Paulijanska tužba, kao pravno sredstvo osujećivanja postupanja dužnika da vjerovniku onemogući naplatu njegove novčane tražbine, predstavlja sve važniji pravni institut obveznog prava u Republici Hrvatskoj. Kada se čita zakonski tekst i činjenice koje se moraju dokazati, laičko poimanje daje impresiju da je uspjeh takve tužbe neupitan. No, poznavanje temeljnih načela i teoretskih postavki materijalnog građanskog prava te njegovo dovođenje u vezu s (isključivim) raspravnim načelom u parničnom postupku, dovodi do spoznaje da je za uspjeh paulijanske tužbe (ili prigovora) potrebno detaljno poznavati sve okolnosti u kojima je dužnik sklopio pravni posao ili poduzeo pravnu radnju koja se kvalificira kao pravna radnja dužnika na štetu vjerovnika. U ovom članku nastojimo ukazati na neke karakteristične probleme te koji su preduvjeti da bi uspjeh paulijanske tužbe bio što izgledniji.