1. O PRAVU NA ŽIVOT I OBVEZI DRŽAVE U CILJU ZAŠTITE ŽIVOTA U USTAVNOM I KONVENCIJSKOM PRAVU
Pravo na život jedno je od temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU, br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - u nastavku teksta: Konvencija). Kršenje toga prava smatra se jednom od najtežih povreda ljudskih prava.

Članak 2. Konvencije zahtijeva od države ne samo da se suzdrži od “namjernog” oduzimanja života, nego i da poduzme odgovarajuće korake kako bi zaštitila živote onih koji su pod njezinom jurisdikcijom. Ta pozitivna obveza uključuje, ponajprije, primarnu dužnost države osigurati pravo na život uspostavljanjem zakonodavnog i administrativnog okvira osmišljenog za učinkovito odvraćanje od prijetnji pravu na život (v., primjerice, Öneryildiz protiv Turske [VV ], br. 48939/99, § 89., presuda od 30. studenoga 2004., te Tkhelidze protiv Gruzije, br. 33056/17, § 48., presuda od 8. srpnja 2021.). Drugo, u odgovarajućim okolnostima postoji dužnost vlasti da poduzmu preventivne operativne mjere za zaštitu osobe čiji je život ugrožen kažnjivim radnjama druge osobe (v., primjerice, Kontrová protiv Slovačke, br. 7510/04, § 49., presuda od 31. svibnja 2007.; Bljakaj i drugi protiv Hrvatske, navedeno, § 104.; te Tkhelidze protiv Gruzije, navedeno, § 48.).

To, međutim, ne znači da se iz te odredbe može izvesti pozitivna obveza sprječavanja svake mogućnosti nasilja (v., primjerice, Tanribilir protiv Turske, br. 21422/93, § 71., presuda od 16. studenoga 2000. te Bljakaj i drugi protiv Hrvatske, navedeno, § 105.). Takva obveza mora se tumačiti tako da vlastima ne nameće nemoguć ili nerazmjeran teret uvažavajući teškoće povezane s radom policije u suvremenim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odluke koje se moraju donijeti glede prioriteta i resursa. Stoga svaka navodna opasnost za život ne može vlastima nametnuti obvezu poduzimanja operativnih mjera radi sprječavanja ostvarenja te opasnosti. Da bi nastala takva pozitivna obveza, mora se utvrditi da su vlasti u relevantnom trenutku znale ili su morale znati za postojanje stvarne i neposredne opasnosti za život točno određene osobe ili osoba od kažnjivog djela treće osobe te da nisu poduzele mjere u okviru svojih ovlasti za koje se razumnom prosudbom moglo očekivati da će se njima ta opasnost izbjeći (tzv. “Osman test” – v. Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23452/94, § 116., presuda od 28. listopada 1998.; te, među ostalima, Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, § 57., presuda od 14. ožujka 2002., Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, br. 46598/06, §§ 52.–53., presuda od 15. siječnja 2009.; Opuz protiv Turske, br. 33401/02, § 129., presuda od 9. lipnja 2009.; Bljakaj i drugi protiv Hrvatske, navedeno, § 106.; Kurt protiv Austrije, navedeno, § 158.). Takve operativne preventivne i zaštitne mjere imaju za cilj izbjeći opasnu situaciju što je brže moguće (v. Kurt protiv Austrije, navedeno, § 178.). Na ta se pitanja može odgovoriti samo u svjetlu svih okolnosti svakog pojedinog predmeta (v. Tkhelidze protiv Gruzije, navedeno, § 48.).

S tim u vezi, Ustavni sud RH smatra da je pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom izričito zajamčeno člankom 58. Ustava. Stoga je ustavna obveza svih zdravstvenih ustanova osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. Zdravstvena zaštita kao temeljno ljudsko pravo podrazumijeva sve oblike pružanja medicinske pomoći sa svrhom postizanja zdravlja čovjeka (v. odluku Ustavnog suda broj: U-I-222/1995 od 9. studenoga 1998., Nar. nov., br. 150/98). Ustavno jamstvo prava na zdravstvenu zaštitu iz članka 58. Ustava ne ostvaruje se neposredno na temelju Ustava, nego se razrađuje zakonima. Kada vlasti odluče smjestiti i zadržati u pritvoru osobu s invaliditetom, trebale bi pokazati posebnu pažnju u jamčenju takvih uvjeta koji odgovaraju posebnim potrebama koje proizlaze iz njezina invaliditeta (v. predmete Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, § 59., presuda od 21. prosinca 2010.; te Hiller protiv Austrije, navedeno, § 48.). Isto vrijedi i za osobe koje su prisilno smještene u psihijatrijske ustanove. U slučaju mentalno bolesnih pacijenata, mora se uzeti u obzir njihova posebna ranjivost (v., mutatis mutandis, predmete ESLJP-a Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 27229/95, § 111., presuda od 3. travnja 2001.; Rivičre protiv Francuske, br. 33834/03, § 63., presuda od 11. srpnja 2006.; Centar za pravna istraživanja u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [Vv], br. 47848/08, § 131., presuda od 17. srpnja 2014.; te Hiller

2. ODLUKA USTAVNOG SUDA RH, U-III-754/2021

2.1. ČINJENICE
U ovom predmetu ustavna tužba (u odnosu na članak 21. Ustava) odbijena je odlukom od 2. ožujka 2023., a ustavnu tužbu podnijeli su srodnici osobe koju je ubila osoba smještena u psihijatrijsku ustanovu u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 948/2017-2 od 25. studenoga 2020.

Tom su presudom potvrđene nižestupanjske presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev drugotužiteljice u odnosu na zdravstvenu ustanovu za liječenje psihijatrijskih bolesnika kojima su tražili isplatu naknade štete u iznosu od 230.000,00 kuna zbog smrti njihova bliskog srodnika kojega je ubila osoba koja je bila smještena u toj ustanovi.

Parnični postupak pokrenut je 14. rujna 1998. tužbom četiriju tužitelja protiv tuženice Psihijatrijske bolnice “Sveti Ivan” iz Zagreba, radi naknade štete. Nakon smrti dvaju tužitelja postupak su nastavile ostale podnositeljice.

Predmet spora je zahtjev podnositeljica (supruge i kćeri sada pok. S. Đ.) da im tuženica naknadi nematerijalnu štetu za duševne boli zbog smrti bliske osobe, kao i materijalnu štetu na ime troškova pogreba, kupnje crnine i podizanja nadgrobnog spomenika za S. Đ., kojega je 18. ožujka 1998. usmrtio pok. Đ. M. Podnositeljice su tužbeni zahtjev temeljile na odgovornosti tuženice za štetu koju je počinila osoba s duševnim smetnjama (članak 164. Zakona o obveznim odnosima – Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO).

U postupku je utvrđeno da je Đ. M. 3. ožujka 1998. primljen na liječenje kod tuženice s dijagnozom povratnog depresivnog poremećaja, prema uputi svojeg nadležnog liječnika zbog pogoršanog psihičkog stanja s gubitkom apetita, nesanicom i teškim suicidalnim mislima; na bolničko liječenje pristao je svojevoljno, bez prinude, da je pri prijamu u bolnicu bio orijentiran, urednog misaonog tijeka, bez psihopatoloških sadržaja. Na vlastiti zahtjev, Đ. M. 11. ožujka 1998., u pratnji supruge i zeta, pušten je na probni adaptacijski povratak kući, a dozvolu za izlaz potpisala je liječnica dr. K. R. K., a vrijeme povratka u bolnicu određeno je za 18. ožujka 1998. Tog dana se Đ. M. traktorom dovezao pred trgovinu ‘Jelen’, pozvao je S. Đ. van iz trgovine te nakon što je on izašao iz trgovine, Đ. M. je iz prikolice izvukao poluautomatsku pušku, repetirao je u smjeru S. Đ. i ispalio jedan hitac, koji ga je pogodio u trbuh, nakon čega je žrtva pala na tlo, a potom je Đ. M. na tjeme glave žrtve prislonio cijev puške i ispalio još jedan hitac, nakon čega se udaljio nekoliko metara i sebi ispalio hitac ispod brade u glavu (dakle, počinio je ubojstvo i samoubojstvo).

Iz iskaza svjedoka liječnika proizlazi da ne postoje upute kojeg se od pacijenata smije pustiti na probni adaptacijski povratak kući i objektivno je nemoguće pratiti i provoditi nadzor nad pacijentom za vrijeme trajanja izlaza iz bolnice kada je u pitanju dobrovoljni pristanak na liječenje, a iz vještačkog nalaza proizlazi da je Đ. M. u cijelosti raspolagao mogućnošću kretanja, izlaska iz bolnice, odlazaka, koji bi bili samo povremeni ili bi značili napuštanje liječenja u potpunosti, da njegovo stanje nije zahtijevalo prisilnu hospitalizaciju, jer je bio kontaktibilan, orijentiran, urednog misaonog tijeka bez psihopatoloških sadržaja. Prijašnje zapaženo agresivno i svadljivo ponašanje kod Đ. M. upućuje na poremećaj osobnosti, koji nikako kao dijagnostička kategorija, ne bi mogao biti razlog prisilne hospitalizacije i takva je osoba u potpunosti slobodna činiti što joj je volja i za vlastita djela odgovarati pred zakonom.

No, u postupanju tuženice došlo je do proceduralne pogreške pri prijamu Đ. M. u bolnicu, jer je nedostajao potpis drugog psihijatra na nalazu kojim se procjenjuje sposobnost bolesnika za pristanak na liječenje.

Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti te zaključio da je tuženica dokazala da je obavila nadzor na koji je obvezna (članak 164. ZOO-a). Naime, iako je u vrijeme štetnog događaja Đ. M. još uvijek pacijent u bolnici jer je otpušten samo na terapijski izlazak, sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da štetni događaj nije rezultat propusta tuženice.

Nakon počinjenog ubojstva provedena je istraga koju su proveli policijski službenici rukovođeni istražnim sucem. U tom postupku saslušana je podnositeljica K. Đ. (23. ožujka 1998.), koja je izjavila da je počinitelj Đ. M. (njihov prvi susjed) bio jedan od najbogatijih stanovnika sela O. kraj V. G., koji je dosta često dolazio u sukobe sa susjedima kad je bio u alkoholiziranom stanju, no nikada nije bio u sukobu s njezinim pok. suprugom. Izjavila je da je počinitelj bio ljubomoran na njih.

Liječnik vještak je u svom nalazu istaknuo da je u vrijeme puštanja s liječenja počinitelja “nije bilo znakova pogoršanja stanja, a time ni potrebe za eventualnom prisilnom hospitalizacijom koja bi eventualno spriječila tijek događaja u obimu u kojem su se zbili”. Također, smatra da ga se moglo pustiti na vikend jer “dijagnoza pod šifrom F 33,0 ukazuje na povratni depresivni poremećaj pri kojem je sadašnja epizoda blaga.”

U obrazloženju presude Vrhovnog suda se, između ostaloga, navodi:

“Naime, prema odredbi članka 164. stavak 1. ZOO za štetu koju prouzroči osoba koja zbog duševne bolesti (...) Krivnja tuženice kao ustanove koja je bila dužna provoditi nadzor nad Đ. M., koji je kao pacijent bio na liječenju u toj ustanovi se pretpostavlja (članak 154. stavak 1. ZOO), a teret dokaza je na toj ustanovi, da dokaže da je obavljala nadzor na koji je obvezna ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora. Što znači da se samo u tom slučaju tuženica može osloboditi odgovornosti za štetu.

U konkretnom slučaju i po shvaćanju revizijskog suda tuženica kao zdravstvena ustanova je dokazala da je brižljivo obavljala nadzor na koji je obvezna i zbog toga nije odgovorna za predmetnu štetu koju je počinio Đ. M.. Tuženica nije odgovorna za štetu koja je nastala, jer je postupala po pravilima struke i nije mogla ništa učiniti da spriječi nastanak štetnog događaja. Naime, Đ. M. je primljen u bolnicu s dijagnozom povratnog depresivnog poremećaja, svojevoljno. S obzirom na takvu dijagnozu kod njega, bolnica nije imala osnove za prisilnu hospitalizaciju. Razlogom prisilne hospitalizacije nije moglo biti niti ranije zapaženo agresivno i svadljivo ponašanje kod njega, jer navedeno upućuje na poremećaj osobnosti, a ne da bi bilo razlogom za prisilnu hospitalizaciju. Dakle, Đ, M. je u cijelosti raspolagao mogućnošću napuštanja bolnice u svakom trenutku. Raspolagao je mogućnošću kretanja, izlaska iz bolnice, odlazaka koji bi bili samo privremeni ili bi značili i napuštanje liječenja u potpunosti. Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, nije bilo nikakvih propusta na strani tuženice u pogledu postupanja prema Đ. M., te je tuženica dokazala da je obavila nadzor na koji je obvezna i da je pružila terapiju pacijentu kakvo je njegovo zdravstveno stanje zahtijevalo. (...) Dakle, dobrovoljni smještaj je smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijskoj ustanovi uz njezin pristanak ili na njezin zahtjev. (...) Protivno navodima revizije, za odluku o tome je li neka osoba bila duševno bolesna, zaostala u umnom razvoju ili zbog kojeg drugog razloga nije bila sposobna rasuđivati, odlučno je stvarno stanje sposobnosti štetnika da pravilno shvati zbivanja oko sebe i na osnovi toga donese odluke koje su prema shvaćanju sredine u kojoj živi pravilne. Suprotno revizijskim navodima, iz utvrđenja u postupku ne bi proizlazilo da se u konkretnom slučaju radilo uopće o situaciji za primjenu odredbe iz članka 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (“Narodne novine” broj 111/97. i 27/98.; u nastavku teksta: ZZODS), jer se radilo o pacijentu čija dijagnoza (povratno depresivni poremećaj) nije zahtijevala prisilnu hospitalizaciju. Pitanje tzv. terapijskog izlaza - dopusta legalno je prihvaćeni terapijski instrument izlaza kao vid reintegracije, jer je jedan od osnovnih ciljeva tretmana u bolnici uspješna postupna reintegracija bolesnika u društvo. Izlaz iz bolnice spada u terapijske postupke psihijatrijskog liječenja. O izlazu iz bolnice odlučuje liječnik psihijatar kao stručna osoba koja je osposobljena za samostalno donošenje procjene stanja svakog pojedinog bolesnika. To obuhvaća i odluku o izlazu pacijenta iz bolnice bez ili u pratnji obitelji. (...) Stoga, kako u konkretnom slučaju proizlazi da je na vlastiti zahtjev Đ. M., u pratnji supruge i zeta, pušten na probni adaptacijski povratak kući, a da bolnica nema mogućnosti uvida u stanje bolesnika kad napusti bolnicu, članovi obitelji su ti koji su bili dužni vršiti nadzor nad njim dok je bio na probnom adaptacijskom izlasku.”

2.2. STAJALIŠTE USTAVNOG SUDA
Podnositeljice su u tužbi i tijekom postupka tvrdile da je postojala odgovornost psihijatrijske ustanove za smrt njihova bliskog srodnika (supruga i oca), kojeg je ubio Đ. M. 18. ožujka 1998. jer ga je psihijatrijska ustanova pustila na probni adaptacijski povratak kući 11. ožujka 1998. Budući da je bio dugogodišnji alkoholičar, koji je na liječenje poslan od svog liječnika te kako je na liječenju proveo svega tjedan dana, smatraju da su ga nadležni liječnici prerano pustili s liječenja. Kako je od prije bila poznata njegova sklonost samoubojstvu (koje je i ostvario 18. ožujka 1998., nakon što je ubio njihova bliskog srodnika), smatraju da ga psihijatrijska ustanova nije smjela pustiti na “dopust” 11. ožujka 1998., u vremenu kada, prema iskazu vještaka, terapija protiv depresije još nije mogla početi djelovati (potrebno je oko tri tjedna da počne djelovati).

Također, smatraju da je ustanova za liječenje psihijatrijskih bolesnika odgovorna jer u trenutku njegova zaprimanja 3. ožujka 1998. nisu bila prisutna dva psihijatra koji su zajednički trebali procijeniti njegovo stanje te odrediti prisilno zadržavanje na temelju članka 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Radi ocjene postoji li odgovornost države odnosno ustanove za liječenje psihijatrijskih bolesnika za nasilnu smrt bliskog srodnika podnositeljica, potrebno je, prije svega, ispitati pravni okvir za zadržavanje osoba kod kojih postoje znakovi agresivnosti (bilo prema sebi ili drugima) koje su rezultat privremene ili trajne duševne bolesti, u medicinskoj stanovi koja je specijalizirana za liječenje takvih osoba, ali koja ujedno služi kao ustanova u kojoj se takve osobe (bilo dobrovoljno ili prisilno) drže izvan mogućnosti neposrednog napada na druge ili sebe.

Postojeći pravni okvir (koji je bio u primjeni 1998., kad je došlo do kobnog događaja) smještaja osoba u ustanove za liječenje osoba s duševnim smetnjama sadržan je u odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koje je Ustavni sud detaljno naveo u svojoj odluci, a širi okvir (europski i međunarodni) pravnog položaja tih osoba detaljno je prikazan u presudi ESLJP-a M. S. protiv Hrvatske (br. 2) (br. 75450/12; §§ 45.-61., od 19. veljače 2015.).

Članak 164. stavak 1. ZOO-a regulirao je odgovornost psihijatrijske ustanove za delikte koje počine osobe za koje su nadležne u vrijeme počinjenja napada na život bliskog srodnika podnositeljica, a iz ustaljene sudske prakse (na koju se poziva i ustavna tužba) proizlazi da se krivnja ustanove koja je dužna provoditi nadzor nad osobom s duševnim smetnjama, koji je kao pacijent bio na liječenju u toj ustanovi, pretpostavlja (članak 154. stavak 1. ZOO-a), a teret dokaza je na toj ustanovi, da dokaže obavljanje nadzora na koji je obvezna ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora. To znači da se samo u tom slučaju ustanova može osloboditi odgovornosti za štetu.

Iz navedenoga proizlazi da je u vrijeme štetnog događaja postojao adekvatan pravni okvir koji je omogućavao smještaj osoba s duševnim smetnjama u ustanove za liječenje, u postupku u kojemu je osigurana sudska zaštita i stalan nadzor nad postupanjem ustanova. Kada se osobe smjeste u takve ustanove, tada ustanove, u načelu, odgovaraju za njihove postupke, osim ako dokažu da su poduzele adekvatan nadzor nad postupanjem osoba na liječenju.

Prema mjerodavnoj praksi (npr. Branko Tomašić i dr.), u nastavku analize ovog predmeta treba ispitati jesu li mjerodavne vlasti znale odnosno jesu li trebale znati za to da imenovani predstavlja rizik za život bliskog srodnika podnositeljica.

Iz prikupljenog materijala u sudskom spisu proizlazi da je Đ. M. bio na bolničkom liječenju zbog depresije (koja nije bila uzrokovana alkoholizmom) i suicidalnih misli. Međutim, niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je 1998. bio agresivan prema pok. S. Đ. ili da mu je upućivao prijetnje smrću. Upravo suprotno, iz iskaza podnositeljice K. Đ. iz 1998. proizlazi da je Đ. M. prijetio mnogima u selu, ali ne i njezinu pok. suprugu. Kao vjerojatan motiv ubojstva S. Đ., prema nalazima vještaka psihijatra i imenovane, jest ljubomora na imovinsko i obiteljsko stanje pok. S. Đ.

Zbog toga se ne može utvrditi da su vlasti znale (ili morale znati) za rizik da Đ. M. na bilo koji način naudi S. Đ.

S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju ne postoje pretpostavke iz kojih bi se moglo zaključiti postojanje obveze da država poduzme odgovarajuće mjere kako bi se smanjila vjerojatnost da Đ. M. usmrti bliskog srodnika podnositeljica nakon puštanja iz ustanove za liječenje psihičkih bolesnika (v. Osman v. the United Kingdom, naprijed citirano, § 116). Utvrđene činjenice ovoga predmeta dovoljne su za stajalište Ustavnog suda da u ovom predmetu nema povrede materijalnopravnog aspekta članka 2. Konvencije jer ne postoji propust mjerodavnih domaćih vlasti da poduzmu sve potrebne i razumne mjere u okolnostima ovoga predmeta da zaštite život imenovanog.

Propusti na koje upozoravaju podnositeljice glede zaprimanja Đ. M. u ustanovu za liječenje psihičkih bolesnika (nedostatak potpisa drugog liječnika), kao i okolnosti njegova ranijeg puštanja iz ustanove, u kontekstu navedenih pozitivnih obveza države prema članku 2. Konvencije, nisu relevantne i ne dokazuju da su u vezi sa smrću njihova bliskog srodnika.

3. PREDMET ESLJP-A, BRANKO TOMAŠIĆ I DR. PROTIV HRVATSKE
Sa slučajem iz opisanog predmeta Ustavnog suda RH, neposredno je vezan predmet ESLJP-a Branko Tomašić i dr. protiv Hrvatske (presuda od 15. siječnja 2009., Zahtjev br. 46598/06.). U tom predmetu činjenice su sljedeće:

• kći i unuku podnositelja ubio je kćerin bivši suprug, a ubio je i sebe

• prije toga često im je prijetio - u kaznenom postupku osuđen je na 5 mjeseci zatvora i obvezno psihijatrijsko liječenje za vrijeme služenja kazne

• podnositelj se žalio da država nije ispunila pozitivnu obvezu sprječavanja smrti njegove kćeri i unuke i da nije provela temeljitu istragu sa svrhom utvrđivanja moguće odgovornosti državnih agenata za njihovu smrt

• Vlada je tvrdila da podnositelj nije iscrpio pravna sredstva, konkretno trebao je, među ostalim, pokrenuti parnični postupak radi naknade štete i podnijeti kaznenu prijavu

• ESLJP je pošao od stajališta da glede materijalnog aspekta čl. 2. Konvencije zbog propusta države da poduzme pozitivne mjere za zaštitu života, mogućnost dobivanja novčane naknade za smrt osobe općenito, u normalnim okolnostima, predstavlja odgovarajuće i dovoljno pravno sredstvo

• u okolnostima ovog slučaja, jer nitko od državnih agenata nije utvrđen odgovornim, parnica za naknadu štete ima male izglede za uspjeh

• što se tiče kaznenog postupka, ESLJP ne vidi kako bi dodatni kazneni postupak uz onaj koji je u povodu ubojstava proveden po službenoj dužnosti doveo do drukčijeg ishoda

• u materijalnom aspektu članka 2. Konvencije utvrđena je povreda - uz primjenu Osman testa (kod kojega se ispituje jesu li nadležna državna tijela znala ili morala znati da prijeti opasnost za život neke osobe od druge privatne osobe; ako su znale ili morale znati - jesu li poduzele sve razumne korake da spriječe smrt ili ozljedu koja je mogla završiti smrću), uz sljedeće zaključke:

- psihijatrijsko vještačenje provedeno u okviru kaznenog postupka vođenog zbog prijetnji nesumnjivo je pokazalo da su domaće vlasti bile svjesne ozbiljne prijetnje o ugrožavanju života i da su trebale poduzeti sve razumne korake za njihovu zaštitu

- u procjeni jesu li poduzeti svi razumni koraci ESLJP je utvrdio: nije provedena pretraga stana i vozila počinitelja iako je više puta prijetio da ima bombu, psihijatrijsko vještačenje pokazalo je ozbiljnu bolest, no psihijatrijski tretman nije nastavljen nakon izlaska iz zatvora niti je načinjena psihijatrijska procjena prije njegova puštanja, uz to nije dostavljena dokumentacija vezana uz vještačenje, propisi koji se odnose na mjeru obveznog psihijatrijskog vještačenja općeniti su i sve je prepušteno diskrecijskoj ocjeni zatvorskih vlasti.

U odnosu na postupovni aspekt članka 2. Konvencije, ESLJP je zaključio:

- mora postojati neka vrsta djelotvorne službene istrage kada su pojedinci ubijeni od državnih agenata ili privatnih osoba

- ESLJP je ispitao pozitivnu obvezu istrage eventualne odgovornosti kojeg od državnih agenata uključenih u cijeli postupak

- ako smrt nije izazvana namjerno, pozitivna obveza ne zahtijeva nužno provođenje kaznenog postupka, već, kao u slučaju liječničkog nemara, to može biti (samo) parnični, odnosno parnični i kazneni/disciplinski postupak

- budući da prigovor podnositelja nije osobna odgovornost kojeg od državnih agenata (osoba koje rade za državu ili se može zaključiti da djeluju u tom svojstvu) u svjetlu svih okolnosti, ESLJP nije smatrao potrebnim ispitati postupovni aspekt članka 2. Konvencije zasebno.

4. ZAKLJUČNO
Osim opće obveze zaštite svih koji se nalaze pod zaštitom određene države, pod odgovarajućim okolnostima postoji dužnost vlasti da poduzme preventivne operativne mjere za zaštitu osobe čiji je život ugrožen kažnjivim radnjama druge osobe.

To ne znači da postoji pozitivna obveza države sprječavanja svake mogućnosti nasilja. Takva obveza mora se tumačiti tako da se vlastima ne nameće nemoguć ili nerazmjeran teret uvažavajući teškoće povezane s radom policije u suvremenim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odluke koje se moraju donijeti glede prioriteta i resursa.

Stoga svaka navodna opasnost za život ne može vlastima nametnuti obvezu poduzimanja operativnih mjera radi sprječavanja ostvarenja te opasnosti.

Da bi nastala takva pozitivna obveza, mora se utvrditi da su vlasti u relevantnom trenutku znale ili su morale znati za postojanje stvarne i neposredne opasnosti za život točno određene osobe ili osoba od kažnjivog djela treće osobe te da nisu poduzele mjere u okviru svojih ovlasti za koje se razumnom prosudbom moglo očekivati da će se njima ta opasnost izbjeći (tzv. “Osman test”).

U konkretnom predmetu Ustavnog suda utvrđeno je da je počinitelj zločina bio na bolničkom liječenju zbog depresije i suicidalnih misli, ali niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je 1998. bio agresivan prema pok. žrtvi ili da joj je upućivao prijetnje smrću.

Upravo suprotno, iz iskaza podnositeljice proizlazi da je počinitelj zločina prijetio mnogima u selu, ali ne i njezinu pok. suprugu. Kao vjerojatan motiv ubojstva žrtve, prema nalazima vještaka psihijatra, jest ljubomora na njegovo imovinsko i obiteljsko stanje.

Zbog toga se ne može utvrditi da su vlasti znale (ili morale znati) za rizik da počinitelj na bilo koji način naudi žrtvi.

S obzirom na utvrđeno, da u tom slučaju ne postoje pretpostavke iz kojih bi se moglo zaključiti postojanje obveze da država poduzme odgovarajuće mjere kako bi se smanjila vjerojatnost da počinitelj usmrti bliskog srodnika podnositeljica nakon puštanja iz ustanove za liječenje psihičkih bolesnika.

U predmetu Branko Tomašić i dr. protiv Hrvatske, suprotno prvom slučaju, utvrđena je povreda materijalnog aspekta članka 2. Konvencije jer je utvrđeno da je počinitelj zločina žrtvama dugo prijetio, za to je bio i kazneno osuđen.

Psihijatrijskim vještačenjem provedenim u okviru kaznenog postupka vođenog zbog prijetnji žrtvama nesumnjivo je pokazalo da su domaće vlasti bile svjesne ozbiljne prijetnje o ugrožavanju života i da su trebale poduzeti sve razumne korake za njihovu zaštitu.

U procjeni jesu li poduzeti svi razumni koraci ESLJP je utvrdio: nije provedena pretraga stana i vozila počinitelja iako je više puta prijetio da ima bombu, iako je psihijatrijsko vještačenje pokazalo da ima ozbiljnu bolest, psihijatrijski tretman nije nastavljen nakon izlaska iz zatvora niti je načinjena psihijatrijska procjena prije njegova puštanja na slobodu, kada je počinio zločine prema bivšoj supruzi i kćeri.