Sredstvima dugotrajne imovine se tijekom vremena, korištenjem, uništavanjem ili zastarijevanjem, smanjuje uporabna vrijednost. Amortizacija sredstava dugotrajne imovine zapravo odražava trošenje tih sredstava tijekom njihova vijeka upotrebe. Budući da je postupno iskorištavanje ekonomskih koristi dugotrajne imovine povezano s njezinim korištenjem i ostvarivanjem prihoda, znači da i sam raspored ukupnog amortizacijskog iznosa na pojedine godine u vijeku upotrebe treba omogućiti što objektivnije sučeljavanje amortizacije, kao rashoda, s ostvarenim prihodima. Stoga se troškovi pribavljanja dugotrajne imovine koja se amortizira raspoređuju kroz cijeli predviđeni korisni vijek trajanja imovine. Obračun amortizacije prestaje kad se neto knjigovodstveni iznos svede na nulu, tj. kad se ispravak vrijednosti izjednači s troškom nabave. Za imovinu koja je privremeno izvan upotrebe (zbog zastoja u proizvodnji, proizvodne preorijentacije i si.), u pravilu, ne prestaje obračun amortizacije. Kod imovine kod koje intenzitet i duljina korištenja tijekom uporabe utječe na vijek uporabe treba procijeniti utječe li privremeno nekorištenje na produljenje prethodno procijenjenog vijeka uporabe. Za imovinu koja je trajno izvan uporabe, tj. koja je izgubila perspektivu korištenja prestaje obračun amortizacije. O tim i svim drugim aspektima amortizacije autorica piše u nastavku teksta ovog članka.