Tranzicijska pravila u suvremenim demokracijama imaju cilj ovlastiti i ograničiti Vladu od trenutka kada aktualna Vlada izgubi parlamentarnu potporu ili je ne može dokazati. Riječ je o ustavno izuzetnim razdobljima u parlamentarnim demokracijama u kojima vlade inače izvode svoje ovlasti i legitimitet iz povjerenja parlamenta. Tranzicijskim pravilima ograničavaju se ovlasti Vlade sve dok sljedeća redovita vlada ne bude formirana. Njihova je funkcija zaštititi državni interes i osigurati kontinuitet djelatne izvršne vlasti za nastavak redovitog upravljanja i rješavanje urgentnih pitanja i međunarodnih obveza.

Izvršne ovlasti Vlade potječu iz njezine sposobnosti dobivanja povjerenja u zakonodavnom tijelu. U životu parlamentarnih demokracija postoje razdoblja u kojima nijedna Vlada ne može polagati pravo na parlamentarnu potporu: a) od raspuštanja ili isteka mandata parlamenta do parlamentarnih izbora; b) nakon parlamentarnih izbora sve do formiranja nove Vlade; c) od trenutka kada Vlada izgubi povjerenje Parlamenta.^[1]

Tranzicijskim pravilima osigurava se kontinuitet izvršne vlasti Vlade i esencije vladanja. Cilj je da država ne ostane bez djelatne vlade. Vlada u odlasku ostaje na dužnosti do formiranja nove vlade. Istodobno reguliranjem njezina djelovanja želi se očuvati demokratski legitimitet u (duljem) razdoblju formiranja vlade. U većini država, čak i u onima koje ne poznaju druga ograničenja ovlasti Vlade u odlasku (engl. acting government, franc. gouvernement par intérim), primjerice, u Irskoj, Izraelu i Njemačkoj, Vlada je Ustavom onemogućena odstupiti dok njezina sljednica ne bude imenovana (Ustav SR Njemačke, čl. 69. st. 3.; Ustav Izraela, sec. 25.; Ustav Irske, čl. 28.11.1., čl. 28.11.2.). Tim ustavnim zahtjevom prema Vladi parlamentarni sustavi osiguravaju da država nikad ne ostane bez funkcionalne egzekutive.

Pravila mogu biti nepisana (Nizozemska, Belgija) ili pisana. Ovlasti Vlade mogu se ograničiti ustavom. Prema portugalskom Ustavu (čl. 185. st. 6.), izvršno tijelo s ograničenim ovlastima može poduzeti striktno nužne akcije kako bi osiguralo vođenje javnih poslova. Navedena ustavna odredba otvorena je za različita tumačenja širine ograničenja. Mišljenje koje bi moglo biti podržano na njihovu Ustavnom sudu jest da privremena Vlada može poduzeti svaki akt - politički, sa zakonskom snagom, ili upravni - koji je nužan i nije ga moguće odgoditi.^[2]

Ustavom se može utvrditi trajanje mandata Vlade u odlasku nakon parlamentarnih izbora i trenutak raspuštanja Parlamenta ne bude li nova Vlada formirana (Ustav Španjolske, čl. 99. st. 5), a zakonom i njezine ovlasti (Španjolska, Ley 50/1997). Španjolski zakonodavac određuje da Vlada u odlasku olakšava postupak formiranja vlade i suzdržava se od usvajanja drugih mjera (osim u slučaju nužde zbog općeg interesa). Vlada u odlasku ne može predložiti savjetodavni referendum, nacrt proračuna i podnositi prijedloge zakona.

U westminsterskom modelu vlasti (parlamentarna suverenost, kolektivna i odgovorna vlada, odgovornost ministara Parlamentu, nestranačka stalna državna služba i oporba prepoznata kao »egzekutiva na čekanju«), utemeljenom na praksama britanske Vlade, pravila o ovlastima aktualne privremene vlade nalazimo u vodičima priručnicima za djelovanje vlade, primjerice, u Velikoj Britaniji The Cabinet Manual (2011.)^[3], potom u Kanadi (Privy Council Office document, 2015.)^[4], Australiji i Novom Zelandu (Cabinet Handbook).^[5] Pravila pripadaju u skupinu najizazovnijih i kontroverznijih pravila ustavne prakse jer se primjenjuju u najintenzivnijem političkom sukobu - kada glavne političke stranke imaju mogućnost osvojiti vlast ili je izgubiti. Najmanje pogreške i nepravilnosti iskorištavaju i vlast i oporba.

U Njemačkoj mandat Vlade prestaje konstituirajućom sjednicom novog Bundestaga, ali Vlada nastavlja voditi državne poslove i nakon primitka Odluke o razrješenju od strane saveznog Predsjednika sve do izbora nove Vlade. Vlada koja privremeno obnaša dužnost ima iste ovlasti, kao i Vlada u tzv. »normalnim okolnostima«. Njezine nadležnosti ne svode se na »tekuće« poslove. Predstavlja zemlju u inozemstvu, ima pravo zakonodavne inicijative i pravo podnositi prijedlog proračuna. Ministri se i dalje mogu osloniti na ovlasti iz članka 65. Ustava Njemačke (i ovlast donošenja uredaba). Privremena priroda takve vlade zahtijeva najveću političku suzdržanost jer nema demokratski mandat ni demokratski legitimitet. Sve dok ne mora donositi krucijalne odluke, nema razloga za zabrinutost. Neće pokretati kontroverzne inicijative, zato što ne zna uživa li potporu Bundestaga, koji će je, u suprotnom, podsjetiti gdje su granice.^[6] Međutim takva prijelazna Vlada nije stvorena za krize, stoga mora, zajedno s najizglednijom Vladom u dolasku, odrediti postupanje u krizi (primjerice, zbog krize na Kosovu 1998. godine, SAD je predložio vojnu intervenciju u trenutku kada je Helmut Kohl izgubio izbore, a nova socijaldemokratska vlada Gerharda Schrödera nije još prisegnula - tada je Kohl dogovorio susret i raspravu s Schröderom).

Velika Britanija ograničava djelovanje Vlade koja ostaje odgovornom za upravljanje, a ministri za svoja ministarstva, ali se, običajno, od vlada zahtijeva da oprezno pristupe započinjanju novih trajnih ili dugoročnih aktivnosti u vremenu koje neposredno prethodi izborima, u vremenu neposredno nakon njihova okončanja, ako je rezultat nejasan te nakon izglasavanja odluke o nepovjerenju Vladi (The Cabinet Manual, 2.27).

U svima trima slučajevima mora se osigurati nastavak važnih djelatnosti. Na djelovanje Vlade nakon izglasavanja odluke o nepovjerenju primjenjuju se ista ograničenja, kao i u ostalim navedenim razdobljima. Kada Vlada izgubi glasovanje o pitanju »uživa li kraljičina/kraljeva Vlada povjerenje ovog Doma«, ostat će na dužnosti tijekom najviše 14-dnevnog postupka formiranja nove vlade, dok ona ne osigura povjerenje Donjeg doma, ili ako nijedna vlada ne osigura to povjerenje i Parlament bude raspušten 17 radnih dana prije datuma određenog za održavanje prijevremenih izbora (The Cabinet Manual, 2.31). U postizbornom razdoblju, kada neposredno nakon okončanja izbora nema jasne parlamentarne većine, ograničenja djelovanja Vlade primjenjuju se dokle god postoji značajna sumnja u sposobnost Vlade da osigura povjerenje Zastupničkog doma. Trenutak u kojem bi ograničenja, vezana uz preuzimanje financijskih i drugih obveza trebala otpasti, ovisi o okolnostima, ali često će to biti trenutak kada suveren imenuje novog Premijera ili kada Vlada uspješno testira svoju sposobnost da osigura povjerenje Zastupničkog doma (The Cabinet Manual, 2.30).

Kanadska Vlada mora u svakom trenutku uživati povjerenje Donjeg doma (House of commons). Iako je na ustavnoj razini ovlaštena upravljati državom i u izbornom razdoblju te je dužna osigurati potrebno vladino djelovanje, od nje se očekuje određena doza suzdržanosti u aktivnostima. Razlog tomu je što nakon raspuštanja Parlamenta ne postoji izabrani zakonodavni dom pred kojim Vlada politički odgovara i u toj situaciji Vlada ne može pretpostaviti da će uživati potporu zastupnika sljedećeg saziva. Ograničavanje djelovanja Vlade primjenjuje se nakon što Dom izglasa nepovjerenje Vladi, ali i kad premijer zatraži raspuštanje Doma. Primjenjuje se također na Vladu u odlasku, u postizbornom prijelaznom razdoblju, kad se očekuje formiranje nove Vlade. Tranzicijsko razdoblje počinje čim se Vladi izglasa nepovjerenje ili čim Parlament bude raspušten. Ono završava čim nova Vlada položi svečanu prisegu ili kad aktualna Vlada (engl. incumbent government), ponovno osvoji vlast na izborima.^[7]

Razlikovanje ovlasti Vlade prema razlogu zbog kojeg je izgubila demokratski legitimitet ili razdoblju u kojem nema demokratski legitimitet: (a) izglasavanje nepovjerenja Vladi; b) raspuštanje/istek mandata parlamenta do parlamentarnih izbora; c) nakon parlamentarnih izbora sve do formiranja nove Vlade) suprotno je temeljnom načelu parlamentarnog sustava o političkoj odgovornosti Vlade pred Hrvatskim saborom (čl. 115. i čl. 116. st. 7. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 - proč. tekst i 5/14 - Odluka USRH).

U trima navedenim razdobljima Vlada nema demokratski legitimitet koji crpi iz povjerenja parlamenta, bilo da ga je izgubila, bilo da ne može dokazati da ga ima, stoga suvremene parlamentarne demokracije na isti način ograničavaju djelovanje i ovlasti Vlade u navedenim razdobljima.

U Republici Hrvatskoj Vlada bez demokratskog legitimiteta može donositi uredbe na temelju zakonske ovlasti isključivo u razdoblju od dana raspuštanja ili isteka mandata Hrvatskog sabora pa do dana prvog zasjedanja novoizabranog Hrvatskog sabora (čl. 2. Zakona o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora - Nar. nov., br. 102/15 - u nastavku teksta: ZOVRH/15; isto: čl. 2. ZOVRH/16 - Nar. nov., br. 115/16), neovisno o razlogu zbog kojeg je izgubila demokratski legitimitet.

Ograničavanjem ovlasti Vlade želi se očuvati politički status quo od trenutka kada je izgubila parlamentarni temelj. Od Vlade koja privremeno obnaša dužnost traži se da očuva političku poziciju koja je postojala kada je izgubila svoj parlamentarni temelj. Dva su razloga tomu: a) to je posljednja politička pozicija koja je imala demokratski mandat; b) neodrživo je vezivanje buduće Vlade značajnim novim inicijativama koje biračko tijelo nije potvrdilo na parlamentarnim izborima.

Najvažnija je primjena tranzicijskih pravila na donošenje značajnih političkih odluka. Svaka odluka od velikog političkog značenja mora uvažiti sljedeća tranzicijska načela: 1. ne donositi odluku za koju Vlada (ili ministar) ne mogu formalno biti pozvani na odgovornost u parlamentu; 2. ne obvezivati buduću Vladu određivanjem smjera djelovanja; 3. izbjegavati odluku koja je predmet sukoba između Vlade i oporbe.

Kanadska tranzicijska pravila tumače da to nužno ne znači da Vlada ne smije donositi odluke, objaviti priopćenja ili provoditi određene mjere. Vlada vodi i dalje redovite poslove i u izvanrednim okolnostima rješava žurna pitanja u javnom interesu (primjerice, djelovanje vlade tijekom prirodne katastrofe). Ako je potrebno donijeti izrazito važnu odluku u izbornom razdoblju (primjerice, na temelju određene međunarodne obveze ili u izvanrednim okolnostima), poželjno je konzultirati se s oporbom, osobito kad takva odluka može izazvati kontroverzu ili kad bi novoj vladi odluku bilo teško promijeniti.

Političko, financijsko ili kadrovsko djelovanje vlade mora biti ograničeno na donošenje odluka: (a) koje se smatraju uobičajenim; (b) koje ne izazivaju kontroverzu; (c) koje su žurne i štite javni interes; (d) koje nova vlada može promijeniti bez nepotrebnih troškova ili poremećaja; (e) koje je oporba odobrila (ako ju je primjereno konzultirati).

Iskustvo razvijenih parlamentarnih demokracija pokazuje da Vlade tijekom tranzicijskog razdoblja izbjegavaju donositi značajne političke odluke za koje je izgledno da bi obvezivale i buduću Vladu. Je li pojedina politička odluka »značajna« ili ne, stvar je procjene. U obzir treba uzeti ne samo značenje odluke u smislu politike i resursa, već i činjenicu predstavlja li ona predmet spora između Vlade i oporbe u izbornoj kampanji.

Ako bi okolnosti zahtijevale da Vlada tijekom tranzicijskog razdoblja donese značajnu političku odluku koja bi obvezivala buduću vladu, australski ministar o tome se obično prethodno savjetuje s predstavnicima oporbe. Na konzultacije treba ponuditi obrazloženje zašto se predloženo djelovanje smatra nužnim u tranzicijskom razdoblju, kao i istražiti druge mogućnosti. Oporbi treba omogućiti prikladno vrijeme za razmatranje pitanja. Ministar treba osigurati da predstavnik oporbe bude upoznat s time da se traži njezino mišljenje. Iako ministar treba razmotriti sve prijedloge koje oporba podnese, nije obvezan s njome se usuglasiti prije nastavljanja. U prošlosti australske su vlade pristajale na pružanje žurne financijske pomoći područjima pogođenim sušom nakon savjetovanja s oporbom.

Pravila se primjenjuju na donošenje odluka, ne i na njihovo objavljivanje. U skladu s tim, pravila nisu prekršena kada se odluke donesene prije raspuštanja parlamenta, objave tijekom tranzicijskog razdoblja. Ipak, odluke bi, kada god je to moguće, trebale biti objavljene prije raspuštanja ako je izgledno da će njihovo objavljivanje prouzročiti prijepore koji bi odvukli pozornost od bitnih pitanja izborne kampanje.

Kanada ograničava objave Vlade ili ministarstva u izbornom razdoblju:

• određene su iznimke moguće, primjerice, kada je riječ o važnom međunarodnom događaju koji zahtijeva od predsjednika Vlade ili ministra da iznesu svoje komentare jer bi, u protivnom, to moglo naštetiti ugledu ili interesima Kanade ili kada je riječ o priopćenjima o zdravlju ili javnoj sigurnosti;

• priopćenja koja moraju biti obavljena, objavit će se u ime ministarstva. 

Ako nema povrede tranzicijskih pravila, donošenje uredaba na temelju zakonske ovlasti smatra se dopuštenim. Primjerice, u Australiji guverner može potvrditi minorne izmjene prometnog zakonodavstva ako je te izmjene Ministarstvo prometa proslijedilo za vrijeme tranzicijskog razdoblja. Delegirano zakonodavstvo mora biti u skladu s višim normama, ponajprije s Ustavom. Međutim, mora biti u skladu i s delegirajućim zakonom i ne prelaziti granice ovlasti. Hrvatski sabor, u habilitacijskom zakonu, članku 2. Zakona o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora (Nar. nov., br. 115/16), propustio je odrediti svrhu djelovanja, načela i materijalne kriterije koje Vlada mora slijediti prigodom donošenja uredaba u tranzicijskom razdoblju, što je protivno načelima pravne sigurnosti, legitimnih očekivanja, jasnoće i određenosti zakonskih odredaba - jezgri načela vladavine prava (čl. 3. Ustava RH), načelu diobe vlasti (čl. 4. Ustava RH) i načelu političke odgovornosti Vlade pred Hrvatskim saborom (čl. 115. i čl. 116. st. 7. Ustava).

Zakonodavna delegacija ne znači abdikaciju Parlamenta, a svrha i materijalne granice habilitacije moraju biti određene.

U Velikoj Britaniji u tranzicijskom razdoblju Vlada ostaje odgovorna za upravljanje, a ministri za svoja ministarstva te se važne djelatnosti i dalje odvijaju. Ministri ostaju na dužnosti te je uobičajeno da oprezno pristupaju započinjanju trajnih ili dugoročnih aktivnosti.

To znači odgodu aktivnosti, kao što su: donošenje ili objava značajnih političkih odluka; sklapanje velikih/spornih ugovora o nabavi ili preuzimanju značajnih dugoročnih obveza; donošenje rješenja o popunjavanju viših položaja u javnoj upravi (»senior public appointments«) i potvrđivanje imenovanja rukovodećih državnih službenika (»Senior Civil Service«), pod uvjetom da ta odgoda ne šteti nacionalnim interesima i ne rasipa javna sredstva. Ako su odluke neodgodive, može se koristiti privremeno rješenje ili donijeti odluka na temelju konzultacija s oporbom (Cabinet Manual 2.29.)

U Kanadi se, u pravilu, imenovanja moraju odgoditi. Potrebno je konzultirati predsjednika Vlade i Privy Council Office prije preuzimanja bilo koje obveze pri imenovanju koju nije moguće odgoditi.

U Australiji vlade izbjegavaju donošenje značajnih političkih odluka za koje je izgledno da bi obvezivale buduću vladu i sklapanje značajnih ugovora ili pokretanje značajnih pothvata. Vlade izbjegavaju donositi odluke o značajnim imenovanjima na dužnosti tijekom tranzicijskog razdoblja koje u prosjeku traje 33 dana.

Agencija bi, pri prosuđivanju odgovora na pitanje može li se pojedino imenovanje smatrati »značajnim«, trebala voditi računa ne samo o važnosti položaja, već i o mogućim prijeporima u svezi s predloženim imenovanjem. Ako bi izbjegavanje odluke o imenovanju bilo neizvedivo, razlozi vezani uz osiguranje nesmetanog rada agencije, u pravilu, nalažu nekoliko mogućnosti: tamo gdje je to dopušteno, ministar može imenovati vršitelja dužnosti; ministar može izvršiti kratkoročno imenovanje s istekom neposredno nakon okončanja tranzicijskog razdoblja ili, ako navedeno nije izvedivo, ministar se može savjetovati s odgovarajućim predstavnikom oporbe u svezi s punim imenovanjem (Guidance on caretaker conventions, 3.2.).

Pravila su razrađenija u vodičima za postupanje vlada saveznih država. U Viktoriji odgoda odluke o značajnim imenovanjima znači da Vlada izbjegava odluke o imenovanjima prije ili za vrijeme tranzicijskog razdoblja za popunjavanje praznih mjesta za vrijeme ili nakon tranzicijskog razdoblja. Imenovanja odlučena u Vladi prije tranzicijskog razdoblja moraju biti završena prije toga razdoblja. Ako imenovanje započinje nakon tranzicijskog razdoblja, odluku donosi buduća Vlada.

Radi razjašnjenja prakse iznosimo primjer iz federalnog izbornog razdoblja 2013. godine, kada je novinar ABC-a Barrie Cassidy imenovan u Savjetodavno vijeće Muzeja australske demokracije. Iako je mjesto počasno i neplaćeno te se imenovanje ne bi moglo smatrati »značajnim« u uobičajenom smislu, postalo je prijeporno. Oporba ga je kritizirala zbog trenutka imenovanja i percepcije koju je Cassidy imao kao tajnik za tisak premijera Boba Hawkea i »frend« laburista.^[8] Nakon izbora Cassidy je podnio ostavku zato što je prihvatio mišljenje novoga državnog odvjetnika - General Georgea Brandisa da nije ispravno da osobe uključene u politički proces sjede u Savjetodavnom vijeću Muzeja.

Naglašavamo da su i državne korporacije u tranzicijskom razdoblju vezane uz tranzicijska pravila. Moraju u tom razdoblju postupati s oprezom, posebice kada su njihove akcije i samo njihovo postojanje kontroverzni. Australska Nacional Broadbank Company bila je u središtu interesa na federalnim izborima 2013. godine. Oporba je kritizirala izvršnog direktora Mike Quigleya i upravu kompanije, nije se slagala s Vladom oko najboljeg načina isporuke širokopojasne mreže u zemlji. Kada je izvršni direktor dao ostavku, uprava mu je počela tražiti zamjenu. Iako su morali odvagnuti između komercijalnih zahtjeva, mogućih ugovornih kazni i značajnog prekida projekta, u kolovozu 2013. potvrdili su da će slijediti tranzicijska pravila i suspendirati potragu za novim CEO-om (izvršnim direktorom) do rezultata rujanskih izbora. To je uključivalo odbijanje novih ugovora o izgradnji širokopojasne mreže, uz nastavak uobičajenih aktivnosti izgradnje mreže prema postojećim ugovorima.^[9]

U westminsterskom parlamentarizmu Vlade u tranzicijskom razdoblju izbjegavaju sklapanje značajnih/spornih ugovora ili pokretanje značajnih trajnih ili dugoročnijih pothvata. U razmatranju pripada li pojedini ugovor ili poduhvat kategoriji »značajnog« agencija treba razmotriti vrijednost obveze te uključuje li ona samo pitanje redovitog upravljanja ili, pak, implementira ili uspostavlja politiku, program ili upravnu strukturu koja bi mogla biti politički prijeporna. Također, relevanto je i zahtijeva li to obvezivanje ministarsku privolu.

Ako nije moguće odgoditi obvezivanje nakon završetka tranzicijskog razdoblja, zbog pravnih, komercijalnih ili drugih razloga, postoji niz mogućnosti. Ministar se može savjetovati s odgovarajućim predstavnikom oporbe. Agencije također mogu ugovaratelju objasniti implikacije izbora i osigurati da ugovori uključuju klauzule o raskidu ako buduća Vlada ne želi nastaviti s ugovorom. Slično, u slučaju tendera, agencije moraju upozoriti potencijalne ponuditelje na posljedice implikacije izbora i na mogućnosti bude li tender nedovršen (Guidance on caretaker conventions, Australia, 1.2.).

U Kanadi redoviti nesporni ugovori, subvencije i isplate mogu biti dodijeljeni. Međutim, potrebno je vrlo oprezno voditi računa da ugovori, subvencije ili isplate ne budu u službi stranačkih ciljeva. Stoga, u razdoblju privremenog upravljanja državom, nadležnost za donošenje odluka o poslovima redovite nabave može pripasti državnim službenicima.

Tranzicijska pravila vodič su i za upravljanje europskim financijskim krizama kada treba donijeti neodgodive odluke. Ilustrativno je postupanje britanskog ministra financija Alistaira Darlinga. Dva dana nakon parlamentarnih izbora 2014. godine sudjelovao je na izvanrednom sastanku europskih ministara financija na kojem su se usvajale nove ovlasti Komisije. Prije skupa odlučio je slijediti nova tranzicijska pravila, konzultirajući Konzervativnu stranku i Liberalne demokrate čija su stajališta suprotna njegovoj politici.

Kanada traži suzdržanost Vlade u aktivnostima koje su medijski popraćene u zemlji ili u inozemstvu, kao, primjerice, savezni-provincijalni-teritorijalni susreti, međunarodni posjeti i potpisivanja ugovora i sporazuma.

Jasnoće radi, postoje li opravdani razlozi, ministri i (ili) dužnosnici mogu i dalje sudjelovati u određenim aktivnostima, kao što su pregovori o međunarodnom ugovoru, primjerice, kada su pregovori u presudnoj fazi i dinamika pregovaranja ne ovisi o Kanadi. Povlačenje Kanade s pregovara tijekom razdoblja privremenog upravljanja moglo bi naštetiti njezinim interesima. U takvim uvjetima nastavak djelovanja Vlade radi zaštite interesa Kanade smatrao bi se opravdanim. Međutim, potrebno je suzdržati se od poteza s nepovratnim posljedicama tijekom razdoblja privremenog upravljanja, primjerice potpisivanje ugovora.^[10]

Pravilo da vlade u tranzicijskom razdoblju izbjegavaju preuzimanje značajnih obveza otvara pojedina pitanja u kontekstu međunarodnih pregovora. Australska Vlada obično nastoji odgoditi takve pregovore ili preuzima status promatrača do završetka toga razdoblja. No, ostale stranke u pregovorima mogu biti neupoznate s konceptom tranzicijskih pravila, pa je moguće da vlada dođe u položaj da mora objasniti ograničenja koja ona impliciraju.

Ako odgoda uključivanja u pregovore ili preuzimanje statusa promatrača nisu izvedivi, vlada može ograničiti svoju ulogu na pružanje informacija o svojim dotadašnjim stajalištima, a da na njih ne obvezuje buduću vladu. Ako je nužno da vlada u potpunosti sudjeluje u pregovorima, morala bi obavijestiti ostale stranke da će ishodi pregovora podlijegati odobrenju buduće vlade ili može tražiti suglasnost oporbe oko pregovaračkih stajališta.^[11]

U slučaju potrebe premijer će odrediti moraju li se posjeti stranih dužnosnika, koji uključuju vladino gostoprimstvo, održavati za vrijeme Vlade u odlasku. U svakom slučaju, dužnosnici čiji su posjeti tada dogovoreni, moraju biti obaviješteni o najavljenim izborima i o svim promjenama detalja posjeta, uključujući i o manjoj dostupnosti ministara te o mogućoj promjeni vlasti.

Commonwealth usvaja pravilo da ministri ne mogu tražiti putne troškove od dana početka parlamentarne kampanje do dana nakon parlamentarnih izbora. Iznimno, dobit će putne troškove ako moraju otputovati na sjednicu Vlade ili vezano uz ministarske dužnosti.

Tranzicijskim pravilima funkcija je zaštititi državni interes i osigurati kontinuitet djelatne izvršne vlasti za nastavak redovitog upravljanja i rješavanje urgentnih pitanja od javnog interesa (primjerice, prirodnih nepogoda) i neodgodivih međunarodnih obveza (nakon konzultacija s oporbom, prema praksi Njemačke, Velike Britanije). Ograničavanjem ovlasti Vlade koja privremeno obnaša dužnost želi se očuvati politički status quo od trenutka kada je izgubila parlamentarni temelj i osigurati da država nikad ne ostane bez djelatne Vlade. 

[1]U navedenim tranzicijskim razdobljima Vlada u odlasku[i] (engl. outgoing government; vlada koja privremeno obnaša dužnost, engl. caretaker government) mora ostati na dužnosti iako nema demokratski legitimitet, stoga suvremene parlamentarne demokracije usvajaju pravila i načela za ograničavanje njezina djelovanja (engl. caretaker conventions). Tzv. tehnička vlada, u svakodnevnom govoru u Republici Hrvatskoj. (moram pitati Davorku)
[2] J. J. Gomes Canotilho and Vital Morena, Constituiaco da Republica Portuguese Anontada, Coimbra Editora, 1993. U 2015. godini sporna je bila prodaja državnih obveznica portugalskog TAP-a privatnim vlasnicima, izvršena bez konzultacija u parlamentu. Slično, u travnju 2016. španjolski parlament usvaja zahtjev za pokretanje postupka na Ustavnom sudu protiv Vlade u odlasku zbog sprječavanja Doma u obavljanju njegovih dužnosti (odbijanje pojavljivanja ministra obrane pred parlamentarnim odborom i odgovaranja na usmena pitanja, predsjednik Vlade je izuzetno pristao otići u parlament i odgovoriti o Sporazumu EU - Turska o migracijama).
[3] The Cabinet Manual, 1st edition October 2011., https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/60641/cabinet-manual.pdf, pristup 1. 4. 2017. U njemu su po prvi put u britanskoj ustavnoj povijesti konvencije o djelovanju vlade, pravila ustavne prakse smatrana provedbeno, ali ne i pravno obvezujućim, prikupljena na jednom mjestu.
[4] Guidelines on the Conduct of Ministers, Ministers of State, Exempt Staff and Public Servants During an Election http://www.pco-bcp.gc.ca/index.asp?lang=eng&page=convention&doc=convention-eng.htm, pristup 1. 4. 2017.
[5] Cabinet Handbook - 9th Edition, Australia https://www.dpmc.gov.au/resource-centre/government/cabinet-handbook-9th-edition, pristup 1. 4. 2017.
[6] Šire: Herman Pünder, Democratic Legitimation of Delegated Legislation - A comparativeView on American, British and German Law, The International and Comparative Law Quarterly, Vol. 58, No2 (Apr., 2009) str. 364-365.
[7] Guidelines on the Conduct of Ministers, Ministers of State, Exempt Staff and Public Servants During an Election http://www.pco-bcp.gc.ca/index.asp?lang=eng&page=convention&doc=convention-eng.htm, pristup 1. 4. 2017.
[8] Packham, B. 2013., ABC host Barrie Cassidy bows to Coalition, quitting government post to »avoid controversy«, The Australian, 25. October.
[9] Jennifer Menzies and Anne Tiernan, Caretaker Conventions in Australasia, ANS Press, 2014, str. 41.
[10] Canada, Guidelines on the Conduct of Ministers, Ministers of State, Exempt Staff and Public Servants During an Election.
[11] Australia, 4.2.