5. Djelotvornost zaštite prava na razumnu duljinu ovršnih postupaka u Republici Hrvatskoj

Sljedeći problem koji se pojavio u odnosima Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda, vezano uz primjenu članka 59.a (63.) Ustavnog zakona iz 2002.,²³ odnosio se na nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje o duljini ovršnih postupaka u Republici Hrvatskoj.

Člankom 63. stavkom 2. Ustavnog zakona iz 2002. izrijekom je propisano da će »u odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku« Ustavni sud nadležnom sudu odrediti rok »za donošenje akta«.

5.1. Odbacivanje ustavne tužbe zbog nepostojanja pretpostavki za postupanje

Ustavni sud je po toj osnovi sve ustavne tužbe koje su podnesene zbog duljine ovršnih postupaka, odbacivao zbog nepostojanja pretpostavki za postupanje, odnosno zbog nenadležnosti, s obrazloženjem »da će Ustavni sud pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi podnijetoj na temelju odredbi članka 63. Ustavnog zakona - zbog dugotrajnosti postupka, samo u slučaju kada sud nije u razumnom roku meritorno odlučio o pravima i obvezama podnositelja, dakle kada nije u razumnom roku donio akt kojim se meritorno odlučuje o pravima i obvezama stranke. Imajući na umu navedene odredbe Ustavnog zakona, te činjenicu da ustavna tužba nije podnijeta zbog nedonošenja akta u razumnom roku, već zbog neprovođenja ovrhe, ocjena je Ustavnog suda da u povodu predmetne ustavne tužbe, ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona.«²⁴

5.2. Postupanje Europskog suda u povodu zahtjeva koji su podneseni zbog duljine ovršnog postupka

Za razliku od Ustavnog suda, zahtjeve koji su podneseni zbog duljine ovršnih postupaka u Republici Hrvatskoj Europski sud proglasio je dopuštenim. Prva presuda protiv Republike Hrvatske u kojoj je Europski sud utvrdio povredu članka 6. stavka 1. Europske konvencije zbog nerazumne duljine ovršnog postupka donesena je 26. veljače 2004. godine u predmetu Cvijetić protiv Hrvatske.²⁵ Nedugo nakon toga, uslijedila je i presuda u predmetu Pibernik protiv Hrvatske.²⁶

Imajući na umu stajalište Europskog suda te polazeći od činjenice da je duljina ovršnih postupaka u Republici Hrvatskoj jedan od najtežih i najčešćih problema s kojima se susreću stranke u sudskim postupcima, Ustavni sud je preispitao granice svojih ovlasti u odnosu na ovršne postupke.

5.3. Nadležnost Ustavnog suda Republike Hrvatske za ispitivanje duljine ovršnih postupaka

Polazeći ponajprije od jamstava sadržanih u članku 29. stavku 1. Ustava. Ustavni sud je 2. veljače 2005. godine donio odluku, broj: U-IIIA-1128/2004, u kojoj je po prvi put utvrdio svoju nadležnost i za ispitivanje duljine ovršnih postupaka.

Promjenu pravnog stajališta i dotadašnje prakse u odnosu na ovršne postupke Ustavni sud obrazložio je na sljedeći način:

»4.1. Ustavni sud u prvom redu napominje da je u svojoj dosadašnjoj praksi u pogledu ustavnih tužbi koje su se odnosile na pitanje razumnosti trajanja ovršnih postupaka razlikovao one ustavne tužbe u kojima je prigovor podnositelja bio usmjeren na ne-donošenje rješenja o ovrsi od ustavnih tužbi kojima se prigovaralo da, iako je rješenje o ovrsi donijeto, ovrha nije provedena. U odnosu na prvu skupinu ustavnih  tužbi, Ustavni sud razmatrao je duljinu postupka i ocjenjivao je li rješenje o ovrsi donijeto u razumnom roku.

U odnosu na drugu skupinu ustavnih tužbi, onih koje su se odnosile na samu provedbu ovrhe, Ustavni sud dosada je donosio rješenja kojima je ustavne tužbe odbacivao smatrajući da ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu članka 63. Ustavnog zakona, s obrazloženjem da (...) sama provedba ovrhe nakon donošenja rješenja o ovrsi nije postupak u kojem se odlučuje o pravima i obvezama stranke.

Valja napomenuti, međutim, da zaštita ljudskih (pojedinačnih) prava i temeljnih sloboda koje jamči Ustav Republike Hrvatske ne smije biti formalne i apstraktne naravi, već mora biti stvarna i učinkovita. U tom smislu, Ustavni sud smatra da je došlo vrijeme za promjenu njegova pravnog stajališta u tom pitanju, jer se cilj pravičnog suđenja, to jest ostvarenje ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, koje uključuje i pravo na suđenje u razumnom roku, u odnosu na građanskopravne postupke ne postiže samim donošenjem pravomoćne presude, već upravo njenim izvršenjem. Kada ne dođe do dobrovoljnog izvršenja izreke presude, stranka koja je uspjela u parnici primorana je pokrenuti sudski postupak ovrhe. U tom postupku, svrha ovrhe ne postiže se samim rješenjem o ovrsi, već upravo provedbom tog rješenja, te se stoga može reći da se u cijelom postupku ovrhe, sve do provedbe posljednje ovršne radnje ili do dovršetka postupka ovrhe iz drugih, zakonom određenih razloga, odlučuje o pravima i obvezama stranke, pa i ovrhu valja razmatrati kao dio sudskog postupka u kojem se odlučuje o pravima i obvezama stranke. Stoga Ustavni sud utvrđuje da se članak 29. Ustava odnosi i na postupak ovrhe, sve do dovršetka ovršnog postupka na neki od načina propisanih člankom 68. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/ 99, 173/03 i 151/04) ... ,«²⁷

5.4. Zahtjevi predani Europskom sudu prije 2. veljače 2005.godine

U razdoblju od donošenja navedene odluke Ustavnog suda do predaje ovog rada,28 Europski sud još nije donio nijednu presudu u povodu zahtjeva koje je zaprimio prije 2. veljače 2005. godine zbog povrede prava na razumnu duljinu ovršnih postupaka u Republici Hrvatskoj.

S izvjesnošću se može očekivati da će Europski sud razmotriti i vrednovati postojanje i djelotvornost domaćeg sredstva pravne zaštite protiv nerazumne duljine ovršnih postupaka u Republici Hrvatskoj, ustanovljenog odlukom Ustavnog suda od 2. veljače 2005. godine, kao što je to učinio i u slučajevima razmotrenim u prethodnim točkama ovoga rada.

Međutim, ostaje otvorenim pitanje hoće li Europski sud u odnosu na zahtjeve protiv Republike Hrvatske zbog duljine ovršnih postupaka, podnesene prije 2. veljače 2005. godine, učiniti iznimku kao u slučaju Nogolica, te ih proglasiti nedopuštenima zbog neiscrpljivanja djelotvornog domaćeg sredstva pravne zaštite, ili će pak postupiti kao u slučaju sudskih postupaka prekinutih po sili zakona i novoustanovljeno domaće sredstvo pravne zaštite priznati kao djelotvorno samo za zahtjeve podnesene nakon 2. veljače 2005. godine.

Razmatranjem nadležnosti Ustavnog suda i dosadašnja prakse Europskog suda, smatramo vjerojatnim da ni u ovom slučaju Europski sud neće učiniti iznimku sa zahtjevima podnesenim u istovrsnim predmetima prije 2. veljače 2005. godine. Naime, iz obrazloženja presuda u predmetima Kutić i Pibernik razvidno je da su oba ovršna postupka dovršena prije nego što je Europski sud donio presudu o njihovim zahtjevima.²⁹

U presudi Nogolica, naprotiv, Europski sud je u više navrata istaknuo da iznimku temelji i na činjenici što su »praktično svi zahtjevi podneseni Sudu koji se tiču tog pitanja još uvijek u tijeku pred nacionalnim sudovima i stoga novo pravno sredstvo, na raspolaganju podnositelju zahtjeva na nacionalnoj razini, može riješiti taj proble-m«. Argumentom a contrario, Europski sud bi u slučajevima istovjetnim slučajevima Cvijetić i Pibernik mogao zaključiti da su zahtjevi podneseni Sudu koji se tiču pitanja ovršnih postupaka prethodno već okončani pred nacionalnim sudovima i da se stoga novo domaće pravno sredstvo ne može smatrati djelotvornim, jer ne može riješiti taj problem.

6. Djelotvornost zaštite prava na razumnu duljinu okončanih postupaka u Republici Hrvatskoj

Prema članku 59.a (63.) Ustavnog zakona iz 2002., Ustavni sud može ispitivati duljinu samo onih postupaka koji su u tijeku, ali ne i duljinu već okončanih postupaka. Takvo tumačenje nedvojbeno proizlazi iz sadržaja navedenog zakonskog članka, koji u stavku 2. izrijekom propisuje da »u odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku (...), Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta«.

Sukladno tome, Ustavni sud je dužan odbacivati ustavne tužbe koje su podnesene zbog duljine sudskih postupaka već okončanih prije podnošenja ustavne tužbe, jer »ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari«.³⁰ Isto tako, u slučajevima kad je ustavna tužba podnesena prije okončanja sudskog postupka, ali je postupak okončan prije nego što je Ustavni sud odlučio o podnesenoj ustavnoj tužbi, Ustavni sud je odbacivao ustavne tužbe, s obrazloženjem da su donošenjem sudske presude prestale postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari na temelju članka 63. Ustavnog zakona iz 2002.³¹

U presudi Šoć protiv Hrvatske, Europski sud je utvrdio da u Republici Hrvatskoj nema djelotvornog domaćeg sredstva pravne zaštite protiv nerazumne duljine okončanih sudskih postupaka. Bitni dijelovi obrazloženja presude glase:

»89. (...) Sud treba utvrditi primjenjuje li se članak 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. na te postupke s obzirom na činjenicu da su oni već okončani.

(...) Sud bilježi kako formulacija članka 63. nije dovoljno jasna da bi mogla otkloniti svaku dvojbu o tome da se on primjenjuje na postupke koji su već okončani. (...)

U ovom predmetu Vlada nije dostavila nikakvu odluku koja bi ukazivala na to da Ustavni sud prihvaća odlučivati o pitanju prekomjerne duljine postupaka koji su već okončani. Naprotiv, odluke Ustavnog suda koje se odnose na primjenu članka 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002. jasno ukazuju na to da je Ustavni sud zauzeo stav kako se članak 63. ne primjenjuje na situacije kad je postupak već okončan (...).

Mišljenje je Suda da praksa Ustavnog suda, nepostojanje nikakve sudske prakse koja bi potkrijepila Vladine argumente kao i nepreciznost formulacije članka 63. u pogledu njegove primjenjivosti na postupke koji su već okončani ukazuju na to da se ne može utvrditi da članak 63. predstavlja pravno sredstvo za duljinu takvih postupaka. «³²

6.1. Djelomična promjena prakse  Ustavnog suda u odnosu na odlučivanje o duljini okončanih postupaka

Potaknut navedenom presudom Europskog suda, Ustavni sud je preispitao granice svojih ovlasti pri odlučivanju o duljini okončanih sudskih postupaka. U Odluci, broj U-IIIA-905/2003 od 5. svibnja 2004. godine, Ustavni sud je promijenio svoje dotadašnje pravno stajalište te se proglasio nadležnim i za odlučivanje o duljini onih postupaka koji su okončani nakon podnošenja ustavne tužbe, ali prije donošenja odluke o ustavnoj tužbi. Promjenu svoga pravnog stajališta Ustavni sud je obrazložio na sljedeći način:

»POSEBNE OKOLNOSTI SLUČAJA

• Županijski sud u Zagrebu izvijestio je Ustavni sud da je u konkretnom predmetu donio presudu 20. svibnja 2003. godine. Na dan donošenja presude Županijskog suda u Zagrebu postupak pred Ustavnim sudom još nije bio okončan.

Prema dosadašnjoj praksi, u slučaju donošenja sudske presude prije okončanja us-tavnosudskog postupka pokrenutog temeljem članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, Ustavni sud odbacivao je ustavne tužbe po osnovi članka 32. Ustavnog zakona, s obrazloženjem da su prestale postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, jer je sudska odluka u međuvremenu donesena.

Prema stajalištu Ustavnog suda, ispunile su se pretpostavke za preispitivanje navedene ustavnosudske prakse u svjetlu činjenica i okolnosti nastalih u pravnom poretku Republike Hrvatske nakon što su ustavne tužbe, podnesene temeljem članka 63. Ustavnog zakona, postale djelotvorno sredstvo pravne zaštite ustavnog prava na donošenje sudskih odluka u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Ustavni sud u tom smislu utvrđuje da se sve veći broj sudskih odluka donosi nakon podnošenja ustavnih tužbi zbog nerazumne duljine sudskih postupaka, a prije okončanja postupaka pred Ustavnim sudom. Stoga je obveza Ustavnog suda da svoju dosadašnju praksu preispita u svjetlu navedenih novonastalih činjenica i okolnosti s ciljem unapređenja zaštite ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, koje obuhvaća i pravo stranke da joj se prizna primjerena naknada za povredu ustavnog prava koja je učinjena i traje sve do dana podnošenja ustavne tužbe.

Sukladno navedenom, u skladu je s načelom vladavine prava da u primjeni članka 63. Ustavnog zakona Ustavni sud ispituje eventualnu povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, nastalu u razmatranom pravno relevantnom razdoblju koje prema čvrstoj i ustaljenoj us-tavnosudskoj praksi završava danom podnošenja ustavne tužbe, kao samostalnu povredu, neovisno o tome je li sudska odluka ipak donesena prije no što je okončan sam ustavnosudski postupak, f...).«³³

Utvrđivanjem svoje nadležnosti za odlučivanje i o onim ustavnim tužbama koje su podnesene zbog duljine postupka okončanog prije donošenja ustavnosudske odluke, pod uvjetom da je ustavna tužba podnesena prije okončanja samog sudskog postupka, Ustavni sud je preuzeo na sebe teret odlučivanja o golemom broju potencijalnih ustavnih tužbi, zaustavljajući istodobno »odljev« tih istih predmeta prema Europskom sudu.

Problemi i dvojbe u zaštiti prava na razumnu duljinu postupaka koji su okončani prije podnošenja ustavne tužbe

Otvorenim i neriješenim ostalo je pitanje nadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje o duljini postupaka u povodu ustavnih tužbi koje se podnesu nakon što je postupak pred sudom već okončan (što uključuje i revizijski postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, te upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, ali i sve dovršene ovršne postupke).

Ustavni sud takve ustavne tužbe i danas odbacuje zbog nenadležnosti, dok Europski sud zahtjeve u istovrsnim predmetima proglašava dopuštenim.

Polazeći od neosporne činjenice da u Republici Hrvatskoj mora postojati djelotvorno sredstvo pravne zaštite i protiv nerazumne duljine već okončanih postupaka, u nastavku će biti razmotrena tri moguća rješenja te situacije.

6.2.1. Interpretacija mjerodavnih odredaba Ustavnog zakona iz 2002. godine

Prvo - Ustavni sud ima mogućnost posegnuti za interpretacijom mjerodavnih odredbi Ustava i Ustavnog zakona iz 2002., te preuzeti nadležnost za odlučivanje o duljini sudskih postupaka koji su okončani prije podnošenja ustavne tužbe neposrednim pozivom na članak 29. stavak 1. Ustava. U tom bi slučaju Ustavni sud u povodu tih ustavnih tužbi mogao odgovarajuće primjenjivati članak 59.a (63.) Ustavnog zakona iz 2002. godine, kao što je to već učinio u odnosu na ovršne postupke.

Zbog iznimne brojnosti okončanih dugotrajnih postupaka pred sudovima u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud u tom bi slučaju, međutim, postao još više zagušen brojnošću zaprimljenih ustavnih tužbi utemeljenih na članku 59.a (63.) Ustavnog zakona iz 2002. godine.

Prihvaćanjem ovog rješenja, prema tome, nedvojbeno je da bi se Ustavni sud našao u procijepu između zahtjeva za osiguranjem djelotvornog domaćeg sredstva pravne zaštite protiv nerazumne duljine sudskih postupaka i zahtjeva za djelotvornim obavljanjem svih drugih ustavnih zadaća u svojoj nadležnosti. Osim toga, Ustavni sud bi senašao pred opasnošću, koja svakim danom postaje sve ne-posrednija, da trajanje samih ustavnosud-skih postupaka postane nerazumno dugo.

6.2.2. Zaštita protiv nerazumne duljine postupaka okončanih pri-podnošenja ustavne tužbe

Drugo - zaštita protiv nerazumne duljine postupaka okončanih prije podnošenja ustavne tužbe, mogla bi se utemeljiti na članku 59. Ustavnog zakona iz 1999.³⁴

Članak 59. (62. u proč. tekstu) Ustavnog zakona iz 1999. glasi:

Članak 59. (62.)

(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti (...), kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, (...).

(2) Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

(3) U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.

Podnositelji bi se mogli, prema tome, obratiti Ustavnom sudu »običnom« ustavnom tužbom, pozivom na članak 59. (62.) Ustavnog zakona iz 1999., zbog povrede članka 29. stavka 1. Ustava u dijelu koji se odnosi na jamstvo donošenja sudske odluke u razumnom roku.

Primjena članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona iz 2002. bila bi moguće rješenje, budući da se u slučajevima već okončanih sudskih postupaka radi o iscrpljenom pravnom putu, odnosno o već donesenom pojedinačnom aktu kojim je odlučeno o pravu ili obvezi podnositelja, odnosno o njegovoj krivnji ili optužbi za kažnjivo djelo (uključujući i ovršni postupak dovršen odgovarajućim pojedinačnim aktom u skladu s mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona).

U tom bi se slučaju ustavna tužba zbog nerazumne duljine već okončanog postupka morala podnijeti u roku od 30 dana, računajući od dana dostave pojedinačnog akta donesenog u osporenom parničnom, kaznenom, ovršnom, upravnosudskom ili drugom postupku pred nadležnim tijelom za koji podnositelj smatra da je nerazumno dugo trajao.

Osim poteškoća istovjetnih onima pod točkom 6.2.1., prihvaćanjem ovog rješenja ostalo bi otvorenim pitanje dosuđivanja primjerene naknade ili drugog oblika ispravljanja povrede u slučaju kad Ustavni sud utvrdi da je već okončani postupak trajao nerazumno dugo, budući da svoju odluku temelji na članku 59. (62.) Ustavnog zakona iz 1999., a ne na članku 59.a (63. u pročišćenom tekstu) Ustavnog zakona iz 2002.

Naime, kad su u pitanju povrede ustavnih prava koje Ustavni sud ispituje temeljem članka 59. (62.) Ustavnog zakona iz 1999., Ustavni sud, u pravilu, ukida odluku suda kojom je podnositelju povrijeđeno neko ustavno pravo i vraća predmet na ponovno odlučivanje nadležnom sudu. Time se ispravlja i sama povreda ustavnog prava, jer će podnositelj dobiti novu odluku u kojoj će učinjena povreda ustavnog prava biti ispravljena.

Nasuprot tome, kad je u pitanju povreda ustavnog prava koja se sastoji u utvrđenju da je već okončani sudski postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud nema što ukidati, jer podnositelj ne smatra da je odlukom povrijeđeno neko njegovo ustavno pravo. Podnositelj smatra da je sam postupak njezina donošenja trajao nerazumno dugo i da zbog toga postoji povreda njegova ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Za taj je slučaj, dakle, potrebno pronaći način da se povreda ustavnog prava na neki način i ispravi, jer u protivnom slučaju utvrđenje takve povrede ne bi imalo smisla, a samo sredstvo pravne zaštite ne bi moglo biti ocijenjeno djelotvornim.

Na nedostatak bilo kakve ustavnosudske prakse u primjeni članka 59. (62. proč. teksta Ustavnog zakona) osvrnuo se i Europski sud, izrijekom utvrđujući da se ustavna tužba utemeljena na članku 59. (62. u pročišćenom tekstu35) Ustavnog zakona iz 1999. ne može smatrati djelotvornim sredstvom pravne zaštite protiv nerazumne duljine već okončanih sudskih postupaka. U presudi Kvartuč protiv Hrvatske Europski sud izrijekom je utvrdio sljedeće:

»28. Vlada je istaknula da podnositelj nije iscrpio domaća sredstva stoga što nije podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu protiv duljine postupka sukladno članku 62. Ustavnog zakona iz 1999. (...)

Sud primjećuje da se Vlada nije pozvala ni na jedan domaći slučaj u kojem je bilo koja osoba podnijela ustavnu tužbu sukladno članku 62. Ustavnog zakona iz 1999. protiv duljine postupka, a koja je rezultirala zaštitom protiv prekomjernog odugovlačenja ili njegova nastavljanja, ili naknadom za odugovlačenje koje je već nastupilo.

U takvim okolnostima, Sud smatra da se ustavna tužba utemeljena na članku 62. Ustavnog zakona iz 1999. ne može smatrati djelotvornim sredstvom u konkretnom slučaju. «³⁶

Zaključno, sve dok sam Ustavni sud ne donese prvu odluku u kojoj će meritorno odlučiti o duljini već okončanog sudskog postupka u situaciji kad se ustavna tužba podnese nakon njegova okončanja, a u kojoj će istodobno utvrditi i način ispravljanja povrede koju je pretrpio podnositelj zbog nerazumne duljine okončanog postupka, o mogućim oblicima zaštite tog prava pred Ustavnim sudom može se samo načelno raspravljati, dok prethodno prikazana moguća rješenja zadržavaju samo akademsko značenje.

6.2.3. bIzvješće Ustavnog suda upućeno Hrvatskom saboru

Treće - moguće rješenje jest promjena Ustavnog zakona iz 2002. godine i Zakona

o sudovima, s ciljem prebacivanja nadležnosti za odlučivanje o razumnoj duljini postupaka (i onih koji su u tijeku i onih okončanih) na redovite i specijalizirane sudove. Intervencija nacionalnog zakonodavca prelazila bi, dakle, granice parcijalnog rješavanja problema zaštite prava na razumnu duljinu već okončanih postupaka.

U tom je smislu iznimno važno Izvješće Ustavnog suda od 24. veljače 2005. godine, upućeno Hrvatskom saboru, u kojem se nacionalni parlament upozorava na neprihvatljiv položaj u kojem se, zbog odlučivanja o duljini sudskih postupaka, našlo ustavno sudovanje u Republici Hrvatskoj. U Izvješću se posebno ističu sljedeća upozorenja Ustavnog suda:

»2. (...)

Ukupna opterećenost Ustavnog suda, a posebno njegova opterećenost ustavnim tužbama, od kojih broj onih u svezi s pravom na suđenje u razumnom roku progresivno raste, ozbiljno ugrožava mogućnost Ustavnog suda da na primjereni način i u razumnim rokovima ostvaruje svoje nadležnosti, osobito one u svezi s ocjenjivanjem ustavnosti zakona te ustavnosti i zakonitosti drugih propisa, što je njegova temeljna nadležnost.

U pravnom poretku Republike Hrvatske ustavna tužba sada je jedino sredstvo zaštite prava na suđenje u razumnom roku. (...)

Zbog uočenih problema s neučinkovi-tošću hrvatskog sudbenog sustava, Ustavni  sud izvješćuje Hrvatski sabor o prijekoj potrebi da redoviti i specijalizirani sudovi sudjeluju u utvrđivanju povreda prava na suđenje u razumnom roku, određivanju rokova u kojima se mora okončati sudski postupak te određivanju primjerene naknade za pretrpljenu povredu.

Ustavni sud u tom smislu napominje da je u Zakonu o sudovima potrebno urediti postupak zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Uvažavajući Ustavom određenu nadležnost Ustavnog suda, Ustavni sud bi morao ostati nadležan za odlučivanje tek nakon što stranke iskoriste sva sredstva zaštite tog prava pred nadležnim sudovima.

Radi uređivanja učinkovitog sustava zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, uključujući zaštitu ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, te učinkovitog ostvarivanja drugih Ustavom određenih nadležnosti Ustavnog suda, koja učinkovitost je ozbiljno narušena neprimjerenim brojem ustavnosudskih predmeta, Ustavni sud izvješćuje Hrvatski sabor i o  potrebi izmjene ili eventualnog donošenja novog Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. «³⁷

Do eventualne izmjene mjerodavnog nacionalnog zakonodavstva, međutim, Ustavni sud i dalje će biti zasipan tisućama ustavnih tužbi zbog duljine sudskih postupaka u Republici Hrvatskoj, dok će podnositelji i dalje imati na raspolaganju neposrednu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, u dijelu u kojem zaštitu prava na razumnu duljinu postupaka ne mogu dobiti pred Ustavnim sudom zbog granica njegove nadležnosti propisane Ustavnim zakonom iz 2002. godine.³⁸

* prof. dr. sc. Jasna Omejec. izvanredna profesorica na Katedri za upravno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; sutkinja i zamjenica predsjednika Ustavnog suda Republike Hrvatske
23 Vidjeti bilješku pod 8.
24 Usp., primjerice, rješenja Ustavnog suda broj: U-IIIA- 1165/2003 od 12. rujna 2003., broj: U-IIIA-781/2003 od 14. svibnja 2004., broj: U-IIIA-2603/2003 od 14. listopada 2004. i dr.
25 Presuda Cvijetić protiv Hrvatske (zahtjev br. 71549/ 01 ) od 26. veljače 2004.
26 Presuda Pibernik protiv Hrvatske (zahtjev br. 75139/01) od 4. ožujka 2004.
27 Odluka Ustavnog suda, broj U-IIIA-1128/2004 od 2. veljače 2005. godine (Nar. nov., br. 21/05).
28 Rad je predan 5. travnja 2005. godine.
29 Podnositeljica Nevenka Cvijetić podnijela je zahtjev Europskom sudu 3. travnja 2001., ovrha je dovršena 21. ožujka 2002., a presuda Europskog suda donesena je 26. veljače 2004. Podnositeljica Zdenka Pibernik podnijela je zahtjev Europskom sudu 5. listopada 2001., ovrha je dovršena 21. ožujka 2003., a presuda Europskog suda donesena je 4. ožujka 2004. godine.
30 Usp., primjerice, rješenja Ustavnog suda broj: U-IIIA- 127/2003 od 14. svibnja 2004., broj: U-lHA-1270/2003 od 18. lipnja 2004., broj: U-lIIA-1367/2004 od 14. listopada 2004., broj: U-ll I A-1002/2003 od 17. prosinca 2004., i dr.
31 Usp., primjerice, rješenja Ustavnog suda broj: U-IIIA- 2925/2002 od 13. lipnja 2003., broj: U-IIIA-1380/2003 od 12. rujna 2003., broj: U-IIIA-1737/2002 od 12. rujna 2003., broj: U-IIIA-2471/2003 od 16. siječnja 2004. i dr.
32 Presuda Šoć protiv Hrvatske (zahtjev br. 47863/99) od 9. svibnja 2003.
33 Odluka, broj: U-IIIA-905/2003 (Nar. nov., br. 58/04).
34 Članak 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske je članak 62. u pročišćenom tekstu Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 49/02).
35 Ustavni sud do danas nije zaprimio nijednu ustavnu tužbu prema članku 59. (62. u proč. tekstu) Ustavnog zakona iz 1999., kojom bi se osporavala nerazumna duljina već okončanog sudskog postupka.
36 Presuda Kvartuč protiv Hrvatske (zahtjev br. 4899/ 02) od 18. studenoga 2004.
37 Izvješće Hrvatskom saboru, broj: U-X-835/2005 od 24. veljače 2005. (Nar. nov., br. 30/05).
38 Vidjeti bilješku pod 8.