u povodu stečaja brojniji i sadržajno prilagođeni osnovnim ciljevima generalne egzekucije. Za razliku od pobijanja pravnih radnji u stečaju, niti u jednoj od nabrojenih posebnih pretpostavki pobijanja izvan stečaja namjera oštećenja vjerovnika sama za sebe nije konstitutivni element pobijanja zbog određenih pobojnih razloga. S tim u svezi dovoljno je dokazati da je dužnik znao ili je mogao znati da poduzetom radnjom nanosi štetu svojim vjerovnicima, a u pojedinim slučajevima isto se traži i od treće osobe s kojom je ili u čiju je korist radnja poduzeta.

Kad je riječ o pravnoj radnji dužnika podobnoj za pobijanje u stečaju i izvan njega, tada je taj pojam u oba slučaja vrlo široko postavljen. Ipak, u smislu ZOO-a, radnjom valja ponajprije razumjeti pravne poslove svih vrsta, pa tek nakon toga i druge radnje, uključujući i propuštanja, što, prema našem sudu, nije slučaj za pobijanje u povodu stečaja.

Glede propuštanja valja upozoriti na to da nema bitnih razlika u stečaju i izvan njega kad je riječ o objektu pobijanja, s obzirom na to da je u oba slučaja riječ o propuštanjima zbog kojih je dužnik izgubio neko materijalno pravo (nastupanje zastare, nepodnošenje prijave u stečaju, neprotestiranje mjenice i dr.) ili je za njega nastala neka materijalna obveza, ali pod uvjetom da se za propuštanje znalo i ako se ono htjelo. Pravna radnja poduzeta nakon otvaranja stečajnog postupka koja ostaje na snazi prema pravilima o zaštiti povjerenja u javne knjige pa nema razlike u načinu pobijanja jer se pobijanje provodi prema istim pravilima i u istom roku koji započinje teći od trenutka kad su nastupili pravni učinci radnje. Dužnikove pravne radnje u povodu stečaja i izvan njega mogu se pobijati istim pravnim sredstvima, i to tužbom i isticanjem prigovora.36Za pobijanje radnje dužnika u povodu stečaja propisan je jedan (prekluzivan) rok za podnošenje tužbe, dok je za pobijanje dužnikove radnje izvan stečaja propisana različita duljina rokova, ovisno o razlogu pobijanja.

4.Instrumenti pobijanja

4.1.Tužba
Pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigovorom.37Vrsta tužbe kojom će se pobijati neko imovinskopravno raspolaganje dužnika ovisi o tomu koje su posebne pretpostavke ostvarene u određenom slučaju. Neovisno o tome kojom se od paulijanskih tužbi pobijanje traži, konačni cilj sastoji se u tome da je bez učinka prema vjerovniku, koji se nalazi u položaju tužitelje, pravna radnja dužnika poduzeta na njegovu štetu. Važno je naglasiti da nije riječ o ništetnosti, niti o pobojnosti, već o tome da određena pravna radnja ne proizvodi pravne učinke na vjerovnika, i to samo u onom dijelu koji je potreban da bi se otklonila šteta prouzročena vjerovniku. Tužba prema ZOO-u ima preventivni karakter i mnogo blaži oblik od one svoje inačice u stečajnom postupku.

Postojeći pravni ustroj pobijanja dužnikovih pravnih radnji izvan stečaja uveo je bitnu novost u odnosu prema prethodnom zakonskom rješenju, koje se odnosi na pitanje pasivne legitimacije. Prema prethodnoj zakonskoj formulaciji,38pasivna legitimacija uređena je tako da je sada tužbom, osim treće osobe, potrebno obuhvatiti i dužnika, kao jedinstvene suparničare. Takvo motrište našlo je potvrdu i u sudskoj praksi.39

Zakon na vrlo jasan način pravi razliku i posebno uređuje pitanje singularnih sukcesora, ovisno o tome je li riječ o naplatnoj ili besplatnoj sukcesiji. Na taj se način, u odnosu na singularnog sukcesora treće osobe kod oneroznih pravnih poslova sukcesija, tužba može podnijeti samo ako je sukcesor znao da se radnja dužnika može pobijati, dok se kod lukrativnih pravnih poslova to znanje ne traži.

4.2.Prigovor vjerovnika protiv pobojnog dužnikovog raspolaganja
Prigovor se ističe tijekom postupka koji se ne vodi radi ostvarenja vjerovnikove tražbine. Vezan je uz sudski postupak, jer se njime nije moguće koristiti u bilo kojem obliku izvansudskog ostvarenja tražbine. To stoga što bi tada trebao imati elemente sporazuma vjerovnika i dužnika, a on ne postoji pa se zato prigovor i ističe. Prigovor ne postavlja stroge zahtjeve glede forme. Zakon mu posvećuje svega jednu rečenicu.40No, materijalnopravni razlozi za njegovo isticanje sličnih su karakteristika kao i oni za tužbu i nemaju puno blaži učinak za dužnika i treću osobu.
Vjerovnik pri isticanju prigovora ima jednu bitnu prednost i jedan značajni nedostatak. Prednost se sastoji u tome da nije vezan prekluzivnim rokovima pa u tom dijelu ima istu sudbinu kao i ostali prigovori koji se mogu isticati tijekom parničnog postupka. Nedostatak se sastoji u tome da mu okončanje postupka u kojem je s uspjehom istaknuo paulijanski prigovor, ne omogućuje ostvarenje tražbine izravnim pokretanjem ovršnog postupka.

1 Radolović, A., Pobijanje dužnikovih pravnih radnji, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučulišta u Rijeci (1991.), v. 20., br. 2., 619-640 (1999.), str. 631-636. Vidjeti u starijoj literaturi komentar uz čl. 280. ZOO/77. u: Vizner, B., Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb, 1978., str. 1113-1120. 
2 Sudska praksa to prihvaća tako da ovršnost tražbine vjerovnika nije pretpostavka za pobijanje pravnih radnji dužnika. 
3 O tome stajalište revizijske presude VSRH, Rev-836/90, dostupne na Sudačkoj mreži www. info@judges-web.org. 
4 Stajalište Vrhovnog suda RH iz revizijske presude VSRH, Rev-1074/98, dostupne na Sudačkoj mreži www.info@judges-web.org. 
5 VSRH, Rev-1008/05 od 24. siječnja 2006., dostupno na Sudačkoj mreži www.info@jud-ges-web.org. 
6 O tome vidjeti odredbe čl. 25.-29. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 112/12 i 25/13 - u nastavku teksta: OZ). 
7 O tome vidjeti odredbu čl. 69. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO). 
8 VSRH, Rev-1008/2005 od 24. siječnja 2006. 
9 Viša sila može se definirati prema objektivnoj i subjektivnoj teoriji. 
10 O tome vidjeti čl. 71. st. 2. ZOO-a. 
11 Rok od godine dana za doloznu i kulpoznu paulijansku tužbu i rok od tri godine za obiteljsku i kvazipaulijansku tužbu (čl. 67. ZOO-a). 
12 O tome vidjeti odredbu čl. 71. st. 2. ZOO-a. 
13 Nalaze se u čl. 138. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10 i 133/12). 
14 Vrijeme poduzimanja pravnih radnji vrlo egzaktno propisuje čl. 138. Stečajnog zakona. 
15 Tako i Momčinović, Hrvoje, Pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema Zakonu o obveznim odnosima, Hrvatska pravna revija, br. 2., veljača 2007., str. 23. 
16 O tome vidjeti odredbu čl. 67. st. 2. ZOO-a. 
17 Momčinović, Hrvoje, Pobijanje, op. cit., str. 23. 
18 Skorup, Vlado, O nekim dvojbama pri opozivu ugovora o darovanju, uz kratak osvrt na sudsku praksu, Godišnjak savjetovanja za građansko pravo, Opatija, 1997. 
19 Takvo stajalište zauzeo je i VSRH u Rev-667/06 od 30. listopada 2007., sudska praksa dostupna na www.ius-info.hr. 
20 Stajalište VSRH u Rev-175/07 od 11. travnja 2007., sudska praksa dostupna na www.ius-info.hr. 
21 Odluka VSRH, posl. br. Rev-843/06. 
22 O tome vidjeti odredbu čl. 71. ZOO-a. 
23 Komentar ZOO-a, str. 117. Tako i Vizner, Boris, Komentar Zakona o obveznim odnosima, Zagreb (s. n.), 1978., str. 1136, uz napomenu da se ovdje izričito navodi da je to materijalni, a ne postupovni prekluzivni rok. 
24 Odluka VSRH, Rev-82/08 od 29. listopada 2008., www.sudska praksa.vsrh.hr 
25 Čl. 71. st. 2. ZOO-a. 
26 Čl. 71. st. 2. ZOO-a. 
27 Riječ je o rei vindicatio - pravoj vlasničkoj tužbi iz čl. 161. st. 1. i 2. ZVDSP-a. 
28 VSRH, Rev-324/08, www.sudskapraksa.vsrh.hr. 
29 Prema čl. 258. u svezi s čl. 3. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 61/11 i 25/13), izvanbračna zajednica žene i muškarca je ona koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. 
30 O tome vidjeti čl. 364. Obiteljskog zakona kojim se predviđa da će se postupci o imovinskim odnosima bračnih i izvanbračnih drugova, pokrenuti prije dana početka primjene Obiteljskog zakona, dovršiti prema odredbama zakona prema kojem su pokrenuti. 
31 Pravomoćna presuda djeluje prema stečajnom dužniku, prema stečajnoj masi te svim stečajnim vjerovnicima (čl. 141. st. 7. Stečajnog zakona). 
32 Blagojević, B. T., Krulj, V., Komentar Zakona o obligacionim odnosima, I dio, Savremena administracija, Beograd., str. 701. 
33 Marković, B. S., Pobijanje izvan stečaja, u enciklopediji imovinskog prava i prava udruženog rada, I.-III., Tom I.I, Službeni list SFRJ, Beograd, 1978., str. 850. 
34 Dika, Mihajlo, Pobijanje pravnih radnji u stečaju, Treća novela Stečajnog zakona, Narodne novine, Zagreb, 2003., str. 147. 
35 O tome čl. 127. SZ-a. 
36 Na sličan način odredba čl. 69. ZOO-a i čl. 141. SZ-a. 
37 Na takav način ZOO definira sredstva pobijanja u odredbi čl. 69. st. 1. 
38 Ovdje se misli na čl. 283. st. 2. ZOO/91, derogiranim čl. 69. st. 2. ZOO-a. 
39 Sentencija iz revizijske presude VSRH, Rev-168/07 od 18. srpnja 2007., www.ius-info.hr. 
40 Prema čl. 69. st. 1. ZOO-a, pravna radnja dužnika pobija se tužbom i prigovorom, i to je sve.