Informator: Gospodine Barbić, svakako najosnovnije pri ugovaranju, posebno kad je riječ o međunarodnim trgovačkim ugovorima, jest sigurnost u sposobnosti ugovornih strana da će ugovoreno doista i izvršiti. U kojoj se mjeri, u praksi, tome poklanja dužna pažnja?

Barbić: Sigurno da je pri svakom poslu potreban dobar ugovor koji će osigurati ravnopravan položaj ugovornih strana, ali pritom treba imati na umu da ugovor nikad ne može značiti stopostotnu sigurnost. Treba voditi računa o nekoliko stvari. Prije svega valja znati sve relevantne okolnosti o suugovaraču, jer ako onaj s kim se ugovara neki posao, nije sposoban ispuniti svoje obveze, ni najbolji ugovor neće pomoći. On može dati pravni instrumentarij za vođenje nekog postupka, ali ako iz bilo kojeg razloga ugovoreno ne može ispuniti, pitanje je može li se ugovorom to nadoknaditi.

Dakle, prva stvar koju treba sigurno utvrditi jest bonitet onoga s kim se ugovor sklapa. Mislim da se u našoj praksi o tome često ne vodi dovoljno računa. Izdvajam one najiskusnije koji već imaju potrebna znanja, posebno kad je riječ o međunarodnim trgovačkim ugovorima. No, većina se upušta u ugovaranje poslova koji mogu biti više ili manje rizični.

Često puta sam čuo izjave da je ugovor sklopljen s tvrtkom koja ima veliki temeljni kapital. To za sigurnost ugovorenog posla baš ništa ne znači. Može posrijedi biti golem temeljni kapital, ali mala imovina i nikakav bonitet i obratno, mali temeljni kapital, ali zadovoljavajuće stanje aktive i pasive i dobar bonitet. Prema tome, kod ugovaranja je prvo i osnovno - temeljito ispitati s kim se ugovara neki posao, svakako prije nego li započnu pregovori. Postoje specijalizirane agencije koje to vrlo uspješno rade, i to nije neki veliki izdatak u odnosu na mogući rizik zbog lošeg ugovora. Taj trošak je svakako zanemariv.

No, moram reći da i tada nije postignuta apsolutna sigurnost. Kod nas se često puta zanemaruje činjenica da podatak o bonitetu mora biti, da tako kažem svjež, jer danas se stanje brzo mijenja i donedavno dobra tvrtka sutra to više nije. Uzmite kao primjer američki ENRON, koji je dugo slovio kao apsolutno dobra tvrtka, a iznenada je propao. Uvijek je važno i nužno temeljito ispitati bonitet onoga s kim se ugovor sklapa i razumno procijeniti kako bi se on mogao kretati za trajanja ugovora.

Najbolji je, da se našalim, onaj ugovor koji se nikad ne vadi iz ladice, jer to znači da se poslovanje odvija na zadovoljavajući način.

Dalje želim naglasiti da svaki ugovor mora sadržavati ono što je razumno predvidivo da se može dogoditi. Zašto kažem predvidivo? Zato jer je ugovorom nemoguće sve predvidjeti, odnosno moguće je to učiniti samo s više ili manje sigurnosti, pa se u tome treba maksimalno angažirati. Život nosi takve situacije u kojima se nešto događa mimo očekivanja.

Osiguranje naplate

Informator: Uz to je od posebnog značaja osiguranje da će ugovoreni posao ili isporučena robna biti i plaćena.

Barbić: Svakako, ako je jedna strana ispunila ugovorenu obvezu, primjerice, isporučila robu u dogovorenom roku, ugovorene kvalitete i u dogovorenoj količini, ima pravo na ugovorenu cijenu. No, to se ne ostavlja slučaju i ugovorom valja precizirati odgovarajuća osiguranja. To je, npr., otvaranje dokumentarnog akreditiva što mora biti ugovorena obveza kupca. Banka tada utvrđuje raspolaže li kupac potrebnim sredstvima i ako je potrebno sklapa s njim ugovor o kreditu, preuzima njegovu mjenicu i si. Dakle, kupac je dužan ispuniti uvjete za otvaranje akreditiva pa je dobro njegovo otvaranje ugovoriti kao uvjet za stupanje ugovora na snagu. Tada nema isporuke ugovorene robe ili pružanja ugovorene usluge bez siguronosti da će to biti plaćeno. No, banka će u tom slučaju ispitati je li kupac solventan, a kada otvori dokumentarni akreditiv i ona je dužnik prema prodava-telju. Ispuni li on svoje obveze kako je ugovorom predviđeno, siguran je da će ugovorenu cijenu i naplatiti. Ako prodavatelj ne odabere dobru banku, ako pristane na plaćanje u određenom roku nakon predaje ugovorenih isprava, npr. mjesec ili dva nakon toga, mogu se dogoditi neugodne stvari, jer kupac tada može stavljati prigovore na kvalitetu isporučene robe, banka može postati rezervirana i počinju neprilike. Obično je tada proda-vatelj u teškoćama pa u praksi dolazi do sniženja ugovorene cijene i si.

Da ponovim, ugovorom mora biti određeno kod koje će se banke otvoriti dokumentarni akreditiv i uz koje uvjete će se banka obvezati na plaćanje, tj. koje dokumente treba prezentirati da bi se isplata obavila. Ako toga nema, ugovor je nepotpun.

Bankovne garancije i jamstva

Informator: U našoj se praksi uz bankovne garancije ipak više govori o bankovnom jamstvu pa i u slučaju prodaje Željezare Sisak to se posebno naglašava.

Barbić: Bankovno jamstvo je obično jamstvo kod kojeg se protiv zahtjeva za plaćanje mogu staviti brojni progovori da ovo ili ono nije u redu, a kod bankovne garancije na prvi poziv nema prigovora. Ako je riječ o klasičnom bankovnom jamstvu, a ne garanciji na prvi poziv, može se dogoditi da banka stavi prigovore kao i druga ugovorna strana. U tom slučaju vjerovnik je prisiljen na parnicu, mora se potruditi da je dobije i tako dokaže da je ispunjen uvjet za plaćanje.

Kod garancije na prvi poziv vjerovnik zahtijeva od banke plaćanje i ona je dužna platiti, osim u slučaju zloporabe. Ako tada dužnik iz ugovora smatra da je time oštećen mora voditi parnicu protiv vjerovnika i ostvariti svoja prava. Banka može odbiti plaćanje ako dokaže zloporabu, što je vrlo složeno i teško pa to banke izbjegavaju ako stvar nije očita jer im zbog neisplate garancije može pasti ugled. Radije koriste mogućnost da se regresiraju od tvrtke za koju su takvu garanciju dale.

Dakle, prijeko je potrebno cjelovito i dobro se osigurati, a to čine oni koji imaju veliko iskustvo i znanje potrebno pri ugovaranju, posebno u međunarodnim poslovima.

Postoji, da tako kažem, svetost ugovora, pacta sunt servanda, ono što je ugovoreno mora se i provesti. Zato ugovor treba sastaviti tako da se obveze i prava što cjelovitije i potpuno jasno preciziraju, te da se predvide rješenja za slučaj ako ih se ne ispuni.

Informator: Koje se nacionalno pravo primjenjuje kod sklapanja međunarodnih ugovora, jer i tu u praksi ima nesnalaženja?

Barbić: Pravo mjerodavno za ugovorni odnos je stvar ugovaranja, pa je uvijek dobro jasno ugovoriti što će se primijeniti na ugovor. Ako se to ne utvrdi u ugovoru, može doći do neugodnih iznenađenja, jer jedna strana može misliti da je osnova njezino domaće pravo, a druga neko drugo. Tada će se u slučaju spora presuditi koje se pravo primjenjuje i to ex post, jer nije bila unaprijed ugovorena primjena nekog prava mjerodavnog za ugovor. Takva situacija može biti riskantna.

Ugovorom se mora urediti mjerodavno pravo i nadležnost arbitraže

To ću ilustrirati primjerom iz jednog arbitražnog spora. Bilo je pitanje primjenjuje li se hrvatsko nacionalno pravo ili pravo jedne druge zemlje suugovarača. Prema kolizionim normama mjerodavnim za posao iz kojega je nastao spor, trebalo je primijeniti naše pravo, ali druga ugovorna strana bila je jedna međunarodna organizacija i arbitraža je zauzela stajalište da se primijeni pravo zemlje u kojoj je sjedište te organizacije. To je bilo suprotno očekivanom rješenju i ja se osobno s njim ne slažem. No, stranke u sporu su se nagodile i tako nije primijenjeno pravo za koje se odlučila arbitraža. Da je donijela odluku, ona ne bi bila onakva kakvu bi trebalo donijeti po našem pravu.

Bitno je da unaprijed nije sporno koje se nacionalno pravo primjenjuje, a korisno je ugovoriti i tko će biti nadležan za rješavanje eventualnih sporova. Kod toga je dobro ugovoriti nadležnost arbitraže.

Kad je u pitanju ugovaranje mjerodavnog nacionalnog prava i nadležnosti arbitraže, moje je mišljenje da, ako se ne može ugovoriti primjena prava vlastite zemlje, treba odabrati pravo neke treće zemlje, a jednako tako postupiti i kad je riječ o izboru arbitraže. Preporučljivo je, primjerice, ugovoriti primjenu švicarskog nacionalnog prava, ili prava zemlje u kojoj je odabrana arbitraža. Ako je arbitraža u Beču, ugovorilo bi se austrijsko pravo, ako je u Zurichu švicarsko pravo. Nama je vrlo prihvatljivo pravo srednjoeuropskih zemalja, jer tom pravnom krugu pripadamo. Francusko i englesko pravo manje nam odgovara, kao i američko.

Informator: Kad se radi o međunarodnim ugovorima i neadekvatni prijevodi mogu dovesti do teškoća.

J.Barbić: Postoji vještina i tehnika pri ugovaranju i nikad nije dobro stavljati prigovore marginalnog značenja, jer jedna od ugovornih strana može nekada namjerno predložiti neke odredbe da bi se o njima raspravljalo i tako zanemarilo neki drugi bitan sadržaj koji joj odgovara i ide u korist. Kod ugovaranja treba biti pažljiv pa i oprezan i sadržaj onoga što je ugovoreno mora ugovornim stranama biti apsolutno jasno Pregovarati na osnovi prijevoda ugovora vrlo je opasno.

U praksi sam naišao na slučaj u kojem su, bilo je to u vrijeme socijalističkog društvenog uređenja, Amerikanci ponudili ugovor u kojemu je bila klauzula Acts of God. Prevoditelj je to preveo kao »čini Božji«, što je izazvalo zbrku, jer je zapravo riječ o višoj sili.

Prijevod i izvornik nisu isto

Pravilo je da se ugovor razmatra uvijek i jedino na temelju teksta na jeziku kojim je pisan izvornik ugovora, a nikako ne na temelju prijevoda. Naravno, razmatranje spomenutog ugovora je otišlo potpuno pogrešnim smjerom, jer u tom sustavu nije bilo prihvatljivo ugovarati na osnovi »čina Božjeg«, a Amerikanci su upravo oko toga vodili duge rasprave iscrpljujući našu stranu i otklanjajući razgovor s bitnih odredbi ugovora. One su površno analizirane i na kraju obostrano prihvaćene. Dakako, nakon što je utvrđeno da je dan krivi prijevod i da se radi o klauzuli »viša sila« uobičajenoj u praksi.

Ponavljam, ugovor se mora analizirati na jeziku na kojem je pisan i ponuđen, a prijevodi mogu služiti samo za interne potrebe. Moram naglasiti i to da se u tijeku pregovaranja pri provođenju ugovora uvijek mora polaziti od izvornog teksta, jer prijevod i izvornik često nisu isto.

Informator: Takvi sastojci ugovora, kakva je klauzula o višoj sili i dr., su i standardizirani.

J.Barbić: Svakako, unošenje određene klauzule je za svaki ugovor bitno, a u pravnim se sustavima zna što ona znači, ali od sustava do sustava u tome mogu biti i razlike. No, pri ugovaranju se to mora jasno definirati pa i odrediti primjerima kad se neka odredba primjenjuje, ako se to već ne može odrediti nekom općom formulacijom. Što je odredba preciznija, to je manja potreba za traženjem rješenja u nekom nacionalnom pravu.

Danas imamo u tom pogledu standardizirane klauzule kojima se olakšava ugovaranje. Neke se odredbe javljaju u praksi gotovo kod svih trgovačkih ugovora, npr. o promjeni ugovora, kod međunarodnih ugovora o jeziku, ugovora o prijenosu prava iz ugovora i tu nema nekih osobitih nejasnoća. To su tehničke norme i to pravnici znaju kao nešto što je već ustaljeno.

Sukus ugovora, pitanja koja su i temelj i povod ugovaranju ostaju, međutim, ugovornim stranama i tu valja biti vrlo precizan, paziti da ne ostanu praznine. Naime, nepotpunost ugovora može jednoj od strana i odgovarati pa u slučaju spora očekuje rješenje arbitraže. U praksi se dogodilo da je jedna ugovorna strana zanemarila priloge ugovoru, pa je na arbitraži u Zurichu saznala da je zapravo ugovorila primjenu općih uvjeta poslovanja o kojima nije ništa znala. Bilo je, naime, riječi o odgovornosti za slučaj neispunjenja ugovora, a u raspravi na arbitraži je temeljem odredaba iz općih uvjeta poslovanja utvrđeno da je bila isključena odgovornost, a da jedna ugovorna strana toga nije bila svjesna, svojom krivnjom, dakako, rekao je J. Barbić na kraju razgovora.