1. Uvodno o Konvenciji o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša
Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša usvojena je 25. lipnja 1998. u Aarhusu u Danskoj u okviru Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu (u nastavku teksta: UNECE) na Četvrtoj ministarskoj konferenciji u sklopu procesa »Okoliš za Europu« (u nastavku teksta: Aarhuška konvencija ili Konvencija). Stupila je na snagu 30. listopada 2001. nakon prikupljenih 16 ratifikacija. Konvencija trenutno ima 47 stranaka (46 država članica UNECE-a i Europska unija).¹ Republika Hrvatska potpisala je Aarhušku konvenciju na konferenciji kad je Konvencija i usvojena.²Konvencija je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 25. lipnja 2007.³

Kofi Annan, tadašnji glavni tajnik UN-a, opisao je Aarhušku konvenciju sljedećim riječima: »Iako regionalna u svom dosegu, važnost Aarhuške konvencije je globalna. Ona je daleko najimpresivnija razrada Načela 10. Rio Deklaracije, koji ističe potrebu sudjelovanja građana u pitanjima okoliša i pristupa informacijama koje posjeduju tijela vlasti. Kao takva, ona predstavlja najambiciozniji pothvat, u području »okolišne demokracije« koji je poduzet pod okriljem Ujedinjenih naroda, do sada. Povrh toga, Konvencija će biti otvorena za pristup zemljama koje nisu članice UNECE-a, što joj pruža mogućnost da posluži kao opći okvir za jačanje ekoloških prava građana.«⁴

Važnost Aarhuške konvencije za brojne posebne upravne postupke je neosporna. Postupci ostvarivanja prava na pristup informacijama o okolišu koje posjeduju tijela javne vlasti te postupci odlučivanja o određenim djelatnostima koje mogu imati značajan utjecaj na okoliš su upravni postupci. Stoga se na te postupke primjenjuju i odgovarajuće odredbe Aarhuške konvencije. 

Razmatramo samo onaj dio Konvencije koji se odnosi na omogućavanje sudjelovanja zainteresirane javnosti i javnosti u upravnim postupcima odlučivanja o tome treba li dopustiti određene djelatnosti (čl. 6. Konvencije). To se, ponajprije, odnosi na djelatnosti koje su navedene u Dodatku I. Konvencije. Radi se o djelatnostima iz područja energetike, proizvodnje i prerade metala, prerade minerala, kemijske industrije, gospodarenja otpadom i drugim djelatnostima. Za njih se samom normom pretpostavlja da imaju značajne učinke na okoliš. Čl. 6. se primjenjuje i na odluke o djelatnostima izvan opsega Dodatka I., a koje mogu imati značajne učinke na okoliš. Osim toga, primjena čl. 6. proširena je, na odgovarajući način i gdje je to prikladno, i na razmatranja i dopunjavanja radnih uvjeta prethodno spomenutih djelatnosti. 

2. Definiranje javnosti u Aarhuškoj konvenciji
Aarhuška konvencija definira javnost kao jednu ili više fizičkih ili pravnih osoba te, sukladno domaćem zakonodavstvu odnosno praksi, njihove udruge, organizacije ili skupine (čl. 2. t. 4.). Definicija javnosti odnosi se na svaku osobu, bez obzira na njezino državljanstvo, prebivalište ili sjedište ako se radi o pravnim osobama. Štoviše, izričito je zabranjena diskriminacija na temelju državljanstva, nacionalnosti ili prebivališta te, ako se radi o pravnoj osobi, s obzirom na mjesto gdje je prijavljena ili gdje joj je sjedište djelatnosti (čl. 3. st. 9.). Definicija javnosti odnosi se i na skupine ljudi, organizacije i udruge koje nemaju svojstvo pravne osobe (primjerice na stanovnike nekog naselja ili građane organizirane u udrugu koja nije registrirana). Međutim, ako domaće zakonodavstvo ili praksa propisuju određene uvjete koje te skupine, organizacije ili udruge bez pravne osobnosti moraju ispuniti, njima se svojstvo pripadnika javnosti priznaje ako su ti uvjeti ispunjeni.⁵

Zainteresirana javnost definirana je u Aarhuškoj konvenciji kao javnost na koju utječe ili bi moglo utjecati odlučivanje o okolišu, ili koja je za to zainteresirana; za potrebe ove definicije, nevladine organizacije koje rade na promicanju zaštite okoliša i udovoljavaju svim zahtjevima domaćeg zakonodavstva smatrat će se zainteresiranima (čl. 2. t. 5.). 

Premda je definicija zainteresirane javnosti uža od definicije javnosti, ona je svejedno vrlo široka. Njome su, ponajprije, obuhvaćene osobe čija bi prava mogla biti povrijeđena, primjerice pravo vlasništva ili pravo na zdrav okoliš. Međutim, definicija se odnosi i na osobe koje su zainteresirane za odlučivanje o okolišu, pri čemu se ne zahtijeva da te osobe dokažu svoj pravni interes, već je dovoljan i faktičan interes. Navedena definicija može se tumačiti i na način da zahtijeva od stranaka koje usko definiraju pravni interes u području koje uređuje Konvencija da prošire te definicije, odnosno da priznaju subjektivna prava i na temelju izraženog interesa, a ne samo na temelju usko definiranih vlasničkih i drugih pravnih interesa.⁶ S tim u vezi zanimljivo je napomenuti da je Krbek još prije pola stoljeća istaknuo da je u tendenciji demokratskog poretka da se raniji faktički interesenti pretvaraju u pravne, kao što je u tendenciji prave demokracije da se pojam pravnog interesa ne tumači restriktivno nego ekstenzivno.⁷

Neke djelatnosti, prema svojoj prirodi, mogu utjecati na veliki broj ljudi. Primjerice, u slučaju plinovoda, pod pojam zainteresirane javnosti može potpasti tisuće osoba, dok u slučaju nuklearne elektrane taj broj može porasti na nekoliko milijuna osoba iz nekoliko zemalja. Pojam zainteresirane javnosti ne može se ograničiti brojčano. Nesklonost javnopravnih tijela vođenju takvih postupaka zbog njihove složenosti i dugog trajanja, ne smije dovesti do uskraćivanja zainteresiranoj javnosti prava koja joj pripadaju temeljem Aarhuške konvencije.⁸

Hrvatski zakonodavac te je pretpostavke postavio u Zakonu o zaštiti okoliša iz 2007.¹⁰ (u nastavku teksta: ZOZO/07) koji predstavlja jedan od ključnih zakona kojima je Aarhuška konvencija bila provedena u hrvatsko zakonodavstvo. Smatrat će se da udruga koja djeluje na području zaštite okoliša ima dovoljan (vjerojatan) pravni interes u postupcima uređenim ovim Zakonom, u kojima je predviđeno sudjelovanje zainteresirane javnosti: (1) ako je registrirana sukladno posebnim propisima o udrugama te da joj je statutom kao cilj određena zaštita i unaprjeđenje okoliša, uključujući i zaštitu ljudskog zdravlja i zaštitu ili racionalno korištenje prirodnih dobara; te (2) ako je na taj način registrirana najmanje dvije godine prije negoli je započeo postupak tijela javne vlasti o zahtjevu u povodu kojega iskazuje svoj pravni interes te ako dokaže da je u tom razdoblju aktivno sudjelovala u aktivnostima vezanim uz zaštitu okoliša na području grada ili općine gdje ima registrirano sjedište, sukladno svojem statutu (čl. 144. st. 2. ZOZO/07). Identična odredba sadržana je i u novom Zakonu o zaštiti okoliša¹¹ (čl. 167. st. 2.). U slučaju da neka udruga ne ispunjava propisane uvjete za nju se ne pretpostavlja da je pripadnica zainteresirane javnosti. To ne sprječava udrugu da dokazuje svoj pravni interes u pojedinom postupku, već samo da joj se on ne pretpostavlja. Ako se, primjerice, radi o udruzi građana »koji stanuju na području možebitnoga negativnog utjecaja zahvata i čiji interesi na očuvanju kakvoće okoliša mogu biti tangirani namjeravanim zahvatom« (Upravni sud RH, Us-11449/1997 od 30. kolovoza 2000.), takvoj se udruzi, sukladno odredbi čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku¹², mora priznati ne samo položaj zainteresirane javnosti, već i položaj uzgredne stranke u upravnom postupku. Tada te osobe štite vlastita prava ili pravne interese, a ne opće interese kao što to može biti slučaj kod zainteresirane javnosti.

3. Nadzor nad poštivanjem Konvencije i pokretanje postupka
Aarhuška konvencija, u svom čl. 15., otvorila je mogućnost za uspostavu mehanizma nadzora koji će biti dostupan ne samo državama, već i pripadnicima javnosti.¹³ Na prvom Sastanku stranaka Konvencije u listopadu 2002. usvojena je Odluka I/7 o nadzoru nad poštivanjem Konvencije¹⁴ koji provodi Odbor za usklađenost (pridržavanje) (engl. Compliance Committee - u nastavku teksta: Odbor). 

Postupak pred Odborom može se pokrenuti na pet načina.

(1) Stranka može podnijeti predstavku (engl. submission) u odnosu na drugu stranku (dosad je zabilježen jedan takav slučaj – predstavka Rumunjske u odnosu na Ukrajinu (ACCC/S/2004/1));

(2) Stranka može podnijeti predstavku koja se odnosi na njezino vlastito pridržavanje (ni jedan slučaj dosad).

(3) Tajništvo može uputiti predmet Odboru (engl. referral) (ni jedan slučaj dosad).

(4) Pripadnici javnosti mogu podnijeti priopćenje (engl. communication) u odnosu na stranku Konvencije (do 27. ožujka 2014. podneseno je 95 takvih priopćenja¹⁵).

(5) Odbor može razmotriti pitanja pridržavanja na vlastitu inicijativu i dati preporuke ako je to prikladno.

3.1. Ovlasti Odbora
Ovlasti Odbora ograničene su činjenicom da je Sastanak stranaka Konvencije (engl. Meeting of the Parties) glavno tijelo koje donosi odluke glede nepridržavanja. Odbor, u pravilu, održava sastanke četiri puta godišnje, a Sastanci stranaka održavaju se svake tri godine. Budući da su tri godine relativno dugo razdoblje, Odbor može, u svrhu rješavanja predmeta bez odlaganja, poduzimati određene mjere ako utvrdi nepridržavanje Konvencije u razdobljima između Sastanaka stranaka. Te su mjere podložne naknadnom razmatranju od strane Sastanka stranaka, a uključuju:

Mjere od b) do d) mogu se poduzeti samo ako stranka o kojoj se radi na to pristane. Ako stranka pristane na preporuke Odbora, i ako pokaže određeni napredak u pridržavanju, Odbor neće podnijeti zasebnu odluku o njezinom nepridržavanju na idućem Sastanku stranaka, već će predmet samo spomenuti u svom izvješću.¹⁶

3.2. Mjere
U slučaju da utvrdi nepridržavanje, osim mjera koje može poduzimati između zasjedanja Sastanaka stranaka, Odbor može Sastanku stranaka predložiti da poduzme jednu ili više sljedećih mjera: 

Budući da su ovlasti Odbora samo savjetodavne prirode, Sastanak stranaka ne mora usvojiti njegove preporuke.¹⁸ Međutim, dosad su na svim Sastancima stranaka potvrđene odluke Odbora o nepridržavanju Konvencije, a usvojena je i većina njegovih preporuka. 

4. Praksa Odbora u odnosu na Republiku Hrvatsku
U odnosu na Republiku Hrvatsku bila su podnesena dva priopćenja od strane pripadnika javnosti zbog navodne neusklađenosti s odredbama Aarhuške konvencije. Jedno priopćenje (ACCC/C/2013/80) koje je podnio građanin iz Istre, bilo je odbačeno jer nije sadržavalo informacije kojima se potkrjepljuju navodi o povredi Konvencije. Međutim, drugo priopćenje (ACCC/C/2012/66) koje je podnijela Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj - Sunce iz Splita, riješeno je meritorno. Radilo se o tome da je čitav niz planova gospodarenja otpadom u Splitsko-dalmatinskoj županiji donesen bez sudjelovanja javnosti. Odbor je utvrdio da je time Hrvatska povrijedila čl. 7. Konvencije koji jamči sudjelovanje javnosti u donošenju planova koji se odnose na okoliš. Utvrđeno je i da glede postupka donošenja općinskih planova gospodarenja otpadom, Republika Hrvatska nije osigurala razumljiv i dosljedan okvir za provođenje odredaba Konvencije.¹⁹ Bitno je napomenuti da ovo nije sudski postupak te ne postoje sankcije za Republiku Hrvatsku zbog utvrđene neusklađenosti s Konvencijom. Radi se o mehanizmu pomoći gdje država za koju je utvrđena povreda dobrovoljno surađuje s tijelima Konvencije da bi ispravila utvrđene neusklađenosti. Do sada se pokazalo da države u većini slučajeva doista pristaju na tu suradnju. Tako je i Republika Hrvatska u svom novom Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, izričito propisala sudjelovanje javnosti u donošenju planova gospodarenja otpadom.

Razmatranje prakse Odbora izuzetno je važno za razumijevanje odredaba Aarhuške konvencije koje su ponekad oblikovane izrazima koji predstavljaju pravne standarde (primjerice djelotvornost, pravodobnost, pravičnost, pravednost i sl.). Poznavanjem prakse Odbora koja se odnosi na druge stranke Konvencije može se izbjeći njezina pogrešna primjena u domaćoj praksi. Osim toga, loša iskustva primjene Konvencije iz drugih država mogu poslužiti u formuliranju prijedloga za izmjene domaćih propisa i/ili prakse koja se odnosi na provedbu Konvencije. Jedan od takvih slučajeva nepridržavanja Konvencije jest predmet koji se vodio u odnosu na Češku Republiku (ACCC/C/2010/50). 

5. Slučaj nepridržavanja Konvencije - Predmet ACCC(C/2010/50 u odnosu
 na Češku Republiku
Udruga Ekološki pravni servis iz Češke podnijela je Odboru priopćenje u kojem je, između ostalog, tvrdila da u češkom zakonodavstvu i praksi postoji restriktivna definicija stranaka kojima se ograničava sudjelovanje pojedinaca u postupcima izdavanja dozvola koje se odnose na prostorno planiranje i gradnju.²⁰ Zakon o gradnji (zákon č. 183/2006 Sb.) definira stranke kao osobe na čije pravo vlasništva ili druga stvarna prava na susjednim nekretninama može izravno utjecati dozvola koja se izdaje. Drugi pojedinci, pripadnici zainteresirane javnosti, ne mogu sudjelovati u tim postupcima. Time se odstupa od opće odredbe Zakona o upravnom postupku (zákon č. 500/2004 Sb.) prema kojoj je stranka u upravnom postupku: (1) u postupcima koji se pokreću na zahtjev osobe - podnositelj zahtjeva; (2) u postupcima koji se pokreću po službenoj dužnosti - osoba kojoj će upravni akt dodijeliti, ukinuti ili izmijeniti prava i obveze; (3) svaka osoba na čija prava i obveze može utjecati upravni akt; te (4) svaka osoba koja je posebnim zakonom određena kao stranka u postupku (v. čl. 27. Zakona o upravnom postupku). 

Postupci koji potpadaju pod čl. 6. Aarhuške konvencije često zahtijevaju provođenje nekoliko upravnih postupaka koji slijede jedan iza drugog, a koji uključuju postupak procjene utjecaja na okoliš, postupak izdavanja dozvole za korištenje zemljišta te građevinske dozvole. Prema češkom zakonodavstvu i praksi, pripadnici javnosti koji su sudjelovali u postupku procjene utjecaja na okoliš ne mogu sudjelovati u kasnijim postupcima koji će se odnositi na isti zahvat za koji se prethodno provela procjena utjecaja. Zanimljivo je primijetiti da jednaka situacija postoji i prema hrvatskom Zakonu o prostornom planiranju, Zakonu o gradnji, Zakonu o održivom gospodarenju otpadom te Zakonu o rudarstvu, čije su odgovarajuće odredbe navedene u Tablici 1. Dodatno je potrebno istaknuti da hrvatski Zakon o održivom gospodarenju otpadom izričito navodi da prilikom izdavanja dozvola nije potrebno provoditi postupak informiranja i sudjelovanja javnosti, ako je takvo informiranje i sudjelovanje javnosti bilo provedeno u okviru postupka prema Zakonu o zaštiti okoliša.²¹ Osim toga, hrvatski Zakon o rudarstvu ne sadržava nikakve odredbe o sudjelovanju javnosti.

U svojim zaključcima i preporukama (u nastavku teksta: odluka)²² Odbor je objasnio da pojam zainteresirane javnosti prema Aarhuškoj konvenciji obuhvaća javnost koja je zainteresirana za odlučivanje o okolišu. Taj interes može se sastojati u pravu vlasništva, drugim stvarnim pravima, socijalnim pravima ili drugim pravima ili interesima koji se odnose na okoliš i koji mogu biti negativno pogođeni predloženim zahvatom (t. 66. odluke). Nakon što završi postupak procjene utjecaja na okoliš, pripadnici zainteresirane javnosti nemaju pravo sudjelovati u daljnjim upravnim postupcima na koje se odnosi čl. 6. Konvencije. Razlog tome jest što je prema češkom zakonodavstvu pojam stranaka ograničen samo na osobe na čije se pravo vlasništva i druga stvarna prava može utjecati u tim upravnim postupcima. 

Članak 6. st. 3. Aarhuške konvencije jamči razumne vremenske rokove za različite stadije u odlučivanju o okolišu, koji će osigurati dovoljno vremena da bi se javnost pripremila i djelotvorno sudjelovala prilikom odlučivanja o okolišu. Odbor je utvrdio da taj zahtjev »razumnih vremenskih rokova« za djelotvorno sudjelovanje u različitim stadijima odlučivanja o okolišu podrazumijeva da, kad se radi o više faza postupka, kao što je to u češkom slučaju, mogućnosti za sudjelovanje javnosti moraju se osigurati u svakoj fazi postupka odlučivanja (t. 69. odluke). Iako češko pravo omogućava široko sudjelovanje javnosti u stadiju procjene utjecaja zahvata na okoliš, ono ograničava mogućnosti za sudjelovanje javnosti u postupcima koji slijede nakon okončanja tog postupka. Odbor je istaknuo da odlučivanje o okolišu nije samo ograničeno na postupak procjene utjecaja na okoliš, već se proširuje i na sve naknadne faze odlučivanja, kao što su to postupci koji se odnose na izdavanje dozvola vezanih uz prostorno planiranje i gradnju, pod uvjetom da planirani zahvat (djelatnost) ima utjecaj na okoliš (t. 70. odluke). Češko zakonodavstvo uopće ne dopušta udrugama sudjelovanje u tim postupcima, a pojedinci mogu sudjelovati samo ako se izravno utječe na njihovo pravo vlasništva. 

Pripadnici javnosti moraju imati mogućnost da podnose komentare i na dozvole koje se donose u postupcima prostornog planiranja i gradnje. Štoviše, Aarhuška konvencija ne ograničava sudjelovanje javnosti samo na ekološke aspekte predloženog zahvata, odnosno djelatnosti na koju se odnosi čl. 6. Konvencije, već se proteže na sve aspekte te djelatnosti. Čak i u situacijama da se u češkoj praksi dopušta sudjelovanje osoba koji imaju pravo vlasništva na najudaljenijim nekretninama u odnosu na onu na kojoj će se obavljati predložena djelatnost, pojedinci koji imaju druga prava i interese, izuzev prava vlasništva, isključeni su iz takvih postupaka odlučivanja. Iz tog razloga Odbor je zaključio da zbog restriktivnog tumačenja »zainteresirane javnosti« u stadijima odlučivanja o tome treba li dopustiti određene djelatnosti koje potpadaju pod čl. 6. Konvencije, a koje dolaze nakon postupka procjene utjecaja zahvata na okoliš, češki pravni sustav ne omogućava djelotvorno sudjelovanje javnosti u cjelokupnom postupka odlučivanja. Stoga, Češka Republika nije usklađena s čl. 6. st. 3. Aarhuške konvencije (točke 70. i 89. (a) odluke).

6. Umjesto zaključka
Aarhuška konvencija ne spominje u svojim odredbama da se javnosti i zainteresiranoj javnosti mora priznati položaj stranke u upravnim postupcima, već da im se mora omogućiti barem minimum prava koja su zajamčena u čl. 6. Konvencije. Na koji način će stranka Konvencije osigurati provedbu tih obveza u svoje zakonodavstvo, ostavljeno je njoj na izbor, sve dok se poštuju odredbe Konvencije. Značenje prikazane Odluke Odbora koja se odnosila na Češku Republiku je u tome što je jasno naznačeno da se u upravnim postupcima u kojima se odlučuje o tome treba li dopustiti određenu djelatnost koja može imati značajne učinke na okoliš, mora dopustiti sudjelovanje javnosti u svim stadijima odlučivanja o toj djelatnosti, a ne samo u postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš. Ako zakonodavstvo taksativno navodi tko može biti stranka u postupku izdavanja lokacijske dozvole, građevinske dozvole, dozvole za gospodarenje otpadom i sl., a da se istovremeno ne onemogućava sudjelovanje javnosti u tim postupcima kad se radi o djelatnostima koje potpadaju pod čl. 6. Aarhuške konvencije, takve odredbe zakona nisu u skladu s Aarhuškom konvencijom. 

 
1 Izvor: United Nations Treaty Collection,. http://treaties.un.org/Pages/ViewDetails.aspx?src=TREATY&mtdsg_no=XXVII-13&chapter=27&lang=en, stanje na dan 27. ožujka 2014. 
2 Hrvatski sabor Konvenciju je ratificirao 8. prosinca 2006. Zakon o potvrđivanju Konvencije objavljen je 12. siječnja 2007. u Nar. nov. – MU, br. 1/07. 
3 Odnosno devedesetoga dana od datuma kad je položila ispravu o ratifikaciji, sukladno čl. 20. st. 3. Konvencije. 
4 Stec, Stephen; Casey-Lebkowitz, Susan, The Aarhus Convention: An Implementation Guide, United Nations,  New York and Geneva, 2000., predgovor. 
5 Zakon o udrugama (Nar. nov., br. 88/01 i 11/02 – ispravak) omogućava postojanje udruga bez pravne osobnosti (čl. 3. propisuje: »Na udruge koje nemaju svojstvo pravne osobe, na odgovarajući način se primjenjuju propisi koji se odnose na ortakluk.«). 
6 Stec, Casey-Lebkowitz, op. cit., str. 41. 
7 Krbek, Ivo, Pravo jugoslavenske javne uprave, III. knjiga, Funkcioniranje i upravni spor, Birotehnički izdavački zavod, Zagreb, 1962., str. 63. 
8 O pravima koja pripadaju zainteresiranoj javnosti prema Aarhuškoj konvenciji v. Ofak, Lana, Pravo na upravnosudsku zaštitu u pitanjima okoliša (doktorski rad), 2012., Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, str. 84-87. 
9 Stec, Casey-Lebkowitz, op. cit., str. 41. 
10 Nar. nov., br. 110/07. 
11 Nar. nov.,  br. 80/13. 
12 Nar. nov., br. 47/09. Čl. 4. ZUP-a glasi: »Stranka u upravnom postupku je fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.« 
13 »Stranke će na svom sastanku stranke konsenzusom uspostaviti fakultativna rješenja, nesuprotstavljene, izvansudske i savjetodavne naravi za ocjenjivanje pridržavanja odredbi ove Konvencije. Ova rješenja omogućit će odgovarajuću uključenost javnosti, a mogu obuhvatiti i mogućnost razmatranja priopćenja pripadnika javnosti o pitanjima koja se odnose na ovu Konvenciju.« (čl. 15.) 
14 Decision I/7 on Review of Compliance adopted at the first meeting of the Parties held in Lucca, Italy, on 21-23 October 2002, http://www.unece.org/env/pp/documents/mop1/ece.mp.pp.2.add.8.e.pdf. (27. ožujka 2014.) 
15 http://www.unece.org/env/pp/pubcom.html (27. ožujka 2014.). 
16 Koester, Veit, the Compliance Committee of the Aarhus Convention: An Overview of Procedures and Jurisprudence, Environmental Policy and Law, 37/2-3 (2007.), str. 87. 
17 V. UNECE, Guidance Document on the Aarhus Convention Compliance Mechanism, http://www.unece.org/env/pp/compliance/CC_GuidanceDocument.pdf. (27. ožujka 2014.) 
18 Marshall, Fiona, Two Years in the Life: The Pioneering Aarhus Convention Compliance Committee 2004-2006, International Community Law Review 8 (2006.), str. 133. 
19 Findings and recommendations with regard to communication ACCC/C/2012/66 concerning compliance by Croatia, ECE/MP.PP/C.1/2014/4, 13 th January 2014, http://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/pp/compliance/CC-44/ECE_MP.PP_C.1_2014_4_ENG.pdf (27. ožujka 2014.) 
20 Priopćenje (communication) ACCC/C/2010/50, http://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/pp/compliance/C2010-50/Communication/Communication_CzechRepublicJune2010.pdf. (27. ožujka 2014.) 
21 Čl. 93. Zakona o održivom gospodarenju otpadom s naslovom »Informiranje i sudjelovanje javnosti« propisuje: 
 »(1) Nadležno tijelo iz članka 85. ovoga Zakona provodi postupak informiranja i sudjelovanja javnosti o podnesenom zahtjevu za izdavanje dozvole za: 
 1. spaljivanje, oporabu, kemijsku obradu ili odlaganje opasnog otpada, 
 2. spaljivanje komunalnog otpada kapaciteta preko 3 tone na sat, 
 3. odlaganje neopasnog otpada kapaciteta većeg od 50 tona na dan, 
 4. odlaganje na odlagališta koja zaprimaju više od 10 tona otpada na dan ili imaju ukupni kapacitet preko 25.000 tona, osim odlagališta inertnog otpada. 
 (2) Na postupak informiranja i sudjelovanja javnosti iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući način se primjenjuju odredbe posebnog propisa kojim se uređuje zaštita okoliša i informiranje i sudjelovanje javnosti u pitanjima okoliša. 
 (3) Nije potrebno provoditi postupak informiranja i sudjelovanja javnosti iz stavka 1. ovoga članka, ako je takvo informiranje i sudjelovanje javnosti provedeno u okviru postupka prema posebnom propisu kojim se uređuje zaštita okoliša.« 
22 Findings and recommendations with regard to communication ACCC/C/2010/50 concerning compliance by the Czech Republic, ECE/MP.PP/C.1/2012/11, 2 nd October 2012, http://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/pp/compliance/C2010-50/Findings/ece_mp.pp_c.1_2012_11_eng.pdf. (27. ožujka 2014.)