lako u našem zakonodavstvu nije neuobičajeno da se neki propisi, pogotovo financijsko-gospodarske prirode, često mijenjaju, Zakon o komunalnom gospodarstvu (Nar. nov,, br. 36/95, 70/ 97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01) mijenjao u više puta, osobito u posljednje tri godine, što je izazvalo određene teškoće budući da je primjena tog Zakona vezana uz donošenje odluka jedinica lokalne samouprave kao provedbenih akata toga Zakona.

U praksi su se pojavila određena pitanja glede primjene Zakona te provedbenih akata, odnosno postoje određene dvojbe o tome koji propisi u određenom trenutku vrijede i primjenjuju se. Te su dvojbe kulminirale time da je rečeni Zakon u tijeku 2000. g. mijenjan dva puta u samo jednoj odredbi, i to upravo u onoj koja određuje usklađivanje općih akata jedinica lokalne samouprave s rečenim Zakonom.

KOMUNALNI DOPRINOS
Ovaj Zakon sadržava odredbe o financijskim instrumentarijima kojima se financira obavljanje komunalnih djelatnosti, a među inim kao izvor financiranja predviđen je komunalni doprinos, lako sam naziv govori da je riječ o doprinosu ne treba isključiti i mišljenja da se, zapravo radi o parafiskalnom instrumentariju budući da se navedeni doprinos plaća radi same činjenice da netko gradi ili rekonstruira određeni građevni objekt, te taj objekt predstavlja osnovicu koja dimenzionira visinu komunalnog doprinosa. Drugo je pitanje da je namjena tog komunalnog doprinosa izgradnja određenih komunalnih objekta.

Obveza plaćanja komunalnog doprinosa
Obveza plaćanja komunalnog doprinosa s takvim nazivom uvedena je prvi put kao instrumentarij u Zakonu o komunalnom gospodarstvu koji je donesen 1. lipnja 1995. g., a stupio na snagu 9. lipnja iste godine. Glede obveza jedinica lokalne samouprave za usklađivanjem općih akata u primjeni toga Zakona, tada je bio propisan rok od šest mjeseci od dana stupanja na snagu toga Zakona, dakle do 9. prosinca 1995. g. Tim Zakonom, međutim, nije bilo propisano što se događa u slučaju ako jedinice lokalne samouprave u propisanom roku, u međuvremenu ne usklade svoje akte s rečenim Zakonom.

Pritom ne treba zaboraviti da je i odredbama do tada važećeg Zakona o komunalnim djelatnostima bila predviđena obveza plaćanja određenog iznosa koji se tada zvao »sudjelovanje investitora u izgradnji drugog objekta«, ali se u osnovi zapravo radilo o istom instrumentariju. Naime, obveza plaćanja teretila je investitora u odnosu na novoizgrađeni objekt, odnosno objekt koji se rekonstruira, koji je uzet kao osnovica za plaćanje, dok se veličina tog doprinosa određivala s obzirom na komunalne objekte i uređaje koji su se planskim dokumentom predviđali graditi na određenom području.

Dakle, tim novim Zakonom nije bilo propisano što će se dogoditi ako jedinice lokalne samouprave u predviđenom roku ne usklade svoje opće akte s tim Zakonom, odnosno u konkretnom slučaju ako ne urede pitanje plaćanja komunalnog doprinosa u skladu s tim Zakonom.

U dosadašnjoj je praksi bilo razmišljanja da su opći akti jedinica lokalne samouprave, čija ovlaštenja proistječu iz propisa koji se stavlja izvan snage, također stavljeni izvan snage. Isto tako, bilo je razmišljanja da ti opći akti vrijede dok ih se ne zamijeni novim aktima. Potvrda tog drugog shvaćanja je i rečena odredba Zakona o komunalnom gospodarstvu koja je izrijekom predvidjela da su jedinice lokalne samouprave dužne uskladiti opće akte u roku šest mjeseci, dakle do 9. prosinca 1995. g. (čl. 29.). Nadalje, prema odredbi čl. 34. st. 2. toga Zakona propisano je da će se propisi donijeti radi provedbe prije važećeg Zakona o komunalnim djelatnostima, dakle između ostalih i rečene odluke o plaćanju sredstava kojima su investitori obvezivani na sudjelovanje u financiranju komunalnih objekata i uređaja, primjenjivati do donošenja općih akata propisanih u navedenom čl. 29. Zakona, ako nisu u suprotnosti s tim Zakonom. Međutim, jesu li u suprotnosti procjenjuje se u svakom pojedinom slučaju. Stoga, ako jedinica lokalne samouprave u roku šest mjeseci ne bi donijela novi usklađeni opći akt, u svakom pojedinom slučaju trebalo bi procijeniti može li se isti primijeniti ili ne, što u primjeni, dakako dovodi do velikih dvojbi.

Već u izmjenama toga Zakona od 7. srpnja 1997. g. (Nar. nov., br. 70/97) koje su stupile na snagu 15. srpnja 1997. g., unesene su određene izmjene glede plaćanja komunalnog doprinosa. Naime, tim je izmjenama komunalni doprinos namijenjen i za izgradnju objekata i uređaja javne rasvjete što do tada nije bilo predviđeno, a što ujedno znači da je trebalo povećati iznos sredstava potrebnih za financiranje i te djelatnosti, a koja sredstva se alimentiraju iz komunalnog doprinosa. Prema čl. 12. toga Zakona propisano je da su jedinice lokalne samouprave dužne u roku 60 dana od dana stupanja na snagu toga Zakona uskladiti propise s odredbama toga Zakona, odnosno do 15. rujna 1997. g. Međutim, nije propisano što ako to ne učine, odnosno primjenjuju li se u tom slučaju neusklađeni opći akti jedinica lokalne samouprave i nadalje, te je prepušteno upravnosudskoj praksi da o istome odlučuje.

Zabunu je, pritom, unijela i odredba čl. 11. izmjena i dopuna rečenog Zakona o komunalnom gospodarstvu koja je predvidjela da će objekti koji služe za opskrbu javnom rasvjetom biti preneseni u vlasništvo jedinice lokalne samouprave do 31. prosinca 1997. g. Iz toga bi slijedilo da bi novi način financiranja tih objekata mogao praktično profunkcionirati tek od početka 1998. g., dok je bez obzira na to, općim aktima koji su trebali vrijediti od sredine rujna 1997. g. trebalo predvidjeti financiranje javne rasvjete iz novog izvora, iz komunalnog doprinosa što znači povećanje osnovice koja bi teretila investitore koji grade ili rekonstruiraju postojeće objekte. Iz toga proizlazi da bez promjene općih akata u tom dijelu i ne bi bilo moguće primijeniti odredbe tako izmijenjenog Zakona.

Dok su izmjene Zakona iz 1997. g. glede komunalnog doprinosa bile manjeg opsega, izmjene toga Zakona od 30. studenoga 1999. g. (Nar. nov., br. 128/99) koje su stupile na snagu 1. siječnja 2000. g. bile su znatno većeg opsega. Tim izmjenama uneseni su određeni precizniji elementi i parametri na temelju kojih je trebalo utvrditi visinu komunalnog doprinosa. U čl. 25. dan je rok jedinicama lokalne samouprave od šest mjeseci za usklađenje općih akata s odredbama toga Zakona, odnosno do 30. lipnja 2000. g., kad su svi neusklađeni opći akti jedinica lokalne samouprave trebali prestati vrijediti.

Izmjena načina obračuna
Tim je izmjenama Zakona glede komunalnog doprinosa u potpunosti promijenjen način obračuna visine tog komunalnog doprinosa, budući da se do tada komunalni doprinos plaćao po metru kvadratnom bruto razvijene površine građevine koja se mogla graditi na određenoj građevnoj parceli, dok je izmjenama tog novog Zakona propisano da se komunalni doprinos obračunava u skladu s obujmom, odnosno po metru kubičnom građevine koja se gradi ili rekonstruira na građevnoj čestici, za razliku u obujmu između prijašnje i novonastale građevine.

Pored toga, da bi se utvrdila visina komunalnog doprinosa jedinica lokalne samouprave treba odrediti zone pri čemu je Zakonom maksimirana najviša vrijednost komunalnog doprinosa za prvu zonu i ona ne može biti viša od 10% prosječnih troškova gradnje kubičnog metra etalonske građevine u Republici Hrvatskoj. Taj podatak objavljuje ministar nadležan za komunalno gospodarstvo. Izuzetno za otvorene objekte kao što su bazeni, igrališta i sl., komunalni doprinos se obračunava po metru kvadratnom tlocrtne površine te građevine, a jedinična vrijednost mora biti jednaka onoj koja je propisana za metar kubični etalonske građevine za tu zonu. Rješenje kojim se obvezuje investitor na plaćanje komunalnog doprinosa izdaje se najkasnije do izdavanja akta na temelju kojeg se gradi rečeni objekt (građevna, odnosno lokacijska dozvola). Glede vremena izdavanja predmetnog rješenja Zakon se od početka nije mijenjao jer je i temeljni Zakon predviđao da se rješenje izdaje najkasnije do izdavanja građevne dozvole.

Vrijeme izdavanja rješenja je bitno zato što se najkasnije do toga vremena utvrđuju podaci koji su bitni za utvrđivanje visine komunalnog doprinosa te se prema tome utvrđuju temeljem dokumentacije na temelju koje će se i graditi, odnosno rekonstruirati određeni objekt, a vezano je dakle i na opće akte koji su u to vrijeme bili na snazi.

S obzirom na tako korjenitu promjenu u rečenim izmjenama Zakona postavilo se pitanje primjene općih akata kojima se utvrđuje obveza plaćanja komunalnog doprinosa, nakon što su predmetne izmjene Zakona stupile na snagu.

Usklađivanje općih akata jedinica lokalne samouprave
S obzirom na izričitu odredbu navedenog čl. 25. toga Zakona proistječe da su svi opći akti jedinica lokalne samouprave trebali prestali vrijediti do 30. lipnja 2000. g. dakle i oni koji su predviđali obvezu plaćanja komunalnog doprinosa u skladu sa, do tada važećim, Zakonom o komunalnom gospodarstvu (Nar. nov., br. 36/95 i 70/97), odnosno onim odredbama Zakona koje nisu limitirale iznos komunalnog doprinosa za prvu zonu, odnosno koje su predviđale plaćanje

komunalnog doprinosa po metru kvadratnom bruto razvijene površine, a ne kako je to novim izmjenama iz 1999. g. bilo propisano, po metru kubičnom građevine koja se gradi ili rekonstruira.

Međutim, prije isteka predmetnog roka od šest mjeseci rečena je odredba čl. 25. izmijenjena te je izmjenama toga Zakona od 9. lipnja 2000. g. (Nar. nov., br. 57/ 00), a koji je stupio na snagu 17. lipnja 2000. g., produljen rok na dvanaest mjeseci, odnosno do kraja 2000. g., čime je iskazana volja zakonodavca da na snazi i dalje ostanu oni opći akti koji su predviđali način plaćanja komunalnog doprinosa usklađen sa, do tada važećim Zakonom, a ne s novodonesenim izmjenama Zakona od 30. studenoga 1999. g.

Kako su pojedine jedinice lokalne samouprave započele s izmjenama svojih općih akata to su u upravnom sustavu usporedno postojali opći akti usklađeni s prijašnjim odredbama Zakona i novodoneseni opći akti jedinica lokalne samouprave koje su slijedile odredbe novih izmijenjenih odredbi Zakona glede obveze plaćanja komunalnog doprinosa. Zakonom je limitirana visina komunalnog doprinosa za prvu zonu u odnosu na prosječne troškove gradnje metra kubičnog etalonske građevine u Republici Hrvatskoj, i to do 10% toga iznosa. Pritom se postavilo pitanje primjenjuje li se rečena izričita odredba neposredno ili je za primjenu te odredbe potrebno da jedinica lokalne samouprave u svom općem aktu odredi zone kao i visinu komunalnog doprinosa za pojedinu zonu, odnosno jediničnu vrijednost tog komunalnog doprinosa za pojedinu zonu.

Problem se tim više zakomplicirao i zbog toga što niti istekom roka od dvanaest mjeseci, rečene neusklađene odluke jedinica lokalne samouprave nisu prestale vrijediti, budući da je zakonodavac donio nove izmjene Zakona od 22. prosinca 2000. g. (Nar. nov., br. 129/00), dakle neposredno prije proteka rečenog roka, kojim izmjenama je izmijenio odredbu rečenog čl. 25. na način da je ostavio na snazi opće akte jedinica lokalne samouprave koje su donesene do stupanja na snagu toga Zakona. Odmah po donošenju navedena odredba se počela tumačiti na različite načine. Istom su ih neki opći akti propisivali, pa se obveza odredbom ostavljeni na snazi svi opći akti, bilo da su isti doneseni do stupanja na snagu toga propisa, dakle do 17. lipnja 2000. g., što znači i oni koji nisu bili usklađeni s prijašnjim izmjenama Zakona.

Na opisani način otvorena je mogućnost važenja i onih općih akata koji nisu bili usklađeni s odredbama izmijenjenog Zakona od 30. studenoga 1999. g., dakle vrijede odredbe sa sustavom obračuna komunalnog doprinosa po metru kvadratnom bruto razvijene površine građevine koja se može graditi na građevnoj parceli i bez limita komunalnog doprinosa za prvu zonu, dakle bez limita za najviše iznose tog doprinosa.

U kontekstu doista opsežnih i složenih promjena Zakona donesenih 30. studenoga 1999. g., posebno glede plaćanja komunalnog doprinosa, a koje iziskuju značajne promjene općih akata jedinica lokalne samouprave, mišljenja smo da se zakonske odredbe ne bi mogle neposredno primijeniti, posebice one koje se odnose na način obračuna komunalnog doprinosa u odnosu na jediničnu vrijednost (prije metar kvadratni bruto razvijene površine građevine, a sada metar kubični građevine te iznimno metar kvadrathi tlocrtne površine građevine otvorenog tipa) te u odnosu na limitiranje vrijednosti komunalnog doprinosa u prvoj zoni do visine 10% prosječnih troškova gradnje metra kubičnog etalonske građevine u Republici Hrvatskoj.

Budući da takve promjene utječu na dimenzioniranje ukupnog iznosa komunalnog doprinosa kojeg s obzirom na novonastale okolnosti treba ponovno procijeniti, odnosno ulazne podatke uskladiti s ukupno potrebnim sredstvima za izgradnju komunalnih objekata na određenom području, a što ne bi bilo moguće neposredno primjenjujući odredbe novog Zakona na osnovice koje su utvrđene, prema prije važećem Zakonu.

Naime, izmjenama Zakona od 30. studenoga 1999. g. htjelo se spriječiti koncentriranje obveza na one investitore koji grade u prvoj zoni i njihovo nerazmjerno opterećenje u odnosu na investitore iz ostalih zona.

Pored toga, novi sustav obračuna uključuje i utvrđivanje zona, što prijašnje odredbe Zakona nisu sadržavale, ali su investitora uglavnom uprosjećivala, bez obzira na to gdje se objekt nalazio. Ovako se željelo više obvezati one investitore koji grade na području koje je i s obzirom na zonu bolje opremljeno, odnosno koji komunalnu infrastrukturu više i koriste.

Pritom valja napomenuti da je rečenim izmjenama Zakona od 30. studenoga 1999. g. predviđeno da će način utvrđivanja obujma građevine za obračun komunalnog doprinosa propisati ministar u čijem je djelokrugu komunalno gospodarstvo, pa je stoga prije donošenja takve odluke bilo nemoguće uskladiti opće akte s rečenim Zakonom, a isto tako neposredno primijeniti odredbe Zakona. Rečeni je propis, kao Pravilnik o načinu utvrđivanja obujma građevina za obračun komunalnog doprinosa (Nar. nov., br. 23/00) ministar donio 25. veljače 2000. g.

Ako se, dakle, prihvati takvo stajalište da se spomenute odredbe Zakona, koje se odnose na komunalni doprinos, ne bi mogle neposredno primijeniti, nakon donošenja toga Zakona, rješenja o obvezi plaćanja komunalnog doprinosa mogla bi se izdavati na temelju općih akata koji nisu usklađeni s novim izmjenama Zakona. Budući da je Zakon ponovno mijenjan, nove su izmjene toga Zakona donesene 30. lipnja 2001. g. (Nar. nov., br. 59/01), a stupile su na snagu 8. srpnja 2001. g. U čl. 31. toga Zakona rok za usklađenje općih akata propisan je do 31. prosinca 2001. g. nakon kojeg roka sve neusklađene odluke jedinica lokalne samouprave prestaju vrijediti te se po istima više ne bi moglo postupati.

Smisao i svrha plaćanja komunalnog doprinosa
U praksi se, nadalje, postavilo pitanje što se zbiva u slučaju kad investitor ne započne graditi objekt koji je temelj za utvrđivanje obveze plaćanja komunalnog doprinosa. Radi odgovora na to pitanje potrebno se vratiti na smisao i svrhu plaćanja komunalnog doprinosa.

Prema, Zakonu o komunalnom gospodarstvu/komunalni doprinos je jedan od izvora financiranja izgradnje komunalnih objekata i uređaja odgovarajuće namjene i to onih objekata i uređaja koji se grade na određenom području na kojem se gradi i objekt investitora i to u skladu s planskim dokumentima, odnosno programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture. Prema tome, smisao plaćanja komunalnog doprinosa je financiranje pogodnosti korištenja infrastrukture koja će biti u funkciji objekta investitora. Stoga oni koji više koriste i imaju veće objekte, trebaju platiti više.

Donošenje rješenja o obvezi plaćanja komunalnog doprinosa
Zakonom je, nadalje, propisano do kojeg krajnjeg roka se izdaje rješenje o obvezi plaćanja komunalnog doprinosa. Prema izmjenama Zakona od 30. studenoga 1999. g. rješenje o obvezi plaćanja komunalnog doprinosa bilo je vezano uz izdavanje akta na temelju kojeg se može graditi. Zadnjim izmjenama toga Zakona (Nar. nov., br. 59/01) rečena je odredba brisana te je propisano da obveza plaćanja komunalnog doprinosa prema navedenom rješenju počinje teći od dana konačnosti akta na temelju kojeg se može graditi. Prema tome, više nije propisan rok do kojeg navedeni akt treba izdati, pa proistječe da je svakako krajnji rok za izdavanje rješenja konačnost akta na temelju kojeg se gradi objekt investitora, odnosno konačnost građevne ili lokacijske dozvole. Zakon, prema tome, obvezuje investitora na početak plaćanja komunalnog doprinosa bez obzira na to je li objekt započeo graditi. Ako doista i ne započne graditi predmetni objekt investitor ima mogućnost zatražiti izmjenu navedenog rješenja u pravcu prolongiranja roka. Naime, rok izgradnje je investitoru određen aktima kojim mu je građenje dopušteno, pa ako u sklopu propisanog roka ne započne s građenjem, navedene mu dozvole više ne vrijede, te bi morao zatražiti nove. Ako u međuvremenu ne bi plaćao komunalni doprinos postavlja se pitanje bi li jedinica lokalne samouprave usprkos tome mogla zatražiti prisilnim putem naplatu toga doprinosa.

Mišljenja smo da sve dok teče rok investitoru prema aktima kojima mu je dopuštena gradnja, isti ima mogućnost i započeti s tom gradnjom što ga obvezuje na plaćanje komunalnog doprinosa u skladu s rješenjem. Međutim, kad taj rok istekne, a investitor ne započne s građenjem, s obzirom na to da je vezan na obvezu ponovnog traženja akta o građenju koji možda neće ishoditi, mogao bi osnovano tvrditi, prema našem mišljenju, da nema osnove za plaćanje komunalnog doprinosa i zatražiti ukidanje rješenja o plaćanju komunalnog doprinosa, a ako je nešto već uplatio, povrat tih sredstava.

Osim toga, ako je smisao plaćanja komunalnog doprinosa plaćanje za pogodnosti koje će investitor kroz svoj objekt koristiti, odnosno pogodnosti korištenja komunalne infrastrukture, a istu komunalnu infrastrukturu investitor ne koristi, odnosno, niti neće koristiti jer objekt nije izgradio, iz toga proistječe, prema našem mišljenju, da ga se ne može teretiti s obvezom plaćanja komunalnog doprinosa samo zato jer je ishodio odgovarajuće akte na temelju kojih se odobrava građenje, već je potrebna i sama činjenica građenja objekta.

Nadalje, postavlja se pitanje što može poduzeti investitor ako jedinica lokalne samouprave ne ispuni svoju obvezu preuzetu rješenjem o plaćanju komunalnog doprinosa iz čl. 24. st. 3. t. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu predviđenim izmjenama toga Zakona (Nar. nov., br. 128/99) od 30. studenoga 1999. g., a u svezi s učestalim izmjenama toga Zakona.

Naime, rečenom je odredbom propisano da rješenje o plaćanju komunalnog doprinosa obvezno sadržava, između ostalog, obvezu jedinice lokalne samouprave glede uređenja pristupa od javne površine do građevne čestice na način iz čl. 19. st. 3. ovog Zakona. Odredbom čl. 19. st. 3. dana je definicija što se smatra naseljem u kojem se plaća komunalna naknada. Istom je propisano da se komunalna naknada plaća u naselju u kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta i javne rasvjete, pod uvjetom da je do zemljišne čestice uređena javna pristupna površina (asfaltirana, betonirana, popločena ili sl.), odnosno osnovana služnost od uređene javne pristupne površine do te čestice. To znači da bi se u konkretnom slučaju rečena obveza jedinice lokalne samouprave vezana na plaćanje komunalnog doprinosa trebala shvatiti kao obveza da osigura građevnoj čestici investitora pristup do javne površine bilo da je moguća neposredna povezanost pristupnim putem u vlasništvu ili kao služnost u korist zemljišta investitora.

Novela Zakona iz 2001. g. - popis i rok izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture
Primjenom izmjena navedenog Zakona od 30. lipnja 2001. g. (Nar. nov., br. 59/01) međutim ta je odredba izmijenjena i zamijenjena odredbom prema kojoj predmetno rješenje o obvezi plaćanja komunalnog doprinosa sadržava, između ostalog, popis i rok izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture. Prema tome, zakonodavac je odustao od obveze osiguravanja pristupa građevnoj čestici investitora do javne površine kao izričite zakonske obveze, već je to prepustio volji jedinice lokalne samouprave, što znači da bi ista mogla predvidjeti izgradnju i nekih drugih objekata infrastrukture. U svakom slučaju ako se jedinica lokalne samouprave na temelju izmjena Zakona od 30. studenoga 1999. g. (Nar. nov., br. 128/ 99) obvezala na osiguranje pristupa na javno-prometnu površinu tada je ista to dužna i izvršiti. Zakonom nije regulirano koje su posljedice ako je predmetnim rješenjem obveza jedinice lokalne samouprave propisana, ali ih ista ne izvrši. Budući da nije riječ o ugovoru već o rješenju, postavlja se pitanje izvršenja takvog rješenja, odnosno što može poduzeti investitor da natjera jedinicu lokalne samouprave da provede ono na što se obvezala.

Budući da je riječ o rješenju primjenjuju se odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 - Odluka USRH), odnosno odredbe o izvršenju rješenja.

Nije sporno da bi investitor mogao zatražiti izvršenje rješenja upravo u dijelu u kojem se jedinica lokalne samouprave obvezala na izgradnju pristupnog puta, odnosno osiguranja investitoru odgovarajućeg pristupnog puta. Međutim, postavilo se pitanje može li istovremeno investitor obustaviti plaćanje komunalnog doprinosa, odnosno uvjetovati plaćanje komunalnog doprinosa izvršenjem obveze jedinice lokalne samouprave.

Mišljenja smo da takve mogućnosti investitor nema osim, u slučaju prije opisanom, kad sam nije izgradio objekt, jer plaćanje komunalnog doprinosa zakonom nije vezano uz izgradnju pristupnog puta, već samo uz okolnost kad je izdan akt o građenju objekta investitora. Međutim, ako je sam izgradio objekt, a pristupni put jedinica lokalne samouprave nije osigurala, prema našem stajalištu, isti raspolaže mogućnošću traženja izvršenja akta, odnosno rješenja kojim je utvrđena njegova obveza plaćanja komunalnog doprinosa. Isto tako, jedinica lokalne samouprave mogla bi tražiti izvršenje rješenja u onom dijelu u kojem se investitor obvezuje na plaćanje komunalnog doprinosa pa bi u tom smislu bila riječ o izvršenju i protuizvršenju. Dakle, svaka bi strana mogla tražiti izvršenje rješenja, ali bi istodobno bila dužna izvršiti ono na što je rješenjem obvezana.

Na kraju valja zaključiti da se iz tako brojnih izmjena zakona rađaju još brojnija pitanja i nedoumice u primjeni istoga, a isto tako i u primjeni podzakonskih akata. Ovom smo prigodom pokušali naći odgovore na samo neka od tih pitanja.