1. UVOD
Određene tipologije počinitelja kaznenih djela poznaju pojam situacijskih (slučajnih) delinkvenata, kao delinkvenata kojima kriminalna aktivnost nije način (“stil”) života, nego su počinili kazneno djelo jer su se našli u prilici da ga počine.¹ Upravo je takva situacija postojala u predmetu u kojem donesena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske² broj: U-III-978/2025 od 1. travnja 2025. otvara pitanja vezana uz vaganje prava na osobnu slobodu s drugim pravno zaštićenim društvenim vrijednostima.

U takvim situacijama jezičac na vagi može varavo pretezati na jednu od strana, što relativno banalne okolnosti predmetnog slučaja plastično pokazuju pa je on dobra podloga za razmatranje problematike sadržane u naslovu ovog članka. Pritom je iznimno važno napomenuti da se ocjenom o banalnosti slučaja ni na koji način ne želi relativizirati obveza svih da se podvrgavaju policijskim naredbama u situacijama poput predmetne i, načelno govoreći, općenito. Ta odluka USRH-a otvara također i pitanja vezana uz nediskriminaciju i jednakost pred zakonom.

2. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETNOG SLUČAJA
Prema činjeničnim utvrđenjima sudova podnositelj ustavne tužbe, njegov brat i bratova supruga (šogorica) remetili su javni red i mir glasno slušajući glazbu. Kad je tim povodom uredovala policijska ophodnja, upoznala je podnositeljeva brata s razlogom dolaska, na što je on počeo vikati. Zbog toga je upozoren da prestane s remećenjem javnog reda i mira, nakon čega je počeo vrijeđati i omalovažavati policijske službenike pa mu je jedan od njih rekao da je uhićen zbog prekršaja protiv javnog reda i mira te da će biti priveden u službene prostorije policijske postaje. Tome su on i njegova supruga pružili fizički otpor. On je odgurivao policijskog službenika u prsa, a kada mu je taj policajac krenuo stavljati lisice, između njih dvojice stala je njegova supruga te je tog policajca također odgurivala u prsa kako bi ga spriječila u prilaženju suprugu. Nakon toga su dvije policijske službenice postupale prema njoj, no ona ih je nastavila sprječavati u uhićenju supruga gurajući ih, nakon čega joj je rečeno da će biti uhićena te je svladan njezin fizički otpor. Nakon što je smještena u policijsko vozilo, njezin je suprug nastavio pružati fizički otpor te je udario jednog policajca u leđa, nakon čega je svladan. Prilikom smještaja u službeno vozilo prijetio je jednom policijskom službeniku, između ostalog, da će platiti nekome da ga ubije. Podnositelju, koji se priključio događaju (i snimao ga), u više je navrata naređeno da se udalji, ne ometa policijsko postupanje i preda osobnu iskaznicu, na što se on oglušio te je policijsku službenicu u dva navrata odgurnuo u prsa (prvi put s jednom rukom, drugi put s obje ruke) vičući da ima pravo snimati i da će sve snimiti.

Kada mu je policijska službenica rekla da je uhićen zbog prisile prema službenoj osobi, nastavio je pružati aktivni otpor dok ga policajci nisu svladali. Iz bolničke prijave ozljeda dvojice policijskih službenika utvrđeno je da su obojica zadobila lake tjelesne ozljede pri intervenciji. Jedan od njih zadobio je veći broj ozljeda (natučenje prsnog koša, malog prsta lijeve ruke, desnog kuka, oguljotine i istegnuće mišića vratne kralježnice), dok je drugi od njih zadobio “samo” natučenje prsnog koša. Iz zapisnika o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu utvrđeno je da te prilike podnositelj nije bio pod utjecajem alkohola, dok je njegovoj šogorici utvrđena koncentracija alkohola od 0,38 g/kg. Njegov brat odbio je ispitivanje prisutnosti alkohola u organizmu.

Rješenjem suca istrage Županijskog suda u Karlovcu broj: Kir-103/2025-3 od 18. veljače 2025.³ podnositelju i njegovu bratu je, na temelju članka 123. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku⁴, zbog iteracijske opasnosti određen jednomjesečni istražni zatvor. Pritom je, što se tiče osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela, kao općeg uvjeta za određivanje istražnog zatvora, za podnositelja utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je pokušao počiniti osnovni oblik kaznenog djela prisile prema službenoj osobi, opisan u članku 314. stavku 1. u svezi s člankom 34. Kaznenog zakona.⁵ Za njegova brata je pak utvrđeno da, zbog uzrokovane tjelesne ozljede, postoji osnovana sumnja da je pokušao počiniti kvalificirani oblik kaznenog djela prisile prema službenoj osobi, opisan u članku 314. stavcima 1. i 2. u svezi s člankom 34. KZ-a.

S druge strane, prvostupanjskim je rješenjem njegovoj šogorici (drugoosumnjičenici) – u odnosu na koju je također utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je pokušala počiniti kvalificirani oblik kaznenog djela prisile prema službenoj osobi (zbog uzrokovane tjelesne ozljede pri tome) te postojanje iteracijske opasnosti – određena mjera opreza redovitog javljanja jednom mjesečno u policijsku postaju⁶ u vrijeme koje odredi službena osoba, uz upozorenje da će se, ako se ne pridržava te mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom. Podnositeljeva (prvoosumnjičenikova) i bratova (trećeosumnjičenikova) žalba protiv tog rješenja odbijene su rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Karlovcu broj: Kv II-54/2025-2 od 3. ožujka 2025.

Prvoosumnjičenik je u ustavnoj tužbi, među ostalim, osporavao iteracijsku opasnost te je naveo da je došlo do njegove diskriminacije i nejednakosti pred zakonom u odnosu na šogoricu.⁷ Dan nakon podnošenja ustavne tužbe sudac istrage Županijskog suda u Karlovcu donio je rješenje broj: Kir-144/2025-7 od 12. ožujka 2025., kojim je odbio prijedlog za produljenje istražnog zatvora podnositelju i njegovu bratu te je naložio da se odmah puste na slobodu, odredivši im pritom mjeru opreza redovitog javljanja jednom mjesečno u policijsku postaju u vrijeme koje odredi službena osoba, uz upozorenje da će se, ako se ne pridržavaju te mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom. Pritom je u obrazloženju tog rješenja, među ostalim, naveo da se glede kaznenih djela “očito (...) radi o situacijskom efektu koji je posljedica intervencije zbog remećenja javnog rada i mira”.

3. OCJENA USRH-a
3.1. ITERACIJSKA OPASNOST
USRH je glede iteracijske opasnosti najprije iznio svoju standardnu načelnu formulaciju da ta opasnost mora biti stvarna, s time da se pri njezinoj ocjeni moraju uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući osobnost okrivljenika i njegovu prošlost, te može li se bilo koja prethodna presuda protiv okrivljenika, po svojoj naravi ili stupnju ozbiljnosti, usporediti s podignutim optužbama.

Primjenjujući ta stajališta na okolnosti razmatranog slučaja, USRH je najprije napomenuo da je u obrazloženju drugostupanjskog rješenja saniran podnositeljev prigovor (koji iznosi i u ustavnoj tužbi) da je u prvostupanjskom rješenju iteracijska opasnost obrazložena i time što je protiv njega vođen kazneni postupak (okončan odbijajućom presudom) zbog kaznenih djela s elementima nasilja, jer je u obrazloženju drugostupanjskog rješenja otklonjena prihvatljivost takve argumentacije pri zasnivanju iteracijske opasnosti. USRH je nadalje primijetio da je u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, u dijelu s kojim se suglasio i žalbeni sud, iteracijska opasnost zasnovana na brojnosti radnji koje je podnositelj poduzeo prilikom počinjenja kaznenog djela te na njegovoj prijašnjoj prekršajnoj osuđivanosti za prometne prekršaje.

Glede potonjeg razloga najprije je utvrdio da iz obrazloženja osporenih rješenja nije vidljivo u koliko je navrata podnositelj prekršajno kažnjavan za prometne prekršaje i o kojim je prekršajima riječ. Nakon toga je iznio ocjenu da, iako su prometni prekršaji prvenstveno relevantni pri procjeni iteracijske opasnosti osoba za koje postoji osnovana sumnja da su počinile kazneno djelo iz domene prometa, nije moguće u potpunosti otkloniti njihovu relevantnost glede iteracijske opasnosti u kontekstu drugih kaznenih djela. To je ilustrirao navodeći u tom smislu da počinjeni prometni prekršaji nesporno mogu sadržavati nasilne elemente, ali da postoji znatna razlika između prekršajne kažnjavanosti za nehajne prometne prekršaje i takve kažnjavanosti za (iznimno) prebrzu vožnju jer prekršaji prebrze vožnje mogu, u širem smislu, upućivati na nasilno ponašanje (prema ostalim sudionicima u prometu). Nakon toga je utvrdio da je sve navedeno u obrazloženjima osporenih rješenja izostalo pri procjeni iteracijske opasnosti jer se ona ne bave ni kvantitetom (izuzev navoda da je riječ o više slučajeva) ni kvalitetom prometnih prekršaja za koje je podnositelj kažnjavan.

S obzirom na to, USRH je zaključio da mu preostaje ocijeniti brojnost radnji koje je podnositelj poduzeo prilikom počinjenja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret (odnosno upornost u protupravnom postupanju), kao jedini preostali razlog kojim je obrazloženo određivanje istražnog zatvora. Glede toga je istaknuo da je protiv podnositelja kaznena prijava podnesena zbog osnovane sumnje da je pokušao počiniti kazneno djelo prisile prema službenoj osobi na način opisan u prethodnoj cjelini.⁸

Uzimajući u obzir da je u kontekstu takve činjenične podloge riječ o početnom određivanju jednomjesečnog istražnog zatvora, USRH ocijenio je da su u osporenim rješenjima navedeni ustavnopravno prihvatljivi i dostatni razlozi glede postojanja opasnosti da bi podnositelj u slučaju puštanja na slobodu mogao počiniti nova kaznena djela, pri čemu su dostatno obrazloženi i razlozi za nemogućnost zamjene istražnog zatvora blažom mjerom (osobita upornost, agresivnost i bezobzirnost).

Vezano uz navedeno, treba primijetiti da je riječ o situacijskom deliktu zbog kojeg je podnositelju istražni zatvor zapravo određen da bi, kao što se kolokvijalno kaže, “ohladio glavu”. Govoreći o “situacijskom efektu” u prethodno spomenutom rješenju kojim je odbio prijedlog za produljenje istražnog zatvora podnositelju i njegovu bratu, to je u biti utvrdio i sam sudac istrage. Stoga se postavlja pitanje je li riječ o izoliranom slučaju ili obrascu podnositeljeva ponašanja te koliko je “kriminalne količine” sadržano na strani podnositelja vezano uz predmetni događaj, ali i šire, to jest općenito.

Vodeći računa da podnositelj prethodno nije bio kažnjavan (osim za prometne prekršaje, a što nije adekvatno obrazloženo glede eventualne potkrepe iteracijske opasnosti), navodna brojnost radnji koje je podnositelj poduzeo prilikom počinjenja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret (odnosno upornost u protupravnom postupanju) bio je, kao što je već navedeno, jedini preostali razlog kojim je obrazloženo jednomjesečno određivanje istražnog zatvora podnositelju. Pitanje je opravdava li samo njegovo prethodno opisano ponašanje ocjenu o iteracijskoj opasnosti nadilazeći uopće, a posebno znatno, modalitete koji su inherentni situacijskom kaznenom djelu za pokušaj počinjenja kojeg se sumnjiči u predmetnom slučaju.

Međutim, čak ako i otklonimo taj prigovor, vodeći računa o izrazitoj osjetljivosti pitanja fizičkog suprotstavljanja policiji u pokušaju da je spriječi u obavljanju njezinih ovlasti (“kriminalnoj količini”), problem je puno kompleksniji zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku, a tiču se načela jednakosti pred zakonom.

3.2. ZABRANA DISKRIMINACIJE I JEDNAKOST PRED ZAKONOM
Podnositelj u ustavnoj tužbi nije eksplicitno naveo da smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. Ustava Republike Hrvatske,⁹ ali je to proizlazilo iz njegovih navoda kojima je upućivao na diskriminaciju i nejednakost pred zakonom. Naime, podnositelj je istaknuo povredu “načela jednakosti svih pred sudom” i obrazložio ju je time što istražni zatvor njegovoj šogorici nije određen isključivo zato što je žena i mora se brinuti o djeci, iako se i on mora brinuti o svoje petero djece. USRH je na temelju navedenoga utvrdio da on time zapravo upućuje na povredu članka 14. stavka 1. Ustava, koji se tiče zabrane diskriminacije (u dijelu u kojem u svojem prigovoru upućuje na razliku tretmana s obzirom na različiti spol njega i šogorice) te na povredu članka 14. stavka 2. Ustava, koji se tiče načela jednakosti pred zakonom (u dijelu u kojem u svojem prigovoru upućuje na to da je i on, poput šogorice, roditelj).

Što se tiče navodne diskriminacije po spolu USRH istaknuo je da je iz obrazloženja osporenih rješenja vidljivo da je podnositeljevoj šogorici¹⁰ izrečena mjera opreza, a ne istražni zatvor, zbog niza razloga, među kojima nijedan nije taj što je žena, nego je razlog taj što je majka troje maloljetne djece (te u tom smislu sud u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi, među ostalim, “potrebu da se brine o mlt. djeci”). USRH je na temelju navedenog ocijenio da podnositelj svojim prigovorima nije učinio vjerojatnim da je riječ o diskriminaciji po spolu pa da mu stoga preostaje ocijeniti je li riječ o nejednakosti pred zakonom jer je i podnositelj, poput njegove šogorice, također roditelj, koji u ustavnoj tužbi navodi da se i on također mora brinuti o svojoj djeci.

Nakon toga je USRH u svrhu te ocjene najprije proveo minucioznu usporedbu “kriminalne količine” vezane uz podnositelja i njegovu šogoricu.

U tom je pogledu, kad je u pitanju podnositelj, naveo da je prema kaznenoj prijavi riječ o dvokratnom odguravanju policijske službenice i njegovu aktivnom otporu dok ga policija nije svladala, a da je protiv njegove šogorice kaznena prijava podnesena zato što je u namjeri da onemogući postupanje policijskih službenika prema suprugu, rukama odgurnula policijskog službenika u predjelu prsa, zbog čega je on zadobio lake tjelesne ozljede u obliku natučenja prsnog koša, nakon čega je rukama odgurnula i policijsku službenicu te policijsku vježbenicu, nakon čega su je policijske službenice svladale i stavile joj lisice, iz čega je vidljivo da je u njezinu slučaju bila riječ o jednokratnom odguravanju triju različitih osoba, to jest o ukupno tri odguravanja.

Sumirajući navedeno, USRH naveo je da je riječ o jednom odguravanju više i odguravanju dviju osoba više nego što ih je odgurnuo podnositelj, uz dodatnu razliku da se u kaznenoj prijavi navodi da je jednim od tih odguravanja prouzročila policijskom službeniku tjelesnu ozljedu pa je stoga protiv podnositelja kaznena prijava podnesena za pokušaj osnovnog oblika kaznenog djela prisile prema službenoj osobi (članak 314. stavak 1. KZ-a), dok je protiv nje (kao i njezina supruga) kaznena prijava podnesena za pokušaj kvalificiranog oblika kaznenog djela prisile prema službenoj osobi (članak 314. stavak 2. KZ-a) jer joj je (kao i suprugu) stavljeno na teret da je nanijela tjelesnu ozljedu službenoj osobi. USRH je pritom primijetio da je ta razlika, uz eksplicitno navođenje podnositeljeve šogorice (i njezina supruga) u kontekstu kvalificiranog oblika predmetnog kaznenog djela, “akceptirana” i u točki 20. obrazloženja prvostupanjskog rješenja.¹¹

Također, u obzir je uzeto i da je u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku u zapisnicima o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova kod podnositeljeve šogorice utvrđena koncentracija alkohola od 0,38 g/kg, dok je za njega utvrđeno da nije bio pod utjecajem alkohola. Relevantnim je ocijenjen i navod iz točke 22. obrazloženja prvostupanjskog rješenja da, “posebno imajući u vidu da su 1. i 2. osumnjičeni u braku te imaju troje mlt. djece, da je 2. osumnjičena do sada neosuđivana i da je postupala i smislu zaštite svoga supruga (...), te konačno potrebu da se brine o mlt. djeci (...) da se u odnosu na nju otklon navedene iteracijske opasnosti može ostvariti ovakvom blažom mjerom opreza uz upozorenje da se u slučaju kršenja takva blaža mjera može opozvati i odrediti istražni zatvor”.¹²

Baveći se podnositeljevim prigovorom da se i on poput šogorice mora brinuti o svojoj djeci, USRH je naveo da, za razliku od prvostupanjskog postupka, podnositelj ni u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja ni u ustavnoj tužbi više nije navodio da se njegova supruga ne može samostalno brinuti o djeci tijekom njegova jednomjesečnog istražnog zatvora.

Međutim, USRH je naveo da je, čak i neovisno o tome, podnositelj tijekom prvostupanjskog sudskog postupka tvrdio da jedini u obitelji privređuje, ali da tu tvrdnju nije doveo u kontekst eventualne (ne)mogućnosti da njegova djeca uz brigu i mogućnosti supruge “premoste” (financijski i u svakom drugom pogledu) razdoblje njegova jednomjesečnog boravka u istražnom zatvoru, zbog kojega je spriječen privređivati i općenito brinuti se o djeci pa da bi zbog toga njegova situacija mogla biti uspoređivana sa situacijom njegove šogorice.

U tom pogledu USRH je podsjetio da nije na njemu nadopunjavati supstancijalno nedostatnu argumentaciju podnositelja ustavnih tužbi glede navodnih povreda ustavnih prava te da u takvom kontekstu ne mogu biti odlučujući prethodno navedeni razlikovni momenti između podnositelja i njegove šogorice jer je, uvažavajući osobite okolnosti svakog pojedinog slučaja, ustavnopravno prihvatljiva argumentacija da ostanak na slobodi jednog od dvaju osumnjičenika koji su roditelji zajedničke maloljetne djece,¹³ uz mjere opreza i upozorenje da će u slučaju kršenja biti zamijenjena istražnim zatvorom, može predstavljati snažnu motivaciju za tog roditelja da svojim budućim ponašanjem ne prouzrokuje oduzimanje vlastite osobne slobode. Polazeći od svega toga, USRH ocijenio je da je razmatrani podnositeljev prigovor nejednakosti pred zakonom neosnovan.

Ni ovoj se ocjeni USRH-a, kako ni njegovoj ocjeni glede podnositeljeve iteracijske opasnosti, ne može odreći racionalno utemeljenje. Međutim, usprkos tome, postavlja se pitanje je li ipak i podnositelj mogao odmah biti pušten da se, uz mjere opreza, poput njegove šogorice, brani sa slobode. Naime, ako su sudovi za nju ocijenili da je, zbog uključenosti tjelesne ozljede policijskog službenika u cijelu stvar, osnovano sumnjiva da je pokušala počiniti kvalificirani oblik kaznenog djela prisile prema službenoj osobi, ali da su za otklanjanje njezine iteracijske opasnosti dostatne mjere opreza, onda su to isto mogli zaključiti i za podnositelja, u odnosu na kojeg su ocijenili da je osnovano sumnjiv da je pokušao počiniti osnovni oblik kaznenog djela prisile prema službenoj osobi (bez tjelesne ozljede ili drugih kvalifikatornih okolnosti, kao i bez drugih dodatnih otežavajućih momenata poput relevantne prethodne kažnjavanosti).

Ako je za njegovu šogoricu najbolji interes njezino troje djece ocijenjen kao dovoljna motivacija za izbjegavanje postupanja koje bi dovelo do ukidanja mjera opreza i određivanja istražnog zatvora, onda bi “ekvivalentno” vrednovanje toga što je podnositelj otac petero djece, trebalo biti dovoljno da se ocijeni da i kod njega postoji takva motivacija, neovisno o tome što kod njega u odnosu na njegovu šogoricu postoji razlika glede supružnika, jer je njegova supruga (za razliku od njezina supruga) na slobodi pa se može brinuti o toj djeci. Međutim, samorazumljivo je da je jednom roditelju izuzetno teško samome brinuti se o petero djece pa bi to, povezano s prethodno navedenom činjenicom da se podnositelja, za razliku od njegove šogorice, ne tereti za kvalificirani oblik predmetnog kaznenog djela, govorilo u prilog potrebe njihova suštinski jednakog tretmana pred zakonom.

4. ZAKLJUČAK
Iteracijska opasnost situacijskih delinkvenata predstavlja fenomen glede kojega, po prirodi stvari, nije moguće dati univerzalan odgovor kad je riječ o pitanju mogućnosti njezina sprječavanja mjerama blažima od istražnog zatvora.

Razlog za takvu ocjenu je taj što različiti situacijski delikti u sebi sadržavaju različitu “kriminalnu količinu” i različite ostale okolnosti relevantne za procjenu toga pitanja. Neovisno o tome, bilo bi poželjno da se suštinski identične situacije tretiraju jednako. Isto tako, iako je vaganje prava na osobnu slobodu s drugim pravno zaštićenim društvenim vrijednostima delikatan posao, sudovi bi morali smoći snage da u graničnim slučajevima postupaju po načelu in dubio pro libertate.

Vraćajući se u tom smislu na prethodno opisane okolnosti ovog slučaja, teško se oteti dojmu da je podnositeljeva situacija ipak u bitnome bila analogna situaciji njegove šogorice. Štoviše, postavlja se pitanje smisla jednomjesečnog podnositeljeva “hlađenja glave” općenito, a pogotovo u situaciji u kojoj je i njegovu bratu zbog istog razloga određen istražni zatvor u istom trajanju, nakon čega je prvostupanjski sud obojici odbio produžiti istražni zatvor, odredivši im mjere opreza koje je na početku odredio podnositeljevoj šogorici.

Naime, podnositeljevu bratu, kao i podnositeljevoj šogorici, utvrđena je osnovana sumnja u pokušaj počinjenja kvalificiranog oblika kaznenog djela prisile prema službenoj osobi, uz dodatnu važnu razliku da je njegovu bratu utvrđena i osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo prijetnje, prijeteći smrću jednom od policijskih službenika. Usprkos tome, njih dvojica, prema stajalištu prvostupanjskog suda, zaslužuju provesti isto vrijeme na “hlađenju”.

Zaključno treba istaknuti da pri vaganju prava na osobnu slobodu s drugim pravno zaštićenim vrijednostima nije moguće postići apsolutnu sigurnost pri procjeni jesu li za sprječavanje nečije iteracijske opasnosti dostatne blaže mjere od istražnog zatvora. Međutim, bilo bi više nego poželjno da se, kad god je to moguće, s obzirom na važnost prava na osobnu slobodu, postupa po načelu in dubio pro libertate, uz nadu da ovaj članak može barem djelomice doprinijeti kao putokaz u smislu potrebe preuzimanja opravdanog rizika u tom smjeru.