Novi Zakon o lovstvu^[1]predstavlja, između ostalog, i odgovor na problem otežanog funkcioniranja lovačkih udruga (najčešćih ovlaštenika prava lova u državnim lovištima) zbog velikog financijskog tereta isplate naknada šteta nastalih od divljači (odnosno tereta isplate premija osiguranja od odštetne odgovornosti). Gospodarenje lovištima i divljači važna je društveno korisna djelatnost, čije je održivo funkcioniranje zasluženo u fokusu donositelja propisa. To je bio razlog razmjerno čestih izmjena i dopuna bivšeg Zakona o lovstvu^[2], a potom i donošenja ZOL-a 2018. Reguliranje odgovornosti za štete od divljači ima osjetljivu zadaću - ustanoviti pravičan model distribucije troška odšteta, koji će ujedno biti poticajan u smjeru što angažiranije i učinkovitije prevencije šteta. Nesigurnost zakonodavca i okolišanje u jasnom odabiru pravnopolitičkog pristupa distribuciji troška odšteta vodilo je nedovoljno jasnim normativnim uređenjima koja su generirala neujednačenu sudsku praksu i pravnu nesigurnost^[3]. Razlozi nedostatka jasne orijentacije zakonodavca bili su, po svemu sudeći, političko-marketinške prirode^[4]. Ni ZOL 2018. nije imun na isti problem, pa se i u njegovoj interpretaciji i primjeni mogu očekivati određene teškoće. Ipak, postignut je temeljni cilj u obliku određenog olakšanja položaja lovačkih udruga, a učinjen je i jedan važan nomotehnički iskorak. 

Štete i naknade šteta regulirane su u člancima 76.-82. ZOL-a 2018. Dužnost poduzimanja mjera za sprječavanje šteta od divljači propisana je kao obveza i lovoovlaštenika i potencijalnih oštećenika (čl. 76. st. 1. ZOL-a 2018.). Mjere i radnje za sprječavanje šteta od divljači propisane su u članku 77. i članku 79. st. 1. ZOL-a 2018. U članku 78. ZOL-a 2018. štete u lovištima razvrstane su na 1.) štete na imovini koje prouzroči divljač, 2.) štete prouzročene izvođenjem lova (koju su pri provedbi lova prouzročili lovci i lovački psi), 3.) štete na divljači i 4.) štete na lovnogospodarskim i lovnotehničkim objektima^[5].

Pravo na naknadu štete koju prouzroči divljač može ostvariti samo oštećenik koji savjesno poduzima propisane preventivne mjere i radnje te pritom ne sprječava lovoovlaštenika u poduzima preventivnih mjera (čl. 79. st. 2. ZOL-a 2018.), a glede uzroka i odgovornosti za štetu vrijede odredbe zakona koji uređuje obvezne odnose, ako ZOL 2018. ne propisuje drukčije (čl. 76. st. 2. ZOL-a 2018.). U članku 82. ZOL-a 2018. propisan je postupak prijave štete i sklapanja sporazuma o naknadi štete s lovoovlaštenikom, kao i prekluzivni rokovi za podnošenje navedene pisane prijave (sedam dana od dana nastanka štete) i odgovor lovoovlaštenika (daljnji rok od sedam dana), predlaganje sporazuma (daljnji rok od 30 dana), odgovor lovoovlaštenika (daljnji rok od 30 dana) i podnošenje tužbe radi naknade štete (tri godine od dana nastanka štete), pod prijetnjom odbacivanja tužbe u slučaju prekoračenja navedenih rokova. Posebno mjesto među osnovnim odredbama ZOL-a 2018. o odgovornosti za štetu zauzima odredba članka 76. st. 2. ZOL-a 2018. Upućivanje na važenje zakona koji uređuje obvezne odnose, ako ne postoje posebne odredbe ZOL-a 2018., predstavlja korektiv kakav je nedostajao u dosadašnjim tekstovima Zakona o lovstvu i kakav će omogućiti prevladavanje većine interpretativnih teškoća.Među štetama od divljači posebnu pozornost zaslužuju dvije u praksi najprisutnije skupine šteta: štete na cestovnim motornim vozilima i štete na poljodjelskim kulturama. Stoga se na njih posebno osvrćemo, uz početnu napomenu da vezano uz prve ZOL 2018. na uvijen način zadržava dosadašnje nedostatno jasno uređenje, a vezano uz potonje donosi bitne novine in favorem lovoovlaštenika (koje također nisu imune na nejasnoće i koje će izazvati neke sasvim nove dvojbe).

U članku 80. st. 6. ZOL-a 2018. propisano je da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara: 1.) vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredaba te 2.) lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Tko odgovara za štetu u trećoj situaciji (koja je u praksi vjerojatno češća od prve dvije zajedno) - kad nije bilo nepravilnog postupanja vozača i kada šteta nije nastala zbog provođenja lova, ZOL 2018. ne daje izričit odgovor. Na rješenje upućuje nova odredba članka 76. st. 2. ZOL-a 2018. odnosno primjena odredaba Zakona o obveznim odnosima^[6]o objektivnoj odgovornosti za štete nastale od opasne stvari (ako prihvatimo stajalište, koje je izraženo u prijašnjoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da je divljač koja se slobodno kreće okolišem stvar od koje prijeti povećana opasnost nastanka štete). Za tako nastalu štetu odgovarao bi imatelj opasne stvari (čl. 1064. ZOO-a), dakle lovoovlaštenik. Iskustvo primjene prijašnjih zakona o lovstvu navodi na zaključak da će se i u budućnosti koplja lomiti na pitanju odgovornosti za štete od divljači u ovoj trećoj situaciji, unatoč tomu što sada postoji interpretativni putokaz u obliku odredbe članka 76. st. 2. ZOL-a 2018. Teško da zakonodavac toga nije bio svjestan pa je radi izbjegavanja dvojbi u tumačenju zakona (što je deklaratorno bio jedan od ciljeva novog ZOL-a 2018.) trebao i ovu treću situaciju izrijekom regulirati (kad je to već napravio, primjerice, u slučaju situacije navedene pod 2.), koja je u praksi vjerojatno najrjeđa i oko koje se nisu pojavljivale teškoće u praksi). Vezano uz štete nastale naletom vozila na divljač u članku 80. ZOL-a 2018. propisano je i da je lovoovlaštenik dužan, u cilju smanjenja i otklanjanja mogućnosti nastanka štete, pratiti migraciju divljači te o tome jednom godišnje dostaviti izvješće pravnoj osobi koja upravlja cestama. Unatoč novom zakonskom uređenju odgovornosti za štete nastale naletom cestovnih motornih vozila na divljač, i dalje su na snazi odredbe članka 50. Zakona o cestama^[7] o odgovornosti za istovrsne štete. Tu (blagu) koliziju pravnih normi treba riješiti dajući prvenstvo u primjeni odredbama novijeg zakona, konkretno odredbama ZOL-a 2018. (lex posterior derogat legi priori).

Već je spomenuto da je odredbom članka 79. st. 2. ZOL-a 2018. ostvarenje prava na naknadu štete koju prouzroči divljač uvjetovano poduzimanjem propisanih preventivnih mjera od strane oštećenika. Riječ je o općem ograničenju odštetne odgovornosti lovoovlaštenika za štete nastale na poljoprivrednim kuluturama, stoci i sl., osim kojeg je in favorem lovoovlaštenika propisan i niz posebnih ograničenja. Tako lovoovlaštenik ne odgovara za štetu: 1.) nastalu na dobrima koja nisu uklonjena najkasnije mjesec dana od proteka agrotehničkog roka za berbu ili žetvu uroda (čl. 80. st. 2. ZOL-a 2018.) te u slučajevima iz članka 81. ZOL-a 2018., 2.) ako je nastala šteta na površini manjoj od 5 % ukupne površine tehnološke cjeline sukladno posebnom propisu^[8], 3.) na površinama na kojima vlasnik ili korisnik zemljišta nije poduzeo mjere i radnje iz članka 79. ZOL-a 2018.9, 4.) stoci na površinama na kojima je posebnim propisom zabranjen pristup i ispaša stoke, 5.) na neoznačenim i neregistriranim domaćim životinjama kao i na domaćim životinjama koje su bez nadzora puštene u prirodu, 6.) na neograđenim višegodišnjim nasadima, 7.) na šumi i šumskom zemljištu i 8) korisnicima zemljišta koji protupravno koriste zemljište. Uz kazuističko propisivanje slučajeva u kojima ne postoji odštetna odgovornost ovlaštenika zakonodavac ponovno nije našao za potrebno definirati tko i prema kojem kriteriju odgovara za štete u slučajevima koji se ne mogu podvesti pod navedena ograničenja odgovornosti, pa ponovno treba slijediti putokaz u obliku odredbe članka 76. st. 2. ZOL-a 2018. i primjenom odredaba ZOO-a kao odgovornu osobu prema kriteriju causae prepoznati lovoovlaštenika kao imatelja divljači - opasnih stvari, s tim da takva njegova objektivna odštetna odgovornost može biti umanjena ako dokaže da na strani oštećenika postoji doprinos nastanku odnosno visini štete u obliku nedostatne ili neadekvatne primjene preventivnih mjera (čl. 1067. ZOO-a). Kao i u situaciji apostrofiranoj vezano uz štete na vozilima, radi izbjegavanja dvojbi u tumačenju i primjeni ZOL-a 2018., trebalo je to izrijekom i propisati.

Mogućnosti za unaprjeđenje pravnog uređenja odgovornosti za štete od divljači postoje i mogu se koncipirati na više načina. Ako bismo pritom pošli od važećeg ZOL-a 2018., kao baze za unaprjeđenja, morali bi se, prije svega, otkloniti njegovi glavni nedostatci, na koje ukazujemo u nastavku.

Iako ZOL 2018. uvodi pravilo da glede uzroka i odgovornosti za štetu vrijede odredbe zakona koji uređuje obvezne odnose ako ZOL 2018. ne propisuje drukčije (čl. 76. st. 2. ZOL-a 2018.), što je odredba od velike interpretativne važnosti i najveći normativni iskorak koji je učinjen tim zakonom u segmentu odštetne odgovornosti, očito je da zakonodavac i dalje izbjegava stvari nazvati pravim imenom te ponovno prepušta sudovima (u čijoj neujednačenoj praksi zakonodavac uvijek nalazi zgodan alibi za svoje normativne promašaje) da tumače nejasne odredbe i popunjavaju pravne praznine. Kao što smo već upozorili, zakonodavac je izbjegao izrijekom propisati tko i prema kojem kriteriju odgovara za štetu u situaciji kad ona nije posljedica ni nepravilnog postupanja vozača ni provođenja lova. Iako u cjelokupnom kontekstu pravnog uređenja iz ZOL-a 2018. i ZOO-a treba smatrati da u toj situaciji postoji objektivna odgovornost lovoovlaštenika (kriterij causae), radi izbjegavanja ponovnih dvojbi u praksi, to je trebalo izrijekom i propisati. Isti propust postoji i vezano uz štete na poljoprivrednim kulturama, stoci i sl. Takva samozatajnost zakonodavca neshvatljiva je tim više kad uvidimo da je u nekim drugim situacijama (konkretno u situacijama nastanka štete na divljači i na lovnogospodarskim i lovnotehničkim objektima; čl. 80. st. 3. i 4. ZOL-a 2018.) izričito propisana »objektivna« odgovornost štetnika, odnosno odgovornost »bez obzira na krivnju«. Takvo iznenadno razmetanje pojmom objektivne odgovornosti u navedenim slučajevima odudara od samozatajnosti zakonodavca kada je riječ o odgovornosti za štete nastale od divljači, pa bi se argumentirano moglo napadati stajalište da za štete koje nastanu od divljači uopće postoji objektivna odgovornost lovoovlaštenika i njegova pasivna procesna legitimacija jer da je tako, valjda bi to zakonodavac izrijekom propisao (kao što je učinio u čl. 80. st. 3. i 4. ZOL-a 2018.). 

Odredbe članka 82. ZOL-a 2018. iznimno su restriktivne i propisani rokovi su prekratki, što će nesumnjivo u praksi dovesti do toga da će oštećenici u brojnim slučajevima zbog različitih subjektivnih (npr. nemogućnost promptne pribave informacije o lovoovlašteniku na području na kojemu je došlo do štete) i objektivnih okolnosti (npr. oštećenik zbog naleta automobilom na divljač pretrpi tjelesne ozljede, hospitaliziran je i tek je po proteku rokova za prijavu štete i predlaganje sporazuma o naknadi štete postao zdravstveno sposoban započeti proceduru iz čl. 82. ZOL-a 2018.) ostati bez obeštećenja. Upitno je je li takvo ograničenje ustavnog i konvencijskog prava na pristup sudu razmjerno svojoj legitimnoj svrsi (osiguranje održivog gospodarenja lovištima i divljači putem olakšanja sadašnjeg nezavidnog financijskog položaja brojnih lovoovlaštenika - lovačkih udruga) te bi li prošlo ustavnosudsku kontrolu (ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom).

Pojedini slučajevi iz članka 81. ZOL-a 2018., u kojima se ne nadoknađuje šteta koju počini divljač, mogu se problematizirati s više aspekata. Spomenimo tek da je isključenje prava na naknadu štete nastale na površini manjoj od 5 % ukupne površine tehnološke cjeline (dijela katastarske čestice, jedne katastarske čestice, skupa dijelova katastarskih čestica ili skupa katastarskih čestica neposredno povezanih u jednu cjelinu radi racionalnije proizvodnje - čl. 29. st. 4. ZOPZ-a) suprotno općem trendu okrupnjavanja zemljišta u svrhu ekonomičnije poljoprivredne proizvodnje te dugogodišnjoj državnoj politici stimuliranja takvih okrupnjavanja. Naime, vlasnici rascjepkanih manjih čestica prije će doći u situaciju da im štete od divljači zahvate više od 5 % njihovih pojedinačnih malih tehnoloških cjelina, nego što će to, baš zbog njihove velike ukupne površine, biti vlasnici okrupnjenih tehnoloških cjelina pa će potonji češće ostajati bez naknade štete.

Kazuističko propisivanje više posebnih situacija u kojima se šteta ne nadoknađuje (čl. 81. ZOL-a 2018.) ne mora nužno biti nomotehnički nedostatak, međutim ako su dostupni alternativni principijelni pristupi, kazuistiku treba izbjegavati. Jedan od mogućih principijelnih i ekonomskopravno uravnoteženih pristupa problematici odgovornosti za štete od divljači koji omogućava ograničavanje odgovornosti lovoovlaštenika i njihovo financijsko rasterećenje, sastoji se od uvođenja oborive zakonske presumpcije o doprinosu oštećenika nastanku štete od 50 %, odnosno presumirane podijeljene odgovornosti lovoovlaštenika (i to njegove objektivne odgovornosti kao imatelja divljači kao opasne stvari) s jedne strane i oštećenika (vlasnika cestovnog motornog vozila, vlasnika poljoprivrednih kultura itd.) u omjeru od 50 % do 50 %^[9].

Klasifikacija šteta sadržana u članku 78. ZOL-a 2018. nije logički dosljedna jer kao kriterij razvrstavanja najprije navodi vrstu štete (šteta na imovini; iako je, u biti, prema sadržaju točke 1. tog članka, riječ o štetama karakterističnim prema njihovu uzroku - divljači), a potom uzrok štete (šteta prouzročena izvođenjem lova) i naposljetku ponovno vrstu štete (šteta na divljači i na lovnogospodrskim i lovnotehničkim objektima; iako je riječ samo o podvrstama imovinske štete). S druge strane, neimovinska šteta uopće se ne spominje. Ako bismo bili krajnje cinični, mogli bismo utvrditi da se time otvora prostor za nagađanja je li zakonodavac želio isključiti mogućnost naknade te vrste štete (jer ako nije, zašto nije spomenuta).

Koliziju pravnih normi sadržanih u članku 76. st. 2. ZOL-a 2018. i članku 50. ZOC-a treba eliminirati kako i ona ne bi postala izvor nejasnoća i različitih tumačenja. To treba učiniti brisanjem članka 50. ZOC-a i njegovom izmjenom.

Na problem otežanog funkcioniranja i prijeteće likvidacije većeg broja lovačkih udruga bilo je nužno reagirati promjenom uređenja odgovornosti za štete od divljači. Novine in favorem lovoovlaštenika postignute su isključivo vezano uz štete na poljoprivrednim kulturama, stoci i sl. kroz propisivanje niza slučajeva u kojima se štete ne nadoknađuju. Nomotehnički iskorak učinjen je uvođenjem pravila o podrednoj primjeni zakona koji uređuje obvezne odnose. U odnosu na bivše pravno uređenje, ukupno gledano, riječ je o blagom poboljšanju. No, popis nedostataka i nejasnoća u novom Zakonu ne daje nam za pravo vjerovati da u budućnosti neće biti teškoća u njegovu tumačenju i primjeni. Nužan je zaključak da novela ZOL-a, kao i njegovi prethodnici, neće imati osobito dug vijek primjene. Nadajmo se da će se time u budućnosti otvoriti prostor za uvođenje nekog uravnoteženijeg, nomotehnički kvalitetnijeg i preventivno poticajnijeg pravnog uređenja odgovornosti za štete od divljači.

 

[1] Nar. nov., br. 99/18 - u nastavku teksta: ZOL 2018., stupio na snagu 17. studenoga 2018. [2]Nar. nov., br. 140/05, 75/09, 153/09, 14/14 i 62/17 - u nastavku teksta: ZOL 2005.
[3] Tako se u Konačnom prijedlogu Zakona o lovstvu obrazlaže: »Dosadašnje zakonsko uređenje predmetnog pitanja nije na zadovoljavajući način riješilo problem, te je dovelo do neujednačene sudske prakse, što je u najvećem broju slučajeva rezultiralo dugotrajnim sudskim procesima neizvjesnog ishoda, ali s konačnim ishodom najčešće na štetu ovlaštenika prava lova. Neujednačenom sudskom praksom i dugotrajnim sudskim postupcima, najčešće na štetu lovoovlaštenika, isti su dovedeni u nezavidni položaj suočeni s visokim odštetama i zateznim kamatama, a nezavidnoj situaciji doprinijela je i nezainteresiranost osiguravajućih kuća za osiguravanjem lovišta, odnosno nametanje visokih polica osiguranja. Zbog svega navedenog došlo se do … mogućeg gašenja mnogih lovačkih udruga i masovnog povrata lovišta, čime bi Ministarstvo i nadležne jedinice područne (regionalne) samouprave bile suočene s obvezama provedbe mjera za sprječavanje šteta na poljoprivrednim kulturama i značajnim izdacima za naknade za povjeravanje mjera čuvanja lovišta.«
[4] Propisi kojima se nameću određeni novi troškovi građanima donose se nakon odvagivanja njihovih političko-marketinških učinaka. Dokazi za tu tezu mogu se pronaći na mnogo primjera. Vezano uz troškove naknada šteta od divljači nezadovoljstvo članova lovačkih udruga nije osobito zabrinjavajuće za političke elite jer lovci čine tek mali dio biračkog tijela, dok bi redistribucija troškova odšteta, npr., na vlasnike cestovnih motornih vozila kao oštećenike zahvatila mnogo veći dio biračkog tijela. S druge strane, redistribucija dijela troškova odšteta na poljoprivrednike kao oštećenike (kao što to upravo i čini ZOL 2018.), također, nije problematična jer poljoprivrednici čine razmjerno mali (i sve manji) dio biračkog tijela. Vidjeti Stokić, Matija; Odgovornost za štete od divljači - ekonomsko pravna perspektiva, Informator, br. 6550 od 21. studenoga 2018., Zagreb.
[5] Predmet ovog članka isključivo je odgovornost za štete koje prouzroči divljač.
[6] Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u nastavku teksta: ZOO.
[7]Članak 50. Zakona o cestama (Nar. nov., br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14 - u nastavku teksta: ZOC) glasi:»(1) Za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje.(2) Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.«
[8] Pojam proizvodno-tehnološke cjeline definiran je u članku 29. st. 4. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Nar. nov., br. 20/18 i 115/18 - u nastavku teksta: ZOPZ) kao dio katastarske čestice, jedna katastarska čestica, skup dijelova katastarskih čestica ili skup katastarskih čestica neposredno povezanih u jednu cjelinu radi racionalnije proizvodnje.Riječ je ponavljanju općeg ograničenja iz članka 79. st. 2. ZOL-a.
[9] Opširnije Stokić, Matija: Odgovornost za štete od divljači – ekonomsko-pravna perspektiva, Informator, br. 6550 od 21. studenoga 2018., Zagreb.