Uz izmjene i dopune Stečajnog zakona

Prilikom svake izmjene i dopune nekog zakona zakonodavac tvrdi da mu je bila namjera, odnosno cilj da se tim izmjenama i dopunama, pogotovo kad je riječ o zakonima koji imaju i procesne odredbe, ubrza postupak, ali i donošenje odluke.¹ Takvim kvalifikacijama nisu izbjegle ni izmjene i dopune Stečajnog zakona², tj. treća novela tog zakona.

Razlozi za treću novelu tog zakona u svojoj biti gotovo su istovjetni, kao i razlozi kojima se opravdavalo donošenje tog zakona 1996. Naime, donošenje Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96) opravdavalo se činjenicom da prije važeći zakon³ nije omogućavao učinkovito provođenje stečajnog postupka. Naprotiv, ti su postupci trajali dugo, dugo. Tvrdilo se da je Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji zakon koji u velikoj mjeri štiti interese dužnika, uz malu mogućnost vjerovnika da utječu na tijek, trajanje i rezultat stečajnog postupka.

Sada važeći Stečajni zakon u svom temeljnom tekstu stupio je na snagu 1. siječnja 1997. Od tada pa do 18. srpnja 2003., dakle, u razdoblju od svega šest godina, taj je zakon dopunjavan tri puta - 1999., 2000. i sada 2003. (Nar. nov., br. 29/99, 129/00 i 123/03).

Istina, Stečajni zakon je svojim osnovnim tekstom iz 1996. godine pomaknuo težište stečajnog postupka na zaštitu prava vjerovnika, jer im je omogućio aktivniju ulogu u zaštiti njihovih interesa. Ipak, čini se da ta namjera' zakonodavca, da za rezultat stečajnog postupka budu što odgovorniji vjerovnici, nije do kraja našla odjeka u praksi. Možda odredbe nisu bile dovoljno radikalne ili se bilo teško othrvati nasljeđu prethodnih desetljeća. Svakako i nakon 1996. bili smo svjedoci da stečajni postupci traju dugo, da vjerovnici nisu ostvarili ni svoj procesni položaj ni svoj interes u željenom smislu. Naprotiv, umjesto da se u razumnom roku razriješi sudbina stečajnih dužnika, a time i stečajnih vjerovnika stečajni su dužnici nastavljali s poslovanjem, a stečajni upravitelji i stečajni suci pretvarali su se u menadžere sui generis. Kad se uočilo da se to zbiva, zakonodavac je izmjenama i dopunama Stečajnog zakona 1999. i 2000. opet reagirao, nastojeći skratiti trajanje postupka, i opet osigurati vjerovnicima odgovarajući položaj. Čini se da ni te dvije dodatne injekcije, relativno novom Stečajnom zakonu iz 1996., nisu dale dovoljno energije.

Pred nama je, dakle, treća novela Stečajnog zakona u šest godina njegove primjene.

Kad se pogledaju razlozi kojima se opravdava i ta izmjena i dopuna Stečajnog zakona moglo bi se reći da se zakonsko kolo vratilo na početak u 1996., jer se potreba takvih novota u stečajnom postupku opravdava opet time da stečajevi traju dugo, a vjerovnici teško ili nikako dolaze do namirenja svojih tražbina.

Gdje škripi?

Ozbiljno je za zapitati se postoji li u Republici Hrvatskoj pravna sigurnost pa i jednakost svih pred zakonom, kad se u tako važnom području prava čak tri puta, samo u šest godina, mijenja zakon kojim se uređuje »klinička smrt» poslovnih subjekata, ali i postupak njihovog oživljavanja ili definitivnog odlaska s poslovne scene. Tu se valja upitati je li problem samo u zakonodavcu koji očito donosi nejasne ili nepotpune propise ili je problem i u onima koji provode taj zakon, ponajprije stečajnim sucima i stečajnim upraviteljima ili u kombinaciji tih činitelja. Odgovor na to pitanje sasvim sigurno znaju oni koji su probali provedbu tog zakona na svojim leđima.

Možda bi sve valjalo gledati iz nekog drugog kuta. Primjerice, pođimo od činjenice da je Republika Hrvatska mlada demokracija, u kojoj tek nastaju norme, koje su i u »odraslim« demokracijama nastajale godinama i desetljećima i još uvijek nastaju u grčevitim borbama interesa između vjerovnika s jedne i dužnika s druge strane. U situaciji kad zakonodavac sudove zasipa novim, a ubrzo zatim izmijenjenim i dopunjenim propisima, teško je očekivati ujednačenu i stabilnu sudsku praksu, koja je od bitnog značenja za provođenje svakog zakona. S tog stajališta možda bi se moglo kazati da i u području stečajnog prava traju prirodni društveni procesi u kojima se i propisi i sudska praksa mijenjaju u skladu s vrlo ozbiljnim promjenama u gospodarskoj i socijalnoj strukturi društva.

Pesimistično ili optimistično?

Domašaje Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona4 moglo bi se ocjenjivati dvojako:

1. pesimistično - tako da se kaže i ove će izmjene i dopune imati sudbinu onih prethodnih, za koje se također tvrdilo da rješavaju pitanje dugotrajnosti postupka i bržeg ostvarenja prava vjerovnika, pa se pokazalo da to u praksi ne funkcionira (ne ulazeći u razloge za takvo nefunkcioniranje, koji mogu biti na strani zakonodavca koji ne donosi jasne propise ili na strani sudova koji trebaju te propise provesti ili u kombinaciji tih činitelja), ili
2. optimistično - pa reći: novela Stečajnog zakona iz 2003. neće riješiti sve brojne probleme, ali će nekim svojim institutima otvoriti putove da se i u primjeni stečajnih propisa ojača institut vladavine prava kao bitnog ustavnog načela, tj. da će ta novela pridonijeti već spomenutom procesu pravnih i demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj.

Možda bi za taj drugi, umjereno optimističan pogled, govorile izmjene stečajnog propisa koji se tiču upravo položaja vjerovnika. Novi propisi, naime, omogućuju vjerovnicima da već u ranom stadiju postupka, na posebnoj sjednici skupštine, odluče kako će nastaviti stečajni postupak, tj. hoće li stečaj biti generalna egzekucija ili prijenos imovine na postojeću ili buduću pravnu osobu, reorganizacijska sanacija stečajnog dužnika u njegovom prijašnjem organizacijskom i vlasničkom obliku ili statusne promjene koje će u konačnici dovesti do prestanka postojanja dužnika. Prema tome sudbina stečajnog postupka u velikoj je mjeri u rukama samih vjerovnika, a tek podredno u rukama stečajnog suca.

Doprinos kvaliteti sudske zaštite

Bez namjere ulaženja u pojedinosti, jer će o tome više pisati autori pojedinih specijaliziranih tema u ovom zborniku radova,⁵ moram spomenuti još neke pravne institute koji bi mogli doprinijeti kvaliteti sudske zaštite u stečajnom postupku.

Ponajprije se to odnosi na činjenicu da je novela propisala isključivu stvarnu i mjesnu nadležnost trgovačkog suda na čijem se području nalazi sjedište dužnika pravne osobe, odnosno sjedišta dužnika pojedinca za provođenje stečajnog postupka nad dužnikom pravnom osobom i dužnikom pojedincem. Time su razriješene dvojbe je li općinski sud u prvom stupnju stvarno nadležan za provođenje stečajeva nad dužnicima koji su fizičke osobe. To je i bio razlog brojnih sukoba o nadležnosti koji će ubuduće biti izbjegnuti.

Kad je riječ o položaju vjerovnika, valja upozoriti i na razjašnjenje položaja raz-lučnih vjerovnika. Od njih se ne zahtijeva da prijave svoje tražbine, ali je korisno da obavijeste stečajnog upravitelja u pisanom obliku o postojanju svojih razlučnih prava. Oni ne mogu biti prekludirani u ostvarenju svojih razlučnih prava samo zato što to nisu pravovremeno učinili.

Trećom novelom Stečajnog zakona radikalno je intervenirano u strukturu sudskih tijela koja provode stečajni postupak. Tako je napušteno stečajno vijeće kao posebno tijelo stečajnog postupka. Poslove stečajnog vijeća preuzeo je u cijelosti stečajni sudac. Time je i u stečajni postupak uvedeno načelo monokracije. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 117/03) praktički se u prvostupanjskom postupku ukida institut suđenja u zbornom sastavu. To načelo sada je provedeno i u stečajnom postupku kojeg provodi stečajni sudac kao sudac pojedinac. Time je zakonodavac posredno izrazio i svoje (pozitivno) stajalište o povjerenju u rad sudaca.

Radnici u lošijem položaju

lako to vjerojatno nije bila namjera zakonodavca, stvarno je propisima novele iz 2003. pogoršan položaj radnika kao vjerovnika u stečajnom postupku. Ponajprije stoga što se njihove tražbine, koje su se prije namirivale kao troškovi stečajnog postupka, tek prioritetno namiruju kao tražbine stečajnih vjerovnika, a njihove su tražbine svrstane u tzv. opći isplatni red. Pritom valja imati na umu da će se prema novome tražbine radnika koje se isplaćuju kao tražbine prvog višeg isplatnog reda, djelomično isplaćivati iz sredstava Fonda za razvoj i zapošljavanje6.

Imenovanje stečajnih upravitelja

U praksi će dvojbe izazvati odredbe novele koje uređuju uvjete za imenovanje stečajnog upravitelja. Naime, prema noveliranom čl. 20. st. 1. Stečajnog zakona za stečajnog upravitelja može biti imenovan samo odvjetnik, odvjetnički ured koji ima financijsko-ekonomskog savjetnika ili član javnog trgovačkog društva upisanog u sudski registar za obavljanje djelatnosti stečajno-upraviteljske službe koji ima visoku stručnu spremu (Vll/I stupanj) i položen stručni ispit za stečajnog upravitelja.

Odredba je nejasna i otvara dvojbe. Određeni odvjetnički uredi imaju i status pravne osobe, a neki je nemaju. U takvoj situaciji nije jasno imenuje li se stečajnim upraviteljem pravna osoba ili određeni odvjetnik koji radi u odvjetničkom uredu kao pravnoj osobi. Čini se da bi tu dvojbu trebalo rješavati u korist stajališta da stečajni upravitelj uvijek mora biti fizička osoba, ali u skladu s odredbom čl. 20. noveliranog Stečajnog zakona on može biti i član javnog trgovačkog društva ili član odvjetničkog ureda koji ima svojstvo pravne osobe.

Otvara se pitanje je li odredbom čl. 20. st. 1. noveliranog Stečajnog zakona povrijeđeno ustavno načelo jednakosti svih pred zakonom. Naime, nejednakost je u tome što odvjetnik bez ikakvih ograničenja može biti imenovan stečajnim upraviteljem, a odvjetničkom uredu se nameće obveza da ima financijsko-ekonomskog savjetnika, iako bi, prema svemu sudeći stečajni upravitelj trebao biti odvjetnik zaposlen u tom uredu, a ne odvjetnički ured kao (moguća) pravna osoba. U neravnopravnom položaju su i pravnici s položenim pravosudnim ispitom koji, dakle, u formalnom smislu imaju isto pravno obrazovanje kao i odvjetnici, a koji praktički ne mogu biti imenovani za stečajnog upravitelja osim ako su članovi javnog trgovačkog društva upisanog u sudski registar za obavljanje djelatnosti stečajno-upraviteljske službe. No, tada oni moraju imati položen i stručni ispit za stečajnog upravitelja, što odvjetnik ne mora imati. Riječ je, dakle, o potpuno nekonzistentnom propisu koji zaslužuje da ga se hitno izmijeni, kako bi se izbjegle brojne nedoumice koje se s tim u vezi javljaju u praksi.

Uz izmjene i dopune Ovršnog zakona

Između dana kad su Narodne novine, Službeni list Republike Hrvatske, prispjele u ruke svojim pretplatnicima (negdje oko 5. studenoga 2003.) i dana kad su autori ovog Zbornika radova⁷ trebali izdavaču predati svoje rukopise, tj. oko 12. studenoga 2002. proteklo je puno premalo vremena da bi se detaljnije i minucioznije mogle iščitati sve novote koje se nude najnovijim izmjenama i dopunama Ovršnog zakona. Zato ovaj tekst treba shvatiti tek kao prve reminiscencije na te novote, što znači da je i mogućnost pogreške autora ovog rada tim veća. Zato molim čitatelje da imaju na umu sva ograničenja koja su autoru stajala na putu, zbog kratkog vremena, u kojem se trebao izjasniti o vrijednostima i dometima, ali i propustima druge novele Ovršnog zakona.

Hrvatski sabor donio je, na sjednici održanoj 15. listopada 2003., Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (u nastavku teksta: ZID OZ)⁸. Riječ je o drugoj noveli tog propisa nakon šest godina njegove primjene.⁹

Izmjene su trebale, ali...

U primjeni važećeg Ovršnog zakona primijećeno je da ovršni postupci pred sudovima traju dugo i da se često ne postiže željeni cilj, učinkovito ostvarenje prava vjerovnika. Prema tome postojala je nesumnjiva potreba da se važeći postupak ovrhe izmijeni jer dosadašnja primjena Ovršnog zakona pokazuje da je riječ o propisima koji sudovima ne daju pravna sredstva kojima bi se osiguralo učinkovito provođenje pravomoćnih i ovršnih isprava. Kad takva sredstva ne postoje ili su takve prirode da ovršni postupak čine složenim i dugotrajnim, onda to nesumnjivo negativno utječe i na percepciju građana u odnosu na pravni, a osobito sudbeni sustav.

Ovršni zakon jedan je od najvažnijih zakona u svakoj državi. Upravo se kroz taj zakon omogućuje praktično djelovanje pravnog sustava, kad netko odbije dobrovoljno ispuniti obveze koje su mu naložene autoritetom državne vlasti. Kroz funkcioniranje ovrhe građani najbolje vide koliko povjerenje mogu imati u pravne institucije svoje države. Ovršni zakon je i pravni instrument kojim se potiče stvaranje građanskog i poslovnog reda i morala. Valjalo bi težiti k tome da sama činjenica postojanja takvog zakona bude poticaj građanima i pravnim osobama (poslovnim subjektima) da dobrovoljno ispunjavaju obveze koje im nalože sudovi ili druga za to, od strane države, ovlaštena tijela. Taj zakon mora, dakle, imati i preventivno djelovanje.

Radi predodžbe o kojem je obujmu poslova pred sudovima riječ napominjemo da je u 2002. bilo ukupno 575.747 ovršnih postupaka od kojih je 319.280 onih koji su pokrenuti u toj godini, dakle, riječ je o postupcima u kojima građani po prvi puta od suda zahtijevaju određenu zaštitu¹⁰.

Svi koji Republiku Hrvatsku prihvaćaju kao državu vladavine prava moraju biti zainteresirani da sudovi imaju učinkovita pravna sredstva za provođenje svojih pravomoćnih odluka, ali i drugih akata koji stječu svojstvo ovršnosti. Ništa ne vrijedi ni najbolja pravomoćna sudska odluka, ako se ona u ovrsi ne može učinkovito provesti. Prihvaćenim ZID OZ-om ti bitni ciljevi se ne postižu ili se postižu u maloj mjeri, u odnosu na stvarne potrebe. Nije, naime, uspostavljena ravnoteža između prava vjerovnika i obveza dužnika, a prema nekim rješenjima čak je i ojačan položaj dužnika.

Prvo iščitavanje odredaba ZID OZ-a ne daje nam nadu da će se prihvaćenim izmjenama i dopunama postići osnovni cilj takvog zakona, a to je učinkovito provođenje ovršnih isprava i namirenje vjerovnika.

Odgovornost Vlade i Sabora

Rijetki će građani prepoznati da odgovornost, za buduću predvidivu neefikasnost sudske ovrhe, a time i sudaca odnosno sudova, ponajprije leži na Vladi Republike Hrvatske kao predlagatelju zakona i Hrvatskom saboru koji je takav prijedlog Vlade prihvatio i donio zakon koji bitno ne mijenja složenu strukturu provedbe ovrhe. Većina će vjerovnika i dalje smatrati da su za to odgovorni neefikasni sudovi. Sudovi, međutim, ne mogu biti učinkoviti ako im zakonodavac nije dao u ruke odgovarajuće pravne instrumente.

Ovrha na nekretnini

Naime, razmatrajući još Koncept prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenio je, na sjednici održanoj 29. studenoga 2002., da je cilj tog Koncepta ubrzati ovršni postupak, ali da to nije postignuto u dvije bitne stvari, ovrsi radi naplate novčane tražbine na nekretninama i na pokretninama. Tada je ocijenjeno da se, ako predlagatelj zakona, odnosno zakonodavac, doista žele ubrzati ovršni postupak, moraju temeljito promijeniti upravo odredbe o načinu provođenja te ovrhe.

U odnosu na odredbe kojima se uređuje ovrha na nekretninama radi namirenja novčane tražbine vjerovnika i dalje je ostao na snazi iznimno kompliciran postupak. Zahtijeva se najprije zabiljež-ba ovrhe u zemljišnoj knjizi, a zatim se provodi postupak utvrđivanja vrijednosti nekretnine koji je vrlo složen. Slijedi postupak prodaje. Sada se taj postupak treba dovršiti na drugom ročištu, a ako nekretnina ne bude prodana ni na tom ročištu, sud će postupak obustaviti. Time je zakonodavac bitno ojačao položaj dužnika. Naime, izostavljena je dosad postojeća mogućnost da se nekretnina (zemljište, zgrada, stan i si.) proda i ispod  procijenjene vrijednosti. Novela zakona dovest će do toga da se vjerovnici praktički uopće- neće moći namiriti iz imovine dužnika, ako je riječ o nekretninama. Dužnicima će, dakle, i dalje ostati na raspolaganju njihova imovina, a vjerovnicima - nikad naplaćeni dug. Takve odredbe ZID OZ-a su zapravo poziv dužnicima da ne ispunjavaju svoje obveze. Time država, u stvari, doprinosi stvaranju javnog nereda, a sav bijes vjerovnika i javnosti zbog dodatno neefikasnog sudskog ovršnog postupka sručit će se na leđa sudaca i sudova.

Ovrha na pokretninama

Ovrha na pokretninama je najčešći način naplate duga zbog neispunjenja novčane tražbine. Tako je pred općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj u 2002. izdano 187.735 rješenja o ovrsi na pokretninama ili 73,1% od ukupnog broja rješenja o ovrsi koja su ti sudovi donijeli.

U Zakonu je i dalje ostao vrlo složen postupak prodaje pokretnina u vlasništvu dužnika radi namirenja vjerovnikove tražbine. Naime, zaplijenjene pokretnine zapravo se i dalje ostavljaju u posjedu dužnika. Jedino je predviđeno da se pokretnine otpremaju na prodaju Financijskoj agenciji ili javnoj komisionoj prodavaonici, na ovrhovoditeljev prijedlog. Dakle, predviđeno je da bi se one oduzimale dužniku i prodavale na poseban zahtjev vjerovnika. Time se, zapravo, dalje samo komplicira postupak prodaje, iako je jasno da vjerovnik koji zahtijeva namirenje svoje tražbine zahtijeva da se pokretna imovina dužnika učinkovito zaplijeni i proda. U tom smislu teško je vjerovati da će efikasnosti postupanja pridonijeti odredba prema kojoj sud može ovlastiti ovrhovoditelja da sam, u pratnji sudskog ovršitelja, otpremi pokretninu komisionaru.

Predlagatelj zakona nije, dakle, prihvatio prijedlog Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se osposobe posebne ovršne službe, ponajprije kod općinskih sudova u sjedištima županijskih sudova koje bi imale za to posebno obučene sudske službenike koji bi izlazili na teren posebnim vozilima i koji bi nastupali u službenim odorama i uz legitimaciju ovlaštene osobe suda. Kad bi se dužniku imovina odmah zaplijenila, tj. oduzela iz posjeda, to bi, nesumnjivo, bio poticaj dužnicima da barem naknadno podmire svoje dugove, kako bi im bila vraćena njihova imovina.

Sada su dužnici, zapravo, potaknuti na neplaćanje dugova jer im je poznato da njihova imovina i dalje ostaje u njihovom posjedu. Nije za vjerovati da će biti česti slučaj da ovrhovoditelj osobno, istina uz pratnju sudskog ovršitelja, dođe otpremiti pokretninu komisionaru.

Ni u tom dijelu, a riječ je zapravo o najčešćim slučajevima ovrhe, ne vidimo bitne pomake koji bi doista jamčili učinkovito provedbu ovrhe, a time i jačanje građanske i poslovne discipline i morala.

Valja napomenuti da odredbe o komisionoj prodaji neće biti izravno primjenjive jer ministar nadležan za poslove pravosuđa u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZID OZ-a, tj. od 7. studenoga 2003., treba donijeti Pravilnik o komisionoj prodaji u ovršnom postupku.

Sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom novčanih tražbina

Potpuno je reformiran institut sudskog i javnobilježničkog osiguranja prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom novčanih tražbina (čl. 273. - 279. prije važećeg Ovršnog zakona).

Prema obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona¹¹ svrha tog osiguranja nije, niti smije biti, da vjerovnik, zato što mu dužnik nije platio dug, postane punopravni vlasnik stvari na koje je stekao, odnosno pridržao prethodno pravo vlasništva. On je samo ovlašten, ne bude li mu tražbina o dospijeću ispunjena, namiriti se iz stvari u skladu s pravilima o namirivanju zalogom osiguranih tražbina izvansudskim putem. Riječ je o radikalnoj promjeni pa će tek nakon primjene tog propisa postati vidljivo hoće li ta promjena, u stvari, (de)stimulirati vjerovnike da svoje tražbine osiguraju na navedeni način.

Izričito je propisano da je zabranjeno ugovoriti da predlagatelj osiguranja stječe pravo od protivnika osiguranja, nakon dospijeća svoje tražbine, zahtijevati predaju u neposredan posjed stvari koja je predmet sporazuma. Takav je uglavak ništav (čl. 284. st. 6. noveliranog OZ-a).

Čini se da zakonodavac opet pogoduje dužnika na način da on brine o tome da dužnik ne bude oštećen, ako dužnik ne ispuni svoju obvezu. Naprotiv vjerovnika se stavlja u položaj da teže može ostvariti svoja prava.

Više se ne predviđa mogućnost da predlagatelj osiguranja postane punopravni vlasnik stvari, nakon što nije uspjela prodaja stvari. To će, također, možda biti razlog koji će destimulirati vjerovnike da svoje tražbine osiguravaju kroz institut sudskog ili javnobilježničkog osiguranja prijenosom vlasništva nad stvari.

Sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi

Noveliranim čl. 3O7.a određeno je da javni bilježnici donose rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava. Određeno je da oni ta rješenja i provode, osim ako je riječ o ovrsi na pokretninama. To znači da će odluku donositi javni bilježnici, a provoditi je sudovi.

Naprotiv, kad sud donosi rješenje o ovrsi na nekretninama, pljenidbom tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru, na tražbini na predaju ili isporuku pokretnina ili da se preda nekretnina, radi ispražnjenja nekretnina i diobom stvari, tada javni bilježnici provode ovrhu.

Odredbom čl. 307.a nastao je, dakle, mješovito sudsko-javnobilježnički sustav ovrhe i došlo je do miješanja nadležnosti sudbene vlasti i javnih bilježnika.

Primjerice, nije jasno ni tko će odlučivati o žalbi protiv odluke javnog bilježnika. Prema svemu sudeći to bi bio sud drugog stupnja. Nije li to suprotno odredbi čl. 117. st. 1. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj sudbenu vlast obavljaju (samo - nap. a.) sudovi.

Na duže trajanje postupka bez sumnje će utjecati činjenica da će javni bilježnici, u slučaju spora, spise morati dostavljati sudovima, odnosno da će sudovi svoja rješenja o ovrsi iz noveliranog čl. 3O7.a st. 3. noveliranog Ovršnog zakona morati dostavljati javnim bilježnicima.

Kad je zakonodavac već htio izuzeti ovrhu iz sudske nadležnosti onda je to trebao učiniti radikalno i isključivo je povjeriti drugom tijelu, primjerice javnim bilježnicima. Takav mješoviti sustav ne jamči veću učinkovitost, a prijeti priličnom zbrkom u postupanju.

Žalbeni postupak i odgoda ovrhe

Ono što bi se možebitno moglo ocijeniti pozitivnim u ZID OZ-u je sužavanje mogućnosti da dužnik korištenjem pravnih lijekova, a osobito žalbe, odugovlači ovršni postupak. Međutim, nisu jasni razlozi zbog kojih je prvostupanjskom sudu oduzeto pravo da odluči o žalbi protiv rješenja o ovrsi kad ocijeni da je ona osnovana (prijašnji čl. 47. st. 1. OZ-a). Sada sud prvog stupnja u svakom slučaju mora predmet dostaviti drugostupanjskom sudu.

Istodobno je uveden i novi pravni lijek - prigovor protiv rješenja o ovrsi (čl. 48. noveliranog OZ-a). O tom pravnom lijeku bi odlučivao prvostupanjski sud.

Prema tome umjesto jednog pravnog lijeka sada postoje dva pravna lijeka, što ne upućuje na to da će se postići željeni cilj - pojednostavljenje i ubrzavanje ovršnog postupka. Naprotiv.

Novinu predstavlja i činjenica da u drugom stupnju sve odluke donosi sudac pojedinac, a ne vijeće trojice sudaca profesionalaca. Time se i u ovršni postupak u drugom stupnju uvodi načelo mo-nokracije¹² .

Možda najveće pozitivne pomake valja tražiti u odredbama koje reguliraju odgodu ovrhe, jer se čini da su tim odredbama dosta sužene mogućnosti ovr-šenika da zahtijeva odgodu ovrhe, odnosno da ističe razloge koji nisu osnovani, ali su pridonosili odugovlačenju ovršnog postupka.

Ovrha na novčanim sredstvima koja se vode na računu ovršenika

Među odredbama koje bi mogle doprinijeti ubrzanju i učinkovitosti ovršnog postupka je ona da je za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu i za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima, koja se vode na računu ovršenika kod banke koja za njega obavlja poslove platnog prometa mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi ovršenikovo sjedište (čl. 206. st. 1. noveliranog OZ-a). Dosadašnja odredba čl. 205. koja je mjesnu nadležnost suda vezala uz sjedište ovršenikove banke bila je uzrok otežavanju položaja ovrhovoditelja. To stoga jer mnoge banke imaju sjedište u Zagrebu i samo zbog toga za provedbu te vrste ovrhe nadležni su bili zagrebački sudovi koji su ionako bili preopterećeni. Sada će se teret odlučivanja i provedbe ovrhe disperzirati na sudove prema sjedištu ovršenika.

Položaj ovrhovoditelja je poboljšan i novelom čl. 207. OZ-a. Naime, ovrhovoditelj je dužan u prijedlogu za ovrhu, uz ostalo, naznačiti banku kod koje se vode ovršenikova novčana sredstva i broj samo jednog njegovog računa. Istodobno, ovrhovoditelj je ovlašten zahtijevati da se ovrha provede na svim ovršenikovim kunskim i deviznim računima kod one banke koju je naveo u prijedlogu i svih ostalih banaka kod kojih ovršenik ima račune. Međutim, te, ostale, banke i račune ovrhovoditelj ne mora navesti u prijedlogu za ovrhu. Time su odredbe ovršnog zakona usklađene sa Zakonom o platnom prometu u zemlji (Nar. nov., br. 117/01).

Zaključak ili nešto o zamorcima

Svaka novela zakona u pravilu, nekad manje, a nekad više pridonese da se neke stvari, koje su se u praksi pokazale lošima, pomaknu s mrtve točke. Takva sudbina nije mimoišla ni izmjene i dopune Stečajnog i Ovršnog zakona.

Već smo rekli da ima stvari koje valja pohvaliti i u jednom i drugom propisu.

Zabrinjava, međutim, lakoća kojom Hrvatski sabor kao zakonodavac i hrvatska Vlada kao predlagatelj, zakonom mijenjaju tako važne propise, a da pritom gotovo zanemarivo prihvaćaju rješenja na koja ih upućuje život i sudska praksa. Ponekad se čini da se zakoni pišu prema osjećajima, a ne na temelju ozbiljno provedenih priprema, a ponajmanje prethodnih istraživanja koja bi pokazala hoće li neka predložena rješenja izdržati provjeru prakse ili ćemo se uskoro opet naći na seminarima da bi kao pravni stručnjaci sami sebi objašnjavali buduće nove i novije promjene zakona pod lozinkom - sve je to zato da bismo bili bolji po kvaliteti i učinkovitiji.

Ili možda netko smatra da su suci i stranke u sudskim postupcima sjajan materijal za eksperimentiranje, jednom riječju - zamorci.

LITERATURA

Dika, Mihajlo - Eraković, Andrija - Ga-rašić, Jasnica - Hrstinski-Jurčec, Ljiljana - Lovrić, Viktorija - Marković, Nevenka - Vukelić, Mario: Treća novela Stečajnog zakona, Opća redakcija Mihajlo Dika, izd. Narodne novine d.d., Zagreb, listopad 2003.

Dika, Mihajlo: Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, izd. Narodne novine, Zagreb, 2002.

1 Ovaj je tekst izvorno objavljen u Zborniku radova Novine u stečajnom i ovršnom postupku, izd. Inženjerski biro, 2003.
2 Zakon o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona objavljen je u Nar. nov., br. 123/03.
3 Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji - Nar. nov., br. 54/94 - proč. tekst.
4 Nar. nov., br. 123/03 od 18. srpnja 2003.
5 Riječ je o Zborniku radova iz bilješke 1.
6 Članak 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (Nar. nov., 114/03).
7 Riječ je o Zborniku radova iz bilješke 1.
8 Ovršni zakon (Nar. nov., br. 57/96 stupio je na snagu 16. kolovoza 1996. Izmijenjen je i dopunjen Zakonom od 12. ožujka 1999. - Nar. nov., br. 29/ 99).
9 Kritiku Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona vidjeti u članku istog autora Radikalno promijeniti postupak ovrhe, Informator 5147- 5148 od 5. i 9. srpnja 2003.
10 Ovršne postupke vode općinski i trgovački sudovi. U 2002. prispjelo je pred trgovačke sudove 40.414, a pred općinske sudove 278.866 novih predmeta (ukupno 319.280). Od toga je bilo 253.367 predmeta (oko 80%) ovrha koje su pokrenute prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave.
11 Riječ je o Prijedlogu zakona br. 722. Hrvatskog sabora, klasa: 711-01/03-01/01, urbroj: 61-03-08 od 29. kolovoza 2003.
12 Načelo monokracije uvedeno je i u parnični drugostupanjski postupak Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, čl. 44. st. 2. (Nar. nov., br. 117/03).