Sud Europske unije¹ vrhovna je institucija u pravnom sustavu Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU). Sud EU jedan je od sedam institucija izrijekom navedenih u članku 13. Ugovora o EU². Sud EU, danas u nešto izmijenjenom uređenju, postoji od samog početka europske integracije, tj. stupanja na snagu Ugovora o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik iz 1951.³ 

Usporedno s osnivanjem novih »zajednica« -
 Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za atomsku energiju (EURATOM) - stupanjem na snagu Rimskih ugovora iz 1957.⁴, države članice su odlučile utemeljiti jedinstvenu sudsku instanciju za sve tri zajednice, tj. Sud Europskih zajednica.⁵ 

Nadležnost Suda EU danas pokriva široko područje, od carinske unije, zaštite tržišnog natjecanja, javne nabave, tržišta kapital, poreznog prava, intelektualnog vlasništva, poljoprivredne politike, do pitanja međunarodnog građanskog procesnog prava u postupku priznanja i ovrhe odluka sudova jedne države članice u drugoj i mnogih drugih.

U ovom radu ukratko ćemo objasniti organizaciju, nadležnosti i postupak pred Sudom EU, kao i međusobni odnos različitih sudskih instancija.

Ustrojstvo Suda EU obuhvaća tri sudske instancije: Europski sud, Opći sud i Službenički sud koji ima status specijaliziranog suda priključenog Općem sudu. Pri Općem sudu mogu se osnivati i drugi specijalizirani sudovi za pojedina pravna područja.

Europski sud ima 27 sudaca¹³ i osam nezavisnih odvjetnika¹⁴. Suci i nezavisni odvjetnici imenuju se konsenzusom vlada država članica, a mandat im traje šest godina.¹⁵ Mandat sudaca i nezavisnih odvjetnika tako je raspoređen da se svake tri godine zamjenjuje polovica sudaca i nezavisnih odvjetnika da bi se osigurao kontinuitet u radu. S obzirom na neparan broj sudaca, naizmjence se izmjenjuje jednom 14, a drugi puta 13 sudaca, a kod nezavisnih odvjetnika svaki se put mijenjaju po četiri nezavisna odvjetnika.¹⁶ Suci i nezavisni odvjetnici se, međutim, mogu ponovno imenovati neograničeni broj puta. Kandidati za suce i nezavisne odvjetnike moraju pružati maksimalna jamstva neovisnosti te ispunjavati uvjete za imenovanje na najviše sudačke funkcije u zemlji iz koje dolaze ili imati status općepriznatog pravnog autoriteta.¹⁷ 

Novost u postupku imenovanja sudaca prema Lisabonskom ugovoru je sudjelovanje posebnog odbora od sedam članova koji daje pravno neobvezujuće mišljenje o kandidatima za suce Europskog i Općeg suda.¹⁸

Suci između sebe biraju predsjednika Europskog suda za razdoblje od tri godine, a moguć je i višestruki uzastopni mandat. Predsjednik vodi poslove i službe Europskog suda, predsjeda plenarnim sjednicama i sjednicama velikog vijeća te imenuje suca izvjestitelja u svakom novom predmetu.¹⁹

Nezavisni odvjetnici obrazloženim pisanim mišljenjima u obliku zaključaka²⁰ pomažu Europskom sudu u pravnoj analizi predmeta. Nakon izmjena koje je donio Ugovor iz Nice²¹, Europski sud može radi ubrzanja postupka odlučiti da se u konkretnom predmetu sudi bez zaključaka nezavisnog odvjetnika ako se utvrdi da je pravni problem već dovoljno razjašnjen postojećom sudskom praksom.²² 

Nezavisni odvjetnici imaju isti status kao i suci Europskog suda, ali ne smiju sudjelovati u vijećanju i glasovanju pri donošenju odluka, osim kad se radi o administrativnim pitanjima.²³ Za svaku godinu Sud određuje jednog nezavisnog odvjetnika koji odlučuje o raspodjeli predmeta nezavisnim odvjetnicima te poduzima nužne mjere u slučaju nenazočnosti ili spriječenosti jednog od njih.²⁴

Administrativnim poslovima Europskog suda upravlja tajništvo²⁵ čije poslovanje vodi tajnik Europskog suda²⁶.

Ukupan broj predmeta u radu na Europskom sudu dijeli se na 27 sudaca koji sude u različitim sastavima Suda.²⁷ Sud može odlučivati u pojedinim predmetima u plenarnoj sjednici, velikom vijeću od trinaest sudaca²⁸ te u vijećima od pet²⁹ ili tri suca. U plenarnoj sjednici³⁰ Europski sud odlučuje u posebnim slučajevima, predviđenim Statutom Suda EU,³¹ ili kad sâm smatra da se radi o iznimno važnom pitanju.³² Sud zasjeda u velikom vijeću³³ kad država članica ili institucija EU koja je stranka u postupku to traži, odnosno ako to zahtijevaju težina, važnost ili osobite okolnosti predmeta. U ostalim predmetima sudi se u vijećima od pet ili tri suca, što je najčešće slučaj. U svakom vijeću Europskog suda, suci - članovi vijeća - biraju između sebe predsjednika vijeća. Mandat predsjednika vijeća od pet sudaca traje tri godine, a predsjednika vijeća od tri suca godinu dana. Ista osoba može se ponovno birati za predsjednika vijeća još samo na jedan uzastopni mandat.

U svakom predmetu, predsjednik Europskog suda imenuje suca izvjestitelja, od trenutka kad je zaprimljen zahtjev.³⁴ U predmetu u kojem je imenovan, sudac izvjestitelj obavlja najveći dio posla: priprema prethodno izvješće³⁵, nacrt odluke itd. dok ostali suci - članovi vijeća - sudjeluju na raspravama te u vijećanju i glasovanju. 

Unutar kabineta suca izvjestitelja, predmete vode sudski savjetnici (référendaires) koji pravno i činjenično obrađuju predmet uz stalni nadzor i upute suca. Suci su u stalnom kontaktu sa sudskim savjetnicima, a unutar kabineta redovito se sastaju, barem jednom tjedno. Na svakog suca Europskog suda dolaze po tri ili četiri sudska savjetnika.³⁶ Iako neposredni posao na predmetu rade sudski savjetnici, samo sudac može sudjelovati u općim sjednicama i raspravama Europskog suda te vijećanju i glasovanju o odluci.³⁷

Opći sud osnovan je Odlukom Vijeća EZ od 24. listopada 1988.³⁹ te trenutno ima 27 sudaca³⁹. Za razliku od broja sudaca Europskog suda koji je fiksno određen brojem država članica EU, izmjenama Statuta Suda EU može se predvidjeti i veći broj sudaca Općeg suda.⁴⁰ Na izbor sudaca primjenjuju se ista pravila kao i na izbor sudaca Europskog suda. Opći sud nema stalne nezavisne odvjetnike, nego funkciju nezavisnih odvjetnika obavljaju suci koji se na tu dužnost imenuju ad hoc, ako se za to pokaže potreba u određenom predmetu.⁴¹ Kandidati za suce Općeg suda moraju pružati maksimalna jamstva neovisnosti te ispunjavati uvjete za imenovanje na visoke (ne i najviše) sudačke funkcije. Opći sud ima posebno tajništvo dok ostale službe dijeli s Europskim sudom. Postupak je uređen posebnim pravilima⁴², a sastav suda je, uz iznimku suca pojedinca, uređen identično kao kod Europskog suda.⁴³

Ugovorom iz Nice uvedena je mogućnost osnivanja specijaliziranih sudskih vijeća⁴⁴ pri Općem sudu (tadašnjem Prvostupanjskom sudu). Prema uređenju iz Lisabonskog ugovora, novi specijalizirani sudovi pri Općem sudu⁴⁵ mogu se osnovati uredbom Europskog parlamenta i Vijeća na prijedlog Komisije, uz mišljenje Europskog suda ili pak na zahtjev Europskog suda i uz mišljenje Komisije.⁴⁶

U skladu s ovlasti iz članka 225.a Ugovora o EZ, Vijeće EU je 2. studenoga 2004. donijelo odluku o osnivanju Službeničkog suda EU⁴⁷ koji je počeo s radom krajem 2005.⁴⁸

Službenički se sud sastoji od sedam sudaca⁴⁹, a nadležan je za sporove između Europske unije kao poslodavca i svih službenika koji rade u tijelima EU.⁵⁰ Službenički sud sudi u svim sastavima kao i Opći sud, osim što u njemu, zbog manjeg broja sudaca, ne postoji veliko vijeće.

Službenički sud zasad je jedini specijalizirani sud pri Općem sudu, a postoje najave da bi se mogao osnovati i specijalizirani sud za zaštitu patenata.

Nadležnost Suda EU određena je, ponajprije, primarnim pravom EU, odnosno Osnivačkim ugovorima (Ugovor o funkcioniranju EU, Ugovor o EU i Ugovor o EURATOM-u), te drugim međunarodnim ugovorima⁵¹ i sekundarnim pravom EU⁵². Nadležnost se ostvaruje u okviru postupka u povodu prethodnog pitanja i različitih kategorija tužbi. 

Budući da od osnivanja novih sudskih instancija - Prvostupanjskog odnosno Općeg suda i Službeničkog suda - Sud EU ne djeluje kao jedna institucija. U prikazu pojedinih nadležnosti upućuje se na nadležnost odgovarajuće sudske instancije unutar Suda EU. Pritom valja imati na umu da je unutarnja funkcionalna nadležnost uređena tako da Opći sud odlučuje o žalbama protiv odluka Službeničkog suda, a Europski sud kao najviša sudska instancija unutar Suda EU odlučuje u povodu žalbi protiv odluka Općeg suda, odnosno o reviziji protiv drugostupanjskih odluka Općeg suda, donesenih u povodu žalbi protiv odluka Službeničkog suda.⁵³

Europski je sud nadležan za tumačenje Osnivačkih ugovora te tumačenje i odlučivanje o valjanosti akata institucija, tijela, ureda i agencija EU. 

U pravnim sustavima država članica pravo EU ponajprije moraju primjenjivati sudovi i upravna tijela država članica.⁵⁵ Unutar EU, na razini država članica ne postoje posebni europski sudovi niti posebna europska upravna tijela, kao što je to u saveznim državama poput SAD-a. Upravo su sudovi država članica sudovi prvog stupnja, odnosno općenadležni sudovi za primjenu prava EU.⁵⁶ 

Kako bi se u takvim uvjetima osigurala ujednačenost u tumačenju i učinkovita primjena prava EU, tako nacionalni sudovi⁵⁷ mogu, a najviše sudske instancije moraju prekinuti postupak i postaviti prethodno pitanje Europskom sudu ako neka norma europskog prava nije dovoljno jasna ili ako postoji sumnja u njezinu valjanosti. 

Nekoliko važnih načela europskog prava postavljeno je baš u postupcima u povodu prethodnog pitanja, koje su pokrenuli najniži nacionalni sudovi.⁵⁸ Također, iz godišnjeg izvješća Europskog suda proizlazi da najveći broj prethodnih pitanja dolazi upravo od nižih instancija.⁵⁹

U postupku, u povodu prethodnog pitanja, Europski sud daje odgovor u obliku presude ili obrazloženog rješenja⁶⁰, a tumačenje Europskog suda obvezujuće je za nacionalni sud u predmetu u kojem je postavio pitanje. Odluke Suda prema načelu precedentnog prava vezuju i sve druge nacionalne sudove kad odlučuju o istom pitanju. 

U sustavu prava EU, Europska komisija (u nastavku teksta: Komisija) i sve države članice imaju ulogu čuvara prava EU. Komisija i države članice nadziru provedbu obveza koje proizlaze iz različitih pravnih izvora EU. Ako Europska komisija ili država članica smatraju da neka od država članica nije ispunila obveze na temelju europskog prava, svaka od njih može od Europskog suda tražiti utvrđenje neispunjenja od strane te države. 

Prije nego li što tuži državu članicu, Komisija mora sastaviti obrazloženo mišljenje i poslati ga državi članici koju namjerava tužiti. Država članica mora odgovoriti na pritužbe iskazane u mišljenju Komisije pa ako u određenom roku država ne bi ispravila utvrđene nesuglasnosti s pravom EU, Komisija može pokrenuti postupak pred Europskim sudom.⁶² 

S druge strane, država članica kao tužitelj mora prije podnošenja tužbe Sudu pokrenuti postupak pred Komisijom. U tom slučaju, tek ako Komisija ne sastavi mišljenje u roku tri mjeseca, država članica može izravno podnijeti tužbu Sudu. Predmeti u kojima jedna država članica tuži drugu su zbog određene solidarnosti u neispunjavanju obveza vrlo rijetki.⁶³ U praksi, države članice češće sudjeluju kao umješači u postupku koji pred Sudom pokrene Komisija. 

Ako Sud utvrdi neispunjenje obveze, država članica dužna je prekinuti protupravno stanje bez odgode. U slučaju da se država ogluši o naredbu sadržanu u presudi, Sud u novom postupku, koji pokreće Komisija, može naložiti plaćanje novčane kazne ili sudskih penala za svaki dan zakašnjenja.

Jedna od zadaća Suda EU je kontrola zakonitosti svih akata institucija i tijela EU, osim preporuka i mišljenja. Drugim riječima, kontrolira se samo zakonitost pravnoobvezujućih akata: uredaba, smjernica i odluka.⁶⁵ Postupak se može pokrenuti zbog nenadležnosti, postupovnih povreda, povrede Ugovora i svakog pravnog pravila koje se odnosi na njegovu primjenu te izvrtanja vlasti (détournement de pouvoir). Tužba za poništaj mora se podnijeti u roku dva mjeseca od objave akta, dostave ili od dana kad je tužitelj saznao za akt.

Nakon proteka roka od dva mjeseca, svaka stranka može i posredno napadati akt tako da osporava druge, pojedinačne akte ili mjere poduzete na osnovi nezakonitog općeg akta. O tom prigovoru nezakonitosti, međutim, može odlučivati samo Europski sud te se pred nacionalnim sudovima opći akt može osporavati samo u postupku u povodu prethodnog pitanja.⁶⁶

Od 1989. Europski sud u ovom području dijeli nadležnost s Prvostupanjskim odnosno Općim sudom. Europski sud nadležan je za tužbe država članica protiv Europskog parlamenta, Vijeća ili obje institucije zajedno, protiv Komisije kad odlučuje o namjeri sudjelovanja jedne države članice u pojačanoj suradnji⁶⁷ te za sporove između institucija EU.⁶⁸ Za ostale postupke država članica protiv akata Komisije kao i druge izravne tužbe (za poništaj, zbog šutnje administracije ili radi naknade štete) koje podnesu fizičke osobe i države članice, nadležan je Opći sud.⁶⁹

U određenim slučajevima predviđenim Ugovorom o funkcioniranju EU, Europski parlament, Vijeće ili Komisija obvezatni su postupati u nekom pitanju iz njihove nadležnosti. Ako se navedene institucije ogluše o takvu obvezu postupanja, države članice i druge institucije mogu pokrenuti postupak pred Sudom EU radi utvrđenja povrede obveze na postupanje. 

Prije podnošenja tužbe Sudu EU, tužitelj mora pozvati instituciju koja nije donijela akt ili koja nije učinila neku drugu propisanu radnju da poduzme propuštenu radnju te ako ona niti nakon dva mjeseca od tog poziva ne otkloni nezakonito stanje neaktivnosti, tužitelj u daljnjem roku od dva mjeseca može podnijeti tužbu. Kad se utvrdi nezakonitost propuštanja, institucija mora poduzeti odgovarajuće mjere da se ta nezakonitost otkloni.⁷¹ 

Funkcionalna nadležnost za tužbu zbog šutnje administracije podijeljena je unutar Suda EU između Europskog suda i Općeg suda, prema istim kriterijima kao kod tužbe za poništaj, osim što fizičke osobe ne mogu podnijeti tužbu, nego samo pritužbu Općem sudu.<sup>72


* Odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri 
1 Engl. Court of Justice of the European Union; fr. Cour de justice de l’Union européenne, njem. Gerichtshof der Europäischen Union, prema nekim autorima naziv Europski sud (prof. S. Rodin) et al. 
2 Čl. 5. Ugovora o EU, prije izmjena iz Lisabonskog ugovora i čl. 7. Ugovora o Europskoj zajednici (u nastavku teksta: EZ), Europska središnja banka i Revizorski sud nisu bili izrijekom uključeni u temeljne institucije EU. Izvorni Ugovor o EU potpisan je u Maastrichtu 7. veljače 1992., a stupio je na snagu 1. studenoga 1993. (Sl. l. EU, br. C 191 od 29. srpnja 1992.). Ugovorom o EU uspostavljena su tzv. tri stupa europske integracije koja su obuhvaćala a) Europsku zajednicu, b) suradnju u obrani te c) suradnju u pravosuđu i unutarnjim poslovima. 
3 Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik potpisan je 18. travnja 1951. u Parizu, a stupio je na snagu 23. srpnja 1952. Ugovor više nije na snazi od 23. srpnja 2002., nakon što je istekao rok od 50 godina na koji je Ugovor sklopljen. 
4 Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju potpisani su 25. ožujka 1957. u Rimu. Ugovor o EEZ stupio je na snagu 1. siječnja 1958. Ugovorom o EU izmijenjen je naziv EEZ u Europsku zajednicu. Izvorni tekst izmijenjenog i dopunjenog Ugovora o EZ iz 1992., objavljen je u Sl. l. EU, br. C 224 od 31. kolovoza 1992. 
5 Konvencija o određenim zajedničkim institucijama Europskih zajednica, potpisana u Rimu 25. ožujka 1957. Do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009., stari se naziv nije mijenjao premda je pojam Europskih zajednica postao izlišan još 1993. stupanjem na snagu Ugovora o EU. 
6 Engl. Court of Justice of the European Communities, fr. Cour de justice des Communautés européennes, njem. Gerichtshof der Europäischen Gemeinschaften. 
7 Engl. Court of First Instance, fr. Tribunal de première instance, njem. Gericht erster Instanz. 
8 Engl. Civil Service Tribunal, fr. Tribunal de la fonction publique, njem. Gericht für den öffentlichen Dienst. 
9 Lisabonskim ugovorom znatno su izmijenjeni Ugovor o EU i Ugovor o EZ, kojemu je naziv promijenjen u Ugovor o funkcioniranju EU (pročišćeni tekst ugovora objavljen je u Službenom listu EU br. C 83 od 30. ožujka 2010.). U oba ugovora nova enumeracija članaka je potpuno zamijenila staru pa se radi boljeg snalaženja u starijoj literaturi u citatima još uvijek pozivamo i na staru enumeraciju Ugovora o EU i Ugovora o EZ. Ugovor iz Lisabona (Sl. l. EU, br. C 306 od 17. prosinca 2007.) potpisan je 13. prosinca 2007., a stupio je na snagu 1. prosinca 2009. 
10 Engl. Court of Justice, fr. Cour de justice, njem. Gerichtshof. U literaturi se ponekad nazivi europskih i međunarodnih sudskih institucija prevode kao »sud pravde« što nije posve u duhu hrvatskog jezika. Pojam »sud pravde« nastao je kao pomalo nespretan prijevod s engleskog »court of justice« ili francuskog »cour de justice« (npr. Međunarodni sud pravde -
International Court of Justice) gdje izdvojene riječi »court«, odnosno »cour« imaju značenje »dvor« dok riječ »justice« znači »pravda«. Sintagma »court of justice«, odnosno »cour de justice« na hrvatski se jednostavno prevodi kao »sud«, što potvrđuju i odgovarajući nazivi europskih sudskih institucija na slovenskom i bugarskom jeziku: Evropsko sodišče i Splošno sodišče, odnosno Съд Европейския съюз (transliterirano: S’d Evropejskija s’juz) i Общ съд (Obšt s’d). Njemački naziv »Gerichtshof« doslovno bi značio »sudski dvor«, što također nije u duhu hrvatskog jezika premda su ga prihvatili u zapadnim slavenskim jezicima - češkom (Soudní dvůr) i slovačkom (Súdny dvor). 
11 Engl. General Court, fr. Cour générale, njem. Gericht. 
12 Čl. 19. st. 1. Ugovora o EU. 
13 Čl. 19. st. 2. Ugovora o EU. 
14 Engl. Advocate General, fr. avocat général, njem. Generalanwalt; čl. 252. Ugovora o funkcioniranju EU. 
15 Čl. 253. st. 1. Ugovora o funkcioniranju EU. 
16 Čl. 9. Statuta Suda EU (najnovija verzija Statuta Suda EU objavljena je u Sl. l. EU, br. C 83 od 30. ožujka 2010. kao Protokol br. 3 uz Ugovor o funkcioniranju EU). 
17 Čl. 19. st. 2. Ugovora o EU, odnosno čl. 253. Ugovora o funkcioniranju EU. 
18 Čl. 255. Ugovora o funkcioniranju EU. 
19 Čl. 8. i čl. 9. st. 2. Pravila postupka (posljednja verzija pročišćenog teksta Pravila postupka objavljena je u Sl. l. EU, br. C 177 od 2. srpnja 2010.). 
20 Eng. i fr. conclusions, njem. Schlussanträge; čl. 252. st. 2. Ugovora o funkcioniranju EU. 
21 Ugovor iz Nice potpisan je 26. veljače 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2003. (Sl. l. EU, br. C 80 od 10. ožujka 2001.). Ugovorom iz Nice provedena je institucionalna reforma uoči pristupa 10 novih država članica 2003. Vidjeti Jasna Omejec: Vijeće Europe i Europska unija, Novi informator, 2008., str. 142. 
22 Čl. 20. st. 5. Statuta Suda EU. 
23 Čl. 27. st. 7. Pravila postupka. Zabrana sudjelovanja bilo koga, osim sudaca, u vijećanju se apsolutno provodi tako da se odnosi i na tajnika Europskog suda pa u tom slučaju zapisnik vodi sudac s najmanjim stažem na Sudu (čl. 27. st. 8. Pravila postupka). U tom smislu je funkcija nezavisnog odvjetnika na Europskom sudu premašila i svoj francuski model. Naime, Europski sud za ljudska prava je dosadašnju ulogu nezavisnih odvjetnika (avocats généraux) i povjerenika vlade (commissaires du gouvernement) u Francuskoj ocijenio protivnom Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda upravo zbog njihovog sudjelovanja u vijećanju i glasovanju pri donošenju odluke u određenoj pravnoj stvari, v. presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu, br. 39594/98 Kress protiv Francuske od 7. lipnja 2001. (http://echr.coe.int - HUDOC), osobito točka 86 presude. 
24 Čl. 10. st. 1. i 2. Pravila postupka. Trenutno je to nezavisni odvjetnik Paolo Mengozzi iz Italije. 
25 Engl. registry,fr. greffe, njem. Kanzlei. 
26 Engl. registrar, fr. greffier, njem. Kanzler. 
27 Engl. formations of the Court, fr. formations de jugment, njem. Spruchkörper. 
28 Izvorno rješenje od jedanaest sudaca predviđeno Protokolom, br. II Ugovora iz Nice o Statutu Europskog suda, izmijenjeno je Odlukom Vijeća ministara od 19. travnja 2004. o izmjenama čl. 16. i 17. protokola o Statutu Suda, Sl. l., EU br. L 132 od 29. travnja 2004. U sastav velikog vijeća ulaze predsjednik Europskog suda, predsjednici svih vijeća od pet sudaca, sudac izvjestitelj te određeni broj sudaca, potreban da se dosegne 13, v. čl. 11.b Pravila postupka. 
29 U skladu s protokolarnim redom suci su podijeljeni u osam vijeća od pet sudaca. Podrobni sastav svih vijeća može se provjeriti na stranicama Suda EU: http://curia.europa.eu/jcms/jcms/Jo2_7029/ 
30 Engl. Full court, fr. assemblée plénière, njem. Plenum. 
31 Primjerice, kad odlučuje o odgovornosti Europskog pučkog pravobranitelja, člana Europske komisije itd. (čl. 16. st. 4. Statuta Suda EU). 
32 Čl. 16. st. 5. Statuta Suda EU. 
33 Engl. Grand Chamber, fr. grande chambre, njem. Große Kammer. 
34 Čl. 9. st. 2. Pravila postupka; engl. judge rapporteur, fr. juge rapporteur, njem. Berichterstatter. 
35 Engl. preliminary report, fr. rapport préalable, njem. Vorbericht. Čl. 44. st. 1. i 2. Pravila postupka 
36 Suci nerijetko imaju četvrtog sudskog savjetnika koji zbog ograničenog proračuna Suda može imati samo status administrativnog tajnika. 
37 O postupku više vidjeti infra. 
38 Odluka je stupila na snagu 31. listopada 1989. objavom odluke predsjednika Suda Europskih zajednica o konstituiranju Prvostupanjskog suda (Sl. l. EU, br. 317 od 31. listopada 1989.). 
39 Čl. 48. Statuta Suda EU u svezi s čl. 254. st. 1. Ugovora o funkcioniranju EU. 
40 Čl. 19. st. 2. Ugovora o EU u svezi s čl. 254. st. 1. Ugovora o funkcioniranju EU. 
41 Čl. 254. st. 1. Ugovora o funkcioniranju EU i čl. 49. Statuta Suda EU. 
42 Pravila postupka Općeg suda, Sl. l. EU, br. C 177 od 2. srpnja 2010. 
43 Gotovo 80% predmeta se sudi u vijećima od tri suca. Prema Godišnjem izvješću Suda EU za 2009., str. 172, u tom sastavu je suđeno 445 od 555 zaključenih predmeta: http://curia.europa.eu/jcms/upload/docs/application/pdf/201005/ra09_stat_tribunal_final_en.pdf 
44 Engl. judicial panels; fr. chambres juridictionnelles, njem. gerichtliche Kammer; čl. 1. st. 26. i 32. Ugovora iz Nice, odnosno čl. 220. i 225.a Ugovora o EZ. 
45 Engl. specialised courts attached to the General Court, fr. tribunaux spécialisés adjoint au Tribunal, njem. dem Gericht beigeordnete Fachgerichte. 
46 Čl. 257. Ugovora o funkcioniranju EU. 
47 Odluka Vijeća od 2. studenoga 2004., Sl. list EU br. L 333 od 9. studenoga 2004. 
48 Odluka predsjednika Europskog suda od 2. prosinca 2005. o konstituiranju Službeničkog suda EU, Sl. l. EU, br. L 325 od 12. prosinca 2005. 
49 Čl. 2. st. 1. Aneksa br. I Statuta Suda EU. 
50 Čl. 1. Aneksa br. I Statuta Suda EU u svezi s čl. 270. Ugovora o funkcioniranju EU. 
51 Primjerice, Ugovor o Europskom gospodarskom prostoru (Sl. l. EU, br. L 1 od 3. siječnja 1994.), koji predviđa nadležnost Europskog suda analogno Ugovoru o funkcioniranju EU te Protokoli br. I. i II. uz Rimsku konvenciju o pravu mjerodavnom za ugovorne obveze od 19. lipnja 1980. Podrobnije o temi vidjeti Jasna Omejec: Vijeće Europe i Europska unija -
institucionalni pravni okviri, Novi informator, 2088., str. 113. 
52 Primjerice, Uredba Vijeća (EZ), br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o međunarodnoj nadležnosti te priznanju i ovrsi presuda u građanskim i trgovačkim stvarima (Sl. l. EU, br. L 12 od 16. siječnja 2001.) te niz uredbi koje predviđaju punu nadležnost Suda glede novčanih kazni na temelju čl. 261. Ugovora o funkcioniranju EU (čl. 229. Ugovora o EZ): primjerice, Uredba Vijeća, br. 11 od 27. lipnja 1960. (Sl. l. EU, br. 52 od 16. kolovoza 1960.), Uredba Vijeća, br. 17 od 6. veljače 1962. (Sl. l. EU, br. 13 od 21. veljače 1962.), Uredba Vijeća (EEZ), br. 1017 od 19. srpnja 1968. (Sl. l. EU, br. L 175 od 23. srpnja 1968.), Uredba Vijeća (EEZ), br. 4064 od 21. prosinca 1989. (Sl. l. EU, br. OJ L 73, 20. ožujka 1990.), Uredba Vijeća (EZ), br. 411 od 26. veljače 2004. (Sl. l. EU, br. L 68, 6. ožujka 2004.), Uredba Vijeća (EZ), br. 1419 od 25. rujna 2006. (Sl. l. EU, br. L 269, 28. rujna 2006.) te Uredba Europskog parlamenta i Vijeća (EZ), br. 80 od 14. siječnja 2009. (Sl. l. EU, br. L 35, 4. veljače 2009.). 
53 Uloga Europskog suda mijenja se tako ovisno o vrsti postupka: a) u postupku u povodu prethodnog pitanja Europski sud ima ulogu ustavnog suda, b) u slučaju tužbe za poništaj ili u povodu šutnje administracije, njegova uloga više odgovara upravnom sudu, a c) u povodu pravnih lijekova protiv odluka nižih instancija ima karakter drugostupanjskog, odnosno žalbenog, ali i revizijskog, odnosno kasacijskog suda. 
54 Čl. 234. Ugovora o EZ; eng. reference for a preliminary ruling, fr. recours préjudiciel, njem. Vorabentscheidung. 
55 Ovdje dodajemo i upravna tijela država članica, što nije bilo u potpunosti jasno sve do odluke Suda u predmetu C‑319/96 Brinkmann c/a Skatteministeriet (1998.). U toj je odluci Sud izričito rekao da su i upravna tijela obvezatna izravno primjenjivati pravo EU (odnosno pravo Zajednice) čak i kad država članica nije donijela odgovarajuće nacionalne zakone ili podzakonske propise koji u nacionalni pravni sustav prenose pravila europskog prava. 
56 P. Manin: L’Union européenne - institutions, ordre juridique, contentieux, Paris, 2005., str. 386. 
57 Engl. court or tribunal, fr. juridiction, njem. Gericht. Bitno je napomenuti da je pojam suda, prema čl. 267. Ugovora o funkcioniranju EU, autonomni pojam europskog prava koji ne mora odgovarati pojmu suda prema nacionalnom pravu. Tako su u nekim slučajevima prethodno pitanje bile obvezatne postaviti pravne osobe s javnim ovlastima ili čak strukovne komore protiv čijih odluka nije bila predviđena sudska zaštita (v. Jo Steiner, Lorna Woods and Christian Twigg-Flesner: Texbook on EC Law, Oxford University Press 2003, str. 555-558). 
58 Tako je, primjerice, u poznatom predmetu 106/77 Simmenthal (1978.), u kojem je Europski sud razvio načelo preempcije ili jače pravne snage europskog prava (supremacija), prethodno pitanje postavio talijanski sudac prvog stupnja Pretore di Susa. 
59 Godišnje izvješće Europskog suda za 2009., str. 106-108. 
60 Izmjenama i dopunama Pravila postupka iz 2005. (Sl. l. EU, br. Official Journal L 203 od 4. kolovoza 2005.), u čl. 104. dodan je novi stavak br. 3. prema kojem Europski sud može, u slučaju da je o identičnom prethodnom pitanju već odlučivao ili se odgovor može izvesti iz dosadašnje sudske prakse, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, odlučiti o prethodnom pitanju rješenjem koje mora biti obrazloženo (engl. reasoned order, fr. ordonnance motivée, njem. Beschluss), navodeći prethodnu odluku ili sudsku praksu iz koje proizlazi osnovanost odgovora. Ista mogućnost postoji i u situaciji kad postavljeno prethodno pitanje ne ostavlja nikakvu razboritu sumnju te jedino tada Sud mora, uz nacionalni sud, koji je postavio pitanje, obavijestiti i sve zainteresirane strane u tom postupku. 
61 Čl. EZ; engl. action for failure to fulfil obligations, fr. recours en constatation de manquement, njem. Klage wegen Vertragsverletzung. 
62 Jedina iznimka kad Komisija može izravno pokrenuti postupak, predviđena je čl. 108. st. 2. t. 2. Ugovora o funkcioniranju EU (čl. 88. st. 2. t. 2. EZ). 
63 Od 1952. do danas, postupak iz čl. 259. Ugovora o funkcioniranju EU (čl. 227. EZ) pokrenut je samo pet puta od ukupno 3.420 tužbi koje su dosad podnesene protiv država članica -
jednu je tužbu podnijela Irska protiv Francuske (predmet, br. 58/77); Ujedinjeno Kraljevstvo je tuženo tri puta - jednom od strane Francuske (nedostupan broj predmeta) i dvaput od strane Španjolske (predmeti br. 145/04 i 107/09), a Španjolsku je jednom tužila Belgija (predmet, br. C-388/95). Podaci prema godišnjem izvješću Suda za 2008., str. 107: http://curia.europa.eu/jcms/upload/docs/application/pdf/2009-03/ra08_en_cj_stat.pdf 
64 Čl. 230. Ugovora o EZ; engl. action for annulment, fr. recours en annulation, njem. Nichtigkeitsklage. 
65 U skladu s čl. 288. st. 5. Ugovora o funkcioniranju EU (čl. 249. st. 5. EZ), preporuke i mišljenja nisu pravno obvezujući akti. 
66 P. Manin op. cit., str. 439. 
67 Čl. 331. Ugovora o funkcioniranju EU. 
68 Čl. 51. Statuta Suda EU. 
69 Čl. 256. Ugovora o funkcioniranju EU (čl. 225. EZ). 
70 Čl. 232. EZ; engl. action for failure to act, fr. recours en carence, njem. Untätigkeitsklage. 
71 Čl. 266. Ugovora o funkcioniranju EU (čl. 233. EZ). 
72 Čl. 265. st. 3. Ugovora o funkcioniranju EU; eng. complaint, fr. grief, njem. Beschwerde.</sup>