Načelo otvorenog pravosuđenja iznimno je značajno načelo našeg parničnog postupovnog prava i tek njegovom ugradnjom u parnični postupak u potpunosti se ostvaruju ustavna načela ravnopravnosti i jednakosti, omogućujući strankama obranu, ne samo od radnji protivne stranke, već i od pritajenih djelovanja suda koja se očituju kroz zauzimanje različitih stajališta o odlučnim činjenicama, potrebnim dokazima i pravnoj osnovi spora. Dodatno je dobilo na važnosti nakon novele Zakona o parničnom postupku 2003. godine, kad je kao dominantno usvojeno raspravno načelo u prikupljanju procesne građe. Osim kao instrument ostvarenja ustavnih načela ravnopravnosti i jednakosti, to je načelo pogodno i za povećanje učinkovitosti i brzine provedbe glavne rasprave, te omogućuje širu primjenu pravila o teretu dokaza. Prema zapažanjima autora njegova primjena u sudskoj praksi ne prati njegovo značenje dodatno potencirano noveliranim Zakonom o parničnom postupku, jer je prisutno shvaćanje načela otvorenog pravosuđenja tek kao deklaracije dobre volje i kozmetičkog dodatka Zakonu o parničnom postupku. Autor raščlanjuje odredbe članka 298. i članka 219. stavak 2. Zakona o parničnom postupku kojima su definirane ovlasti i obveze suda u ostvarenju načela otvorenog pravosuđenja, daje primjere primjene ovlasti iz navedenih članaka, a radi prevladavanja sadašnjeg nezadovoljavajućeg stanja iznosi prijedloge de lege lata i de lege ferenda za zaokret u sudskoj praksi k široj i dosljednijoj primjeni tog načela.