1. Uvodna napomena
Neposredno prije početka Drugog svjetskog rata Charles McIlwain, pisac znamenitog djela Constitutionalism-Ancient and Modern (1947.), lamentirao je o potrebi globalne obnove konstitucionalnih vrijednosti. Te vrijednosti kojima je preokupacija bila i ostala sloboda i vladavina prava (sub lege libertas), tada su se našle ugrožene agresijom fašizma, nacizma i militarističkog imperijalizma. Potreba za konstitucionalizmom, kao sredstvom ograničavanja politike putem prava, ponovno je postajala imperativom trenutka.

Svijet se trese u pokušaju održavanja ravnoteže između redovite pravne procedure i procesa korištenja sile, koji nam uvijek izgleda brži i djelotvorniji. Danas smo stavljeni pred izbor između tih dviju opcija, taj izbor ne ostavlja mjesta odlaganju. Ako je pred nama dvojba kako iskoristiti naš izbor na što inteligentniji način, onda je potrebno žurno osvrnuti se na povijest konstitucionalizma da bismo razaznali prirodu i učinke snaga koje se trebaju zaustaviti.² 

Tim je riječima harvardski istraživač poticao duboku potrebu borbe za prihvaćanje i afirmaciju konstitucionalnih vrijednosti, njihova smisla i sadržaja. Konstitucionalizam stari i moderni govori zapravo o pravu (iurisdictio) i politici (gubernaculum) i njihovom međusobnom odnosu u prošlosti i sadašnjosti. Dio te povijesti konstitucionalizma i odnosa prava i politike s lekcijama za sadašnjost predstavlja, između ostalog, i Statut Grada i Otoka Korčule, koji ove godine slavi 800. godišnjicu postojanja. Kako danas reagirati na činjenicu da se toj temi opet vraćamo ponovno nakon 1987. godine? Naime, te smo godine, pod organizacijskom palicom profesora Zvonimira Šeparovića, u Korčuli slavili hrvatski prijevod Statuta, koji je s latinskog maestralno preveo profesor Antun Cvitanić (16. 5. 1920. - 22. 9. 2010.). Mislimo da je odgovor više nego jednostavan. Ponovili bismo čuvenu misao Jamesa Madisonaiz Federalista No. 51., koju je izrekao u danima borbe za priznanje prvog modernog Ustava, braneći izgradnju strukture »kontrola i provjera« ili »teža i protuteža« (checks and balances), kako bi se u odnosima vlasti i javnosti ograničila moguća državna represija.

Imajući na umu upravo odnos između prava i politike, jurisdikcije i gubernaculuma, pokušajmo vidjeti sadržava li Statut Grada i Otoka Korčule onaj prijeko potrebni povijesno-transcendentni sadržaj konstitucionalizma koji prije potvrđuje nego li u potpunosti odbacuje tezu o kontinuitetu starog i novog konstitucionalizma.

2. Ukratko o konstitucionalizmu i njegovim oblicima
U zapadnoj političkoj teoriji pojam ustava usko je povezan s pojmom konstitucionalizma, koji označuje doktrinu politike ograničene pravom, pokušajem zaštite slobode pojedinca i sprječavanjem tiranije tako da se arbitrarna vlast države ograniči pravom. Dakako, konstitucionalizam ne postoji kao koherentna grupa normativnih propozicija. Prije bi se moglo reći da se radi o jednoj dinamičnoj, ali labavo povezanoj skupini ideja i načela koja ima dugu povijest, ali čiju je najpoznatiju verziju iskovalo herojsko doba ustavnosti u 18. stoljeću.⁴ Od tada pa do danas konceptualne dvojbe koje su oduvijek pratile fenomen konstitucionalizma, rezultirale su različitim značenjem ustava. Za razliku od klasičnog poimanja ustava, moderno je 20. stoljeće uvelike prekrilo simbiotsku povezanost ustava i ustavnosti. Proces raskidanja povezanosti imao je za posljedicu devaluiranje pisanog ustava, kao važnog instrumenta obrane protiv zloporaba vlasti. Sve veći broj ustava u državama novog postanja koje nisu ostvarivale sadržaj konstitucionalizma, rodio je fenomen ustava bez ustavnosti. Ovdje se ustav pojavljuje kao forma bez sadržaja, zato politika i njezini akteri oslobođeni stvarne kontrole zloupotrebljavaju vlast bez ikakvih posljedica. Iako konstitucionalizam ne izdvaja posebno nijednu specifičnu institucionalnu matricu, strukturalne odredbe o »mješovitoj vladi«, »kontrolama i provjerama«, »diobi vlasti«, »podjeli funkcija« ključni su instrumenti stvoreni da bi se zauzdala i strukturirala politička vlast, a takve odredbe imaju dugu povijest.

3. Obnovljena rasprava o starom (ancient) i modernom (modern) konstitucionalizmu
U svojim je pogledima na »stari« i »moderni« konstitucionalizam C. H. McIlwain dokazivao diskontinuitet između jednog i drugog oblika:

(1) zato što je smatrao da u »starom« konstitucionalizmu nije bilo sudske revizije (kontrole ustavnosti zakona) odnosno legalnih i normativnih ograničenja predmodernog konstitucionalizma i

(2) što se pojam ustav, u smislu pisanog akta, uopće nije koristio.

Drugi nam, pak, skreću pozornost na diskontinuitet glede respekta prema pluralizmu i različitosti »starog« konstitucionalizma s jedne strane i racionalizma i monizma modernog konstitucionalizma koji se derivirao iz ugovorne teorije prosvjetiteljstva i njegova »carstva uniformiteta« s druge strane. Treći, pak, uočavaju kontinuitet, ali samo u smislu povratka na rezoniranje o ravnoteži vlasti (balance-of-power) odnosno kontrolama i provjerama (checks-and-balances), jer je i njemu doktrina o legalnim limitima zakonodavne vlasti izgledala nekoherentna.⁵ 

Prepletanje starog i novog uočljivo je već letimičnim uvidom u obilježja nekih esencijalno ustavnih vlada koje su trajale stoljećima. Venecija je u tom smislu nama najbliži primjer, i to, prije svega, što je na neki način bila uzor korčulanskoj komuni. Organizacija vlasti općenito političkog procesa počivala je na koncepciji tzv. status mixtusa ili mješovitog ustava. Statuti niza gradova na Jadranskom moru, od Venecije preko Korčule do Dubrovnika predstavljaju zapravo repliku prihvaćenog medijevalnog ustavno-republikanskog modela ograničene vlade ili konkretnu realizaciju određenu koncepcijom mješovitog ustava⁶. 

Iako je ideja mješovitog ili balansiranog ustava poznata još kod Aristotela, Polybiusa i drugih, novo čitanje te ideje osigurali su zapravo politički pisci renesanse prije i nakon Machiavellia. Naime, Aristotel, Polibije i drugi zagovarali su ideju mješovitog ili balansiranog ustava, kao tipa uređene vlade koji na najbolji način garantira političku stabilnost. Od 17. stoljeća primjer takvog mješovitog i stabilnog ustava osiguravala je Venecija Serenissima, kao najstabilnija od svih talijanskih republika.⁷ 

4. Venecija kao model dugotrajne ustavne vlade
Za Karla Loewensteina ustavna vlada predstavljala je skup političkih institucija, kanala političke komunikacije koje su omogućavale odvijanje političkog procesa i njegovu kontrolu.⁸ Među povijesnim primjerima Venecija je oduvijek bila najreprezentativniji model-uzor takve vlade. Njezina politička povijest primjer je matrice jednog uređenja i prvih migracija ustavnih i političkih ideja. Venecijanski materijalni ustav snažno je utjecao u prostoru dominacije i interesnog područja Serenssime pa tako i na model organizacije vlasti korčulanske Komune.⁹ Venecija je imala »jedinstveni sistem vladanja ... kruti, počesto surovi ..,. ali je u njoj u usporedbi s drugim europskim sistemima bilo više pravde i pravednosti«. ¹⁰ Kao republika ona je trajala više od bilo kojeg drugog polisa, grada-države. Najveći dio svoje političke povijesti Venecija je aristokratska republika, u kojoj je meritokratsko načelo omogućavalo da se u njezinim službama nađu najzaslužniji ljudi.¹¹

5. Statut Grada i Otoka Korčule i načela mješovitog ustava
Bît konstitucionalizma, pak, čine kontrola vlasti, koja se raspodjeljuje između nekoliko državnih organa ili službi tako da je svaki od takvih organa podvrgnut recipročnoj kontroli i kooperaciji s drugima, kako bi se formirala volja države. Ta je bît, to je više nego evidentno, postojala i u medijevalnom konstitucionalizmu, a njezin refleks upravo su statuti gradova-republika od Venecije do Dubrovnika, ali i komuna koje su im na ovaj ili onaj način politički pripadale¹². Takva je bila i kneževina Korčula, kako su je određivale početne rečenice preambule Potvrde i dopuna statutarnih odredaba Grada i Otoka Korčule učinjena za vrijeme kneza Marsilija Zorzija ... godine gospodnje 1265., 13. dana mjeseca travnja. ¹³ U cjelovitom korpusu toga Statuta, koji čini starija redakcija iz 1265., statutarne odredbe iz 1271., zatim novije redakcije i reformacije iz 15. stoljeća, postoje odredbe konstitucionalne prirode koje također mogu posvjedočiti u prilog teze o kontinuitetu starog i novog konstitucionalizma.¹⁴ 

Podrijetlo odredaba koje su se odnosile na organizaciju vlasti i njezine institucije, njihove međusobne odnose te nomotehnički raspored tih statutarnih odredaba zapadnoeuropske su provenijencije, a potvrde se mogu naći u mnogim - »zapadnoeuropskim«, tj. romanskim izvorima. Kao i danas kada su migracije aktualnih ustavnopravnih i političkih ideja, posebno nakon sloma socijalizma, još jednom obilježile masovnu potragu za »najboljim oblikom državnog uređenja«, tako su i u prošlosti migracije političkih ideja imale velik utjecaj¹⁵. 

Posudba političko-ustavnih ideja o organizaciji vlasti počivala je na različitim izvorima. Među najpoznatijim izvorima bila je tzv. Liber Augustalis, koju je nekadašnji bolonjski student prava Pietrus de Vinea, sastavio za cara Svetog Rimskog Carstva Friedricha II. Ta je kolekcija temeljnih pravnih propisa poznatih pod imenom leges odnosno constitutiones augustalis nakon hebrejskog Halakhaha predstavljala prvu autoritativnu zbirku pisanih pravila ustavnog karaktera o političkom procesu i institucijama vladanja¹⁶. Svrha tih pravila bila je uspostava političkih institucija i administrativnog aparata na područjima Svetog Rimskog Carstva, kako bi različiti entiteti (Lombarđani, Grci, Arapi, Nijemci, Židovi ...) egzistirali pod jedinstvenom vladavinom prava. Tim su se constitutiones definirala prava, ovlasti i dužnosti svake komponente. Zato veliki pravni pisac E. Kantorowitz Liber Augustalis i naziva »rodnim listom moderne administrativne države«.¹⁷ 

Kneževina Korčula, kako se komunalni entitet naziva u korpusu Statuta donesen - modernim rječnikom kazano - u formi ustavnog pakta ili ustavnog dogovora između »Marsilija Zorzia, kneza otoka Korčule i Mljeta« i »Zajednicom grada Korčule«. Statut na snazi trebao je biti osnova i dužnost vladanja svakoga. Na temelju Statuta »svatko (...), bez obzira na spol i uzrast, jednako uživa svoje pravo«. No, Statut kao pisani akt nije bio jedini izvor prava. Na to izravno upućuju i riječi kneza Marsilija Zorzija u Preambuli Statuta iz 1265., koje ujedno potvrđuju ideju materijalne ustavnosti kao skupa najvažnijih pravila dane društvene i državne zajednice bez obzira na njihovu formu (znači pisanih i nepisanih):

Ja, Marsilije, knez Korčule i Mljeta, prisežem na ovo Sveto Božje Evandelje da ću u dobroj vjeri bez prijevare upravljati kneževinom, da ću štititi, podupirati i braniti ljude toga grada i ... da ću svim građanima i pojedincima jednako suditi, bez obzira o kome se radi, prema pisanim gradskim statutarnim odredbama i onima koje treba zapisati s odobrenjem većeg dijela grada, a u slučajevima za koje nema pisanih statutarnih odredaba, da ću prema cistoj savjesti svima podjednako pravdu dijeliti.¹⁸

Statutarne odredbe koje govore o budućim revizijama Statuta oblikuju proceduru onoga što je kasnija - teorija modernog konstitucionalizma nazvala pojmom čvrstog ili rigidnog ustava: 

neka se ni knez, ni suci, ni vijećnici, ni kancelar nikada ne usude i ne drznu u nečemu izmijeniti ili iskriviti ovu statutarnu odredbu pod prijetnjom kazne ... I neka ova statutarna odredba bude zauvijek čvrsta ...¹⁹

Koncepciju »rigidnog ustava«, prije svega, obilježava stroga procedura parcijalne ili totalne revizije osnovnog dokumenta (Statuta) od ordinarnog decizionizma, o kojemu se govori na više mjesta, i to onda kada je riječ o konkretizaciji nadležnosti pojedinih institucija. 

(...) zaključeno je da se u Korčulanskom Vijeću ne može donijeti ni jedna statutarna odredba ako nije prisutno najmanje 50 vijećnika i ako se ne prihvati većinom te pedesetorice. Ako se prihvati manjim brojem glasova, neka nema nikakvu vrijednost. Ako bi se, pak, koja važeća statutarna odredba napala, neka se ne može ukinuti ako nije prisutno najmanje 60 vijećnika, od koje šezdesetorice se većina slaže s time da se ukine.²⁰

Netom citirane odredbe esencijalno i materijalno pripadaju najranijim formulacijama teorije društvenog ugovora (Ancient Constitutionalist Contractarianism), a 

kao i neke druge odredbe²¹, dokaz su postojanja stvarnih historijskih korijena moderne konstitucionalističke teorije i prakse.²²

6. Zaključak
Dugo je vremena studijsko čitanje dalmatinskih statuta imalo svoj vrhunac u pravnopovijesnim analizama tradicionalne i dogmatske provenijencije. Te su analize neprocjenjivo blago spoznaja o našoj prošlosti i njezinim akterima. Među brojnim piscima posebno mjesto zauzima djelo A. Cvitanića, koji je, između ostalog, proučavao i korčulanski Statut. Suma njegova pogleda dana je u sljedećom sažetku:

Korčulanski statut je najstariji pravni zbornik Slavena, koji su, nakon napuštanja svoje pradomovine i dolaska na istočnu obalu Jadranskoga mora, stupili u dodir s Romanima. Po tome je taj statut iz 13. stoljeća jedinstven spomenik susreta kultura, simbioze i prožimanja romanskih i slavenskih pravnih elemenata. To je vidljivo i iz nekih riječi hrvatskog korijena u statutarnom tekstu, koji je inače pisan na latinskom jeziku po običaju svoga vremena. Statut regulira osnovu gospodarskog i društvenog života korčulanske komune, organizaciju komunalne vlasti te položaj i ulogu crkve u komuni. Mnogobrojne statutarne odredbe mogu se svrstati u tradicionalne grane prava. U knjizi se daje prijevod Statuta na hrvatski jezik, s pretiskom latinskog teksta i uvodnom pravnopovijesnom studijom.

Međutim, iskustvo nam pokazuje da su se pravne analize uglavnom fokusirale na »tradicionalne grane prava«, prije svega, građansko, kazneno, nasljedno, upravno itd. Za razliku od njih, recentne konstitucionalističke studije medijevalne prošlosti prodornije su i u stanju su dohvatiti još uvijek živu vezu između starog i novog konstitucionalizma. Te se veze, prije svega, tiču ideja o komunalnom internom društvenom ugovoru, kao dijelu starog ustava; pravni poredak gradova imao je, dakle, začetak u ugovoru, koji se kao sjeme u tlu staroga poretka, kroz evoluciju i mutacije razvio do onoga što se razumije kao moderni ustav. Opstala je i ideja o tome da fundamentalni politički poredak komune kao zajednice sadržava ograničenja političkih aktera - ograničenja koja su postojala interno kao sastavni dio normativne legalne strukture, a to je, zajedno s naglaskom na različitost, jurisdikcijsku složenost i institucionalni pluralitet sastavni dio kompleksa vladavine prava. Zaključujemo da moderni konstitucionalizam duguje starom konstitucionalizmu daleko više od pukog imena.²³

Spomen na korčulanski Statut još je jedna prilika za pripovijest o dugoj i uzbudljivoj europskoj povijesti uravnoteživanja jurisdikcije i gubernaculuma odnosno prava i političke volje koja ne prestaje do danas. Potraga za delikatnim balansom volje i prava ostala je do danas središnji problem političkog i društvenog života. Svjedočanstva suvremenog svijeta, baš kao i ona u prošlosti, duboko potvrđuju istinu da borba za dva temeljna korelativna elementa konstitucionalizma, pravna ograničenja arbitrarnoj vlasti i cjelovita politička odgovornost vlasti narodu, još uvijek nije gotova priča.²⁴

 
1 Reĉeni Marsilij poslije devet utvrdi ljeta zakon što spasenje da svakom tko vlada se njim (Statut Korčule - 1265.). 
 Cit. pr. Cvitanić, A., Korčulanski statut, Književni krug, 1995., str. 567; usp. POTVRDA I DOPUNA STATUTARNIH ODREDABA GRADA I OTOKA KORĈULE UĈINJENA ZA VRIJEME KNEZA MARSILIJA ZORZIJA NEKA MILOST SVETOG DUHA BUDE S NAMA. GODINE GOSPODNJE 1265., 13. DANA MJESECA TRAVNJA, http://www.pravokutnik.net/a/korcula.pdf. 
2 C. H. McIlwain, CONSTITUTIONALISM - ANCIENT AND MODERN, Ithaca, New York, 1947., http://www.constitution.org/cmt/mcilw/mcilw.htm. 
3 THE FEDERALIST PAPERS, Essay No. 51. 
4 C. H. McIlwain, CONSTITUTIONALISM - ANCIENT AND MODERN, Ithaca, New York, 1947. http://www.constitution.org/cmt/mcilw/mcilw.htm; S. Gordon, CONTROLLING THE STATE, Harvard University Press, 1999. K. Loewenstein, CONSTITUTIONALISM, The Indian Journal of Political Science, Vol. 30, No. 3/1969, p. 203-248. 
5 J. T. Levy, Ancient and Modern Constitutionalism Revisited, tekst prezentiran na McGill University, Montreal 2002. Usp. econfaculty.gmu.edu/pboettke/.../f03/levy.doc. 
6 Iskustvo starih gradova država pokazivalo je piscima poput Platona, Aristotela i Polibija i drugih da se društvo sastoji od tri sile: jednog, nekolicine i mnoštva. Imajući to na umu, državnom vlasti mogao je raspolagati jedan (monarhija), nekoliko njih (aristokracija) i mnoštvo (demokracija). Čista je forma bilo kojeg od spomenutih oblika, prije ili kasnije, degenerirala (npr. Atena), dok je mješoviti ustav (npr. Rim) mogao inkorporirati i međusobno balansirati jednu protiv druge sve od tri spomenute sile. Kasniji instrument »teže i protuteže« (checks and balances) predstavlja elaboraciju te rane verzije teorije o diobi vlasti. 
7 Pojam serenissima najviše je povezan uz - kako kaže B. Klaić - »historijsku titulu Mletačke Republike« (‘Prejasna’, ‘Prevedra’ u našim starim aktima), usp. B. Klaić, RJEČNIK STRANIH RIJEČI, Zagreb 1987., str. 1214: Usp. VENETA SERENISSIMA REPUBLICA: STORIA ED ISTITUZIONI, http://uploads.worldlibrary. net/uploads/pdf / 20121111001337 storia_istituzioni_ serenissima_pdf. Kao samoproglašena Najsvjetlija Republika Venecija je i rezultat kolektivne slike kao idealnog političkog entiteta. 
8 K. Loewenstein, CONSTITUTIONALISM, The Indian Journal of Political Science, Vol. 30, No. 3/1969, p. 203-248; The Governance of ROME, Springer Science & Business Media, 31. srp 1973. - Broj stranica: 502 
9 Ustav u materijalnom smislu označava skup najvažnijih načela državnog i društvenog uređenja bez obzira na njihovu formu. To znači da izvori materijalnog ustava mogu biti u nepisanom i pisanom obliku. U državi koja ima materijalni ustav ne postoji pisani Ustav (primjer Ujedinjenog kraljevstva). S druge strane ustav u formalnom smislu označava, pak, pisani akt najveće pravne snage koji okuplja osnove, ali ne sve osnove i ne samo osnove danog državnog i društvenog poretka. Usp. M. Jovičić, O USTAVU, Beograd 1977.; S. Beck, MEDIEVAL EUROPE 1250-1400, World Peace Communication 2009., p. 621. 
10 J. Norwich, A HISTORY OF VENICE, 1982. 
11 Usp. J. Adams, A DEFENCE OF THE CONSTITUTION OF GOVERNMENT OF THE UNITED STATES OF AMERICA, London 1787., u kojoj je Adams sistematski istraživao svaku do tada poznatu »demokratsku« i »aristokratsku« republiku i djela velikog broja političkih pisaca. 
12 D. Grubiša, Forms of Government in the Renaissance: Uniqueness of the Dubrovnik Model, Politička misao, Vol. 47, No. 5, 2010., pp. 161-178. 
13 B. Sarić, http://www.effect-dubrovnik.com/index.php?option=com_content&view=article&id=1168:pouke-o-javnom-i-privatnom-iz-dubrovake-republike&catid=45:politika&Itemid=102; sumarno o organizaciji vlasti u Dubrovniku v. ‘’http://www.effect-dubrovnik.com/index. php? Option=com_ content&view= article&id =1168: pouke-o-javnom-i-privatnom-iz-dubrovake-republike&catid =45: politika&Itemid=102. 
14 DVA PRAVNA SPOMENIKA »KORČULANSKI STATUT, STATUT GRADA I OTOKA KORČULE IZ 1214. GODINE«, priredio i preveo Antun Cvitanić, Zagreb-Korčula 1987., oko 440 str. »STATUT GRADA SPLITA, SREDNJOVJEKOVNO PRAVO SPLITA«, priredio i preveo Antun Cvitanić, Split 1985., oko 700 str. 
15 O genezi hrvatskih, dalmatinskih statuta pisao je i A. Cvitanić, Usporedba Vinodolskog zakona i dalmatinskih statuta, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Vol. 29, 1992., str. 21-33. 
16 Liber Augustalis or Constitutions of Melfi Promulgated by the Holy Roman Emperor Frederick II for the Kingdom of Sicily at Melfi in 1231, http://www.constitution.org/cons/melfi/liber_augustalis.html 
17 E. H. Kantorowitz, The King’s Two Bodies: A Study in Mediaeval Political Theology, Princeton University Press, 1997., p. 568. Struktura Liber Augustalis bila je model strukture ne samo kasnijih pisanih ustava u XVIII. st., nego i komunalnih statuta u trinaestom stoljeću i kasnije. Liber Augustalis sadržavao je tri knjige s ukupno 253 klauzule. Na početku stoji Prooemium, koji govori o svrsi i smislu zbirke koju je funkciju kasnije preuzela preambula. Tri knjige sadržavaju odredbe zakonodavnog, egzekutivnog i sudbenog karaktera. U prvoj knjizi, koja je sadržavala odredbe javnopravnog karaktera, bilo je 107 klauzula. U drugoj, koja je sadržavala odredbe o sudskoj proceduri, bile su 52 klauzule. Treća knjiga, koja je sadržavala odredbe feudalnog, privatnog, kaznenog i drugog prava, imala je 94 klauzule. 
18 Cit. pr. POTVRDA I DOPUNA STATUTARNIH ODREDABA GRADA I OTOKA KORĈULE UĈINJENA ZA VRIJEME KNEZA MARSILIJA ZORZIJA NEKA MILOST SVETOG DUHA BUDE S NAMA. GODINE GOSPODNJE 1265., 13. DANA MJESECA TRAVNJA, http://www.pravokutnik.net/ a/korcula.pdf; Cvitanić, Antun, Korčulanski statut, Književni krug, 1995., str. 567. 
19 Ibidem, GL. CXXXVII. KNEZ I SUCI OVLAŠTENI SU POSTAVLJATI PRIJEDLOGE U VELIKOM VIJEĆU. 
20 Ibidem, GL. LXI. O DONOŠENJU ZAKLJUČAKA. 
21 GL. CXLVII. O ONIMA KOJI SU ZADUŽENI DONOSITI ODREDBE; GL. LXXXVIII. O ZABRANI PRIMANJA PUČANA U VELIKO VIJEĆE; GL. CXVIII. SRODNICI NE MOGU SJEDITI ZA SUDAČKIM STOLOM; GL. CXC. KNEŽEV NASTUPNIK DUŽAN JE IZVRŠITI SVE ODLUKE SVOJIH PRETHODNIKA, itd. 
22 Harold Berman, Law and Revolution, p. 362. 
23 Jacob T. Levy, Ancient and Modern Constitutionalism Revisited. 
24 C. H. McIlwain, CONSTITUTIONALISM - ANCIENT AND MODERN, Ithaca, New York, 1947.